REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5365/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Podhraški, u pravnoj stvari tužitelja GK (nom. GK) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 3.494,72 EUR (tri tisuće četiristo devedeset četiri eura i sedamdeset dva centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos 13,01 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 3,05 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 15,66 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 17,65 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 18,45 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 15,93 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 16,59 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 12,87 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,09 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,88 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 12,34 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 12,21 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 10,62 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 13,41 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 15,66 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 18,71 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,05 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 22,16 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 21,37 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 22,96 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 36,50 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 33,58 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 42,21 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 39,15 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 34,51 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 44,46 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 57,07 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 48,05 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 51,23 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 47,25 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 48,05 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 64,90 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 66,49 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 80,70 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 73,40 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 65,43 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 64,64 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 63,97 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 67,82 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 71,14 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 71,54 EUR od 31. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 69,28 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 1.686,23 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 265,45 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.290,68 EUR (tisuću dvjesto devedeset eura i šezdeset osam centi) sa zateznim kamatama od 5. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. listopada 2022. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 5. travnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 138-50-4019755 u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe. Navodi da mu je tuženik (kreditor) odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.484,95 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Upućuje na to da je, nakon puštanja kredita u otplatu, tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te da se i dalje konstantno povećavao sve do otplate predmetnog kredita pa da su mu se stoga mjesečni obroci kredita znatno povećali. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom, a da je tužitelj (kao neuka i nestručna osoba) doveden u neravnopravan položaju kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Upućuje na to da je tuženik cijelo vrijeme realiziranja konkretnog kredita agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljne u odnosu na kredite u valuti EUR, zbog čega se kod tužitelja stvorilo uvjerenje da se radi o prilici koju ne smije propustiti, pritom ga ne upozoravajući na rizik kredita u valuti CHF. Tužitelj navodi da je unatoč svemu svoju obvezu preuzetu predmetnim ugovorom prema tuženiku u cijelosti ispunio. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužitelj tvrdi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, odnosno na razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Stoga, tužitelj od tuženika traži isplatu 26.331,00 kn (3.494,72 EUR) sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog isplaćenog iznosa do isplate. Također, tužitelj traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj to jest apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Nadalje upućuje na to da se radi o kreditu sklopljenom radi kupnje vozila, a da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na takav ugovor o kreditu. Ističe da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, lako uočljive i razumljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da su tužitelju tijekom pregovora obrazloženi rizici kretanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je isti pristao. Također, tuženik ističe da je ugovor o kreditu solemniziran što znači da je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo ima li pravo tražiti pravnu zaštitu. Navodi da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja predmetnih odredaba proizlaze, da u samom trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF, a da je tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Dodatno ističe da je tužitelj također mogao birati i između ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF ili u valuti EUR. Tuženik navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na kunu u oba smjera. Prigovara tijeku zateznih kamata i navodi da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem te ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva (list 53 spisa), kao i činjenicu da je tužitelj vršio isplate pojedinih iznosa na datume navedene u tužbi, odnosno na datume od kojih traži isplatu zateznih kamata (list 82 spisa). Tuženik je naveo da i dalje osporava osnovu po kojoj bi tužitelj imao pravo na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama te osporava da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj.

4. Sud je izveo dokaz čitanjem otplatnog plana (list 6-13 spisa), ugovora o kreditu (list 14-17, 34-39 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 18-21 spisa), pregleda promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 40-41 spisa) te saslušanjem tužitelja (list 75-76 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju (srednji tečaj tuženika na dan korištenja kredita) te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj 138-50-4019755 sklopljenog 5. travnja 2007. između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika (list 14-17, 34-39 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.484,95 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) te da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora o kreditu). Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile rok otplate od 84 mjeseci (čl. 4. ugovora o kreditu).

8.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod točkom 4. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 4. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

8.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.4. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

8.6. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno naveo zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

9.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu te da ga je upozorio na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF. Na spomenute okolnosti tuženik je predložio saslušanje tužitelja.

9.2. Tužitelj je u bitnome iskazao (list 75-76 spisa) da s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbama predmetnog ugovora, odnosno da je tekst ugovora sastavio tuženik, a da je sam tekst ugovora prije potpisivanja i pročitao. Iskazao je da mu se nudili krediti u CHF i u EUR, no da mu se kao najpovoljniji kredit prezentirao kredit u valuti CHF. Također, tužitelj je iskazao da ga nitko nije upozorio, odnosno informirao o riziku koji je vezan uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF. Nadalje, tužitelj je iskazao da u trenutku sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt, niti "poduzeće" te da je već tad bio u mirovini, a da je kupljeni automobil koristio za osobne potrebe.

9.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao logičan i istinit.

9.4. Treba reći da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti da su parnične stranke pojedinačno pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj mogao sklopiti ugovor o kreditu u drugoj valuti, odnosno bez valutne klauzule, treba reći da prema mišljenju ovog suda sama činjenica da je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti ili bez valutne klauzule nikako ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s tužiteljem.

11. U odnosu na prigovor tuženika kojim ističe da je tužitelju i sam javni bilježnik pojasnio sadržaj ugovora prilikom solemnizacije treba reći da nije odlučno da li je tužitelj bio upoznat sa sadržajem ugovora, nego je odlučno da li je tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora utvrđeno je da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna istih. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik informirao tužiteljicu, a da to ne piše u ugovoru. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Dušana Kvartuča koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu (prijedlog na listu 28 spisa).

12. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u ranije navedenom razdoblju i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga činjenica da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu upravo radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

13. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je isti platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

15. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. listopada 2022. pa s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao, istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

16. Tijekom postupka visina tužbenog zahtjeva učinjena nespornom (list 53 spisa) pa nije bilo potrebno izvoditi dokaze koje je tužitelj predlagao na tu okolnost.

17. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu 3.494,72 EUR s osnove rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke presude.

18. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, s obzirom da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i samim time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO). Među strankama je nesporno da je tužitelj plaćao, odnosno da je tuženik stekao pojedine iznose na datume od kojih tužitelj traži isplatu zateznih kamata (list 82 spisa) pa je stoga sud prihvatio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate i to na temelju čl. 1115. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate donesena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21; dalje: Uredba), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka (list 84-85 spisa).

19.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 21. studenog 2022. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak pristupa na tri ročišta održana 7. ožujka 2023., 28. siječnja 2025. (pred Općinskim sudom u Zadru) i 14. svibnja 2025. i to u visini 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u ukupnoj visini od 500 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 40,68 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe). Dakle tužitelju pripada naknada troškova u ukupnom iznosu 1.290,68 EUR. Isto tako, prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na trošak postupka (list 5 spisa) od dana donošenja odluke do isplate.

19.3. S druge strane tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. siječnja 2024. (200,00 EUR) u kojem se tužitelj očitovao o istaknutom prigovoru zastare i uz to iznosio već ranije istaknute činjenice (o neinformiranosti tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora) i to neposredno nakon zakazivanja pripremnog ročišta. Prema ocjeni ovoga suda nije bilo nikakve zapreke da se tužitelj o naprijed navedenome očituje i u već ranije predanom podnesku od 21. studenog 2022., nakon kojeg podneska tuženik nije iznosio nikakve nove činjenice, niti predlagao nove dokaze, zbog čega bi trošak spomenutog podneska (eventualno) mogao biti osnovan. Također, tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude. Takav trošak prema ocjeni ovog suda također nije bio potreban u ovoj parnici. Naime, u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku pa takav trošak, kao što je već rečeno, prema ocjeni ovog suda nije bio potreban u ovoj parnici u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak koji potražuje po osnovi zastupanja na ročištu održanom 31. siječnja 2024. jer se takvo ročište nije niti održalo u ovom postupku. Što se tiče troškova punomoćnika za pristup ročištu održanom pred Općinskim sudom u Zadru (trošak putovanja i izbivanja iz pisarnice), treba reći da tužitelj nema pravo na naknadu takvog troška. Naime, sam tužitelj je na ročištu održanom 7. ožujka 2023. (list 54 spisa) predložio da se tužitelj (zbog starije životne dobi i lošeg zdravstvenog stanja) sasluša zamolbenim putem, dok se tuženik takvom prijedlogu izričito protivio. S obzirom da je sam tužitelj predložio saslušanje svjedoka na takav način, a ne u sjedištu ovog suda, spomenuti troškovi putovanja i izbivanja iz pisarnice punomoćnika tužitelja prema stavu ovog suda ne mogu ići na teret tuženika (identično pravno shvaćanje zauzeo je primjerice Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi poslovni broj Gž-90/2019-2 od 7. ožujka 2019.).

19.4. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen.

19.5. Stoga je o zahtjevu stranaka za naknadu parničnog troška odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.

20. Sud je u ovoj odluci dvojno iskazao cijene sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (7,53450) i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenog zakona.

U Zagrebu 5. lipnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku