REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1934/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 40/II., protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Hana Avdović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu 5103548326, sklopljenog 8. svibnja 2007. između tuženika kao kreditora i ĐA kao korisnika kredita, koja glasi:

''Za obradu zahtjeva i odobravanje iznosa kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto= naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 892,41 EUR s zateznim kamatama od 9. svibnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne

stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 892,41 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 715,98 EUR s zateznim kamatama od 6. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 373,84 EUR s zateznim kamatama od 6. lipnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 33,08 EUR s zateznim kamatama od 9. svibnja 2007. do siplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i ĐA kao korisnik kredita 8. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 5103548326 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu da je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s danom plasmana te da je korisnik suglasan da se ta naknada naplati prilikom isplate plasmana. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti korisniku kredita ulaznu naknadu u iznosu od 925,49 EUR/6.795,48 kn koju je primio temeljem te ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/). Navedena odredba da je ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. S obzirom je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, to da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu te da je ista nepoštena, koje stajalište o nepoštenosti ulaznih naknada da je izrazio i Sud Europske unije u predmetima C- 84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 10. lipnja 2023. korisnik kredit ĐA ustupio tužitelju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i isplatu iznos od 925,49 EUR s zateznim kamatama od dana kada je ulazna naknada plaćena, 9. svibnja 2007., do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se, imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, kao odnosa banke i klijenta, priroda eventualne tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine, u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu.

3. Nadalje, ukazuje na odredbu čl. 80. st. 2. ZOO-a prema kojoj ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka. S obzirom da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog ugovora, a da tuženik nije dao suglasnost korisniku kredita ĐA za ustup eventualnih tražbina po osnovi Ugovora o kreditu na tužitelja, to da Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke prema tuženiku.

4. Nadalje, tuženik tvrdi da se status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP- a/03 ne presumira, već da ga je tužitelj dužan dokazati.

5. Osporava da bi odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, a prema odredbi čl. 84. ZZP-a/03 da nije dopušteno ocjenjivati poštenost/ništetnost onih ugovornih odredaba koje se odnose na predmet ugovora i cijenu ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tvrdi da je korisniku kredita bilo jasno i prije sklapanja Ugovora o kreditu da mora platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, jer mu je to na jasan i razumljiv način prezentirano od strane zaposlenika banke, koji su su mu uručili letak i Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, u kojima se navodi podataka o plaćanju ulazne naknade u visini od 1% od odobrenog iznosa kredita. Tvrdi da su se predmetnom ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

6. Tuženik ukazuje na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da je u svakom pojedinom slučaju potrebno ocijeniti da li se je priroda stvarno pruženih usluga mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, uzimajući u obzir ne samo ugovorne odredbe, već i oglašavanje te obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnim tijekom pregovora.

7. Pored toga tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu uopće ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ovdje se ponovno ukazuje na presudu Suda EU u predmetu C- 621/2017 u kojoj da je izraženo stajalište da ugovorna odredba o naknadu za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

8. Smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti prana stajališta Suda

EU u predmetima C-224/2019 i C-84/2019

9. Tuženik ukazuje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojala zakonska ograničenja u pogledu ugovaranja predmetne naknade.

10. Naposljetku, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je petogodišnji zastarni rok koji je počeo teći od dana plaćanja predmetne naknade istekao, a sve i da nije, da zatezne kamate počinju teći tek nakon dospjelosti tražbine, kao što je i početak tijeka zastare vezan za rok dospijeća pa ako bi se u konkretnom slučaju zastara počela računati tek od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe, da prije tog trenutka ne mogu početi teći niti zatezne kamate. U svakom slučaju, da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa da bi se, u okviru instituta povrata stečenog bez pravne osnove, od tuženika mogle zahtijevati zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Osporava visinu zatražene stope zateznih kamata te visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva i dostavlja obračun iz kojeg proizlazi da je na ime ulazne naknade naplatio iznos od 6.723,89 kn dana 6.723,89 kn.

11. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika, smatra da tražbina koja mu je ustupljena nije strogo osobne naravi te da je ista mogla biti predmetom prijenosa, da ta tražbina nije ugovorne, već izvanugovorne naravi (stjecanje bez pravne osnove) pa da za njen ustup ne vrijedi ograničenje iz čl. 14. Ugovora o kreditu, a sve i kada bi se radilo o ugovornom potraživanju, da bi ta odredba čl. 14. Ugovora o kreditu koja zabranjuje ustup ugovornih potraživanja korisnika kredita bez odobrenja tuženika bila ništetna, jer Ugovor o kreditu ne sadrži istovremeno odredbu kojom bi se tuženiku zabranjivalo ustupiti neko ugovorno potraživanje na treću osobu, a kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je i sastavljala predmetni ugovor o čijim odredbama korisnik kredita nije mogao pregovarati, to da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega da je ista također ništetna. Stoga da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. Smatra da status korisnika kredita kao potrošača proizlazi već iz samog Ugovora o kreditu, budući da se kao namjena kredita navodi stambeni kredit građana, ali da u tu svrhu predlaže saslušati korisnika kredita. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer je upravo on inzistirao na navedenoj nepoštenoj i ništetnoj odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu. S obzirom da je tek iz obračuna dostavljenog uz odgovor na tužbu saznao za visinu ulazne naknade, to je smanji kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu iznosa od 892,41 EUR s zateznim kamatama od 9. svibnja 2007. do isplate.

12. Tuženik je učinio nespornim visinu novopostavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ostajući i dalje kod svih iznijetih prigovora.

13. Tijekom dokaznog postupka pročitani su obavijest o ustupu tražbine (list 7. – 8. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 6. lipnja 2023. između korisnika kredita ĐA kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 9. – 13. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), Ugovor o kreditu 2402006- 1031262160/51400607-5103548326, sklopljen 8. svibnja 2007. između tuženika kao kreditora i ĐA kao korisnika kredita (list 14. 27. spisa), ispis podataka tuženika o procesu obrade kredita u razdoblju od 2004. do 2011. (list 115. – 116. spisa), tuženikov obračun naknade ulazne naknade od 8. svibnja 2007. (list 201. spisa), izvadak iz tuženikove Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 202. – 208. spisa), brošura tuženika s informacijama o stambenim kreditima s ostatkom vrijednosti (list 209. – 211. spisa) te je saslušan svjedok ĐA (list 266. – 267. spisa).

14. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su tužbeni zahtjev osnovani u pogledu glavne stvari.

15. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita ĐA temeljem te odredbe.

16. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita ĐA imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

17. Prije svega, s obzirom da je podneskom od 3. siječnja 2024. tužitelj povukao tužbu u odnosu na isplatu iznosa od 33,08 EUR (smanjio je tužbeni zahtjev za isplatu s iznosa od 925,49 EUR na iznos od 892,41 EUR, za iznos od 33,08 EUR, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe) s zateznim kamatama od 9. svibnja 2007. do isplate, kojoj dispoziciji se tuženik nije protivio, valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

18. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 8. svibnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

19. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ĐA sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje nekretnine koja mu je trebala služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog ĐA, koji je izjavio da je svrha kredita bila kupnja nekretnine, namijenjene njegovom stanovanju, u kojoj da i danas živi i da istu nije nikada iznajmljivao, slijedom čega se zaključuje da je ĐA sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

22. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

23. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

24. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

25. Iz iskaza svjedoka ĐA proizlazi da on nije imao mogućnost pojedinačno pregovarati niti o jednoj odredbi tog ugovora pa tako niti o odredbi čl. 10. i 14. Ugovora o kreditu, dakle, da nije mogao platiti nižu ulaznu naknadu od one koja se navodi u čl. 10., niti je imao mogućnost sklapanja ugovora bez plaćanja te naknade, a da mu nije nikada pojašnjeno koji točno troškovi se tom ulaznom naknadom podmiruju. Osim toga, da mu nisu pojašnjeni niti razlozi zbog kojih on ne bi bio ovlašten ustupati svoja prava iz tog ugovora, a niti da je to bio predmet razgovora prije sklapanja ugovora. Napomenuo je da je on tražio da mu se odobri kreditni iznos od 90.000,00 EUR, s obzirom da je već imao svojih 60.000,00 EUR, međutim, da mu je banka odbila odobriti kredit u valuti EUR i ponudila mu je sklapanje ugovora u kreditu u valuti CHF, a on da nije imao izbora nego pristati na tako nešto i cijeli ugovor da je sklapan po principu "uzmi ili ostavi". Iako je pravnik po struci, da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj tog ugovora, da je pokušao utjecati na određene uvjete, ali da mu je rečeno da je pravna služba banke pripremila takav ugovor o kreditu za veći broj korisnika kredita i da zbog njega neće mijenjati odredbe unaprijed pripremljenog ugovora.

26. Iz iskaza svjedoka ĐA sud je utvrdio da odredba čl. 10. st. 1. i čl. 14. st. 11. Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnog pregovaranja.

27. Štoviše, niti tuženik to ne osporava. Tuženik tvrdi da je ĐA bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sam ĐA, ali je nedvojbeno da isti niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

25. Nadalje, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora'' te ''Korisnik ugovora je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

28. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

29. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

30. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 152.317,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, radilo se je o stambenom kreditu građana za kupnju nekretnine, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 20 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,750% godišnje (čl. 1., 2., 3., 6., 7. i 8. Ugovora o kreditu).

31. Iz toga proizlazi da odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

32. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

33. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

34. Nadalje, sve i da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu napomenuo korisniku kredita da se predmetnom naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva podmiruju upravo oni troškovi koji se (po prvi puta) spominju u ovom postupku (operativni troškovi - troškovi rada djelatnika banke, materijalni troškovi - cijene uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge - trošak poštarine i povezani regulatorni troškovi - za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), iz svih okolnosti je očito da to nije bilo tako.

35. Naime, zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi koje tuženik spominje (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu. Iz navoda stranaka proizlazi da je tuženik naplaćivao različitu ulaznu naknadu ovisno o vrsti odobrenog kredita te ovisno o visini odobrenog kreditnog iznosa, što znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

36. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

37. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

38. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

39. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

40. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo odredba čl. 10. st. 1. Ugovora.

41. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

42. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

43. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ĐA imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

44. Visina naknade koju je ĐA platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) nije sporna i ista iznosi 6.723,89 kn ili 892,41 EUR[1] te je ista naplaćena 8. svibnja 2007., kao što to proizlazi iz obračuna tuženika od 8. svibnja 2007.

45. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

46. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

47. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ĐA ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

48. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

49. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

50. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

51. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. st. 1. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

52. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

53. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

54. Nadalje, odredbom čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu određeno je da klijent (misli se na korisnika kredita) neće bez prethodne izričite suglasnosti banke (ovdje tuženika) založiti, ustupiti ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog ugovora.

55. Prije svega, tražbina povrata plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, odredbe za koju se smatra da nije nikada proizvodila pravne učinke, nije ugovorno potraživanje, već izvanugovorno potraživanje u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, slijedom čega se navedeno ograničenje iz odredbe čl. 14. st. 11. Ugovora o kreditu ne bi primjenjivalo na tražbinu koju je korisnik kredita ustupio tužitelju.

56. Osim toga, odredba čl. 14. st. 11. Ugovora o kreditu, po ocjeni ovog suda, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita - potrošača, prije svega iz razloga što takvo ograničenje ne postoji i za samog kreditora, koji u tom ugovoru ima ulogu trgovca koji postupka u okviru svoje trgovačke djelatnosti te koji je unaprijed sastavio cijeli ugovor, bez omogućavanja korisniku kredita da utječe na sadržaj pojedinih odredbi, ali i iz razloga što faktično onemogućava korisnika kredita – potrošača u učinkovitoj zaštiti njegovih prava.

57. Naime, potrošači nemaju istu ekonomsku moć kao trgovci, niti su im poznati odgovarajući pravni alati koji bi im mogli poslužiti u ostvarivanju i zaštitu njihovih potrošačkih prava iz određenog ugovora, slijedom čega je uobičajeno da se isti pojedinačno niti ne upuštaju u pokretanje u tu svrhu odgovarajućih sudskih postupaka.

58. U takvoj situaciji cediranje potrošačke tražbine trgovcu koji ima odgovarajuću ekonomsku moć i kojemu su poznati pravni alati koji su potrebni za realizaciju te tražbine, faktično postaje jedino sredstvo koje će potrošaču omogućiti barem djelomičnu naplatu te tražbine.

59. Tako je i u predmetnom Ugovoru o cesiji određeno da će kao naknadu za ustupljenu mu potrošačku tražbinu tužitelj platiti korisniku kredita – potrošaču 75% neto iznosa naplaćenog od banke (čl. 4.2. Ugovora o cesiji).

60. Dakle, jednostrana zabrana cediranja tražbine, koja se odnosi isključivo na potrošača, a ne i na trgovca u potrošačkom ugovoru, faktično onemogućuje potrošača u učinkovitoj zaštiti njegovih prava, dok se to isto ne bi moglo tvrdi za banku - trgovca i zato je takva odredba o jednostranoj zabrani cediranja protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kako se o konkretnoj odredbi čl. 14. st. 11. Ugovora o kreditu nije niti pojedinačno pregovaralo, to je ista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP- a/03.

61. U odredbi čl. 82. ZZP-a/03 daju se primjeri ugovornih odredbi koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima, a među njima se, u posljednjoj alineji, navodi odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

62. Odredba čl. 14. st. 11. Ugovora o kreditu, kojom se potrošaču zabranjuje cediranje ugovornih tražbina, jest odredba kojom se ograničava i otežava pravo potrošača da svoja prava iz ugovora ostvari pred sudom i zato je ta odredba nepoštena te, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a/03, ništetna.

63. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ĐA u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

64. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

65. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

66. S obzirom da odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

67. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 892,41 EUR s zateznim kamatama.

68. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 8. svibnja 2007. (iako ih tužitelj potražuje tek od 9. svibnja 2007.), iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

69. Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

70. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

71. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 892,41 i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr.

7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 25. veljače 2025. u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 24. travnja 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 19,91 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 715,98 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

72. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

73. Stoga je preko iznosa od 715,98 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.089,82 EUR, za iznos od 373,84 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

74. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 6. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku