Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1958/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HAN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Smiljanu Kirinčiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Čajkovski i Beg odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović odvjetnici u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1168/2019-43 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1168/2019-43 od 20. studenog 2024. u točki I, II i IV izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1168/2019-43 od 20. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 306-258/2005, solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, pod brojem OU-1047/2005 dana 22. travnja 2005. sklopljenog dana 19. travnja 2005. između kreditora Hypo Alpe Adria bank d.d. kao pravnog prednika tužitelja Addiko bank d.d. i tužiteljice JAN, kao korisnice kredita kojeg supotpisali suprug HA, kao sudužnik te JA i NA kao založni dužnici i to odredba čl. 3. pod II. stavak 1. i to treća rečenica koja glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 552,20 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke počev od 31. svibnja 2005. god.“ , odredba čl. 6. Ugovora u cijelosti, odredba čl. 7. st. 1. i to dio prve rečenice koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

2. U točki II. a) izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.133,05 eur po osnovi preplaćenih kamata sa zateznom kamatom po stopi s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki II. b) izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.084,06 eur po osnovi preplaćene glavnice zbog tečajnih razlika, sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi s tijekom, kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki II. c) izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.298,25 eur na ime manje priznatog umanjenja preostale glavnice, sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki III. izreke odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sklopljen 19. travnja 2005., kao i pripadajući mu Aneks od 21. travnja 2014., uključujući sve pripadajuće sporazume i akte osiguranja tražbine te sve druge isprave koje su njihov sastavni dio, kao i zahtjev za naknadu štete pričinjene preplatom te povrat primljenog po osnovi ništetnog ugovora te dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 19. travnja 2005. sadržane u odredbi čl. 19. st. 2. i čl. 21. st. 2. Ugovora.

6. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.774,49 eur sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

7. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što je sud dopustio preinaku tužbe s obzirom da je podneskom tužiteljice od 30. svibnja 2024. tužbeni zahtjev povećan, u fazi glavne rasprave, a preinaka u fazi glavne rasprave nije dopuštena. Uz navedenu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nalazi u tome što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama osim paušalnog i ničim obrazloženog upućivanja da je tužiteljica uslijed navodne ništetnosti spornih ugovornih odredbi oštećena pa da joj pripada pravo na ono što je tuženik na temelju tih odredbi primio premda je te iznose tuženik tužiteljici vratio –priznavanjem navedenih iznosa u sporazumu o konverziji. Tuženik ističe da su sporazumom o konverziji promijenjene odredbe ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovorenih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjeni i dopuni potrošačkom kreditiranju. Navodi da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja ugovora o kreditu naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužiteljici u novi ugovor o kreditu-sporazum o konverziji u kojem su joj ti iznosi priznali. Smatra da je odlučna činjenica je li konverzija ugovora o kreditu provedena u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i na tu okolnost predlagao je provođenje financijskog vještačenja.

9. Navodi da je tužiteljica koja je izvršila plaćanje na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u eur koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe pa njezin zahtjev nije osnovan. Navodi da je prilikom izračuna konverzije tužiteljici priznat upravo onaj iznos koji je, kako tvrdi, preplatila na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i ugovorenoj valuti i da nema nepriznate razlike preplaćenog iznosa.

10. Tuženik podsjeća da Direktiva 93/13 na sporni ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredbi. Štoviše obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz ugovora o kreditu jer su i te koristi temeljene na potencijalnoj ništetnosti koju Direktiva 93/13 ne može ispraviti. Navodi da je efekt konverzije vidljiv usporedi se primjerice iznosi glavnice kredita u CHF na dan 30. rujna 2015., a koji iznosi 570.362,03 kn i iznos preračunate nedospjele glavnice kredita konvertirane u eur na dan 30. rujna 2015. a koji iznosi 425.739,91 kn, a razlika navedene dvije glavnice je čak 144.622,12 kn. Također ističe da su iznosi koji su plaćeni na temelju ugovora o kreditu, dakle i oni iznosi koje je tužiteljica platila kao posljedicu povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, predstavljali osnovu za namirenje obroka iz sporazuma o konverziji zaključenog 30. rujna 2015., kada je utvrđena visina preostale nedospjele glavnice u eur, koja se i dalje zatvarala uplatama tužiteljice dospjelim nakon provođenja konverzije.

11. Navodi da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica pristala da njezin ugovorni odnos s kreditorom, ovdje tuženikom, bude uređen na način kako je to predviđeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno da se njezina pravna pozicija izjednači s onom u kojoj bi bila da je koristila kredit denominiran u eur odnosno da se izjednači s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Tužiteljici u tom smislu ne pripadaju ni zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos koji joj je tuženik uračunao u sporazumu o konverziji. S obzirom da je tužiteljica obeštećena već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, mišljenje je tuženika da u takvim okolnostima tužiteljica nije imala niti pravni interes za vođenje ovog postupka, naočito za utvrđenje da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne. Tuženik smatra da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja a neovisno o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Smatra da je tužiteljica u konkretnom postupku trebala dokazati postojanje onih pretpostavki na kojima je zasnivana presuda donesena u kolektivnom sporu jer sud nije oslobođen dužnosti da utvrdi i obrazloži zašto bi određena odredba ugovora bila nepoštena, niti može samo paušalno procijeniti postojanje znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Navodi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u skladu sa zakonskim odredbama koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke po kojima se ista može mijenjati, te je po istim odredbama tuženik u cijelosti i postupio. Ističe da je tuženik u ovom postupku dostavio Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama kojim dokaznim prijedlogom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika.

13. Također u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja. Navodi da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnih fluktuacija CHF sve do 2009. godine iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužiteljica, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF. Navodi da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule CHF ionako ne bi bili takvi da bi se imala primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim strankama imala posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Navodi da sud ne obrazlaže zašto je odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Također da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) kada je utvrdio da nije posebno uračunat manjak koji je tuženiku nastao kada je kamatna stopa kao i tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog.

14. Predlaže presudu suda prvog stupnja u toč. I,II i IV izreke i rješenje preinačiti na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljici naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

15. Odgovor na žalbu nije podnesen.

16. Žalba nije osnovana.

17. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a. Naime točno je da je podneskom tužiteljice od 30. svibnja 2024. izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a. Međutim čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. u članku 190. dodan je novi stavak 2. prema kojem iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako bez svoje krivnje to nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

18. Odredbom čl. 117. ZID ZPP/19 propisano je da se među ostalim, čl. 39. ZID ZPP/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku.

19. Slijedom navedenog, imajući u vidu navedenu izmjenu čl. 190. ZPP-a te njezinu obveznu primjenu na postupke u tijeku, to je prema mišljenju ovog suda preinaku sud prvog stupnja pravilno dopustio, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučio prema konačno postavljenom zahtjevu.

20. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni, ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

21. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer je prvostupanjski sud odbio izvođenje predloženih dokaza.

22. Tuženik pogrešno smatra da prvostupanjski sud treba prihvatiti njegov prijedlog za financijskim vještačenjem i da je time što je odbio taj dokazni prijedlog počinio navedenu bitnu povredu parničnog postupka.

23. Zaključak o tome je li počinjena ova bitna povreda postupka u situaciji kada sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocjene je li takvim postupanjem sud nezakonito, u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

24. Međutim, tuženiku je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na činjenici da nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog ne može osnovano temeljiti stav o počinjenoj bitnoj povredi postupka.

25. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t.2.,4.,8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

26. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužiteljica kao korisnica kredita i Hypo Alpe Adria bank d.d. kao pravni prednik tuženika dana 19. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu 306-258/2005 solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OU-1047/2005 dana 22. travnja 2005. na iznos od 100.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje sa rokom otplate od 30 godina,

-da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja dakle od 19. travnja 2005. primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu do 31. srpnja 2007. u visini od 5,25%, potom je mijenjao kamatnu stopu od 31. kolovoza 2007. do 29. veljače 2008. na 5,50%, od 29. veljače 2008. do 30. rujna 2008. na 6,20%, od 30. rujna 2008. do 30 studenog 2010. na 6,75 %, od 30. studenog 2010. do 30. rujna 2011. na 6,50%, od 30. rujna 2011. do 31. prosinca 2013. na 6,30%, od 31. prosinca 2013. do 1. listopada 2015. na 3,23%,

-da je čitanjem Aneksa ugovora o kreditu broj 306-2582005 sa Sporazumom osiguranja novčane tražbine od 23. veljače 2016. utvrđeno da su ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te istim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur te je utvrđeno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 56.733,54 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank d.d. za eur, te da nema preplate na dan 30. rujna 2015. već je utvrđen manjak u iznosu od 3.509,53 eur za koji iznos manjka se uvećavaju preostali mjesečni anuiteti,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, ocijenio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu,

-da konverzija u konkretnom slučaju nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi,

-da iz. sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koje proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu,

-da tužiteljica i tuženik sklapanjem dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom,

-da je aneksima ugovora o kreditima uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim,

-da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, jer je predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba radi rješavanja stambenog pitanja u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da se o načinu promjene kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru,da joj nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, da joj je ponuđen kredit isključivo u CHF valuti i da je rečeno kako je kredit u CHF-u najpovoljniji i najsigurniji i svi uzimaju taj kredit, da nije mogla utjecati na sadržaj Aneksa o konverziji,

-da je OA saslušana kao svjedok iskazala da se klijentima vezano za promjenu kamatne stope objašnjavalo da ovisi o odluci uprave banke , da kamatna stopa može ići na više ili na niže, da strankama nije ništa posebno objašnjavala o valuti CHF, objasnila bi im pojam valutne klauzule, međutim nije strankama navodila da je kredit u CHF povoljniji,

-da tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, i odredbu o valutnoj klauzuli CHF na te odredbe tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva , suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja, čime je tužiteljici svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu,

– da je konverzija rađena na način da su sve uplate tužiteljice uzete u obzir i istima zatvarani anuiteti po simuliranom EUR kreditu, da anuiteti koje je do dana konverzije tužiteljica platila su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, da kod tužiteljice nije utvrđena preplata u konverziji već manjak od 26.808,71 kn/sada 3.509,53 EUR,

- da je vještakinja financijske struke Aleksandra Vio u nalazu i mišljenju navela da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora od kreditu od 5,25%, odnosno za period od 1. siječnja 2014. zakonska zatezna kamata od 3,23% tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 5.133.05 eura, da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 6.718,22 eura, da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 634,17 eura,

-da je također navela da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.rujna.2015. iznosi 24.264,66 eura za koji iznos je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije,

-da je vještakinja također navela da je tuženik proveo konverziju kredita iz CHF u EUR na dan 30.rujna 2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, i po tome je utvrđen i manjak od 3.509,53 eur, dakle nije bilo preplate,

-da je vještakinja Aleksandra Vio usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi kako razlika u glavnici koja je utvrđena aneksom ugovora o kreditu na dan konverzije i glavnice na dan konverzije po inicijalnom otplatnom planu iznosi 4.298,25 EUR (55.733.,64 EUR stanje glavnice kredita denominiranog u EUR 51. 435,39 EUR stanje glavnice kredita po početnom otplatnom planu).

27. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, držeći kako unatoč sadržaju Aneksa Ugovora o kreditu, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnove valutne klauzule, a koju razliku utvrđuje vješačenjem.

28. Naime, sud prvog stupnja se poziva na odredbe Zakona o izmjenama I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12 – dalje ZID ZPK) kao i stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018.

29. Vezano za prigovor zastare,sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbe ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa tužba podnesena 31. svibnja 2019. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

30. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kad su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje uplate su vršene sukladno ugovoru o kreditu, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

31. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

32. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Addiko Bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

33. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

34. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

35. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

36. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

37. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 19. travnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,25 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

38. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,25 % godišnje što je početna kamatna stopa.

39. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

40. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti

41. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

42. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 31. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

43. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 5,25 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,25 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 5,25 % sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

44. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužiteljica u cijelosti obeštećena.

45. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji (23. veljače 2016.). Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu.

46. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

47. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužiteljice kao korisnice kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valutu EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kao što su reistitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

48. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim, sukladno odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu joj je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

49. Stoga tužiteljici pripada pravo da unatoč tome što je sklopila dodatak ugovora o kreditu, potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, budući da ona postoji unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu,a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

50. Tuženik nije dokazao da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. Naime, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru dosljedno provedeno načelo konverzije i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da kod tužiteljice nije utvrđena preplata koja bi se u skladu s odredbom čl. 19 c. st.1.toč.5. alineja 1. ZPK mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita. Točan je žalbeni navod tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužiteljice, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Navedeno iz razloga što je vještak i pored toga utvrdio da je tužiteljica u razdoblju od 27. travnja 2005. do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih odredaba preplatila naprijed navedene iznose tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike, a tuženik ne dokazuje da je time otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, niti dokazuje da je tužiteljica time obeštećena bilo djelomično bilo u cijelosti.

51. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 5.133,05 eur, na ime tečajne razlike iznos od 6.084,06 eur i na ime manje priznatog umanjenja preostale glavnice iznos od 4.298,25 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obveza tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

52. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

53. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

54. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23).

55. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja u točkama I, II i IV izreke potvrditi i, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a. Također je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i rješenje suda prvog stupnja potvrđeno, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 5. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan