Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-818/2019-46
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice-specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Pintarić, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d. d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j. t. d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 6. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove primjene ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 884,81 EUR (osamsto osamdeset četiri eura i osamdeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na:
iznos 9,22 eur od 12. travnja 2008. godine pa do isplate,
iznos 12,81 eur od 14. svibnja 2008. godine pa do isplate,
iznos 12,81 eur od 14. lipnja 2008. godine pa do isplate,
iznos 12,81 eur od 12. srpnja 2008. godine pa do isplate,
iznos 12,81 eur od 12. kolovoza 2008. godine pa do isplate,
iznos 12,81 eur od 13. rujna 2008. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. listopada 2008. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. studenog 2008. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. prosinca 2008. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 14. siječnja 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 17. veljače 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 18. ožujka 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 11. travnja 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 16. svibnja 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. lipnja 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 16. srpnja 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. kolovoza 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. rujna 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 14. listopada 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. studenog 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 12. prosinca 2009. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. veljače 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. ožujka 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. svibnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. kolovoza 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 14. rujna 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. listopada 2010. godine pa do isplate,
iznos 20,20 eur od 13. studenog 2010. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 14. prosinca 2010. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 13. siječnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 12. veljače 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 13. travnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 13. svibnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 14. lipnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 13. srpnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 12. kolovoza 2011. godine pa do isplate,
iznos 17,18 eur od 13. rujna 2011. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 13. listopada 2011. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 12. studenog 2011. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 13. siječnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,
iznos 14,90 eur od 13. travnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 10,27 eur od 12. svibnja 2012. godine pa do isplate,
s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.437,04 EUR (tri tisuće četiristo trideset sedam eura i četiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na:
iznos 7,22 eur od 13. svibnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 14,21 eur od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 21,99 eur od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,
iznos 24,70 eur od 13. kolovoza 2010. godine pa do isplate,
iznos 35,11 eur od 14. rujna 2010. godine pa do isplate,
iznos 31,76 eur od 13. listopada 2010. godine pa do isplate,
iznos 25,70 eur od 13. studenog 2010. godine pa do isplate,
iznos 36,04 eur od 14. prosinca 2010. godine pa do isplate,
iznos 47,74 eur od 13. siječnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 43,56 eur od 12. veljače 2011. godine pa do isplate,
iznos 45,73 eur od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,
iznos 14,43 eur od 13. travnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 42,01 eur od 13. svibnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 49,50 eur od 14. lipnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 49,50 eur od 13. srpnja 2011. godine pa do isplate,
iznos 49,50 eur od 12. kolovoza 2011. godine pa do isplate,
iznos 76,13 eur od 13. rujna 2011. godine pa do isplate,
iznos 61,95 eur od 13. listopada 2011. godine pa do isplate,
iznos 61,84 eur od 12. studenog 2011. godine pa do isplate,
iznos 61,84 eur od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,
iznos 61,84 eur od 13. siječnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 60,87 eur od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,
iznos 61,86 eur od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,
iznos 59,90 eur od 13. travnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 60,71 eur od 12. svibnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 62,14 eur od 15. lipnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 60,99 eur od 14. srpnja 2012. godine pa do isplate,
iznos 59,93 eur od 14. kolovoza 2012. godine pa do isplate,
iznos 59,08 eur od 13. rujna 2012. godine pa do isplate,
iznos 55,01 eur od 13. listopada 2012. godine pa do isplate,
iznos 59,93 eur od 14. studenog 2012. godine pa do isplate,
iznos 60,99 eur od 12. prosinca 2012. godine pa do isplate,
iznos 58,07 eur od 12. siječnja 2013. godine pa do isplate,
iznos 54,55 eur od 13. veljače 2013. godine pa do isplate,
iznos 56,64 eur od 13. ožujka 2013. godine pa do isplate,
iznos 58,66 eur od 12. travnja 2013. godine pa do isplate,
iznos 57,73 eur od 14. svibnja 2013. godine pa do isplate,
iznos 53,49 eur od 12. lipnja 2013. godine pa do isplate,
iznos 54,40 eur od 11. srpnja 2013. godine pa do isplate,
iznos 52,35 eur od 13. kolovoza 2013. godine pa do isplate,
iznos 53,69 eur od 14. rujna 2013. godine pa do isplate,
iznos 57,72 eur od 12. listopada 2013. godine pa do isplate,
iznos 57,32 eur od 14. studenog 2013. godine pa do isplate,
iznos 58,84 eur od 14. prosinca 2013. godine pa do isplate,
iznos 87,86 eur od 14. siječnja 2014. godine pa do isplate,
iznos 87,93 eur od 12. veljače 2014. godine pa do isplate,
iznos 53,22 eur od 11. ožujka 2014. godine pa do isplate,
iznos 52,72 eur od 12. travnja 2014. godine pa do isplate,
iznos 51,20 eur od 13. svibnja 2014. godine pa do isplate,
iznos 51,65 eur od 12. lipnja 2014. godine pa do isplate,
iznos 50,31 eur od 11. srpnja 2014. godine pa do isplate,
iznos 50,31 eur od 13. kolovoza 2014. godine pa do isplate,
iznos 54,26 eur od 13. rujna 2014. godine pa do isplate,
iznos 53,39 eur od 10. listopada 2014. godine pa do isplate,
iznos 55,02 eur od 14. studenog 2014. godine pa do isplate,
iznos 55,65 eur od 11. prosinca 2014. godine pa do isplate,
iznos 55,33 eur od 14. siječnja 2015. godine pa do isplate,
iznos 90,00 eur od 12. veljače 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 13. ožujka 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 14. travnja 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 13. svibnja 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 13. lipnja 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 11. srpnja 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 13. kolovoza 2015. godine pa do isplate,
iznos 55,86 eur od 12. rujna 2015. godine pa do isplate,
s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužitelja od 21. siječnja 2025.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.171,52 EUR (slovima: dvije tisuće sto sedamdeset jedan euro i pedeset dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 6. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 11. lipnja 2019. u kojoj navodi da je između stranaka 13. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 136-111/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran 14. travnja 2005. po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-478/2005-1, a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 2. Ugovora o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate do 30. travnja 2025., a koji će se otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 283,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja (članak 3. Ugovora o kreditu) te je ugovoreno da će tuženik naplaćivati kamatu koja je promjenjiva prema svojoj Odluci o kamatnim stopama (članak 6. Ugovora o kreditu), a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,25% godišnje.
1.1. Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa je od strane tuženika više pute mijenjana i to na štetu tužitelja, a više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK što je utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Obzirom na navedeno, tužitelju je 2015. od strane tuženika ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u EUR, a što on prihvatio budući da zbog drastično povećanih rata uslijed rasta tečaja valute CHF prema HRK praktično nije imao drugog izbora.
1.2. Tužitelj navodi da iako je provedenom konverzijom njegova obveza po predmetnom kreditu smanjena tek za 548,93 kuna, a koliko je utvrđeni iznos pretplate po konverziji, on je ništetnošću ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ipak značajno oštećen te mu nije vraćen puni iznos preplate dotadašnjih uplata na koji ima pravo budući da su ugovorena ništetna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa uzrokovale preplatu obveze tužitelja u iznosu od čak 33.095,17 kuna. Na takav način konverzija nije otklonila cjelokupno oštećenje, već samo neznatno ublažila posljedice ništetnosti prvotno ugovorene valutne klauzule u CHF a tuženik neosnovano obogatio za tužbom utuženi iznos. Poziva se na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2015. te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.
1.3. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose i to s osnove razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 32.546,24 kn/4.319,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Navodi da je provedbom konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom te da navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine.
2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Iz svega naprijed navedenog moguće je također izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakovih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora.
2.2. U odnosu na dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule, navodi da je Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Poziva se na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-392/2011 i dr. od dana 13. prosinca 2016. godine. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.
2.3. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP’03. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s promjenjivom kamatnom stopom.
2.4. Radi svega navedenog predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 13. travnja 2005. (list 12-21 spisa), popis uplata od 6. studenoga 2015. (list 22-23 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-111/2005 od 10. veljače 2016 (list 24-30 spisa), izračun vještakinje Vlaste Santo Olđa od 3. lipnja 2019. (list 31-43 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa (list 548-572 spisa), Opći uvjeti od 15. svibnja 1997. (list 574- 579 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji (list 634-635 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 636-640 spisa), izračun konverzije od 6. studenoga 2015. (list 641- 642 spisa), kreditni kalkulator (list 648-652 spisa), izjava svjedoka 654-658 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope uz otplatni plan (list 694-703 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope uz otplatni plan (list 704-708 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope uz otplatni plan (list 709-713 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 714 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Jadranki Dejanović, pročitan je nalaz vještaka (list 717-734 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 13. ožujka 2025.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.
5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 13. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 136-111/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran 14. travnja 2005. po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU- 478/2005-1, a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 5,25% godišnje. Nije sporno ni to da je 10. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-111/2005 a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 548,93 kn. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.
6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.
7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
8. Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
9. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).
10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.
11. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovoj parnici, valja reći da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima ("Narodne novine", broj: 96/2003.), proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a upravo je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba i to namjenski kredit. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika i zaposlenika banke, a od kojih dokaznih prijedloga je u daljnjem tijeku postupka odustao. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeo 2005. godine za kupnju stana s vremenom otplate kredita na 20 godina. Po preporuci prijatelja otišao je u tadašnju Hypo Bank, sada Addiko Bank. Kredit je ishodio relativno brzo, javio se u Banku te su ga poslali kod bankara koji ga je pitao općenita pitanja te mu je ponudio kredit s valutom u CHF kao najpovoljniju opciju. Rečeno mu je da se taj kredit najviše isplati te da će mu početna rata iznositi oko 1.300,00 kn, a što mu je bilo prihvatljivo. Pozvali su ga da mu je odobren kredit, potpisao je Ugovor, a anuiteti su se ustezali direktno s njegovog računa. Stan je kupio u svrhu stanovanja. Rata kredita je s početnog iznosa od otprilike 1.300,00 kn porasla na iznos od otprilike 2.000,00 kn, a koji iznos mu nije bilo jednostavno plaćati. Ugovor o kreditu ga je čekao pripremljen u Banci, nitko ga nije upozorio o bilo kakvim rizicima vezano za tečaj CHF ili promjenu kamatne stope. Vezano za konverziju, koliko se sjeća iz Banke su ga zvali da li želi izvršiti konverziju kredita a na što je pristao da izbjegne neizvjesnost vezano za porast tečaja CHF. Nije mogao utjecati na sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu, bilo mu je ponuđeno ili prihvatiti sklapanje Aneksa pod uvjetima Banke ili ostati kod Ugovora o kreditu s valutom u CHF. Ugovor o kreditu je pročitao, ali mu neki termini nisu bili poznati, a javni bilježnik i bankar mu nisu posebno tumačili Ugovor. Prije predmetnog kredita nije imao kredit u stranoj valuti odnosno kredit s valutnom klauzulom, niti je u Hrvatskoj vršio plaćanja u stranoj valuti već eventualno dok je išao u inozemstvo, a samo značenje termina "tečaj" mu je poznato. Tada nije znao razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, da ga je netko upozorio na neki rizik, tada bi se zasigurno detaljnije informirao. Od sklapanja Ugovora o kreditu nije tražio promjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada je došao u Banku, kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljnija opcija, nije mu nuđen kredit u nekoj drugoj valuti, a niti je za navedeno pitao. Prije sklapanja ovog Ugovora nije imao deviznu štednju, već je za slučaj potrebe putovanja u inozemstvo imao na računu neku manju svotu novaca u stranoj valuti, otprilike 100 DEM.
13.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
14. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), a prema odredbi članak 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 5,25% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:
35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO).
17. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015. – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
18. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
21. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).
22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
23. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
24. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Jadranki Dejanović koja je u nalazu od 26. ožujka 2024. izvršila izračun preplate koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji. U nalazu vještakinje utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 884,81 EUR s osnove promjene kamatne stope i iznos od 3.437,04 EUR s osnove promjene tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
28.1. Tuženik je u podnesku od 18. srpnja 2024. iznosio prigovore pravne naravi, dok tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je u podnesku od 21. siječnja 2025. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 884,81 EUR s osnove promjene kamatne stope i iznosa od 3.437,04 EUR s osnove promjene tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 4.319,62 EUR, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu ukupnog iznosa od 4.321,85 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), te je sud donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.
28.2. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 884,81 EUR s osnove promjene kamatne stope i iznos od 3.437,04 EUR s osnove promjene tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.
29. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat preplate uslijed ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.
32. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP i Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 11. listopada 2020., podneska od 7. prosinca 2020. i podneska od 21. siječnja 2025. u iznosu od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 16. prosinca 2020., 13. ožujka 2025. i 14. svibnja 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.400,00 Eur) i to u iznosu od ukupno 350,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,22 Eur.
32.1. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.171,52 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.
33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Ivanec, 6. lipnja 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj, po punomoćniku Filipu Pintarić, odvjetniku iz Čakovca
2. Tuženik, po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j. t. d. iz Zagreba
