REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-158/2025-54

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara i dr., odvjetnicima iz Rijeke, radi ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 01. rujna 2022. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 05. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 114-50-4376872, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. rujna 2007. godine, te solemniziran dana 13. rujna 2007. godine, po Javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, u predmetu pod posl.br. OV- 10495/07, u dijelu koji glasi:

«2./drugo/KAMATNA STOPA, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora» pa stoga navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 114-50-4376872, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. rujna 2007. godine, te solemniziran dana 13. rujna 2007. godine, po Javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, u predmetu pod posl.br. OV-10495/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

1./prvo/ IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja », zatim sadržane u odredbi čl.7. koja glasi:

«7./sedmo/NAČIN OTPLATE

a) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

b) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.091,59 eura, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu i isplate. U tužbi navodi da je između njega kao korisnika kredita i tuženika kao banke dana 12. rujna 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 114-50-4376872, koji je dana 13. rujna 2007. godine solemniziran po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča pod brojem OV- 10495/07 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 27.847,99 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Predmetni Ugovor da je isplaćen u cijelosti. Ugovorom da je ugovorena nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, međutim sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i važećoj sudskoj praksi (Gž-1621/2016) ta odredba da je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te dovodi u neravnopravan položaj tužitelja, s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Poreču. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 5,49%, koja je bila promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora odnosno tuženika. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi i Ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom čl. 2. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, o čemu se u vrijeme zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. u dijelu koji se odnosi na "2/drugo/kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Nadalje, tvrdi da odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, da se njome određuje visina i predmet obveze kreditnog dužnika, te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu i zato da odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i 50. Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. vezano za ugovornu kamatu. Dalje, ističe da iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da ugovorna odredba vezano za ugovorne kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Tužitelj se nadalje poziva i na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 prema kojoj treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Zato ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci, konkretno tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje, takva ugovorna odredba promjene ugovorne kamate da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je u ugovor uvedena na inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao i ne može utjecati. Obzirom na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, sa učinkom ex tunc, bez pravnog učinka da su i sve odluke banke tj. tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu tužitelj ističe da je odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 27.847,99 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za kupnju vozila, a odredbom čl. 7. da korisnik kredita tj. tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. I u odnosu na taj dio tužitelj se poziva na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, te da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, da je u vrijeme zaključenja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovara što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme kada je tužitelj ugovarao kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja ugovorena valutna klauzula CHF. Dalje navodi da je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora 13. rujna 2007. godine srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio 4,45. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se mijenjao odnosno povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka jer da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. U tužbi zaključuje, obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 50.729,98 kn. Zato da mu osim navedenog iznosa pripada i zatezna kamata na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dugovanja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik nije osporio da su tuženik i tužiteljica zaključili predmetni Ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 27.847,99 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu, na rok otplate u 60 mjeseci. Vezano za pozivanje tužitelja na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. tuženik ističe da u navedenim postupcima sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene, te posljedično ništetne. Tako se tuženik poziva na obrazloženje Presude, konkretno na strani 54 Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojoj se navodi "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglase kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora po sklapanju ponuđenih ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili, sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču". Tuženik smatra da granice pravomoćnosti predmetnih Presuda se ne protežu na konkretni predmet ovog spora jer da se odredbe ugovora odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Tuženik se nadalje poziva na odredbe čl. 96. st. 1., 98. st. 1., 99. i 100. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. U odnosu na valutnu klauzulu poziva se na odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ističući da su iste jasne, uočljive i razumljive. Zato da je tužiteljici već u samoj odredbi Ugovora obrazloženo te da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća jer je tako izričito i ugovoreno. A tužiteljici da je kod zaključenja Ugovora predan i otplatni plan u kojem su anuiteti izraženi u valuti CHF, te da je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tuženik tvrdi da su tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koji je tužiteljica pristala i zaključila takav Ugovor o kreditu. U trenutku zaključenja predmetnog Ugovora postojanje valutne klauzule da nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu, pa tako i CHF bili opće poznati. Predmetni Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o pravoj i ozbiljnoj volji i sposobnosti stranke i ovlaštenje za poduzimanje i sklapanje posla. Prema praksi suda EU definicija prosječnog potrošača je osoba koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna". U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik tvrdi da je tužiteljica imala utjecaja na sadržaj Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli i da su stranke pregovarale o tome. Tužiteljica da je mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili uz valutnu klauzulu u EUR ili kunski kredit bez ikakve valutne klauzule. A tužiteljica da je sama odabrala Ugovor uz valutnu klauzulu u CHF između ponuđenih opcija. Tuženik tvrdi da ugovorena valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica da je bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđeni otplatni plan, ali isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute, da bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a upravo to da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. U trenutku zaključenja Ugovora da se nije mogla predvidjeti činjenica povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute, a uzrok tome da nije u postupanju tuženika, a niti da je tuženik ostvario ikakav dodatan profit. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva i da u njoj nema ništa sporno u pojmu "promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Odredbom čl. 2. i 9. Ugovora tužiteljica da je pristala da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Tuženik dalje tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu u svrhu kupnje osobnog automobila, koji tužiteljici nije bio neophodan, da nije morala uopće kupiti automobil, da je mogla izabrati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur ili kredit bez ikakve valutne klauzule, odnosno kunski kredit ili pak izabrati drugi izvor financiranja i slično. Predmetnim kreditom da je tužiteljica financirala svoj luksuz, a da nije rješavala neko egzistencijalno pitanje. Tuženik u odgovoru na tužbu zaključuje da je predmetni kredit otkazan dana 28. prosinca 2012. godine u iznosu od 86.911,91 kn, da je cjelokupno potraživanje tuženika s osnova Ugovora o kreditu u cijelosti podmireno sukladno Ugovoru o osiguranju tražbine osiguranika s Croatia osiguranjem d.d. Zagreb, a na temelju podnesenog odštetnog zahtjeva prema Croatia osiguranju d.d. Zagreb, dana 01. ožujka 2013. godine u iznosu od 84.446,99 kn. Posljednja uplata koju je izvršila tužiteljica da je bila 31. kolovoza 2012. godine. Slijedom toga tužiteljica da nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe za navodne preplate nakon 31. kolovoza 2012. godine. Konačno, istakao je i prigovor zastare potraživanja.

3. U ovoj pravnoj stvari je dana 06. listopada 2022. donijeta Presuda i Rješenje pod posl. br. P-1631/2019-35 kojom je:

- toč. I naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.083,15 eura po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje pojedinačno na određene iznose teku od 30.11.2007. do 09.07.2012.,

- toč. II naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.335,55 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje pojedinačno na određene iznose teku od 31.01.2008. do 09.07.2012.,

- toč. III odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila isplatu po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od ukupno 274,29 kuna i po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF u iznosu od ukupno 24.730,44 kuna, zatim

- toč. IV naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom, dok je za sve ostale troškove odlučeno da svaka stranka snosi svoje, te je Rješenjem odbačena tužba tužiteljice kojom je tražila utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 12.09.2007. sklopljen između stranaka, a koje se odnose na ugovorenu jednostranu promjenu kamatne stope i ugovorenu valutnu klauzulu.

4. Povodom žalbe tužiteljice i tuženika Presudom i Rješenjem Županijskog suda u Rijeci Gž-1707/2022-4 od 12. veljače 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena presuda ovog suda od 06. listopada 2022. u toč. I, II, te dijelu IV izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 398,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačena je prvostupanjska presuda od 06.10.2022. u toč. III izreke te je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.318,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom, pojedinačno na određene iznose kako je to u drugostupanjskoj presudi i opisano u toč. II izreke. Rješenjem je uvažena žalba tužiteljice te je ukinuta presuda u dijelu toč. IV izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak postupka i Rješenje te je predmet vraćen na ponovni postupak. Također je odlučeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

5. S obzirom na sve naprijed navedeno predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika 12. rujna 2007. i solemniziranog 13. rujna 2007. i to u dijelovima čl. 1., čl. 2, čl. 7., Ugovora, a koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i na ugovorenu valutnu klauzulu te konačno o troškovima postupka.

6. U sveukupnom dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (7- 11), otplatni plan (12-14), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 25. ožujka 2019. (17-21), dopis tuženika (22), opomenu pred tužbu (23-24), detalje prometa računa (25 i 29), sudsku nagodbu iz predmeta posl.br. Povrv-877/15 od 01. rujna 2016. (26), arhiv tečajne liste (27), potvrdu o zaduženju po kreditu (28), zahtjev za kredit s prilozima (48-57), Opće uvjete poslovanja s stanovništvom (58-62), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl.oecc, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (110-121).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 12. rujna 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 114-50-4376872, novčanog iznosa od CHF 27.847,99 u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, za kupnju automobila, na rok otplate 60 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 338,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,49% godišnje.

9. Između stanaka je sporno da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

10. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, odluku VSRH Gos-1/2019, te Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH od 20. ožujka 2018. posl.br. Rev 2245/17-2.

12. Tužitelj ima položaj potrošača.

13. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

14. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje automobila.

16. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

17. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog automobila, te ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za kupnju osobnog automobila je na tuženiku, a isti niti jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni Ugovor iskoristio u neke druge svrhe.

18. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je presuđeno da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

19. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju.

20. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 93/1991,91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Zato se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi tako što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

21. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-

III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju (01.01.2004. do 31.12.2008.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

22. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

23. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Kako je odredbama čl. 1., 2., i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula odnosno promjenjiva kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

25. U ukupnosti provedenih dokaza sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

24. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno jesu li odredbe (članaka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika i valutnoj klauzuli ništetne.

26. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 12. rujna 2007. i solemniziran 13. rujna 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u utuženom razdoblju, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

27. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Slijedom navedenog presuđeno je kao u toč. I i II izreke ove presude.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da strana koja izgubi parnicu je dužna protivnoj strani naknaditi parnični trošak.

29.1. Tužitelj je podneskom od 27.04.2025. potraživao trošak za sastav opomene pred tužbu 100,00 eura, za sastav tužbe 24.04.2019., za sastav podneska od 16.11.2019., za zastupanje na ročištu 25.11.2020., za sastav podneska od 28.12.2020., 07.04.2022., 24.08.2022., za zastupanje na ročištu 01.09.2022. i 28.04.2025., za svaku radnju po 200,00 eura, za ročište – objavu 06.10.2022. 100,00 eura, za sastav žalbe 21.10.2022. 250,00 eura, za podnesak 24.03.2025. 200,00 eura, za ročište – objavu 05.06.2025. 100,00 eura plus PDV 587,50 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu, presudu i žalbu 600,00 eura, za predujam za financijsko vještačenje 600,00 eura, za materijalni trošak 75,00 eura te za troškove prijevoza (3x Pula – Poreč – Pula) odnosno sveukupno 4.358,76 eura.

29.2. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 07.04.2022., 24.08.2022., za zastupanje na ročištima 25.11.2019., 01.09.2022. i 28.04.2025. za svaku radnju po 200,00 eura, zatim za sastav žalbe 21.10.2022. u iznosu od 250,00 eura plus PDV u iznosu od 62,50 eura, za zastupanje na ročištu za objavu 100,00 eura plus PDV u iznosu od 25,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu 113,74 eura i presudu od 06.10.2022. u iznosu od 40,35 eura, a što sveukupno iznos 2.091,59 eura.

29.3. Tužitelju nije priznat trošak za sastav opomene pred tužbu, za sastav podneska od 16.11.2019. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u ovom predmetu, zatim nije priznat trošak za sastav podneska od 28.12.2020. jer je sadržaj podneska tužitelj već iznio na zapisniku, zatim mu nije priznat ni trošak za ročište za objavu 06.10.2022. jer na istom nije bio prisutan nitko, niti za sastav podneska od 24.03.2025. jer se isti ne odnosi na meritorno odlučivanje u ovom postupku. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe iznad dosuđenog tj. tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi 600,00 eura kako je tražio već mu je priznat samo trošak sudske pristojbe na tužbu koju je platio u iznosu od 113,74 eura i na prvostupanjsku presudu 40,35 eura. Tužitelju prema troškovniku od 28.04.2025. nije priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura iz razloga jer mu je trošak financijskog vještačenja u cijelosti već priznat prvostupanjskom presudom koja je postala pravomoćna i to točno u iznosu koji je stvarno i platio tj. 398,16 eura, a ne 600,00 eura kako to tužitelj sada potražuje. Konačno, tužitelju nije priznat materijalni trošak u iznosu od 75,00 eura je za navedeni trošak nije ni dostavio dokaz, kao što mu nisu priznati ni troškovi prijevoza punomoćnika tužitelja za 3x Pula – Poreč – Pula plus cestarina. Naime, trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. U mjestu gdje se vodi postupak ima odvjetnika koji su mogli zastupati tužitelja u parnici i zato se tužitelju ne mogu dosuditi putni troškovi za dolazak njezina punomoćnika iz drugog mjesta, nego samo do iznosa koji bi pripadao nekom od odvjetnika iz sjedišta suda. Konačno, parnični se troškovi dosuđuju stranci, a ne njezinu punomoćniku.

30. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9., 10., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa) i na Tbr. 1. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

31. Tuženik nije uspio u ovom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo 05. lipnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Rijeci, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.