Poslovni broj Gž-1889/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Vejnović Rovis odvjetnici iz Pule, protiv tuženika IĆ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Edi Silvar odvjetniku iz Pule, radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn 187/2020 od 25. ožujka 2024., 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika IĆ, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posloovni broj Pn 187/2020 od 25. ožujka 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 995,42 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 937,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7.Naime iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovnih broj Kzd 70/2019 od 9. rujna 2020., tuženik kao okrivljenik u tom postupku, oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela u obitelji iz čl. 179.a Kaznenog zakona, kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st.2. Kaznenog zakona, te kaznenog dejla protiv osobne slobode prijetnjom iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona,

-da je tužiteljice u ovom kaznenom postupku podnijela imovinsko pravni zahtjev s kojim je upućena u parnicu,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da je ista trpjela veliki strah od tuženika u razdoblju (listopada 2017. do kolovoza 2018.) kada joj je verbalno prijetio, fizički napao, da je ona bila ta koja se prilagođavala tuženiku, ponašala se na način da ga ne uznemirava, da su problem s tuženikom počeli nakon rođenja sina Š, s čime da se tuženik nije snašao, te je nakon nekog vremena počeo dolaziti kasno kući u alkoholiziranom stanju, da je pokušala s tuženikom riješiti te problem, komunicirati, što da je isti odbijao, da je vremenom situacija postajala sve lošija, te je to kulminiralo u navedenom razdoblju, kada ju je tuženik počeo verbalno napadati, nekoliko puta da ju je fizički napao, ispred njihova djeteta, prijetio joj smrću. Sve to da je jako itjecalo na njeno psihofizičko zdravlje, da je osjećala konstantni strah, lose je spavala, nije pila nikakve lijekove, niti je potražila liječničku pomoć jer nije imala vremena budući se morala boriti za svoju egzistenciju, da tek kad je počela korona,a majka joj boravila u [adresa], da je otišla kod prihijatrice koja joj je pripisala neke lijekove, od čega da joj je ipak bolje,

-da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica u spornom periodu bila izložena raznim načinima svakodnevno zlostavljanja od strane tuženika u prisutnosti mld. djeteta, da je zbog toga sa psihičke strane doživjela stanje reakcije na stress, čija se simptomatologija nakonprestanka zajedničkog života u većem dijelu povukla, no da se uslijed pretrpljenog straha tužiteljica osjećala uznemireno, da je proživljavala opetovano stresne događaje, pitala se zašto je napadana kada se trudila dati najbolje, nadala se da će bivši suprug sazrijeti, promijeniti se, da je lose spavala, osjećala se lose pri svakom njegovom dolasku kući i proživljavanju novih prijetnji i ponižavanja. Prema ocjeni vještaka, smetnje koje je tužiteljica trpjela kao neposredne posljedice dugotrajnih traumatičnih situacija su bile vezane za osjećak ugroženosti pri svakom susretu s tuženikom, izbjegavajući ponašanje, strah za bližnje, poremećaj sna, da nakon prestankia zajedničkog života su se ove smetnje u većoj mjeri smirile u svom intenzitetu. Akutno psihičko stanje tužiteljice po stavu vještaka je u većoj mjeri kompenzirano, jer tužiteljica radi, izlazi i funkcionira, dijelom i dalje uz zaštitne izbjegavajuće mehanizme, da je i dalje prisutan strah od tuženika, osjećaj ustrašenosti i uznemirenosti pri mogućnosti susreta sa njime. U međuvremenu da je tužiteljica upoznala novog partnera i sklopila brak, no da je i dalje osjeća napeto, tjeskobno prilikom prisjećanja i ponovnog proživljavanja traumatičnih situacija u braku s tuženikom. Obzirom na to, vještak drži da je tužiteljica u ranije navedenom razdoblju trpjela strah od tuženika koji je varirao u intenzitetu od stlabijeg (često) do jakog (rijetko), da je psihička trauma ostavila posljedicu u vidu reakcije na stress čije simptome da tužiteljica u blagom intenzitetu osjeća do danas u vidu straha od tuženika, osjećaja napetosti i tjeskobe prilikom prisjećanja trauma, te da je umanjenje životne aktivnosti uslijed navedenog sa psihičkog asptekta 5%,

-da je povodom primjedbi tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, isti u dopunskom očitovanju naveo da se ovih 5% odnosi samo na umanjenje životnog aktiviteta s aspekta psihičkog stanja, no da je i dalje prisutan strah, za koji je izvjesno da će s daljnjim protekom vremena jenjavati, a moguće i iščeznuti, da strah koji je uvjetovao spomenuto umanjenje životnog aktiviteta je i dalje prisutan kao zaštitni psihohološki mehanizam kojim se tužiteljica štiti od mogućeg ponavljanja trauma, pa čak i ako to više nije izvjesno.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud rukovodeći se čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO- a), zaključuje da je u konkretnom slučaju u potpunosti osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete utuženom iznosu od 995,42 eur.

Pri tome, sud uzima u obzir da tužiteljica zbog dva kaznena djela koja je tuženik počinio na njenu štetu: nasilja u obitelji i protiv osobne slobode, trpi posljedice u vidu reakcije na stress čije simptome tužiteljica u blagom intenzitetu osjeća sve do danas u vidu straha od tuženika, osjećaja tjeskobe i napetosti prilikom prisjećanja trauma, te da umanjenje životnog aktiviteta uslijed navedenog s psihičke strane iznosi 5%. Osim toga, prvostupanjski sud cijeni i to da je prilikom ovih štetnih događaja došlo i do povrede dostojanstva tužiteljice, jer ju je tuženik kroz duže vremensko razdoblje vrijeđao riječima “kravo, kurvetino, smeće jedno, đubre jedno”, rukom ju primio za rat, učestalo joj govorio da će sve pobiti i zapaliti, misleći na tužiteljicu i njenu majku, te da će letjeti kroz balkon, da ju je fizički napao gurnuvši ju na krevet, te joj je obratio rječima “letjet češ kroz balkon”, sve to ispred njihovog zajedničkog malodobnog sina. Takvim je ponašanjem prema uvjerenju suda prvog stupnja, tuženik povrijedio dostojanstvo tužiteljice kao osobe koja ima pravo na svoje dostojanstvo kao elementarno ljudsko pravo.

8.2.O pravu tužiteljice na zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu, sud je odlučio pozivom na čl. 1103. i 29. ZOO-a, a o troškovima postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9.U kontekstu svega prethodno navedenog, valja naglasiti da nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da bi isplatom ponuđenog iznosa od 398,16 eur u potpunosti tužiteljici bila isplaćena pravična naknada za pretrpljenu štetu.

Suprotno tome, stajalište je i ovog suda da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja, sukladno čl. 1100. st.1. i 2. ZOO-a, vodio računa ne samo o težini smetnji koje su utvrđene provedenim medicinskim vještačenjem, već sagledavajući cjelokupnu sliku, dakle sve ono što je tužiteljica proživljala i to svakodnevno od stane tuženika u pravno relevantnom razdoblju, a posljedično i težinu posljedica koje su vremenom zaostale (unatoč činjenici da one vremenom se smanjuju), a što je u konačnici dobilo epilog kroz pravomoćnu kaznenu presudu kojom je utvrđeno počinjenje dva kaznena djela na štetu tužiteljice.

Shodno navedenom, iznos od 398,16 eur, ni u kom slučaju ni prema uvjerenju ovog suda, ne može u ovim konkretnim okolnostima predstavljati pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu koja je tužiteljica pretrpjela i koju u konačnici i dalje trpi, obzirom na utvrđeno umanjenje životnog aktiviteta, a sve kao posljedicu ranije opisanog ponašanja tuženika prema istoj.

10.U odnosu na troškove koje tuženik navodi u žalbi: troškovi vještačenja, te troškovi sudskih pristojbi na tužbu i na presudu, istome se skreće pažnja, da ni nisu dosuđeni pobijanom presudom, upravo s obrazloženjem da je tužiteljica oslobođena plaćanja istih.

11.1.Neutemeljenim također drži ovja sud i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je tužiteljici odobrena besplatna pravna pomoć i s tim u vezi troškovi zastupanja do 232,26 eur, te da shodno tome istoj ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

Ovo stoga što sukladno čl. 23. st.2. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (“Narodne novine” broj 143/2013 i dr., dalje: ZBPP-a) ako korisnik pravne pomoći uspije u sporu, ima pravo na naknadu troškova postupka s osnove nagrade i naknade stvarnih izdataka za rad odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Nadalje, sukladno čl. 24. st.1. tog Zakona korisnik pravne pomoći dužan je troškove pravne pomoći isplaćene prema obračunu troškova vratiti u državni proračun ako mu je u postupku odmjereno pravo na naknadu troškova pred sudom. Shodno tome, stav je ovog suda da u smislu odredaba ZBPP-a, korisnik pravne pomoći je dužan potraživati naknadu troškova s osnove nagrade i naknade stvarnih izdataka za rad odvjetnika, te troškove pravne pomoći isplaćene prema obračunu troškova vratiti u državni proračun ako mu je u postupku pred sudom odmjerena naknada troškova postupka pred sudom po pružatelju odvjetniku.

11.2.Obzirom na prednje izloženo pravilnim u konačnici drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda o pravu tužiteljice na naknadu parničnog troška u kontekstu uspjeha iste u ovoj parnici, zbog čega se odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke ukazuje pravilnom, neovisno o činjenici što sud prvog stupnja nije uzeo i odredbe ZBPP-a, a posljedično tome i odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude.

12.Zbog svih prethodno navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

13.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Svjetlana Pražić