REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-152/2020-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 60, OIB: 02535697732 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 15. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika JU, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 5. lipnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011703346 od 21. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja PU iz [adresa], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju PU iz [adresa] s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak iznos od 938,24 EUR (slovima: devetstotridesetosameuraidvadesetčetiricenta) sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 29.prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose od:

-1,26 EUR od 31.08.2006. do konačne isplate

-1,49 EUR od 30.09.2006. do konačne isplate

-0,67 EUR od 31.10.2006. do konačne isplate

-0,57 EUR od 30.11.2006. do konačne isplate

-0,83 EUR od 31.03.2008. do konačne isplate

-12,31 EUR od 31.10.2008. do konačne isplate

-0,39 EUR od 30.11.2008. do konačne isplate

-13,11 EUR od 31.12.2008. do konačne isplate

-15,05 EUR od 31.01.2009. do konačne isplate

-15,90 EUR od 28.02.2009. do konačne isplate

-13,22 EUR od 31.03.2009. do konačne isplate

-13,65 EUR od 30.04.2009. do konačne isplate

-10,16 EUR od 31.05.2009. do konačne isplate

- 7,18 EUR od 30.06.2009. do konačne isplate

- 7,85 EUR od 31.07.2009. do konačne isplate

- 9,57 EUR od 31.08.2009. do konačne isplate

- 9,37 EUR od 30.09.2009. do konačne isplate

- 7,74 EUR od 31.10.2009. do konačne isplate

-10,80 EUR od 30.11.2009. do konačne isplate

-13,04 EUR od 31.12.2009. do konačne isplate

-16,63 EUR od 31.01.2010. do konačne isplate

-15,69 EUR od 28.02.2010. do konačne isplate

-20,33 EUR od 31.03.2010. do konačne isplate

-19,32 EUR od 30.04.2010. do konačne isplate

-21,44 EUR od 31.05.2010. do konačne isplate

-35,49 EUR od 30.06.2010. do konačne isplate

-32,49 EUR od 31.07.2010. do konačne isplate

-40,59 EUR od 31.08.2010. do konačne isplate

-37,98 EUR od 30.09.2010. do konačne isplate

-32,47 EUR od 31.10.2010. do konačne isplate

-43,13 EUR od 30.11.2010. do konačne isplate

-56,41 EUR od 31.12.2010. do konačne isplate

-47,26 EUR od 31.01.2011. do konačne isplate

-50,58 EUR od 28.02.2011. do konačne isplate

-46,12 EUR od 31.03.2011. do konačne isplate

-46,79 EUR od 30.04.2011. do konačne isplate

-64,53 EUR od 31.05.2011. do konačne isplate

-65,73 EUR od 30.06.2011. do konačne isplate

-81,10 EUR od 31.07.2011. do konačne isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. 1., 6.3., 6.4., 6.5. odredba članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu br. 9011703346 od 21. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja PU iz [adresa], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, kao davatelja kredita u dijelu."

IV. Nalaže se Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju PU iz [adresa] troškove parničnog postupka, u iznosu 1.953,00 sa zateznim kamatama koje teku od 5. lipnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  je

Utvrđuje se da je tužitelj PU iz [adresa] povukao tužbu za iznos od 385,71 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbu navodi da je kao korisnik kredita 21. srpnja 2006. s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 16.905,74 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,20%. Rok otplate kredita je bio 60 mjeseci i kredit je u cijelosti otplaćen u srpnju 2011. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da su otplatne rate vezane uz CHF odnosno uz promjenjivi tečaj te da tužitelj pristaje na povišenje ili sniženje visine anuiteta u slučaju promjene kamate stope. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelja upoznao s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i time je postupio, suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 11. t. 8. i 9. nije u skladu s postupanjem tuženika niti je tuženik upoznato tužitelja s mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. Zbog navedenog tužitelja je došao u situaciju povećanja anuiteta kredita na mjesečnoj razini. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u CHF. Odredbom čl. 131. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena. Presudom Vrhovnog suda RH Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačko suda RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnima odredbi čl. 6., čl. 7. i 12. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te da sud obveže tuženika, po osnovi razlike anuiteta zbog primjene valutne klauzule, na isplatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu. Smatra da je tužba pogrešno koncipirana s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopi Dodatak ugovoru o kreditu, sukladno izmjenama i dopunama o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u euro. S obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, tuženik predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu VTS s obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ne proizlazi. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stope nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopi, nije sama po sebi nepoštena. Kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Osim toga niti jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate. Na kraju, tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže sudu, nakon provedenog postupka, odbiti tužitelja s tuženim zahtjevom.

3. Ovaj sud posebno napominje da je tijekom postupka utvrđeno kao nesporno da tužitelj nije bio sklopio Dodatak ugovor o kreditu – konverziju pa taj navod tuženika iz odgovora na tužbu nije osnovan.

4. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je podnio podneskom od 7. siječnja 2025. u kojem je, nakon provedenog financijskog vještačenja, predložio da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 938,24 eura.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 21. srpnja 2006. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u iznosu od 16.905,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila (str. 4 do 5 spisa) iz otplatnih tablica je vidljivo da predviđena bila cijelo vrijeme ista rata otplate kredita u svakoj pojedinačno i da se je mijenjala tijekom otplate kredita (str. 7, 9 do 13 spisa), a iz pregleda uplata po kreditu su vidljive iste (str. 8 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 21. srpnja 2006. radi kupnje osobnog automobila, za iznos od 16.905,74 CHF, kupljen je automobil marke Hyundai. Koristio je taj automobil za osobne potrebe, nije korišten za nikakve poslovne potrebe. Nije imao otvoren obrt 2006. niti ga je koristio za potrebe trgovačkog društva, nije niti bio član istoga. Sam je vratio sve rate kredita, kredit nije bio u konverziji. Pročitao je Ugovor o kreditu prije potpisivanja. Bilo je nekih sitnica koje su mu bile nejasne, ali nije pravnik niti ekonomist po struci. Nitko ga nije od strane djelatnika banke upozorio na bilo kakve parametre zbog kojih bi moglo doći do povećanja rata, niti zbog valutne klauzule niti zbog kamatne stope. Ugovor je potpisao u banci. Uzeo je kredit u CHF jer mu je bankarica rekla da je to najpovoljniji kredit, najmanja kamatna stopa, to je švicarska valuta koja je najstabilnija. Kada je dobio otplatni plan vidio je rate koje je trebao plaćati i s obzirom na plaću to mu je odgovaralo, pa je zaključio taj ugovor. Nije išao u banku kada su se počele povećavati rate kredita.

5.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 21. srpnja 2006. na iznos od 16.905,74 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 817,67 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 938,24 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 120,57 EUR.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7.Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu od 21. srpnja 2006. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u iznosu od 16.905,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila

- kredit nije bio konverziji

8. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje preplatu zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.

9. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za kredit kupio automobil koji je koristio za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv.

10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

12. Tijekom postupka je bilo sporno u da li je ništetna odredba ugovora iz članka 6., 7. i 12. Ugovora o kreditu.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu je vidljivo da se u čl. 6 samo toč. 6.2. odnosi na valutnu klauzulu, pa nema osnove po ocjeni ovog suda utvrditi ništavim Ugovor pod točk. 6.1. koji se odnosi na vrijeme otplate kredita, toč. 6.3 odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, toč. 6. 4. koja se odnosi na to kada prvi anuitet dospijeva na naplatu kao kako anuiteti dospijevaju na naplatu kako je to navedeno u toč. 6.5. Također po ocjeni ovog suda nije osnovan niti prijedlog tužitelja da proglasi ništetnom odredba čl. 7 Ugovora koja se odnos na osiguranje plaćanja kredita, kada je kredit već otplaćen, a točk. 12 Ugovora niti ne postoji i sud je u tom dijelu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

14. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. i radi isplate.

15. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

17. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

17.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba je podnesena 15.travnja 2020. prije isteka zastarnog roka.

18. Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

19. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

20. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti sve povećane rizike kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporna odredba nije utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču i što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnom odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (točk. I. izreke presude).

21. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka II. izreke presude).

22. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

23. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

24. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 18.siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 25. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 15. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 5.lipnja 2025. (tbr. 9.t.3OT). Priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 14.prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 7.siejčnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,00 eura, što ukupno iznosi 1.953,00 eura kako je to i navedeno u izreci presude. Tužitelj nesporno nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

25. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 5. lipnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8 ZOO-a.

26. Tužitelj je potraživao isplatu iznosa od 1.313,95 eura tužbeni zahtjevom, a u podnesku od 7.siječnja 2025. je naveo da potražuje isplatu iznosa od 928,24 eura, nakon provedenog vještačenja, te je tužitelj povukao tužbu za iznos od 385,71 eura, tuženik se nije protivio povlačenju i sud je odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. ZPP-a.

27. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužitelj povukao tužbu i u dijelu odbijenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (točk. V. izreke presude).

Slavonski Brod, 5. lipnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.