Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju-Rovigno, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog p.p. Goranu Veljoviću i dr, odvjetnicima u Puli-Pola, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 04. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 06. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba čl. 1. i čl. 3. ugovora o kreditu broj: 060807412162 SN, zaključenog 07. kolovoza 2006., potvrđen 10. kolovoza 2006. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem OU-343/06 između tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], GB, [adresa], MB, [adresa] i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61A, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15, Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) sklopljenog 20. siječnja 2016., potvrđenog 27. siječnja 2016. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem: OV-514/16, između tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa jedne strane i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, sa druge strane."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

˝III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati preplaćeni iznos od 16.253,13 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi: 68,61 EUR od 2.11.2008., 67,16 EUR od 2.12.2008., 113,43 EUR od 2.1.2009., 117,80 EUR od 2.2.2009., 120,00 EUR od 2.3.2009., 114,77 EUR od 2.4.2009., 114,02 EUR od 2.5.2009., 105,82 EUR od 2.6.2009., 116,73 EUR od 2.7.2009., 125,73 EUR od 2.8.2009., 131,35 EUR od 2.9.2009., 128,15 EUR od 2.10.2009., 125,03 EUR od 2.11.2009., 132,19 EUR od 2.12.2009., 138,98 EUR od 2.1.2010., 146,12 EUR od 2.2.2010., 144,25 EUR od 2.3.2010., 156,27 EUR od 2.4.2010., 153,18 EUR od 2.5.2010., 159,22 EUR od 2.6.2010., 193,29 EUR od 2.7.2010., 185,54 EUR od 2.8.2010., 406,92 EUR od 2.10.2010., 188,16 EUR od 2.11.2010., 222,46 EUR od 2.12.2010., 244,53 EUR od 2.1.2011., 218,77 EUR od 2.2.2011., 196,68 EUR od 2.3.2011., 178,17 EUR od 2.4.2011., 181,41 EUR od 2.5.2011., 217,19 EUR od 2.6.2011., 222,22 EUR od 2.7.2011., 261,82 EUR od 2.8.2011., 247,44 EUR od 2.9.2011., 225,04 EUR od 2.10.2011., 224,46 EUR od 2.11.2011., 220,12 EUR od 14.12.2011., 229,87 EUR od 2.1.2012., 239,92 EUR od 31.1.2012., 207,58 EUR od 2.3.2012., 475,81 EUR od 1.5.2012., 239,92 EUR od 5.6.2012., 1.083,12 EUR od 2.10.2012., 11,52 EUR od 6.11.2012., 26,54 EUR od 15.11.2012., 602,25 EUR od 4.12.2012., 344,63 EUR od 16.1.2013., 350,48 EUR od 19.2.2013., 349,02 EUR od 7.3.2013., 1.200,66 EUR od 27.3.2013., 299,65 EUR od 11.4.2013., 333,86 EUR od 20.9.2013., 345,70 EUR od 17.10.2013., 350,75 EUR od 12.11.2013., 358,04 EUR od 14.12.2013., 347,52 EUR od 14.1.2014., 97,11 EUR od 11.2.2014., 197,86 EUR od 18.4.2014., 95,25 EUR od 22.5.2014., 195,15 EUR od 11.7.2014., 207,98 EUR od 30.9.2014., 216,12 EUR od 15.11.2014., 219,71 EUR od 16.1.2015., 332,27 EUR od 16.4.2015., 301,62 EUR od 12.6.2015., 244,57 EUR od 5.9.2015., 108,26 EUR od 24.10.2015., 327,35 EUR od 21.1.2016."

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.250,00 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane i tuženika, kao banke, s druge strane, zaključen u Pazinu 07. kolovoza 2006. ugovor o kreditu broj 060807412162 SN, potvrđen 10. kolovoza 2006. od strane javnog bilježnika Marije Blečić, u Pazinu, pod brojem OU-343/06. Ovim ugovorom o kreditu tuženik da je odobrio tužitelju stambeni kredit za mlade za kupnju građevinskog zemljišta (čl. 7. način korištenja) i zatim isplatio tužitelju protuvrijednost iznosa od 125.800,00 CHF (čl. 1. namjena i iznos kredita) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a na dan isplate kredita. Kredit da je 01. listopada 2006. isplaćen u iznosu 584.263,00 kn (prema srednjem tečaju HNB: 4,731709 za 1 CHF). Tuženik da je u predmetnom kreditnom poslu, koji da je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (čl. 49. st. 2. ZZP-a 2014 i čl. 81. ZZP-a) i kao takvog ga dao na potpis i potvrdu tužitelju, kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama tog ugovora. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tuženik da je za svoju korist u čl. 3. kamatna stopa ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama i to kako slijedi: "3.1. Kamatna stopa iznosi 4,39 (četiricijeladevedesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. 3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. 3.4. Ugovorne strane su suglasne da se od dana kada korisnik kredita prestane primati plaću / mirovinu / drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u banci, na preostali, neotplaćeni iznos kredita neće obračunavati i naplaćivati kamata određena st. 3.1. ovog članka, već kamata važeća sukladno aktima banke, po kamatnoj stopi koja se ugovara prilikom odobravanja stambenih kredita za mlade koji ne primaju plaću ili drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u banci, bez položenog namjenskog depozita." Sukladno odredbi t. 3.3. čl. 3. ugovora o kreditu, tuženik da je jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. Pravomoćnom presudom TS-a u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenom presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. da je utvrđeno da je: "... šestotužena OTP banka Hrvatska u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i nadalje povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva ovom tužbom na ovo pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koje utvrđenje da sukladno čl. 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud. U točkama 1.1., 1.2., 1.3. i 1.4. čl. 1. namjena i iznos kredita, ugovorena da je valutna klauzula, i to, kako slijedi: "1.1. Na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita građanima br. 385/06-SN od 04.08.2006. (slovima: četvrtogkolovozadvijetisućešeste) godine, banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za mlade za kupnju građevinskog zemljišta u iznosu od 125.800,00 CHF (slovima: stodvadesettisućaosamstoCHF) u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim ugovorom o kreditu. 1.2. Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog ugovora. 1.3. Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutna klauzule. 1.4. Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta." Kako da je općepoznato da je tečaj CHF u odnosu na kn izrazito porastao nakon zaključenja ovog ugovora o kreditu, tuženik da je tužiteljici stalno zaračunavao nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, odnosno, u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita. Pravomoćnom presudom TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je: "Šestotužena OTP banka Hrvatska u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje utvrđenje, sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, da vezuje i ovaj sud. Parnične stranke da su 20. siječnja 2016. sklopile dodatak 1. ugovora o kreditu broj 151109070418-novi broj (060807412162-stari broj) tzv. konverziju, potvrđen 27. siječnja 2016. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem: OV-514/16. Ovim dodatkom da je regulirana konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a radi da se o aktu kojim da se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Dodatak da ne predstavlja obnovu ugovora sukladno odredbi čl. 145. ZOO-a, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno, kako nova obveza nema različitu činidbu, niti različitu pravnu osnovu. Ovdje da se radi isključivo o dodatku osnovnom ugovoru iz ove tužbe s intencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe, a koje da su takvima utvrđene na temelju navedene pravomoćne presude TS-a posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc, ima da se smatrati da te odredbe nikad nisu ni postojale, dakle, da se ne mogu naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. U prilog navedenom da ide i sudska praksa, kojom da se potvrđuje da je konvalidacija ništetnog ugovora dopuštena samo ako je uzrok ništetnosti tog ugovora bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen, što da nije primjenjivo u ovom slučaju, budući da se konkretne odredbe ugovora koje su ništetne odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutu CHF, a koje da čine odredbe o predmetu i cijeni i kao takve da se nikako ne mogu smatrati beznačajnim odredbama tog ugovora. Slijedom navedenog, stav tužitelja da je da dodatak prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje da su tim dodatkom mijenjane, što da znači da su odredbe dodatka osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valuti ništetne i kao takve bez pravnog učinka. Sukladno amortizacijskom planu od 25. rujna 2006., početni anuitet ukupnog iznosa od 125.800,00 CHF, početna kamatna stopa 4,39 %, da je iznosio 629,21 CHF, što da je odgovaralo 2.922,31 kn, te da su takvi anuiteti, da je tečaj valute CHF u odnosu na kunu i kamatna stopa ostali nepromjenjivi, prema planu otplate, trebali ostati do kraja razdoblja otplate kredita. Tuženik da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanje ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima od onih koji da bi mu pripadali tako da je tužitelj plaćao znatno veće mjesečne anuitete od 2.922,31 kn, koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi tužitelj bio dužan plaćati prema iznosu kredita navedenog u tužbi i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,39 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine anuiteta od 2.922,31 kn prema ugovoru iz ove tužbe, nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove. Nastavno, tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisani način primio bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Razlika između stvarnih uplata tužitelja, te iznosa koje da bi tužitelj bio dužan plaćati po prvotnom planu od prve preplaćene uplate (studeni 2008. – siječanj 2016.) da je iznosio 122.459,37 kn sa specifikacijom preplata kako da slijedi: iznos od 516,91 kn tekućim od 02. studenog 2008., iznos od 505,99 kn tekućim od 02. prosinca 2008., iznos od 854,68 kn tekućim od 02. siječnja 2009., iznos od 887,56 kn tekućim od 02. veljače 2009., iznos od 904,15 kn tekućim od 02. ožujka 2009., iznos od 864,77 kn tekućim od 02. travnja 2009., iznos od 859,07 kn tekućim od 02. svibnja 2009., iznos od 797,33 kn tekućim od 02. lipnja 2009., iznos od 879,49 kn tekućim od 02. srpnja 2009., iznos od 947,34 kn tekućim od 02. kolovoza 2009., iznos od 989,66 kn tekućim od 02. rujna 2009., iznos od 965,52 kn tekućim od 02. listopada 2009., iznos od 942,03 kn tekućim od 02. studenog 2009., iznos od 996,00 kn tekućim od 02. prosinca 2009., iznos od 1.047,12 kn tekućim od 02. siječnja 2010., iznos od 1.100,94 kn tekućim od 02. veljače 2010., iznos od 1.086,82 kn tekućim od 02. ožujka 2010., iznos od 1.177,45 kn tekućim od 02. travnja 2010., iznos od 1.154,10 kn tekućim od 02. svibnja 2010., iznos od 1.199,68 kn tekućim od 02. lipnja 2010., iznos od 1.456,35 kn tekućim od 02. srpnja 2010., iznos od 1.397,94 kn tekućim od 02. kolovoza 2010., iznos od 3.065,96 kn tekućim od 02. listopada 2010., iznos od 1.417,69 kn tekućim od 02. studenog 2010., iznos od 1.676,13 kn tekućim od 02. prosinca 2010., iznos od 1.842,41 kn tekućim od 02. siječnja 2011., iznos od 1.648,30 kn tekućim od 02. veljače 2011., iznos od 1.481,89 kn tekućim od 02. ožujka 2011., iznos od 1.342,39 kn tekućim od 02. travnja 2011., iznos od 1.366,87 kn tekućim od 02. svibnja 2011., iznos od 1.636,44 kn tekućim od 02. lipnja 2011., iznos od 1.674,31 kn tekućim od 02. srpnja 2011., iznos od 1.972,69 kn tekućim od 02. kolovoza 2011., iznos od 1.864,37 kn tekućim od 02. rujna 2011., iznos od 1.695,60 kn tekućim od 02. listopada 2011., iznos od 1.691,19 kn tekućim od 02. studenog 2011., iznos od 1.658,51 kn tekućim od 14. prosinca 2011., iznos od 1.731,95 kn tekućim od 02. siječnja 2012., iznos od 1.807,69 kn tekućim od 31. siječnja 2012., iznos od 1.564,01 kn tekućim od 02. ožujka 2012., iznos od 3.585,01 kn tekućim od 01. svibnja 2012., iznos od 1.807,69 kn tekućim od 05. lipnja 2012., iznos od 8.160,76 kn tekućim od 02. listopada 2012., iznos od 86,78 kn tekućim od 06. studenog 2012., iznos od 200,00 kn tekućim od 15. studenog 2012., iznos od 4.537,69 kn tekućim od 04. prosinca 2012., iznos od 2.596,58 kn tekućim od 16. siječnja 2013., iznos od 2.640,69 kn tekućim od 19. veljače 2013., iznos od 2.629,69 kn tekućim od 07. ožujka 2013., iznos od 9.046,34 kn tekućim od 27. ožujka 2013., iznos od 2.257,69 kn tekućim od 11. travnja 2013., iznos od 2.515,45 kn tekućim od 20. rujna 2013., iznos od 2.604,69 kn tekućim od 17. listopada 2013., iznos od 2.642,69 kn tekućim od 12. studenog 2013., iznos od 2.697,69 kn tekućim od 14. prosinca 2013., iznos od 2.618,42 kn tekućim od 14. siječnja 2014., iznos od 731,69 kn tekućim od 11. veljače 2014., iznos od 1.490,79 kn tekućim od 18. travnja 2014., iznos od 717,69 kn tekućim od 22. svibnja 2014., iznos od 1.470,38 kn tekućim od 11. srpnja 2014., iznos od 1.567,05 kn tekućim od 30. rujna 2014., iznos od 1.628,32 kn tekućim od 15. studenog 2014., iznos od 1.655,38 kn tekućim od 16. siječnja 2015., iznos od 2.503,52 kn tekućim od 16. travnja 2015., iznos od 2.272,59 kn tekućim od 12. lipnja 2015., iznos od 1.842,73 kn tekućim od 05. rujna 2015., iznos od 815,69 kn tekućim od 24. listopada 2015., iznos od 2.466,43 kn tekućim od 21. siječnja 2016. Slijedom svega do sada navedenog, tužitelji zahtijevaju da, nakon provedenog dokaznog postupka predloženog po tužiteljima, a poglavito nakon provedenog financijskog vještačenja, sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i donese presudu sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba čl. 1. i čl. 3. ugovora o kreditu broj: 060807412162 SN, zaključenog 07. kolovoza 2006., potvrđen 10. kolovoza 2006. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem OU-343/06 između tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], GB, [adresa], MB, [adresa] i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61A, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15, Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) sklopljenog 20. siječnja 2016., potvrđenog 27. siječnja 2016. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem: OV-514/16, između tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa jedne strane i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, sa druge strane. III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati preplaćeni iznos od 16.253,13 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi: 68,61 EUR od 2.11.2008., 67,16 EUR od 2.12.2008., 113,43 EUR od 2.1.2009., 117,80 EUR od 2.2.2009., 120,00 EUR od 2.3.2009., 114,77 EUR od 2.4.2009., 114,02 EUR od 2.5.2009., 105,82 EUR od 2.6.2009., 116,73 EUR od 2.7.2009., 125,73 EUR od 2.8.2009., 131,35 EUR od 2.9.2009., 128,15 EUR od 2.10.2009., 125,03 EUR od 2.11.2009., 132,19 EUR od 2.12.2009., 138,98 EUR od 2.1.2010., 146,12 EUR od 2.2.2010., 144,25 EUR od 2.3.2010., 156,27 EUR od 2.4.2010., 153,18 EUR od 2.5.2010., 159,22 EUR od 2.6.2010., 193,29 EUR od 2.7.2010., 185,54 EUR od 2.8.2010., 406,92 EUR od 2.10.2010., 188,16 EUR od 2.11.2010., 222,46 EUR od 2.12.2010., 244,53 EUR od 2.1.2011., 218,77 EUR od 2.2.2011., 196,68 EUR od 2.3.2011., 178,17 EUR od 2.4.2011., 181,41 EUR od 2.5.2011., 217,19 EUR od 2.6.2011., 222,22 EUR od 2.7.2011., 261,82 EUR od 2.8.2011., 247,44 EUR od 2.9.2011., 225,04 EUR od 2.10.2011., 224,46 EUR od 2.11.2011., 220,12 EUR od 14.12.2011., 229,87 EUR od 2.1.2012., 239,92 EUR od 31.1.2012., 207,58 EUR od 2.3.2012., 475,81 EUR od 1.5.2012., 239,92 EUR od 5.6.2012., 1.083,12 EUR od 2.10.2012., 11,52 EUR od 6.11.2012., 26,54 EUR od 15.11.2012., 602,25 EUR od 4.12.2012., 344,63 EUR od 16.1.2013., 350,48 EUR od 19.2.2013., 349,02 EUR od 7.3.2013., 1.200,66 EUR od 27.3.2013., 299,65 EUR od 11.4.2013., 333,86 EUR od 20.9.2013., 345,70 EUR od 17.10.2013., 350,75 EUR od 12.11.2013., 358,04 EUR od 14.12.2013., 347,52 EUR od 14.1.2014., 97,11 EUR od 11.2.2014., 197,86 EUR od 18.4.2014., 95,25 EUR od 22.5.2014., 195,15 EUR od 11.7.2014., 207,98 EUR od 30.9.2014., 216,12 EUR od 15.11.2014., 219,71 EUR od 16.1.2015., 332,27 EUR od 16.4.2015., 301,62 EUR od 12.6.2015., 244,57 EUR od 5.9.2015., 108,26 EUR od 24.10.2015., 327,35 EUR od 21.1.2016."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu, tako i po visini, te ističe prigovor zastare. Ukazuje se da je čl. 16.2. ugovora ugovoreno da će ugovorne strane u sporu potražiti rješenje u pregovorima, ukoliko u tome ne uspiju, određuje da se mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem da je ugovor o kreditu zaključen. Slijedom toga, a obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz da je prethodno pokušao riješiti spor u pregovorima s tuženikom, predlaže se da sud odbaci tužbu kao preuranjenu. Za slučaj da sud ne prihvati takav prijedlog, tuženik da se u nastavku očituje na navode iz tužbe. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom dana 07. kolovoza 2006. ugovor o kreditu broj 060807412162 SN (dalje: ugovor o kreditu) kojim da je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 125.800,00 CHF koji se ima isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Osporava se da se o ugovornim odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo. Tuženik navodi da nije sporno da je čl. 3. st. 3.1. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,39 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, te da je čl. 3. st. 3.3. ugovora o kreditu ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Međutim, tuženik osporava da bi navedene odredbe bile ništetne, iz bilo kojeg razloga. Naime, čl. 16.5. ugovora o kreditu da je ugovoreno: " Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan isplate otplatne tablice." Čl. 16.6. ugovora o kreditu: "Ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito: a) odluku o kamatama banke, b) odluku o tarifi naknada, c) poslovne knjige i druge isprave ili podneske banke." Čl. 16.7. ugovora o kreditu: "Ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju potpisom ovog ugovora." Tužitelj da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa važećim aktima banke, između ostaloga i s odlukama o kamatama banke temeljem kojih je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, kao i s općim uvjetima i politikama banke, te da je na takve odredbe ugovora o kreditu pristao svojom voljom. U vezi s gore navedenim, iz "Općih uvjeta odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu" predviđeno da je kako slijedi: "Visina kamatne stope određuje se odlukom o kamatama banke, a utvrđuje se ovisno o sljedećim elementima: visina eskontne stope HNB-a, visina kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visina i kretanje referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.), prihodi i rashodi poslovanja." Nadalje, a u vezi s navedenim, kod mijenjanja kamatne stope odnosno pri donošenju izmjena i dopuna odluke o kamatama, tuženik da se drži kriterija iz "Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom" (dalje: Politika mijenjanja kamatnih stopa). Politike mijenjanja kamatnih stopa, kao i drugih opći uvjeti tuženika da su objavljeni na internet stranici tuženika i kao takvi dostupni da su svim građanima. Parametri temeljem kojih da se određuje visina promjenjive kamatne stope određeni da su u čl. 4.2. Politike. Tako da je navedeno da se promjenjiva kamatna stopa po kreditima izračunava kao zbroj tržišnih indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog dijela kamatne stope banke. Nakon toga da su u tablici navedeni tržišni indeksi koje da banka koristi za izračun promjenjive kamatne stope i dano da je pojašnjenje što isti znače. Tako da je za NRD pojašnjeno da predstavlja prosječnu kamatu koju bankovni sektor plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje. Nakon toga da je pojašnjeno da se NRS koristi kao referenta kamatna stopa za određivanje varijabilnog dijela promjenjive kamatne stope na kredite. Nadalje, pojašnjeno da je što je LIBOR – londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa koja se obračunava na međusobne kredite banaka koje posluju na londonskom tržištu kapitala. Postoji da LIBOR za CHF, za eur i za USD, što da je sve pojašnjeno u t. 4.2.1. Politike mijenjanja kamatnih stopa. Nakon toga dana da je i sama formula za način izračuna promjenjive kamatne stope, kao i što znače sami parametri koji se koriste za određivanje kamatne stope. U t. 4.2.2. detaljno da je regulirano formiranje promjenjivih kamatnih stopi po novoodobrenim kreditima, u t. 4.2.3. razdoblje izmjene promjenjivih kamatnih stopa, u t. 4.2.4. primjena promjenjivih kamatnih stopa na postojeći portfelj kredita, a u t. 4.2.5. obavještavanje klijenata o promjeni promjenjivih kamatnih stopa. Iz navedenih odredbi da je razvidno da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Pritom se ukazuje da su dokumenti banke, poput općih uvjeta poslovanja, raznih politika i pravilnika stalni dokumenti, koji da se često ne mijenjaju, već da predstavljanju svojevrsni "zakon" banke, po kojem da ista postupa. U završnim odredbama svih ugovora o kreditu potpisanih s tužiteljem da je navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što da ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu da bi bilo ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut čl. 295. Zakonom o obveznim odnosima. Napominje da se da su svi akti banke revidirani od strane HNB-a i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti. Slijedom svega navedenog, razvidno da je da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima i Politikama banke, koji da su objavljeni na web stranicama tuženika (čl. 295. st. 4. ZOO-a). Sukladno čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora da dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu da obvezuju kao i ove. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu odraz da je slobodnih volja ugovornih strana, te da je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno, cijenu za kredit. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja da, prilikom pregovora i razmatranja ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu, niti tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj da se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako da je imao mogućnost ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. fiksnu kamatnu stopu i neku drugu valutu, a u konačnici da je mogao uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav ugovor najviše odgovara. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti te sukladno njima, po potrebi i tržišnim prilikama, korigira kamatnu stopu, odredbu čl. 3. ugovora o kreditu da čini valjanom i zakonitom, a samu činidbu određenom odnosno odredivom. Nadalje, vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam ZOO u čl. 26. da dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije zabranjena i stoga da nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti ugovora o kreditu da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Nadalje, tuženik ukazuje da odluka u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Međutim, iz tužbe da proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenog, u konkretnom slučaju navedene odluke da se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba. U slučaju naknade štete, zastarni rok da je 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju 5 godina od nastanka štete. S obzirom da je ugovor o kreditu zaključen 07. kolovoza 2006., očito da je da je kako subjektivni, tako i objektivni rok zastare protekao. Također, ukazuje se da je odlukom u kolektivnom postupku utvrđeno da bi valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Presude u kolektivnom sporu da imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja da je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Iz toga da proizlazi da se odluka na koju se tužitelj poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što da tužitelj nije dokazao. Nadalje, vezano uz pravila ništetnosti Zakona o zaštiti potrošača tuženik ukazuje da je odredba čl. 84. propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Čl. 81. ZZP-a propisano da je da: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Slijedom navedenih odredbi, a imajući u vidu odluke donesene u kolektivnom sporu "Potrošač", da bi se na konkretni slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz prethodno navedenih odluka (što da tuženik osporava iz prethodno iznijetih razloga, međutim u slučaju da je sud drugačijeg stajališta u nastavku da se očituje i na ovaj dio tužbe) potrebno da je da budu kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. da se radi o ugovoru o kreditu zaključenom u periodu od 10.09.2003. do 31.12.2008., 2. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, 3. da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, 4. da je navedena odredba nejasna i / ili teško razumljiva i / ili teško uočljiva, 5. da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik navodi da nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenom u spornom razdoblju. Tuženik da je, sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja. Suprotno navodima iz tužbe, tužitelj da je imao mogućnost izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, a u konačnici tužitelj da je imao mogućnost podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima ukoliko je smatrao da sporne odredbe ugovora o kreditu narušavaju njegova prava. Međutim, tužitelj da je svjesno i savjesno procijenio da mu ovakav ugovor o kreditu odgovara, a što da je i potvrdio svojim potpisom. Tužitelj da je imao mogućnost svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja. Tužitelj da je kao ugovorna strana pravnog posla imao mogućnost iskoristiti svoja prava, a što da nije učinio. Tužitelj da je tuženika ostavio u uvjerenju da razumije što potpisuje, te da je tuženik osnovano smatrao da su mu prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom da je prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor. Nadalje, opći uvjeti odnosno Politika tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužitelja i tuženika, pa da isti vezuju kao i posebne pogodbe. Stoga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa da je sadržan u odredbama ugovora o kreditu koji da propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene, te općim aktima tuženika. Slijedom svega navedenog, o spornoj odredbi da se prethodno pregovaralo, obzirom da je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koja da se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji da su sastavni dio ugovora o kreditu. Sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je jasna, obzirom da iz same riječi "promjenjiva" proizlazi da ista nije fiksna, već da je podložna promjenama. Odredba da je i razumljiva obzirom da se tužitelj svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav ugovor najviše odgovara. Stranke da su izričito ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika, te uz obvezu tuženika da tužitelja pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama kamatne stope. Slijedom navedenog, sporna odredba da je razumljiva dobro obavještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj da je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj da je na sve obveze (i rizike) iz ugovora o kreditu pristao, što da je i potvrdio svojim potpisom. Slijedom toga, razvidno da je da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva, pa da stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost, odnosno, ništetnost. Nadalje, sporna odredba da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naime, kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim uvjetima, a tuženik da ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Ponavlja da se da su dokumenti banke, poput općih uvjeta poslovanja i Politika, stalni dokumenti, koji da se često ne mijenjaju, već da predstavljaju svojevrsni "zakon" banke, po kojem da ista postupa. U završnim odredbama svih ugovora o kreditu potpisanim s tužiteljem da je navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što da ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu da bi bilo ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut čl. 295. ZOO-a. Suprotno navodima tužitelja, činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu da ne znači da je ista automatski i nezakonita. Da bi ista bila nezakonita da moraju biti ispunjeni svi zakonski uvjeti, a što da u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Slijedom navedenog, a kako da u konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope niti je protivna načelima ZOO-a, to da nije niti uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, kao i sve odluke banke o promjeni kamatne stope bile ništetne. Tuženik navodi da nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 125.800,00 CHF u protuvrijednosti kn prema srednjem tečaju HNB-a. Zaključenjem ugovora, stranke da su svjesno i dobrovoljno prihvatile rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga da ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu, pa da su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega da su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora o kreditu) da se ne može prebacivati na tuženika koji da nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik da bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula da ne služi zaštiti vjerovnika, već da služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što da je općepoznata činjenica. Valutna klauzula da je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što da je uostalom potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Slijedom toga, tužitelju da nisu mogle biti nepoznate odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. S druge strane, tuženik da nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanja valute CHF, pa da se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Vezano uz odluke iz kolektivnog postupka "Potrošač" na koju se poziva tužitelj, tuženik da ostaje kod svih navoda i prigovora iznijetih u ovom odgovoru na tužbu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, obzirom da je sve već navedeno primjenjivo, kako na valutnu klauzulu, tako i na promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Tuženik navodi da nije sporno da je dana 20. siječnja 2016. zaključena "Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj 151109070418 (novi broj), broj 060807412162 (stari broj)" (dalje: Radnja), a kojom da je radnjom provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu sukladno odredbama čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr.). Konverzijom kredita, ugovor o kreditu da je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK, konvertiran iz ugovora o kreditu u valuti CHF u ugovor o kreditu u valuti eur, čime da je početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi da su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK. Konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom predmetu, obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. S tim u vezi, tuženik ukazuje na čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da se uređuje načelo konverzije kredita, te na čl. 19.c st. 1. istog zakona kojim da se uređuje način izračuna konverzije kredita.Sukladno navedenim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj da je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, a stranke da su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita. Zaključenje Radnje da predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz ugovora o kreditu. Odredbama čl. 2. te čl. 2. Radnje stranke da su izmijenile sporne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe čl. 3. ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem Radnje, osnovni ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa da stoga početne odredbe ugovora o kreditu više ne egzistiraju i prestale da su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije, uračunao sve uplate tužitelja. Stoga da bi eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatom zapravo došlo do dvostruke naplate tužitelja. Takvo stajalište da potvrđuje i brojna sudska praksa općinskih i županijskih sudova. Sukladno svemu navedenome, a obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK, pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti, odnosno, ništetnosti, tužbeni zahtjev tužitelja da je u cijelosti neosnovan. Osim toga, tuženik ukazuje da je konverzijom kredita početni kredit u CHF konvertiran u kredit u eur, čime da je kredit u CHF u potpunosti prestao postojati. U vezi s navedenim, tuženik ukazuje da se odluke u predmetu "Potrošač" primjenjuje isključivo na kredite u CHF, što da potvrđuje i sudska praksa. Tuženik navodi da ponavlja da odluke donesene u kolektivnom postupku "Potrošač" nisu obvezujuće za ovaj sud obzirom da navedene odluke obvezuju prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Osim toga, konverzijom kredita, sporne odredbe da su izmijenjene na način da su iste u suglasnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da slijedom toga nije dopušteno ispitivanje njihove (ne)poštenosti. Slijedom toga, tuženik predlaže da sud već u ovoj fazi postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Bez obzira na navedeno, tuženik da se u nastavku očituje na postavljene tužbene zahtjeve. Iz tužbe da proizlazi stajalište tužitelja da je sve ono što je tužitelj platio tuženiku preko iznosa od 2.922,31 kn tuženik stekao bez osnove. Tuženik osporava takvo stajalište tužitelja, obzirom da je isto suprotno volji stranaka i pravnom poslu. Naime, kao što da je navedeno, tužitelju da nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom da su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamatne stope da je općepoznat i jasan pojam, pa da se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije razumio. Nadalje, nesporno da je da su stranke sklopile ugovor o kreditu upravo s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, pa da bi se primjenom prvotno ugovorene kamatne stope i primjenom fiksnog tečaja ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, a što da nesporno nije bila volja ugovornih strana. Prvenstvena volja ugovornih strana da je bila ugovoriti ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj da nije bila volja ugovornih strana, niti da bi tuženik, pod takvim uvjetima, odobrio tužitelju predmetni ugovor o kreditu. Ukoliko tužitelj smatra da je ništetna odredba glede načina promjene kamatnih stopa na način da se iste određuju sukladno odlukama tuženika, trebao da je predložiti konkretne parametre koji se trebaju primijeniti kako bi se došlo do promjenjive kamatne stope koju predlaže (te sukladno tim parametrima predložiti financijsko vještačenje), a ne tražiti utvrđenje početne kamatne stope. Tuženik navodi da nije moguće proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu, jer da bi se time negirala nesporna činjenica da su stranke sklopile ugovor upravo takvog sadržaja. Slijedom toga, eventualno financijsko vještačenje da bi trebalo utvrditi da li je pojedina promjena stope bila "opravdana" objektivnim kriterijima, pa time i utvrditi kolika je promjena kamatnih stopa trebala biti u spornom razdoblju. Početno, ugovorena kamatna stopa da jest promjenjiva kamatna stopa, kao i sve daljnje izmjene te stope. Narav početno ugovorene kamatne stope da jest da je ona promjenjiva, bez obzira bila ona početna npr. 6 %, 7 % ili 2 %. Usputno rečeno, razlog zbog kojeg da početna kamatna stopa iznosi 4,39 % da je upravo njezina narav promjenjive kamatne stope. Da su stranke ugovarale kredit uz fiksnu kamatnu stopu, početna kamatna stopa da bi bila daleko više od ovdje ugovorenih 4,39 % godišnje. Slijedom svega navedenog, tuženik da prvenstveno smatra da sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu nisu ništetne. Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, nužno da je odredbu zamijeniti valjanom odredbom zbog naravi ugovora o kreditu i volji stranaka. U vezi s navedenim, tuženik ističe da je čl. 14.1. ugovora o kreditu propisano da ako bilo koja odredba bude ništava, ista će se zamijeniti valjanom odredbom. Stoga, čak i u slučaju da sud utvrdi da bi odredbe sadržane u ugovoru o kreditu bile ništetne (što da tuženik osporava), trebao da bi istu zamijeniti odgovarajućom odredbom, a ne je jednostavno ukinuti. Tuženik se protivi dokaznim prijedlozima kao suvišnim, obzirom da već u ovom trenutku postoje razlozi za odbijanjem tužbenog zahtjeva. U vezi s navedenim, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i iznose koje tužitelj potražuje, obzirom da nije jasno što bi iznos od 122.459,37 kn trebao predstavljati, što bi trebali predstavljati pojedini iznosi koje potražuje tužitelj, kao i što da nije jasno temeljem kojih podataka je tužitelj došao do navedenih iznosa. Zaključno, potrebno da je ukazati da tužitelj potražuje isplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02. studenog 2008. dok da je sama tužba podnijeta 14. lipnja 2019. Iz navedenog da je razvidno da je zahtjev tužitelja za isplatom zastario obzirom da je podnijet nakon 11 godina. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VS-a, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora da zastarijeva u općem zastarnom roku koji da počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno, od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse da polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka da nastupaju i pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu da je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja da dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze. Osim toga, tuženik da, opreza radi, ističe i prigovor zastare i u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, obzirom da iz pečata primitka suda proizlazi da je ista predana dana 14. lipnja 2019., dok da je rok za podnošenje tužbe u tom dijelu tužbenog zahtjeva bio 13. lipnja 2019. (5 godina od pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđene odlukom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.). Tuženik dalje navodi da je među strankama nesporno da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK.

Obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe prilagođene odredbama ZZP i ZPK, pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti da je neosnovan. Sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj da je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, a stranke da su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita. Zaključenje Radnje da predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim da su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu. Odredbama Dodatka ugovora o kreditu stranke da su suglasno izmijenile sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem Dodatka osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka pa da stoga početne odredbe Ugovora o kreditu, više ne egzistiraju i prestale da su važiti, a takvo stajalište da potvrđuje i praksa VSRH. Naime, iz obrazloženja Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima da je predstavljena konverzija (P.Z. br. 899 od 10.09.2015.) da proizlazi svrha i cilj predloženog zakonskog rješenja konverzije kredita u CHF. Na str. 4-6 obrazloženja navodi da se kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja da je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Također, navodi da se kako se pravilima o konverziji kredita postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji da, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima da je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe. Slijedom toga da proizlazi stajalište zakonodavca da u slučaju konverzije ugovora o kreditu, koja da je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Imajući navedeno u vidu, odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, da imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora, pa da je suvišno svako pozivanje na opća pravila obveznog prava o ništetnosti ili bilo koja druga slična pravila koja su u izravnoj koliziji s pravilima ZPK-a o konverziji. Navedeno iz razloga što da pravila ZPK i konverzija ugovora o kreditu u CHF postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim da se namjerno odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. Sukladno svemu navedenome, a obzirom da su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu

izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa da kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje da je VSRH u odluci posl.br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine zauzeo jasno stajalište glede konvertiranih odnosno nekonvertiranih ugovora o kreditu u švicarskim francima. Tako da VSRH u odluci posl.br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine navodi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren

švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz navedenog da proizlazi jasno stajalište VSRH da pravni interes korisnika kredita za utvrđenjem ništavim spornih odredbi ugovora o kreditu, postoji u onim slučajevima u kojima korisnici kredita nisu iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji nisu konvertirali ugovore o kreditu. Slijedom toga, argumentum a contrario, korisnici kredita koji su iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji su konvertirali ugovore o kreditu, da ne bi imali pravni interes za

podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate. Također, stajalište prvostupanjskog suda u suprotnosti da je sa samim tumačenjem VSRH iz navedene odluke Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine kao i odluke Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine u kojom da je VSRH odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava zauzeo pravna stajališta: „da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Slijedom navedenoga, a kako da je VSRH zauzeo stav da u konvertiranim ugovorima o kreditu, kao što da je ovaj, tužitelj nema pravo na isplatu (niti na utvrđenja) koja tužitelj potražuje u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja da je neosnovan. Međutim, ukoliko bi sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom (što da se izričito osporava), tuženik ulaže prigovor radi prijeboja (compensatio per judicem). Naime, prilikom konverzije Ugovora o kreditu utvrđen da je iznos preplate tužitelja, a koji da se iznos koristio za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Obzirom na navedeno, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa: 1.992,82 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2016. godine do dana prijeboja, 1.983,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2016. godine do dana prijeboja, 1.957,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.2016. godine do dana prijeboja, 1.964,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.05.2016. godine do dana prijeboja, 1.947,27 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.06.2016. godine do dana prijeboja, 1.957,17 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2016. godine do dana prijeboja, 1.935,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.08.2016. godine do dana prijeboja, 1.899,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.09.2016. godine do dana prijeboja, 1.907,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2016. godine do dana prijeboja, 1.905,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.11.2016. godine do dana prijeboja, 1.913,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.12.2016. godine do dana prijeboja, 1.919,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2017. godine do dana prijeboja, 1.948,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2017. godine do dana prijeboja, 1.659,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2017. godine do dana prijeboja, 557,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01 .04.2017. godine do dana prijeboja, Nadalje, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da presudom izvrši prijeboj i to tražbine tužitelja s tražbinom tuženika koje da tuženik ima prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika i to iznosa: 1.11.2006 kn -34,22 eur -4,54, 1.12.2006 kn -45,33 eur -6,02, 1.1.2007 kn -73,43 eur -9,75, 1.2.2007 kn -92,83 eur -12,32, 1.3.2007 kn -84,28 eur -11,19, 1.4.2007 kn -90,82 eur -12,05, 1.5.2007 kn -130,69 eur -17,35, 1.6.2007 kn -159,48 eur -21,17, 1.7.2007 kn -176,46 eur -23,42, 1.8.2007 kn -165,93 eur -22,02, 1.9.2007 kn -152,93 eur -20,30, 1.10.2007 kn -188,16 eur -24,97, 1.11.2007 kn -191,79 eur -25,46, 1.12.2007 kn -166,14 eur -22,05, 1.1.2008 kn -163,31 eur -21,67, 1.2.2008 kn -122,32 eur -16,23, 1.3.2008 kn -78,16 eur -10,37, 1.4.2008 kn -36,44 eur -4,84, 1.5.2008 kn -127,23 eur -16,89, 1.6.2008 kn -157,57 eur -20,91, 1.7.2008 kn -118,59 eur -15,74, 1.8.2008 kn -192,05 eur -25,49, 1.9.2008 kn -181,84 eur -24,13, 1.10.2008 kn -135,27 eur -17,95, 1.12.2008 kn -65,16 eur -8,65. Nadalje, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja te traži od suda da, ukoliko utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da presudom izvrši prijeboj i to tražbine tužitelja s tražbinom tuženika koje da tuženik ima prema tužitelju s osnova negativnih razlika s osnova kamate (razlike između početno ugovorene i zakonske kamatne stope utvrđenje prisilnim propisom u primjeni od 01.01.2014 (i to sve ukoliko vještak ne bi iste uzeo u obzir) i to iznosa: 1.2.2014 kn -214,90 eur -28,52,

1.3.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.4.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.5.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.6.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.7.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.8.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.9.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.10.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.11.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.12.2014 kn -214,90 eur -28,52, 1.1.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.2.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.3.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.4.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.5.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.6.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.7.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.8.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.9.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.10.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.11.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.12.2015 kn -214,90 eur -28,52, 1.1.2016 kn -214,90 eur -28,52. Tuženik ponavlja da su zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe

kredita, izmijenjene suglasnošću stranaka pa da stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale da su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. Takvo pravno stajalište da potvrđuje i VSRH u recentnim odlukama. Slijedom navedenog, a kako da je VSRH zauzeo stav da u konvertiranim ugovorima o kreditu, kao što da je ovaj, tužitelj nema pravo na isplatu (niti na utvrđenja) koja tužitelj potražuje u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelj da je neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da u cijelosti osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti sa navodima tužitelja, osim onih koji ne bi na nedvosmislen način bili priznati tijekom postupka. Vezano za prigovor zastare tužitelj ističe da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 7. kolovoza 2006. (dalje u tekstu: Ugovor) i to dijelova odredbi Ugovora kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, kojima da je ugovorena valutna klauzula uz koju da je vezana glavnica švicarski franak te kojima da je ugovorena naknada za obradu kredita a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnim istih, da nastaje obveza sadržana u kondemnatornom dijelu zahtjeva. Prema odredbama članka 328. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti da se ne gasi, odnosno da ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Na ništetnost da sud pazi po službenoj dužnosti i na nju da se može pozvati svaka zainteresirana osoba (članak 327. ZOO-a). Ništetnost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO-a koje da za posljedicu imaju takav oblik nevaljanosti da nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa da je odredba Ugovora ništetna od samog svog početka, odnosno od kad je ugovorena, a to da je u ovom slučaju od 15.12.2004. kada da je tužitelj sklopio Ugovor s tuženikom.

Posljedice ništetnosti da određuje članak 323. ZOO-a: ˝U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (restitucija).˝ Sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Osim pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., ukazuje se kako je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, a po kojoj da je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. Tužitelj da se ujedno poziva na shvaćanje Vrhovnog suda RH sadržanog u odluci posl.br. Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. u kojoj da je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. ZZP-a tužbu definiranu člankom 241. ZOO-a kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud RH zauzeo da je stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako da je tužba u ovom predmetu podnesena prije 14. lipnja 2019., to da nije istekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a. Slijedom navedenog, prigovor zastare istaknut po tuženiku da je u cijelosti neosnovan. Nesporno da je da je između parničnih stranaka 20. siječnja 2016. sklopljen Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim da su na temelju zakona izmijenjene odredbe iz Ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da je kredit konvertiran u EUR a kamatna stopa da se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Nastavno na navedeno, za istaknuti da je da je ta mogućnost izbora za tužitelja kao i ostale potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem da je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te da su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR (sa isto tako nametnutim nepoštenim i ništetnim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje da nisu mogli utjecati niti voditi pregovore). Tužitelj da neovisno o provedenoj konverziji ima i nadalje pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora, kako bi na temelju toga tužitelj ostvario prava koja mu pripadaju i to iz razloga kako slijedi. Da je tome tako da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev2868/2018-2 od 12.2.2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što da sklapanjem Dodatka zasigurno nije u cijelosti podmiren dug tužitelja iz čega da proizlazi da konvertiranjem tužitelj nije obeštećen, stoga da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da tužitelj i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Dokaz vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke nužno da je izvesti kako bi dobili na uvid matematički izračun i prikaz: 2) razlike preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunatu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, 3) je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi, na način da sudski vještak: utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. i u kojem iznosu;

te da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, a potom sukladno ZOO čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. Uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene valute do dana 30. rujna 2015. obračunata i zakonska zatezna kamata, tek tada da će se moći utvrditi što je tužitelj faktički dobio konverzijom odnosno da li je isti konverzijom obeštećen i da li se u konkretnom slučaju radi o potpunoj restituciji, zajamčenoj zaštiti koju da nije moguće umanjiti zakonskom intervencijom, te uspostavi za tužitelja stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo. Osim navedenog, ništetnost da nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tuženik da je ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK-u koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Međutim, tužitelj ističe da je Dodatkom uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje da je utvrđeno ništetnim. Nadalje, konverzijom da su obuhvaćene izmjene ugovornih odredbi proizašlih iz Ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama, to da je u konkretnom predmetu primjenjiva odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a kojom da je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Kamatna stopa sadržana u Dodatku određena da je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR) bio da je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba da je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen da je nepošten, slijedom čega da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sud Europske unije da je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet OB protiv Erste Bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavka 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj da bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Pri tome da je krenuo od premise valjanosti zakonske intervencije, a ne njezine nevaljanosti kao preduvjeta da bi se razmatrala puna restitucija potrošača i povrat koristi koje je banka stekla primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički da znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te izvorno ugovorenu kamatnu stopu od 4,39% - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak da nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i pravo tužitelja na isplatu preplaćene razlike do konverzije. Tužitelj da je ujedno stajališta da se konverzijom nisu mogle konvalidirati ništetne ugovorne odredbe. Valja da istaknuti kako ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc, a samim sklapanjem Dodatka i stupanjem na snagu ZID ZPK da nije konvalidirana ništetnost pojedinih ugovornih odredbi Ugovora. Nadalje, ZZP-om da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošač ne može odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema ZZP-u. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka između stranaka, da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredbi koji se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da je Banka, bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, sama, odnosno nepošteno, mijenjala visinu kamatne stope u Ugovoru s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom da se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do konverzije, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja Banke. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, u konkretnom slučaju, konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, otpala da je osnova temeljem koje da je Banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Iz navedenog da proizlazi da je do dana konverzije tužitelj, kao korisnik kredita, plaćao veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,39% godišnje. Isto tako, a obzirom je i ugovorna odredba o valuti uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak ništetna, isti da je do dana konverzije plaćao i veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da je plaćao anuitete u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu (4,39%) i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja da je viša u pravilu za 10%, ovisno od slučaja do slučaja, od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja, a to da znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. U odnosu na navedeno da valja i ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos.-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu da je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "[…] bez obzira na naknado sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima […]". Nastavno svega navedenog, nedvojbeno da je da, unatoč izvršenoj konverziji, tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornih zahtjeva, pri čemu da je bitno ukazati i na odluku Europskog suda iz koje da proizlazi kako okolnosti da su neke ugovorne odredbe proglašene ništetnim i nepoštenim putem zakona te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača te da je zadaća nacionalnog suda utvrditi je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, pa da je izračunom tužitelja upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut odnosno da nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba (Presuda Suda Europske unije od 14. ožujka 2019. C-118/17, Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Nadalje, stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već da je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Pa da je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje da, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu JBS i JBSM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: "1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo; 2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju; 3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora." Ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača da valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer da u gore citiranoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače. Naime, navedenom odredbom izrijekom da je normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava. Navedena odredba bila da je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako da je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Zakon koji regulira zaštitu potrošača da nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji da regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora. Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako da nije nacionalni zakon, da ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa da su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. Primjenjivo na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja da može biti valjana, tužitelj da potpisom Dodatka kojima da je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju da joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva, te da to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj. Stoga, pristanak tužitelja na konverziju da ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrane odricanja koju propisuje, bio da bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka. Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu da ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već da se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji da su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Upravo to da jamči Direktiva 93/13/EEZ, postojeća praksa Suda Europske unije i u konačnici nacionalni zakoni. Nadalje, bitno da je napomenuti kako preplaćenim iznosima banke nisu zatvarale ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc, što da znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer da je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu. Ovo stoga što da konvertiranje glavnice koje su banke zatvarale do tada izvršenim uplatama sadrži tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu. Međutim, navedene tečajne razlike naknadno da su, uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Upravo zato da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva da ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već da se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao. A to da je ona po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač da je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Dakle, razliku koju da su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke da nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer da za namirenje/zatvaranje stvarne glavnice bili da su dovoljni već mjesečni anuiteti koje da je potrošač platio po početnom otplatnom planu. Stoga, matematički da nije moguće da je ono što su potrošači plaćali u anuitetima povrh početnog otplatnog plana, iskorišteno za namirenje konvertirane glavnice. A ono što da nije iskorišteno, a nesporno da je naplaćeno, treba da se potrošaču vratiti, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja (kako da upućuje praksa Vrhovnog suda RH sadržana u odluci Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu da ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već da se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu, tako da i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji da se izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), tužitelj ima pravni interes i ovlašten da je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, ništetan ugovor da ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tuženik da je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, broj 102/15) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Nastavno na navedeno, za istaknuti da je da je ta mogućnost izbora za tužitelja kao i ostale potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem da je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te da su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR (sa isto tako nametnutim nepoštenim i ništetnim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje da nisu mogli utjecati putem pregovora). Kamatna stopa određena Dodatkom određena da je onako kako da je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već da je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već da je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a da je tome tako da proizlazi i iz obračuna tužitelja u kojem da je utvrđeno da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti. Sklapanjem Dodatka da nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer da je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što da ovdje nije slučaj, te da je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka konverzijom u valutu EUR također oštećen. Nadalje, prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi da se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik da nije pružio tužitelju niti da je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto da je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji da je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci da se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto da je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač da ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji da ne može smanjiti niti provedena konverzija, što da znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već da naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba.

Donesena da je i odluka broj C-260/2018 gdje da je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ina nije postignuta konverzijom. Također da je donesena i odluka Suda Europske unije broj C-452/18 od 09.07.2020. koja da potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče. Potpisivanjem Dodatka tužitelj da se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak tada da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da je Dodatkom uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje da je utvrđeno ništetnim. Nadalje, konverzijom da su obuhvaćene izmjene ugovornih odredbi proizašlih iz Ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama, to da je u konkretnom predmetu primjenjiva odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a kojom da je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Kamatna stopa sadržana u Dodatku određena da je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR) bio da je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba da je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen da je kao nepošten, slijedom čega da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom da je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Dakle, i u konkretnom slučaju, konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, otpala da je osnova temeljem koje da je Banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Iz navedenog da proizlazi da je do dana konverzije tužitelj, kao korisnik kredita, plaćao veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene. Isto tako, a obzirom da je i ugovorna odredba o valuti uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak ništetna, isti da je do dana konverzije plaćao i veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da je plaćao anuitete u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja da je viša u odnosu od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja, a to da znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu da ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već da se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Tuženik da je s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju koji je naveden u presudi VTS-a, sklopio Ugovor o kreditu kojim da je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj da kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. S time u vezi, tuženik da je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa da je tako tuženik u nekoliko navrata u period trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama da je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje da je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku i do promjene u otplati glavnice i plaćene kamate, odnosno do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu da omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te da je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji da takove promjene nije nikako mogao predvidjeti a pravilnost promjene da nije mogao provjeriti jer da nije imao egzaktne kriterije. U predmetnom slučaju radi da se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovome slučaju potrošača) jer da su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima da mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te da je tuženik putem predmetne ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice). Navedeno da je u suprotnosti odredbe čl. 247. ZOO-a koja da propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Predmetna odredba u suprotnosti da je s načelom savjesnosti i poštenja, koje da je jedno od osnovnih načela obveznog prava te da je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom da je propisano da su prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati se tog načela. Sukladno predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužitelja da je postao promjenjiv element na koji da isti nije mogao utjecati iz razloga što da je kamatu tuženik (banka) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem te da je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, ugovorena da je kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je zbog toga ništetna. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora da nije dao naslutiti da će mu tuženik u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tuženik od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što da je ugovorena kamatna stopa koja da je promjenjiva sukladno odluci Banke tj. tuženika. U Ugovoru da je glavnica vezana uz švicarski franak, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužitelja, isti da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg da donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Tuženik da je takvim svojim postupanjem povrijedio pojedinačna i kolektivna prava tužitelja kao potrošača jer da je sklopio ugovor o kreditu koristeći nedopuštene i/ili nepoštene ugovorne odredbe; one kojima je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu te one koje se odnose ne ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica (pa i kamata) – švicarski franak (CHF). Znači, osim što da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što da prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, koji da je veći zbog toga što da se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome da je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi razvidna da je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja da sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno da nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu tužiteljevu egzistenciju, isti da nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tuženik da je prilikom sklapanja ugovora propustio informirati tužitelja o tri bitna elementa: 1. općem riziku koji da je vezan uz svaku valutnu klauzulu, 2. o riziku koji da je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako da to čini u odnosu prema EUR-u, 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. U okviru svoje obveze informiranja potrošača, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dužnost tuženika da je bila da tužitelju prije sklapanja ugovora da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, uključujući valutu u kojoj je nominirana glavnica i uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja i sve druge informacije potrebne da potrošač donese odluku, a što da je u ovome slučaju tuženik propustio učiniti. Stjecanje ekstra profita do kojeg da je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja da je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, da nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj da je bio u obvezi vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik da je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome da je stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava koji da je u Presudi C-26/13 od 30.4. 2014. izričito naveo: "članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača", poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; ne može se smatrati da takva odredba zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži: "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4 . stavka 2. Direktive 93/13; članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba, kao što između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Također isti da je sud u presudi C-51/17 od 20.9.2018. izričito naveo: "Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske instituciju, da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija a kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnost i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu." Također, Europski sud za ljudska prava da je u Presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. izričito naveo: "članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe." Članak 6. stavak 1.f. iste direktive da glasi: ,,Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." lz spomenute presude da valja izdvojiti još i sljedeća utvrđenja Suda: "U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, i da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Također, sud da ističe u Presudi C-51/17 od 20.9. 2018. : "članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koja se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjaju\i te odredbe zakonskim putem i održavajući istovremeno valjanost ugovora o zajmu, takav pristup odgovara cilju zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13,a osobito njezina članka 6. stavka 1. Naime, taj cilj se sastoji od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od **.**.2012. J i G, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 31.). (40) Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. (43) U ovom slučaju, iako tužba M potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno činjenično, situacije u kojoj bi se M nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., O C-483/16, EU:C:2018:367, t. 53.). (44) Sto se tiče, kao peto, pitanja treba li ugovor o zajmu poput onog u glavnom postupku poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena, valja reći, s jedne strane, kao što je to već navedeno u točki 40. ove presude, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa),što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2012., J i G, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.). (53)" Tužitelju da je kredit u CHF sugerirao tuženik, ističući prednosti pred kreditom u EUR, i to na način da ničim nije informirao tužitelja o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njihovu kreditnu sposobnost, iako da je znao visoku rizičnost te kreditne linije koja da je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi što da se je naknadno utvrdilo. Tužitelju da nisu bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja Ugovora iz kojih bi bili mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Upravo da je tuženik preferirao kredit u valuti CHF i branio ga i za vrijeme ugovornog odnosa. S tim u vezi, tužitelj ponovno upire u odredbe članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje da treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske instituciju, da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija a kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev da znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tužitelj da je podnio tužbu iz razloga što da smatra da su Ugovorom povrijeđena njegova prava, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja da se odnosi na ugovorenu valutu uz koju da je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom da je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te da smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Općepoznata da je činjenica da je tuženik visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove koja da ima odobrenje za rad Hrvatske narodne banke, bankarski poslovi da su isključiva djelatnost tuženika, on da ima odgovarajuće stručne službe (uključujući i pravnu službu), da ima veliki broj odvjetnika koji ga zastupaju i/ili savjetuju, slijedom čega da je notorno da je prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja morao vrlo dobro znati i procijeniti pravnu narav i sve posljedice ugovaranja spornih odredbi. Nasuprot tome, tužitelj kao fizička osoba, nestručna i nevična bankarskom poslovanju, i uopće poslovnim pregovorima i sklapanjima ugovora, da nije mogao utjecati na izmjenu odredbi Ugovora (kako da to kaže VSRH u odluci Revt 249/14-2 – stranica 35, stavak 4. - radilo da se o situaciji "uzmi ili ostavi ("take it or leave it")", te dalje: "S tim u svezi gotovo se ciničnim čini navod u reviziji 5. tužene da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promijenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije...", niti je znao, niti bio upozoren da su neke odredbe ništave, a da je i upozoren, opet da bi situacija bila ista "uzmi ili ostavi", dakle neosporno da je bio u podređenom položaju.). Na sporni pravni posao da se primjenjuje i ZZP koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj da se poziva na odredbe čl. 81.-87. ZZP-a koje da određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužitelj da je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatio novčana sredstva koja da mu ne bi bio dužan isplatiti da u Ugovoru nisu bile ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, čime da je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužitelj potražuje ovom tužbom.

Obzirom na sve do sada izneseno kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje da pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim. U odnosu na prigovor o tijeku zateznih kamata i tvrdnjama tuženika da nije bio nepošteni stjecatelj, tužitelj je stajališta da je isti u cijelosti neosnovan, jer da je tužitelj zahtjev za povrat preplaćenog iznosa podnio na temelju ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207705785 od 23.10.2006. (dalje u tekstu: Ugovor) kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja obaveze po tom Ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima da je ugovorena valutna klauzula uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a koje da su ugovorne odredbe nevaljane od samog početka ugovornog odnosa, zbog čega da tuženik duguje zatezne kamate otkad mu je tužitelj uplatio (neosnovani stečeni) preplaćeni iznos anuiteta kredita. Naime, Vrhovni da je sud već zauzeo stajalište o tom prigovoru banaka rješenjem broj: Revd 1294/2021-2 od 12. listopada 2021. navodeći: "Vrhovni sud... je uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.". S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da tužitelju da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja Ugovora to stoga jer je tuženik od početka plasiranja predmetnog kredita znao da su krediti u valuti CHF visokorizični proizvodi a to da mu zasigurno nije moglo ostati nepoznato između ostalog i zbog činjenice da su takvi krediti već bili zabranjeni u državama članicama EU, no bez obzira na navedeno tuženik da je samoinicijativno tužitelju pripremio kredit u valuti CHF braneći ga kao najpovoljnijeg), tužitelj da je stajališta da je tuženik nesavjesni stjecatelj koji da duguje zatezne kamate od dana stjecanja, dakle otkada da je tužitelj tuženiku uplatio (neosnovani stečeni) preplaćeni iznos anuiteta kredita. Odredbom članka 323. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa da stoga tuženik na čijoj da su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Osim navedenog, manje kamatne stope da proizlaze iz činjenice što da je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja da nije bila jasno predočena tužitelju, pa da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj da nije ništa primio pa da stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što da nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (tako da i u presudi Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-755/2021-2 od 13.10.2021.). U slučaju da sud smatra da bi pri odluci o visini tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i tzv. ˝negativne razlike˝, tužitelj ističe prigovor zastare. Slijedom navedenog, u cijelosti da je neosnovan po tuženiku istaknut prigovor radi prijeboja.

4. Tužitelj je nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, povukao tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi: "II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15, Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) sklopljenog 20. siječnja 2016., potvrđenog 27. siječnja 2016. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem: OV-514/16, između tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa jedne strane i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, sa druge strane."

Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

Tuženik se nije izjasnio o povlačenju tužbe u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev. Kako od dana kada je tuženik obaviješten o spomenutom povlačenju tužbe do zaključenja glavne rasprave nije proteklo 15 dana, to nema mjesta primjeni odredbe o presumiranom pristanku na povlačenje tužbe iz citiranog čl. 193. st. 2. ZPP-a.

Kraj iznijetog, tužiteljevo povlačenje tužbe u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev je bez procesnopravnog učinka, pa je i taj tužbeni zahtjev ostao predmet odlučivanja.

5. Tužba tužitelja u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.)

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 07. kolovoza 2006. (12-20) i Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109070418 (novi broj) broj: 060807412162 (stari broj) od 20. siječnja 2016. (21-24). Odbijeni su prijedlozi stranaka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

8. Uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 07. kolovoza 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita, GB, kao zalogodavac i MB, kao supružnik zalogodavca. Čl. 16. st. 16.2. ugovora o kreditu ugovoreno je da će ugovorne strane u sporu potražiti rješenje u pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju određuju mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem je ovaj ugovor zaključen. Ugovor o kreditu u čl. 1., pod naslovom Namjena i iznos kredita, sadrži odredbe koje glase: "1.1. Na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita građanima br. 358/06-SN od 04.08.2006. (četvrtogkolovozadvijetisućeišeste) godine, Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za mlade za kupnju građevinskog zemljišta u iznosu od 125.800,00 CHF (slovima: stodvadesetpettisućaosamstoCHF) u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim ugovorom o kreditu. 1.2. Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog ugovora. 1.3. Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. 1.4. Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. 1.5. Uplata se smatra izvršenom danom odobrenja žiro računa banke." Ugovor o kreditu u čl. 3., pod naslovom Kamatna stopa, sadrži odredbe koje glase: "3.1. Kamatna stopa iznosi 4,39 % (četirizareztridesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. 3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. 3.4. Ugovorne strane su suglasne da se od dana kada korisnik kredita prestane primati plaću / mirovinu / drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u banci, na preostali, neotplaćeni iznos kredita neće obračunavati i naplaćivati kamata određena st. 3.1. ovog članka, već kamata važeća sukladno aktima banke, po kamatnoj stopi koja se ugovara prilikom odobravanja stambenih kredita za mlade koji ne primaju plaću ili drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u banci, bez položenog namjenskog depozita." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

To što su stranke ugovorom o kreditu ugovorile da će u slučaju spora potražiti rješenje u pregovorima, ne znači da su pregovori procesna pretpostavka za ovaj parnični postupak. Stoga, eventualni izostanak pokušaja tužitelja da u pregovorima s tuženikom pokuša riješiti ovaj spor nema za posljedicu da je tužba preuranjena. Shodno tome, nema ni razloga za odbacivanje tužbe.

Uvidom u Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109070418 (novi broj) broj: 060807412162 (stari broj) od 20. siječnja 2016. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao banka i tužitelj, kao korisnik kredita / zalogodavac i treća osoba, kao suprug zalogodavca, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP 15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanje dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koje tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, suprotno stavu tuženika, dodatak ne prati sudbinu eventualnih ništetnih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isti nije zbog tih odredbi ništetan.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka ugovoru proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljeni zahtjev tužitelja. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetne iznose, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bio obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je tužbeni zahtjev neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentnog stava VS-a (Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice – koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i kada je plaćen, a temeljem čega bi se onda mogla utvrditi eventualna preplata, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i kada je plaćen, a iz čega bi se onda mogla utvrditi eventualna preplata, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 04. lipnja 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 16. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 06. lipnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.