Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-464/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MU iz [adresa], sada na adresi u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sberbank d.d., Volksbank d.d. Zagreb), iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 22. svibnja 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Mihovila Peći, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni CU, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 05. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe u Ugovoru o kreditu br. 217083 od 14. svibnja 2008. i to dio kojim se ugovaraju promjenjiva kamatna stopa "kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize banke, na dan plaćanja", i VALUTNA KLAUZULA ''u kunama obračunanim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja'', i NAKNADA za ''zaključenje ugovora; trošak obrade kredita'' i NAKNADA ''za prijevremenu otplatu kredita''.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose anuiteta nastale zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i to iznos od ukupno 3.717,86 eura (slovima: tri tisuće sedamsto sedamnaest eura i osamdeset šest centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita i to na iznos od:

- 1,07 eura od 01.07.2008.,

- 0,42 eura od 01.10.2008.,

- 14,88 eura od 01.11.2008.,

- 4,27 eura od 01.12.2008.,

- 16,05 eura od 01.01.2009.,

- 17,64 eura od 01.02.2009.,

- 18,45 eura od 01.03.2009.,

- 16,54 eura od 01.04.2009.,

- 16,26 eura od 01.05.2009.,

- 13,26 eura od 01.06.2009.,

- 10,26 eura od 01.07.2009.,

- 11,54 eura od 01.08.2009.,

- 13,50 eura od 01.09.2009.,

- 12,38 eura od 01.10.2009.,

- 11,30 eura od 01.11.2009.,

- 13,79 eura od 01.12.2009.,

- 16,16 eura od 01.01.2010.,

- 18,65 eura od 01.02.2010.,

- 18,00 eura od 01.03.2010.,

- 22,19 eura od 01.04.2010.,

- 21,11 eura od 01.05.2010.,

- 23,22 eura od 01.06.2010.,

- 35,09 eura od 01.07.2010.,

- 32,39 eura od 01.08.2010.,

- 42,53 eura od 01.09.2010.,

- 37,18 eura od 01.10.2010.,

- 33,15 eura od 01.11.2010.,

- 45,39 eura od 01.12.2010.,

- 52,95 eura od 01.01.2011.,

- 47,47 eura od 01.02.2011.,

- 48,28 eura od 01.03.2011.,

- 44,34 eura od 01.04.2011.,

- 45,55 eura od 01.05.2011.,

- 58,94 eura od 01.06.2011.,

- 60,83 eura od 01.07.2011.,

- 75,65 eura od 01.08.2011.,

- 70,27 eura od 01.09.2011.,

- 61,88 eura od 01.10.2011.,

- 61,66 eura od 01.11.2011.,

- 60,75 euro od 01.12.2011.,

- 63,79 eura od 01.01.2012.,

- 67,14 eura od 01.02.2012.,

- 2.367,13 eura od 13.02.2012.,

i to od 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose na ime ''naknade za troškove obrade kredita'' u iznosu od 288,00 eura (slovima: dvjesto osamdeset osam eura) i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća iznosa ''naknade za troškove obrade kredita'', i to od dana naplate 09.05.2008. kao dana plaćanja i to po stopi od 14 % godišnje do 30.06.2011., te počev od 01.07.2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjenjive stope zakonske zatezne kamata po eskontnoj stopi HNB-a važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose na ime ''naknade za prijevremenu otplatu kredita'' u iznosu od 332,37 eura (slovima: trisot trideset dva eura i trideset sedam centi) i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća iznosa ''naknade za prijevremenu otplatu kredita'' i to od dana naplate 13.02.2012. kao dana plaćanja i to po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjenjive stope zakonske zatezne kamata po eskontnoj stopi HNB-a važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.376,55 eura (slovima: tisuću tristo sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. 05. lipnja 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 80,11 eura (slovima: osamdest eura i jedanaest centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 03. rujna 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je nasljednica iza pokojnog supruga BU koji je 14.05.2008. s tadašnjom Volksbank d.d. kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu br. 217083. Temeljem kredita tuženik je odobrio predniku tužiteljice kredit u iznosu od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje osobnog automobila. Pok. suprug tužiteljice i kreditni obveznik u cijelosti je otplatio kreditnu obvezu 2012.

1.2. Nadalje ističe kako je prednik tuženika i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu imputirao u unaprijed sačinjeni (standardni) ugovor o kreditu koji je sam sastavljao i nije o istima pregovarao s korisnikom kredita niti je korisnik imala utjecaj na njihov sadržaj, što je tužitelja stavilo u izrazito neravnopravan položaj u ugovornom odnosu odnosno imalo je za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, jer se radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje i mijenja obvezu druge ugovorne strane, a koju promjenu ta druga ugovorna strana ne može predvidjeti niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija, a što je sve protivno temeljnom načelu savjesnosti i poštenja propisanome u čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Koristeći se tom (nerazumljivom) ugovornom odredbom kreditor je tijekom trajanja Ugovora povećavao kamatnu stopu istovremeno kako se povećavao i tečaj CHF u odnosu prema hrvatskoj kuni, te je tako povećavan i dužni anuitet, bez da je tražio suglasnost druge ugovorne strane ili pak s njome o tome pregovarao, a na koji način se i ujedno mijenjao i prvotni otplatni plan, što je sve utjecalo i na enormno povećanje mjesečne rate i kreditnih obveza. Sve je to korisniku kredita, zbog valutne ugovorne odredbe u CHF uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita, dok s druge strane banka nije imala nikakvih posljedica s obzirom na promjenu tečaja već je isključivo ostvarivala značajan profit, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a protivno dužnosti suradnje, zabrani zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidbe, kao temeljnim obveznopravnim načelima, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora pa je posljedica nepoštenosti takve ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. st. 1. istog Zakona).

1.3. Nadalje navodi kako je kao korisnik kredita na ime ''PRIJEVREMENE OTPLATE KREDITA'' tuženiku platio iznos od 2.504,26 kn, na dan 13.02.2012. NAKNADE odnosno, troškovi zaključenja, obrade ugovora i troškovi prijevremene otplate odnosno prekida ugovora suprotni su čl. 4. ZOO-a – načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO-a tj. zabrani zlouporabe prava, čl. 7. ZOO-a i načelu jednake vrijednosti činidaba i čl. 8. ZOO-a odnosno zabrani prouzročenja štete, te naročito suprotno čl. 1024. ZOO-a vraćanje kredita prije roka. Ovdje se tužiteljica poziva na odluke Suda EU broj C-84/2019, C-222/2019 i C-252/2019, kao i Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima implementirana i u zakon o zaštiti potrošača i u ZOO. Također je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj PŽ- 7129/2013 od 13.06.2014., te presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2 od 09.04.2015., a kojima je utvrđeno da su banke u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97.

1.4. Stoga tužiteljica postavlja tužbeni (deklaratorni) zahtjev za poništenjem nepoštenih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli CHF te (kondemnatorni) zahtjev za vraćanjem onoga što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi, dakle svih neosnovano naplaćenih iznosa po predmetnome kreditu, a temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, i uz primjenu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO. Uz to, tužiteljica zahtijeva i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. ZOO i to od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana svake uplate kao i naknadu prouzročenih parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno čl. 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Tuženik ističe da se radi o stjecanju bez osnove, pa bi i u tom slučaju tužbeni zahtjev bio u zastari jer je zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

2.2. Nadalje, razlog zašto tuženik smatra da ne postoji mogućnost automatske primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača je u tome jer je istom presudom utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u svakom pojedinačnom postupku po tuženiku treba dokazati da li su utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

2.3.Tuženik smatra da tužitelj u svojoj tužbi nije niti pokušao dokazati da se u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, tuženik navodi da je tužitelj prijevremenom otplatom postupio protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega je tuženik trpio štetu.

2.4. Po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kako bi se moglo utvrditi da su ispunjene naprijed potrebne pretpostavke, pa stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima, a koje reguliraju stjecanje bez osnove. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 31.03.2025. na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 3.717,86 eura, po osnovi naknade za troškove obrade kredita iznos od 288,00 eura, te po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 332,37 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih pravno i činjenično neutemeljene, te stoga i neosnovane.

4. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti sud je isti prigovor odbio rješenjem broj P-464/2024-5 od 21. listopada 2024.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u presliku rješenja o nasljeđivanju (list 8-9), obavijest banke o iznosu rate i načinu uplate (list 10), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list 11-13), promet po računu za otplatu kredita (list 14-15), izračun prijevremene otplate za kredit (list 16), zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora i dostavu dokumentacije (list 17-19), otplatnu tablicu po kreditu (list 68-69), prometnu tablicu po kreditu (list 70-75), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz [adresa], dana 24.03.2025. (list 76-83), te dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 22.05.2025. (list 98-100).

6. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je njezin pok. suprug zaključio ugovor o kreditu s prednikom tužene banke 14.05.2008. u svrhu kupnje automobila. Automobil je korišten za osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio iz razloga što mu je ova banka davala najpovoljnije uvjete kredita. Nije tražio kredit u CHF, ponudili su mu takav kredit kao najpovoljniji i to je prihvatio jer su ga tako savjetovali. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati te je skupa s njim kao sudužnik išla ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora niti ih mijenjati. Nije najbolje razumio pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula jer nije bio financijske struke. Odmah je sve prihvatio kako su mu rekli i savjetovali. Prilikom obrade kredita morao je platiti naknadu kao i kada ga je zatvarao. Više se ne sjeća koliki je to bio iznos, ali misli da je ova naknada za zatvaranje bila oko 1.900,00 kn. Nitko im nitko posebno pojašnjavao odredbe oko naknada koje treba platiti. Kredit su otplatili u cijelosti.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 14. svibnja 2008. na iznos od 78.000,00 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

7.2. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.3. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 04. srpnja 2013. i to točkom 1. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.4. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.2. Nadalje prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

9.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom kreditora, tj. tuženika, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba nije razumljiva, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

11. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa tužitelja jer isti nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Također posebno se napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formuliranom ugovoru. Navod tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti odrediva, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku.

11.1. Stoga proizlazi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorene odredbe u smislu odredbe čl. 96. i 98. ZZP/07 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 102. ZZP/07, pa je stoga sud u navedenom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

11.2. Nadalje u odnosu na dio ugovora o kreditu, a koji se odnosi na otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj kredit otplaćuje u CHF izražen u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je i ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 14.05.2008.

12.1. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12.2. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

13. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koje odredi kreditor sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne.

13.1. Naime, ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovoga trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranoj odredbi čl. 1024. Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

13.2. Stoga proizlazi da je navedena odredba nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredbe ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika tj. banke hoće li povećati kamatnu stopu ili ne. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

14. Nadalje, na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe kojima je određena naknada za trošak obrade kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i unaprijed, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne.

14.1. Naime, analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio iz prometne kartice po kreditu i početom planu da je naplaćena naknada za obavljanje bankarskih usluga koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 288,00 eura (2.169,92) i to jednokratno prilikom zaključenja Ugovora. Također iz izračuna prijevremene otplate za kredit proizlazi da je naplaćen postotak naknade za prijevremenu otplatu od 4 % odnosno iznos od 332,37 eura (2.504,27 kn)

14.2. Sud je ocijenio da su ugovorne odredbe Ugovora koje se odnose na naknade nepoštene, a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne budući se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste unaprijed formulirao tuženik, a zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj jer je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca koja je ugovorena suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, a to više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u jednokratnom iznosu, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu uredbu o troškovima obrade, kao i naknadi za obradu kreditnih zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored navedenog u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obavljanje bankarskih usluga, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom iznosu.

15. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule, te naplate naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

16.1. Vještaku u svom nalazu od 24. ožujka 2025. utvrđuje da je ukupan iznos razlike (VIŠE plaćenih) stvarno plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 09.05.2008. za 1 CHF = 4,486284 kn, utvrđen je u visini od 3.723,66 eura. Ukupan iznos razlike (MANJE plaćenih) stvarno plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 09.05.2008. za 1 CHF = 4,486284 kn utvrđen je u visini od – 45,80 eura. Razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu uzimajući u obzir razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu utvrđena je u visini od 3.717,86 eura.

16.2. Nadalje vještak utvrđuje da je naknada za zaključenje ugovora – trošak obrade kredita naplaćen u iznosu od 288,00 eura dana 09.05.2008. godine. Naknada za prijevremenu otplatu kredita utvrđena je u iznosu od 332,37 eura i naplaćena je dana 13.02.2012.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.717,86 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule, zbog naplate tzv. ulazne naknade iznos od 288,00 eura, te zbog naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 332,37 eura, upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 31.03.2025.

17.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.717,86 eura, zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platio viši iznos od 288,00 eura, te zbog ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita platio viši iznos od 332,37 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

17.2. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedene novčane iznose i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

18. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika sud isti prigovor nije mogao prihvatiti kao osnovan budući je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

19. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

20. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva radi mirnog rješenja spora i dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 18.10.2024. i 31.05.2025. svaki u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 04.03.2025. i 22.05.2025. svako u iznosu od 100,00 eura. Tužitelju je također priznat plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 300,00 erua, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.376,55 eura.

20.1. Tužitelju nije odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 106,66 eura iz razloga što je tužitelj ovu pristojbu platio u iznosu od 26,55 eura, to je za preostali iznos od 80,11 eura odbijen.

U Vinkovcima 05. svibnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Mihovil Peći, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – pun. tuženika