REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4036/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Saše Kutnjaka, odvjetnika iz Bjelovara i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Ivana Kosaka, odvjetnika iz Zagreba, dana 6. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 218866 sklopljenog 23.07.2008. između tužitelja CP BIRO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 6. lipnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

. / .

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 4.07.2024. godine navodi da su tužitelj i prednik tuženika VOLKSBANK d.d. sklopili dana 23.07.2008. godine Ugovor o kreditu broj 218866, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.097,83 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, što je na dan isplate kredita 25.07.2008. iznosilo 84.725,29 kn. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te je kredit iskorišten za kupnju motornog vozila. Odredbom u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu prednik tuženika je nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužitelj u obvezi platiti „jednokratno 1,25 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn“, a što se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te je tužitelju naplaćeno 1.059,05 kn, a što proizlazi iz dopisa prednika tuženika SBERBANK d.d. od 18. kolovoza 2021. godine. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi tužitelj nije pregovarao niti uopće imao mogućnost pregovarati s prednikom tuženika, već je prednik tuženika istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, već mu je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužitelj može shvatiti koji mu se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita, zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Nadalje, tužitelj ističe da je u čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci, pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta naplatiti dodatnu naknadu za obradu kredita za koju nije razumljivo što se istom plaća. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, prednik tuženika je, kako navodi tužitelj, počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Navedeni stav potvrđen je i u sudskoj praksi više županijskih sudova koju tužitelj dostavlja u prilogu. Slijedom svega navedenog, tužitelj tužbom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 218866 sklopljenog 23.07.2008. između tužitelja STJEPAN BIRO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita, te kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,25% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis tuženika tužitelju od 18.08.2021. godine (list 5 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), u potvrdu (list 5 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 98-99 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 218866 sklopljenog 23.07.2008. između tužitelja STJEPAN BIRO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da su tužitelj i prednik tuženika VOLKSBANK d.d. sklopili dana 23.07.2008. godine Ugovor o kreditu broj 218866, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.097,83 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, što je na dan isplate kredita 25.07.2008. iznosilo 84.725,29 kn, da je otplata kredita ugovorena u 84 mjesečnih anuiteta te je iskorišten za kupnju motornog vozila, da u odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj u obvezi platiti „jednokratno 1,25 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn“, a što se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te je tužitelju naplaćeno 1.059,05 kn, a što proizlazi iz dopisa prednika tuženika SBERBANK d.d. od 18. kolovoza 2021. godine na listu 5 spisa.

8. Sporno je je li odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 218866 sklopljenog 23.07.2008. godine, između tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita ništena ili nije.

9. Tužitelj CP u svom iskazu navodi da je negdje 2008. godine odlučio kupiti novi automobil marke Kia Rio koji je koštao negdje oko 85.000,00 kn, da je auto kupio u auto kući u [adresa], a ti djelatnici auto kuće su ga uputili na tada Volks bank budući da su s njima imali nekakvu kreditnu liniju, da kada je došao u banku, ta djelatnica banke ništa mu posebno nije govorila o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, a ni o toj nekakvoj ulaznoj naknadi za obradu kredita, a niti ju je on išta pitao jer je bio sretan da uopće može dobiti kredit da si kupi novi auto, koji mu je bio potreban za putovanje na posao i s posla. Tužitelj ističe da je pročitao taj ugovor o kreditu, međutim nije obraćao nešto pažnju na tu ulaznu naknadu, koju su mu odbili iz samog kredita. Navodi da nije znao da će mu odbiti tu ulaznu naknadu iz kredita, pa kada su mu to odbili, on ih nije ni pitao zašto, jer je mislio da to tako mora biti. Isto tako navodi da mu ni javni bilježnik prilikom potpisivanja ugovora nije ništa posebno govorio ni o kamatama, ni o tečaju CHF, a ni o toj tzv. ulaznoj naknadi, niti ga je on išta pitao. Tada je bio zaposlen u Sili d.o.o. u Zagrebu, te je radio za mjesečnu plaću, nikada se nije bavio nekim privatnim biznisom, niti je auto koristio za neke poslovne svrhe, već isključivo za osobne potrebe. Kredit je isplatio u cijelosti, a automobil je još uvijek u njegovom vlasništvu. Na poseban upit tužitelj je odgovorio da prilikom sklapanja ugovora nije imao priliku pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da su mu oni ponudili, što su mu ponudili, a on je bio sretan da može kupiti auto, da mu je ta odredba o ulaznoj naknadi kada je čitao ugovor o kreditu bila nejasna, ali da nije obraćao pažnju na to i mislio je da to mora tako biti i samo je bio sretan da dobije kredit, kao i da nije pitao službenicu u banci da mu objasni tu odredbu ugovora o kreditu i mislio je da to sve mora tako biti.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju prije isplate kredita. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,25% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 218866 sklopljenog 23.07.2008. između tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita, te odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

21. Neosnovan je prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, a sukladno čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a (ZOO/05) tužitelj može tražiti isticati ništetnost ugovorne odredbe i to pravo se ne gasi (neograničeno isticanje ništetnosti). Naime, ovdje tužitelj ne traži vraćanje odnosno isplatu naplaćene naknade već samo utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

22. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, koji je tužitelj koristio, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, u osobne svrhe. Stoga bi i prigovor tuženika u smijeru da tužitelj nije potrošač u cijelosti bio neosnovan.

23. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 4.07.2024. godine od 100 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 1.10.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 29.01.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 13.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 6.06.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 900,00 EUR, a uvećano za trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (225,00 eura), ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eur, dobije se iznos od 1.204,64 eur, a koliko mu je i dosuđeno pod točkom III. izreke presude.

24. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

25. Tužitelju nije priznat trošak dolaska tužitelja na sud na raspravu dana 13.05.2025. godine u zatraženom iznosu od 90,00 eur, budući da taj trošak, ponajprije njegovu visinu, tužitelj nije ničim dokazao.

26. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 6. lipnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu od 53,09 eur

pun. tuženika