Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-1224/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice-specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 28. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se djelomično ništetnim Ugovor o kreditu broj 318-50-4549477 sklopljen 29. studenoga 2007. između tužitelja MT, [adresa], 42000 Varaždin kao korisnika kredita, IT, [adresa], 42000 Varaždin kao sudužnika i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina 7. prosinca 2007. pod brojem OV-21644/07 i to:

– dio točka 2. stavak 1. koji glasi: …"u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

– dio točke 7. stavak 1. koji glasi: …"po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju MT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.080,28 Eur (deset tisuća osamdeset eura i dvadeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela Ugovora o kreditu broj 318-50-4549477 sklopljen 29. studenoga 2007. između tužitelja MT, [adresa], 42000 Varaždin kao korisnika kredita, IT, [adresa], 42000 Varaždin kao sudužnika i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina 7. prosinca 2007. pod brojem OV-21644/07, zatim u dijelu kojim traži isplatu u preostalom dijelu a do zatraženog iznosa od 16.787,60 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, prema tužitelju MT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 41.704,58 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 82,95 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnova troškova vještačenja pokretanja parničnog postupka.

II. Odbacuje se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da nedospjela glavnica po Ugovoru o kreditu broj 318-50-4549477 sklopljenom 29. studenoga 2207. između MT, [adresa] kao korisnika kredita i IT, [adresa] kao sudužnika i založnog dužnika, i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora, solemniziranom u javnobilježničkom uredu Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, dana 7. prosinca 2007. godine pod brojem OU-21644/2007, na dan 28. veljače 2019. godine iznosi 534.334,28 kn, te da ju je tužitelj dužan otplatiti u 232 mjesečna obroka, počevši od 31. ožujka 2019. godine nadalje, svaki u iznosu od 3.730,56 kn."

III. Svaka strana snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019. radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da je 29. studenoga 2007. s tuženom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 318-50/4549477, kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 150.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan korištenja. Navodi da su kreditna sredstva tužitelju isplaćena 13. prosinca 2007. u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 660.678,60 kn te je iznos anuiteta iznosio prema prvom otplatnom planu 276,42 CHF te se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te ugovorenu kamatnu stopu od 5,45% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika te da se o niti jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kao i da ugovor o kreditu konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju te je još u otplati. Kreditna obveza u vrijeme ugovaranja kredita iznosila je oko 3.250,00 kuna, a u pojedinim mjesecima trajanja kredita i oko 4.500,00 kuna. Navodi da je do znatnog povećanja kreditne obveze tužitelja došlo je zbog nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli.

1.2. Tužitelj navodi da je dio ugovorne odredbe iz točke 2. stavak 1. Ugovora o kreditu od 29. studenoga 2007. nepošten, a samim time i ništetan i to dio u kojem se ugovora da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tužene. Slijedom navedenog, proizlazi da je kamatna stopa po kreditu tužitelja broj 318-50-4549477 neosnovano i protuzakonito plaćena po većoj stopi od dopuštene u razdoblju od 2008. godine do 1. siječnja 2014. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

1.3. Nadalje navodi da je ugovorna odredba točke 7. stavak 1. Ugovora o kreditu od 29. studenoga 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu također nepoštena odnosno ništetna. Tužitelj navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Navodi da u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženiku kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužitelja da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koje bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tuženik je tužitelja propustio informirati i upozoriti na rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule. Uslijed toga tužitelj je pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i do 50%. U konkretnom pravnom poslu tuženik nije preuzeo nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja, svoju tražbinu dodatno zaštitio i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, već je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake. Slijedom navedenog, proizlazi da su i ugovornom odredbom iz točke 7. stavak 1. Ugovora o kreditu također povrijeđeni interesi i prava tužitelja.

1.4. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti spornih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 55.754,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je uračunat iznos priznat konverzijom, da se utvrdi iznos nedospjele glavnice po Ugovoru o kreditu te da tuženik tužitelju naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Postupajući po odredbama članka 19.c stavak 1. točka 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio pa je time kredit izmijenjen u kredit s valutom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana.

2.1. Navodi da su posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je s danom potpisa ugovora zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR, da nakon provođenja konverzije nije moguće utvrđenje ništetnosti spornih odredbi jer su iste u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene, da su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, da je konverzijom kredita tužitelju neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 39.011,16 EUR i da su konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom.

2.2. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18, navodi da predmetna odluka ima isključivo procesno značenje te se isključivo odnosi na pitanje dopuštenosti takve tužbe, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. Navodi da su svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod poslovnim brojem M 1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti.

2.3. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao izračun više plaćenih anuiteta po kreditu na listu 12-14 spisa, Ugovor o kreditu broj 318-50-4549477 od 29. studenoga 2007. na listu broj 16-22 spisa, otplatni plan na listu 23-25 spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 26-49 spisa, Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-4549477 na listu 75-80 spisa, dopis tuženika od 15. siječnja 2016. na listu 81-104 spisa, dopis tuženika sa otplatnim planom na listu 105-111 spisa, izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. na listu 119-122 spisa, pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 na listu 265 spisa, uvjeti odobravanja RBA Flexi stambenih kredita na listu 266-268 spisa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa, pročitan je nalaz vještaka od 10. siječnja 2025. te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi 28. travnja 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 318-50- 4549477 te isplata preplaćenih iznosa po osnovi razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, po osnovi razlike između stvarne i konvertirane glavnice kao i utvrđenje iznosa nedospjele glavnice po ugovoru o kreditu.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 29. studenoga 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 318-50-4549477, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OV- 21644/07, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 5,45 % godišnje. Nije sporno ni to da je 9. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-4549477, da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 83.182,06 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća te da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 39.011,16 EUR. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:

41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga odustao je na raspravi održanoj 24. listopada 2024., dok druge dokaze tuženik nije predložio. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je kredit uzeo 2007. za kupnju stana. Došao je u banku i jedino su mu ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF budući da je obrtnik, a obrt je otvorio 2007. Vezano za konverziju kredita zvali su ga iz banke. Kredit je utrošio za kupnju nekretnine u kojoj je stanovao od 2008. do 2018., a istu nije nikada koristio u bilo kakvu poslovnu svrhu. Prije potpisivanja ugovor o kreditu je pročitao. Nitko mu nije pojasnio o čemu ovisi promjene kamatne stope niti nitko nije upozorio na rizik valutne klauzule u CHF. Na sadržaj ugovora nije mogao utjecati odnosno nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja. Kredit ne bi uzeo da je znao da rata kredita može toliko jako porasti. Nitko mu nije rekao da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Kod solemnizacije ugovora, ugovor o kreditu je samo pročitan, ali se ništa nije pojašnjavalo. Te godine kada je uzimao kredit prihodi su mu iznosili oko 50.000,00 HRK godišnje. U to vrijeme zna da je banka nudila i kredit s valutnom klauzulom u EUR, ali njemu je jedino ponuđen kredit sa valutnom klauzulom CHF s obzirom na njegovo svojstvo obrtnika. Rata je u početku iznosila oko 3.800,00 HRK, a potom je porasla čak do 5.800,00 HRK odnosno 6.000,00 HRK mjesečno. Skoro cijeli mjesečni prihod je trošio za podmirivanje rate kredita, a roditelji su mu u to vrijeme financijski pomagali i to glede podmirivanja troškova režija i hrane. Kad je sklopio dodatak ugovora o kreditu smatrao je da nije u cijelosti obeštećen odnosno da mu nije u cijelosti vraćen preplaćen iznos. Kod sklapanja dodatka ugovora o kreditu nije mogao pregovarati o uvjetima konverzije niti utjecati na sadržaj dodatka ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja dodatka nitko u banci nije rekao da bi se dodatkom poništavali učinci ništetnosti ugovora o kreditu niti da se vodi kolektivni postupak radi utvrđivanja ništetnosti valutne klauzule i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti je on to znao. Nije mu niti pojašnjeno razlika između situacije ako sklopi dodatak ugovora o kreditu od one situacije u kojoj bi se nalazio da ne sklopi dodatak ugovora o kreditu. Nije znao da bi u situaciji da nije sklopio dodatak ugovora o kreditu imao pravo na cjelokupno obeštećenje. Dodatak ugovora je sklopio jer se bojao da će tečaj CHF i dalje rasti pa je sklapanje dodatka vidio kao sigurniju opciju. Kredit je još uvijek u otplati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je svjestan da je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nije imao nikakve nejasnoće vezano za ugovor o kreditu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja. Prije zakonske konverzije nije iskoristio ugovorenu mogućnost konverzije kredita u valutnu klauzulu u EUR. Rate kredita je plaćao on te ih i dalje plaća i to temeljem trajnog naloga na njegovom računu. Nije utjecao na svoju kreditnu sposobnost putem nekih dodatnih sredstava osiguranja, već mu je kod predmetnog ugovora o kreditu sudužnik bio njegov otac te je imao dva životna osiguranja. Svjestan je da je počevši od kolovoza 2010., pa nadalje kamatna stopa bila ispod ugovorene.

18.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda. Temeljem članka 324. ZOO- a, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako niti tužitelj niti tuženik u postupku nisu tvrdili da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora o kreditu bile dio odredbe iz članka 2. i 7. ugovora o kreditu, ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu pa stoga tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela ugovora o kreditu nije osnovan.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 19. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

26. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).

28. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

29. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

30. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

31. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

32. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

33. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

34. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa koja je u svom nalazu i mišljenju od 19. studenoga 2024. izračunala preplatu koju je tužitelj platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji u iznosu od 10.080,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

34.1. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 27. siječnja 2025. preinačio tužbu na način da potražuje iznos od 744,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime pretplate s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope, iznos od 11.011,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime pretplate s osnove razlike anuiteta radi promjene tečaja CHF, iznos od 4.931,73 EUR na ime razlike između stvarne i konvertirane glavnice te iznos od 100,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime pretplate s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i pretplate s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja za razdoblje nakon 30. rujna 2015., te traži utvrđenje iznosa nedospjele glavnice po ugovoru o kreditu dok je na raspravi održanoj 28. travnja 2025. tužitelj dopunio tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio na raspravi održanoj 28. travnja 2025. smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

34.2. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 82,95 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnova troškova vještačenja pokretanja parničnog postupka (koji je sadržan u tužbi ali nije sadržan u podnesku tužitelja od 27. studenog 2024. kojim tužitelj sređuje tužbeni zahtjev), predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.

34.3. U podnesku od 15. siječnja 2025. tuženik je istaknuo samo pravne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka.

34.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te su stranke izričito izjavile da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, to sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

35. Kako je, dakle, provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo Olđa utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos 10.080,28 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od 1. listopada 2015. budući da je vještakinja u svojem nalazu obračunala pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. te od zbroja pretplate i obračunate kamate oduzela pretplatu utvrđenu u konverziji te je navela da daljnja kamata na tako utvrđeni iznos teče od 1. listopada 2015, a sve imajući u vidu da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

35.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 4.931,73 EUR s osnove razlike glavnice, isti sud ocjenjuje neosnovanim. Budući da je obračun konverzije izvršen sukladno Zakonu ZIDZPK/15, a tužitelju je dosuđen preplaćeni iznos uslijed ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule do dana stupanja na snagu Zakona ZIDZPK/15, a nakon toga je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita i utvrđen novi otplatni plan, to tužitelj nema pravo tražiti isplatu uslijed više utvrđene glavnice.

36. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

37. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

38. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 26. veljače 2021., a što znači da je podnesen sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP koji propisuje da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

38.1. Prigovor tuženika radi prebijanja je procesno-pravni zahtjev o kojem sud ima obvezu odlučiti jednako kao i o zahtjevu tužitelja. Svrha tuženikovog prigovora radi prebijanja ograničena je na to da u cijelosti ili djelomično spriječi u uspjehu u parnici. Prema članku 338. stavak 3. ZPP izreka presude sadrži uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja s tim da se samo u slučaju da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja i postojanje tražbine tuženika, koja se stavlja tužitelju u prijeboj, vrši prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina i obvezuje tuženika na plaćanje razlike ako je utvrđeno potraživanje tuženika stavljeno u prijeboj manje od potraživanja tužitelja.

38.2. Dakle, bitna razlika između građansko-pravnog prijeboja i procesno- pravnog prigovora radi prebijanja je u tome što prilikom odlučivanja u povodu tih prigovora o osnovanosti tih prigovora građansko-pravnog prijeboja sud svoj stav daje u obrazloženju presude, a u povodu prigovora radi prebijanja sud je, ako se ispune pretpostavke za odlučivanje o tom prigovoru, obvezan u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja.

38.3. Ovaj sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja jer je vještakinja je u nalazu i mišljenju izračunala iznos koju je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji.

38.4. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki IV. izreke presude.

39. Vezano uz dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja iznosa glavnice po Ugovoru o kreditu, valja reći da prema članka 187. stavka 1. ZPP tužbom za utvrđenje tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Utvrđenje iznosa glavnice tj. obveze tužitelja kao dužnika (korisnika kredita) po ugovoru o kreditu nije utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitosti ili neistinitosti neke isprave, već utvrđenje činjenica (visine obveze), zbog čega sud smatra ovakav tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenim u smislu članku 187. stavku 1. ZPP, pa je slijedom navedenog isti valjalo odbaciti.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka strana snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ZPP.

40.1. U pogledu osnove zahtjeva valja reći da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje po dvije osnove:

- utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu (s kojim je djelomično uspio),

- utvrđenje iznosa glavnice po osnovnom Ugovoru o kreditu (s kojim dijelom nije uspio), pa je stoga tužitelj djelomično uspio s jednom od dvije osnove, sud ocjenjuje da je u pogledu osnova zahtjeva tužitelj uspio sa 40%.

40.2. Što se tiče zahtjeva za isplatu, kad se stavi u omjer ukupni potraživani iznos od 16.787,60 EUR i iznos od 10.080,28 EUR s kojim je tužitelj ukupno uspio u parnici, proizlazi da je tužitelj uspio sa 60% svog zahtjeva za isplatu. Gledajući, dakle, i osnov i visinu cjelokupnog tužbenog zahtjeva, tužitelj je u sporu ukupno uspio sa 50% svog zahtjeva (40% uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva + 60% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva = 100% : 2), dok preostalih 50% predstavlja uspjeh tuženika u parnici. Kako su stranke dakle djelomično uspjele u parnici u jednakim dijelovima, to je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d. o. o. iz Zagreba