- 1 -              III Kr 47/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 47/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. B. zbog kaznenog djela iz članka 179.a  i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 24. veljače 2021. broj Kzd-46/2020. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. listopada 2022. broj Kžzd-30/2021., u sjednici održanoj 22. kolovoza 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog J. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 24. veljače 2021. broj Kzd-46/2020. J. B. proglašen je krivim da je počinio četiri kaznena djela u stjecaju i to: jedno kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora jedna godina, dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. za koja su mu utvrđene kazne zatvora po tri mjeseca za svako kazneno djelo i kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora tri mjeseca. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi J. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i četiri mjeseca. Potom mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da je neuvjetovani dio kazne zatvora koju je optuženik dužan izdržati sedam mjeseci, a uvjetovani dio kazne zatvora devet mjeseci neće biti izvršen ako optuženi J. B. u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Rok provjeravanja dvije godine računa se od dana izvršenja neuvjetovanog dijela kazne.

 

2. Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. listopada 2022. broj Kžzd-30/2021. odbijena je kao neosnovana žalba J. B. te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Osuđeni J. B. je putem branitelja, odvjetnika V. M., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede kaznenog zakona (čl. 517. st. 1. t. 1. ZKP/08), povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 517. st. 1. t. 2. ZKP/08), te povrede odredaba kaznenog postupka žalbenom postupku (čl. 517. st. 1. t. 3. ZKP/08.).“ Predložio je ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu „u cijelosti i predmet vratiti na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće“. Također je predložio odgoditi izvršenje pobijanih pravomoćnih presuda.

 

4. Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08-1.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik smatra da drugostupanjski sud „nije ocijenio značajne navode žalbe osuđenika … iz kojih jasno proizlazi da su prvostupanjskom presudom ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11 ZKP/08 i čl. 468. st. 2. ZKP/08 [te] nije niti po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu“. Navodi da je izreka nerazumljiva i da „sam sadržaj izreke [prvostupanjske presude] tvori bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP/08 … jer se u toč. 2. izreke nalazi činjenični opis (produljenog?) kaznenog djela nasilja u obitelji … dok je u sklopu istoga – kao podtočka … naveden činjenični opis dvaju (?) kaznenih djela prijetnje“. Smatra da takvu izreku „nije moguće ispitati“ jer u njoj „nisu jasno razlučena pojedina (različita) kaznena djela“.

 

6.1. Također smatra da je izreka prvostupanjske presude „sama sebi proturječna jer prema istoj – kaznena djela prijetnje … proizlaze iz kaznenog djela nasilja u obitelji … a što je sa kaznenopravnog aspekta nemoguće“. Ističe da se izreka prvostupanjske presude „sastoji od samo dvije točke po kojima je osuđenik oglašen krivim za čak četiri kaznena djela“. Smatra da je „nerazumljivost izreke presude - kao nesporna apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08“ trebala biti „sankcionirana od strane drugostupanjskog suda.

 

6.1.1. Osuđenik smatra da je navedeno „prouzročilo … daljnju nerazumljivost u pogledu odluke o kazni, a čime je ostvarena i daljnja povreda kaznenog zakona u smislu čl. 517. st. 1. t. 1. ZKP/08“. Navodi da se u odluci o kazni „ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer je izreka sama sebi proturječna obzirom da u istoj postoje: dvije točke optužbe, tri utvrđene kazne, a činjenično navedena čak četiri kaznena djela“.

 

6.1.2.              Osim toga, osuđenik smatra da je „u podtočkama iz činjeničnog opisa djela točke 2. izreke navedeno više odvojenih radnji, kojima bi se ostvarilo biće istog kaznenog djela, a koje s obzirom na svoju vremensku i mjesnu poveznicu čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu“ pa da je to „valjalo označiti kao produljeno kazneno djelo, ali je prvostupanjski sud to propustio učiniti, uslijed čega je trogodišnje inkriminirano postupanje osuđenika sa pet pojedinačno opisanih radnji nasilja u obitelji … označio kao jedinstvenu radnju kojom je ostvareno jedno kazneno djelo nasilja u obitelji … a što tvori još jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, jer je takva oznaka logički nemoguća“.

 

6.1.3.              Osuđenik navodi da je drugostupanjski sud na sve povrede navedene u zahtjevu trebao paziti po službenoj dužnosti, ali je to propustio učiniti čime je „u žalbenoj fazi postupka ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, jer o navedenom, drugostupanjski sud uopće nije dao primjerene i provjerljive razloge, već je naveo stereotipnu formulaciju da izreka presude nije nerazumljiva, niti je proturječna sama sebi i razlozima presude“.

 

6.2. Nadalje, osuđenik smatra da je „cjelokupni prvostupanjski postupak nepravičan“ jer se prvostupanjska presuda „sastoji od pukog nabrajanja navoda optužbe, izvedenih dokaza, te navoda obrane, a da pritom u obrazloženju prvostupanjske presude nema razlog o odlučnim činjenicama“. Smatra da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka „iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je osuđeniku na taj način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku [te] isto predstavlja školski primjer bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08“.

 

6.3. U zahtjevu osuđenik raščlanjuje i sadržaje izvedenih dokaza te smatra da „prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud nije kritički cijenio“ iskaz oštećenice. Navodi da između njenog iskaza i materijalne dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka postoji proturječje koje je „drugostupanjski sud trebao sankcionirati … i ukinuti prvostupanjsku presudu … a što je propustio učiniti“. 

 

6.3.1.              Smatra nadalje da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode „o izostanku ocjene iskaza svjedoka i nekritičkog prihvaćanja istih“ te da je „izostao odgovor na žalbene navode osuđenika kojima je ukazano da prvostupanjski sud nije doveo u korelaciju iskaz oštećenice i obranu optuženika, a koji su bitnim dijelovima proturječni“.

 

6.4. Osuđenik smatra i da mu je „povrijeđeno pravo na jednakost pred sudom … jer je Županijski sud u Velikoj Gorici u osporenoj presudi odstupio od ustaljene prakse sudova u Republici Hrvatskoj, uključujući i praksu VSRH i Ustavnog suda RH. Osim što je navedeni propust suda u prvostupanjskoj presudi rezultirao bitnom povredom iz čl. 468. st.1.1. 11. ZKP/08, isti predstavlja i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je time osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje (osobito, pravo na obrazloženu sudsku odluku)“.

 

6.5. U zahtjevu osuđenik navodi i da „Županijski sud u Velikoj Gorici nije pravilno ocijenio ni činjenicu da je prvostupanjski sud osuđeniku onemogućio dokazivanje … i time narušio načelo jednakosti oružja … i to odbijanjem dokaznih prijedloga“ obrane. Time je, smatra osuđenik, „stavljen u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na ovlaštenog tužitelja kojemu su svi prijedlozi usvojeni“. Ističe da su „dokazni prijedlozi obrane za ponovno ispitivanje … svjedoka bili dovoljno obrazloženi i apsolutno relevantni za predmet, a prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu dali adekvatne razloge za odbijanje“.

 

6.5.1. Osuđenik smatra da u situaciji kada „su odbijeni dokazni prijedlozi optuženika, a u potpunosti (nekritički) prihvaćen iskaz oštećenice … neosnovano je bilo bez obrazloženja odbaciti obranu optuženika, čime je negirana pretpostavka okrivljenikove nedužnosti, jer je očito da je po stavu suda optuženik morao dokazivati da nije počinio djelo“. Osuđenik smatra da je „takva inverzija procesnih uloga i zadataka dovela do povrede čl. 28. Ustava RH i čl. 6. st. 2. EKLJP“.

 

6.6. „[U] vezi odluke o kazni“ osuđenik ističe da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir da je osuđenik u žalbi „istaknuo da je isti podmirio sva dugovanja“ te da je tu okolnost trebalo cijeniti kao olakotnu.

 

6.7. Zaključno, smatra da je prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon „u smislu čl. 469. t. i 4. ZKP/08, te su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1 t. 11. i čl. 468. st. 2. ZKP/08, što je drugostupanjski sud u pobijanoj presudu propustio sankcionirati i time sam učinio iste povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku … a koje su povrede utjecale na presudu“.

 

7. Razmatrajući zakonske osnove zbog kojih je podnesen zahtjev i razloge kojima se te osnove obrazlažu najprije treba navesti sljedeće. Zakonske osnove za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude izričito su propisane u članku 517. ZKP/08-1. (jednako i u članku 517. ZKP/08.). Takvo izričito propisivanje zakonskih osnova za podnošenje ovoga izvanrednog pravnog lijeka ima dvojako značenje. Prvo, zahtjev se može podnijeti samo iz osnova i pod uvjetima propisanim u navedenoj odredbi. Drugo, zahtjev se ne može podnijeti zbog drugih povreda zakona ili povreda odredaba kaznenog postupka koje nisu izričito navedene u članku 517. ZKP/08-1.

 

7.1. Osuđenikov zahtjev navodi tri zakonske osnove. Prva je osnova povrede kaznenog zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08-1 koju pri kraju zahtjeva precizira navodeći da je povrijeđen kazneni zakon „u smislu“ članka 469. stavka 1. točke 1. i točke 4. ZKP/08-1. Prema članku 469. točki 1. ZKP/08-1 povreda zakona postoji „ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo“. Članak 469. točka 4. ZKP/08. predviđa povredu zakona „u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti“.

 

7.1.1. Osuđenik u zahtjevu ne navodi razloge koji bi se mogli podvesti pod zakonske osnove iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08-1. U zahtjevu se opširno daju razlozi zašto osuđenik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP/08-1., ali zahtjev nema razloga zašto osuđenik smatra da djelo za koje se optuženik progoni nije kazneno djelo (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08-1.) niti razloge zbog kojih smatra da je u odnosu na kazneno djelo koje je predmet optužbe primijenjen kazneni zakon koji se ne može primijeniti (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08-1.). Stoga neobrazloženi osuđenikov zahtjev kojim se poziva na zakonsku osnovu iz članka 517. stavka 1. točke. 1. ZKP/08-1. nije osnovan.

 

7.2. Osuđenik kao drugu zakonsku osnovu zahtjeva navodi članak 517. stavak 1. točku 2. ZKP/08-1. Prema toj odredbi zahtjev se može podnijeti zbog „povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., odnosno u članku 468. stavku 2.“ (ostali dio odredbe koji se odnosi na izuzeće i pravo na jezik ispušten je jer nije predmet zahtjeva). Prema tome, zahtjev se ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-1, a veći dio zahtjeva sadrži razloge kojima se obrazlaže postojanje upravo te povrede i to u prvostupanjskoj presudi (proturječje i nerazumljivost izreke, v. pod 6. do 6.1.2. te dijelom 6.2. i 6.4). Stoga zahtjev u dijelu u kojem opširno obrazlaže postojanje te bitne povrede u odnosu na izreku prvostupanjske presude nije osnovan.

 

7.2.1. S tim u vezi, osuđenik smatra da je drugostupanjski sud trebao po službenoj dužnosti „prepoznati“ nerazumljivost i proturječnost izreke prvostupanjske koje u zahtjevu opširno obrazlaže. Budući da je drugostupanjski sud to propustio, osuđenik smatra da drugostupanjski sud nije ispitao prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, „nije ocijenio značajne navode žalbe osuđenika … iz kojih jasno proizlazi da su prvostupanjskom presudom ostvarene apsolutno bine povrede odredaba kaznenog postupka“ iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i da je zato došlo do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

7.2.2. Najprije treba navesti da žalbeni razlozi kojima se obrazlaže žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ne sadrže raščlambu koja je navedena u zahtjevu. Žalbeni navod sadrži samo uopćenu naznaku o navedenoj povredi koja se obrazlaže razlozima koji su u stvari činjenični prigovori. To je pravilno uočio drugostupanjski sud te je pravilno i dostatno odgovorio na takav žalbeni prigovor o toj povredi.

 

7.2.3.              Osim toga, drugostupanjski je sud ispitao žalbom pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te dao razloge zašto smatra da nije počinjena povreda zakona na koju sud pazi po službenoj dužnosti i zašto nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju uopćeno i činjeničnim prigovorima obrazlaže osuđenik u žalbi na prvostupanjsku presudu (odlomci 7. i 8. drugostupanjske presude). Suprotno navodima zahtjeva, obrazloženje drugostupanjskog suda nije stereotipno i paušalno. Ono je dostatno i pravilno imajući na umu žalbene razloge kojima se uopćeno obrazlaže navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Treba dodati da drugostupanjski sud po prirodi stvari nije niti trebao odgovarati na navode o nerazumljivosti i proturječnosti izreke prvostupanjske presude u odnosu na razloge koji se prvi puta iznose tek u zahtjevu.

 

7.2.4.              Konačno, treba navesti da je neosnovana argumentacija zahtjeva o nerazumljivoj i proturječnoj izreci prvostupanjske presude. Iz pobijane je presude jasno da je osuđenik počinio četiri kaznena djela za koja su mu utvrđene četiri pojedinačne kazne, a ne tri kako se pogrešno navodi u zahtjevu. Okolnost da su četiri kaznena djela opisana u dvije točke s više podstavaka ne čini izreku osuđujuće presude nerazumljivom niti proturječnom. Zakon ne nalaže dužnost sudu da svako kazneno djelo bude opisano u posebnoj točki izreke. Niti ustaljena sudska praksa ne govori u prilog takvoj argumentaciji zahtjeva. Činjenični i pravni opisi te pravne oznake kaznenih djela u izreci pravomoćne presude su jasni i razumljivi kao i pojedinačno utvrđene kazne, jedinstvena kazna na koju je osuđenik osuđen te izrečena djelomično uvjetna osuda.   

 

7.2.5. Prema tome, drugostupanjski sud je dostatno i pravilno odgovorio na žalbene navode o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Zato i nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku na koju neosnovano upire osuđenik u zahtjevu.

 

7.3. Kao treću zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva osuđenik navodi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-1. Smatra da je osuđeniku „teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku“. Pritom ističe da su „zaključci prvostupanjskog suda posve nekritički i uz paušalne razloge potvrđeni … arbitrarnom presudom“ drugostupanjskog suda. Također navodi „da je prvostupanjski sud osuđeniku onemogućio dokazivanje … i time narušio načelo jednakosti oružja … i to odbijanjem dokaznih prijedloga“, a da pritom sudovi „nisu dali adekvatne razloge za odbijanje tih dokaznih prijedloga“ pa je postupak u cjelini bio nepravičan. Smatra da je odbijanjem dokaznih prijedloga i nekritičkim prihvaćanjem iskaza oštećenice „negirana pretpostavka okrivljenikove nedužnosti, jer je očito po stavu suda optuženik morao dokazivati da nije počinio djelo“ te da je tu riječ o „inverziji procesnih uloga i zadataka“ koja je dovela do „povrede čl. 28. Ustava RH i čl. 6. st. 2. EKLJP“.

 

7.3.1.              Najprije treba navesti da svi prigovori koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenje odlučnih činjenica u postupku su prigovori činjenične naravi, a takvi prigovori ne mogu biti predmet ocjenjivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

7.3.2.              Kada je riječ o pravu na pravično suđenje, treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

7.3.3.              Prema praksi navedenih sudova,               povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske).

 

7.3.4.              Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, prvostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni. Sve je te razloge ocjenjivao i drugostupanjski sud u povodu žalbe osuđenika uključujući i razloge odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga osuđenika te ih detaljno raščlanio i razumno obrazložio (odlomci 9. do 9.2. te 9.4. drugostupanjske odluke). Pritom treba naglasiti da je prvostupanjski sud na prijedlog osuđenika proveo vještačenje, pročitao dokumentaciju banke i dokumentaciju Centra (listovi 351 i 400 spisa). Prema tome, ispunjena su postupovna jamstva pravičnosti, a osuđenikovo nezadovoljstvo s činjeničnom raščlambom i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova  ovdje ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer takve povrede nisu počinjene. S obzirom na sve to, nije počinjena povreda prava na pravično suđenje uključujući i načelo jednakosti oružja i pravo na obrazloženu sudsku odluku na koju se osuđenik neosnovano poziva.

 

7.3.5.              Jednako tako, nije niti „negirana pretpostavka okrivljenikove nedužnosti“ niti je došlo do „inverzije procesnih uloga i zadatak“ kako se to neosnovano navodi u zahtjevu. Naime, nikako se ne može zaključiti da je ovdje riječ o pravnoj situaciji iz predmeta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 41087/98. od 5. 6. 2001.) i Telfner protiv Austrije (broj: 33501/96. od 20. 3. 2001.). Detaljnim razmatranjem stanja spisa te postupanja i odluka prvostupanjskoga i drugostupanjskog suda ne mogu se uočiti niti naznake okolnosti da bi sudovi tražili od osuđenika da pruži objašnjenja iako protiv njega nisu postojali uvjerljivi prima facie dokazi kao što je to bila situaciju u dva navedena predmeta. Upravo suprotno, protiv optuženika su postojali dokazi koje je prvostupanjski sud nakon raščlambe prihvatio, a tu raščlambu je drugostupanjski sud u povodu osuđenikove žalbe provjeravao i dodatno obrazložio. 

 

7.3.6.              Osuđenik navodi i da je drugostupanjski sud trebao „cijeniti kao olakotno“ to što je osuđenik platio sva dugovanja, ali to drugostupanjski sud „ne uzima u obzir“. Osuđenik ne precizira o kojoj bi tu zakonskoj osnovi za podnošenje zahtjeva bila riječ. No, treba napomenuti da je drugostupanjski sud tu okolnost ocjenjivao i dao razloge zašto ona ne utječe na visinu sankcije imajući na umu druge otegotne okolnosti (plaćanje je uslijedilo tek nakon izricanja pobijane presude, odlomak 10.4. drugostupanjske presude). Takvo obrazloženje nije proizvoljno jer vodi računa u svim odlučnim okolnostima za izbor vrste i mjere kazne, a ne samo o jednoj izdvojenoj.

 

7.3.7.              Treba dodati da se u zahtjevu navode dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-429/2005. od 8 travnja 2209. i U-III-4194/2014. od 24. srpnja 2015.). One se odnose na primjenu blažeg zakona koja u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku nije bila problematizirana. U zahtjevu se također ne navode razlozi koji se odnose na primjenu blažeg zakona. Stoga nema pravne povezanosti između navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i razloga zahtjeva kojima se pobija pravomoćna presuda.

 

8. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog J. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. kolovoza 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  Damir Kos, v.r.