Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2902/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ID (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukušić, Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, Polačišće 2/II, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. (OIB: 52508873833) Domovinskog rata 61, Split, koji je zastupan po punomoćnicima iz I i partneri Odvjetničkog društva d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-259/2024 od 10. rujna 2024., u sjednici održanoj 6. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-259/2024 od 10. rujna 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kao što se ukida i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-259/2024 od 10. rujna 2024., te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje iznos od 23.270,84 eura zajedno sa zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 17.304,38 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka II. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 4.518,39 eura (točka I. izreke), dok je tim rješenjem naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 4.025,34 eura zajedno sa zateznom kamatom (točka II. izreke).

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom II. izreke i protiv tog rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda i rješenje u tom dijelu preinače i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ukinu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 17.304,38 eura iz osnove razlike kamatnih stopa prvotno ugovorene kamatne stope i stope kamata koje su se kasnije mijenjale odlukama banke, i iz osnove valutne klauzule.

4. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i Societe Generale-Splitska banka d.d., pravni prednik tuženika, kao banka, 9. studenog 2007. sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Br. 59135/07, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate 300 mjeseci, da je člankom 5. ugovora utanačena nominalna kamatna stopa koja iznosi 5,20 % godišnje kao promjenjiva, da je tuženik za trajanja otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do izmjene mjesečnih anuiteta. Nadalje je nesporno da su stranke 10. veljače 2016. zaključili Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da su suglasno potvrdile kako ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 12. veljače 2016. iznosi 54.871,75 eura i da se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 201 mjesečni anuitet.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene, i da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 12. lipnja 2019.

7. U tom kontekstu, prvostupanjski je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice naložio tuženiku da joj isplati iz osnove promjenjive kamatne stope i iz osnove rasta tečaja valute CHF iznos od 17.304,38 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

6. Pri tome je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 96., 98. i 102. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., dalje: ZZP/07.), kao i odredbe članaka 29. i 323. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

7.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao ni razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa da se radilo o nepoštenoj odredbi, iz kojeg razloga su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega ZZP/07. te ZOO-a.

7.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Navedene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP/07., a na temelju odredbe članka 138.a. ZZP/07., prema kojoj odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Stoga je prvostupanjski sud polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nepoštene, a što ih čini ništetnima, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženiku na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, da isplati tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku u visini kamate prema obračunu tuženika u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,20 % i razliku koja se odnosi na rast tečaja.

10. Također, stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 59135/07 10. veljače 2016., te je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu euro, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) u euro. Tim dodatkom je utvrđeno da je tužiteljica preplatila ukupni iznos od 34.043,83 kuna, pa da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u euro namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ujedno je utvrđeno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euro iznosi 54.871,75 eura.

11. Na temelju tih činjenica prvostupanjski je sud smatrao da tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu.

12. Međutim, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz članka 172. ZOO-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, a što tuženik ponavlja u svojoj žalbi.

13. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu od 9. studenog 2007. do izvršene konverzije, međutim, provedenim vještačenjem nije utvrđivao jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te je li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. Vezano uz iznijeto treba navesti da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada nije u smislu odredbe članka 259. ZPP-a, a s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, rukovodio vještačenjem te odredio zadaću vještaku, s tim da je i sam tuženik isticao prigovor prijeboja u odnosu na pretplatu utvrđena prilikom konverzije, a što ponavlja u svojoj žalbi.

15. Zbog navedenog prihvaćanjem žalbe tuženika pozivom na članak 370. ZPP-a trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

16. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom te provođenjem vještačenja utvrditi i činjenicu jesu li iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, u koliko jesu u kojem iznosi te je li postoji obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i prigovoru prijeboja, kao i o troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

17. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 6. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević