1

Poslovni broj: 9 Gž-1086/2023-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 9 Gž-1086/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, kao predsjednika vijeća, Suzane Radaković, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. H. iz Z.1, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z.2, protiv tuženika E. & S. B. d.d. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri d.o.o. u Z.2, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2131/2021-24 od 13. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. kolovoza 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2131/2021-24 od 13. prosinca 2022.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

              „I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj … od dana 14. siječnja 2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

 

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.10. stavak 2. Ugovora o kreditu broj … od dana 14. siječnja 2005. godine u kojem je ugovoreno da za slučaj prijevremenog povrata kredita tuženik ma pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama tuženika.

 

III. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., R., da tužitelju K. H., iz Z.1, isplati iznos od 145.152,78 kn/19.265,08 eur1 zajedno sa zateznim kamatama tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, tekućim na iznos od:

- na iznos od 29,87 kn/3,96 eur od 02. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,65 kn/8,58 eur od 02. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,81 kn/10,46 eur od 02. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 93,13 kn/12,36 eur od 02. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,44 kn/6,69 eur od 02. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,20 kn/6,53 eur od 02. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,90 kn/0,12 eur od 02. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,96 kn/0,39 eur od 05. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,50 kn/5,77 eur od 06. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,28 kn/11,05 eur od 05. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,42 kn/12,27 eur od 05. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,95 kn/21,49 eur od 07. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,94 kn/20,83 eur od 06. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 202,42 kn/26,86 eur od 05. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 378,52 kn/50,24 eur od 07. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 293,53 kn/38,96 eur od 05. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 488,32 kn/64,81 eur od 07. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 417,89 kn/55,46 eur od 10. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 388,95 kn/51,62 eur od 08. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 539,67 kn/71,63 eur od 09. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 682,00 kn/90,52 eur od 07. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 599,73 kn/79,60 eur od 08. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 586,91 kn/77,90 eur od 07. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 515,58 kn/68,43 eur od 10. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 639,73 kn/84,91 eur od 09. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 806,39 kn/107,03 eur od 10. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 755,63 kn/100,29 eur od 06. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.257,34 kn/166,88 eur od 07. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.230,72 kn/163,34 eur od 06. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 804,50 kn/106,78 eur od 08. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 820,23 kn/108,86 eur od 06. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 132.836,67 kn/17.630,46 eur od 29. studenog 2011. godine pa do isplate,

 

sve u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., R., da tužitelju K. H., iz Z.1, isplati s osnova nepoštene odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iznos od 12.744,48 kn/1.691,48 eur2 zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2011. godine do 31. sprnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

 

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju na ime razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na potplaćene i povlaštene anuitete u visini iznosa od 7.417,58 kn/984,48 eur sa zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 52,58 kn tekuće od 02. travnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 52,58 kn tekuće od 02. svibnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 53,08 kn tekuće od 02. lipnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 102,40 kn tekuće od 02. srpnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 114,37 kn tekuće od 02. kolovoza 2005. godine do isplate,

- na iznos od 38,29 kn tekuće od 02. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 55,53 kn tekuće od 02. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 59,98 kn tekuće od 02. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 62,73 kn tekuće od 02. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 60,23 kn tekuće od 02. siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 82,54 kn tekuće od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 120,14 kn tekuće od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- na iznos od 139,06 kn tekuće od 02. travnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 131,92 kn tekuće od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 124,96 kn tekuće od 02. lipnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 138,75 kn tekuće od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 143,01 kn tekuće od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- na iznos od 118,82 kn tekuće od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 126,72 kn tekuće od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 125,34 kn tekuće od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- na iznos od 136,56 kn tekuće od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 168,49 kn tekuće od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 189,95 kn tekuće od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 179,98 kn tekuće od 02. ožujaka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 185,80 kn tekuće od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 240,14 kn tekuće od 02. svibnja 2007. godine do isplate.

- na iznos od 253,49 kn tekuće od 02. lipnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 271,11 kn tekuće od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 270,98 kn tekuće od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 246,85 kn tekuće od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 282,75 kn tekuće od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 283,64 kn tekuće od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 258,44 kn tekuće od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 261,20 kn tekuće od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 219,51 kn tekuće od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 181,61 kn tekuće od 02. ožujaka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 144,17 kn tekuće od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 231,98 kn tekuće od 02. svibnja 2008. godine do isplate.

- na iznos od 256,37 kn tekuće od 02. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 229,73 kn tekuće od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 282,83 kn tekuće od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 270,89 kn tekuće od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 218,44 kn tekuće od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 159,03 kn tekuće od 02. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,38 kn tekuće od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,88 kn tekuće od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,65 kn tekuće od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,09 kn tekuće od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,61 kn tekuće od 02. prosinca 2009. godine do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., R., naknaditi tužitelju K. H., iz Z.1 parnični trošak u iznosu od 38.124,00 kn/5.059,92 eur3 sa zateznom kamatom tekućom od 13. prosinca 2022. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF i odredba čl. 10. st. 2. Ugovora kojom je ugovoreno da za slučaj prijevremenog povrata kredita tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama tuženika, te zahtjev za isplatom iznosa od iznos od 145.152,78 kn/19.265,08 eura sa zateznim kamatama sa osnova ništavosti valutne klauzule kao i zahtjev za isplatom iznosa ništave odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.744,48 kn/1.691,48 eura sa zateznim kamatama.

 

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i zastara, dok visina nije sporna.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

 

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

10. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu, ovaj sud ističe kako kod članova vijeća ne postoji koji od razloga za osnovanost zahtjeva za izuzeće tuženika iznesenog u žalbi, jer je isti i istaknut uvjetno – tek ukoliko tko od članova vijeća smatra da na njegovoj strani postoji koji od razloga za izuzeće koje je tuženik naveo u žalbi, tako da je o izuzeću odlučeno u predmetu ovog suda 29 S-345/2023-2 rješenjem od 19. srpnja 2023. (list 49-50 spisa).

 

11. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a i čl. 8. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud navedenu odredbe pravilno primijenio.

 

12. Na žalbene navode valja odgovoriti da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

 

13. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze čije izvođenje je tuženik predložio nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

14. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava dijelom su osnovani iz razloga što se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/v96, 112/1999 i 88/2001 - dalje u tekstu: ZOO/91) obzirom da je predmetni Ugovor sklopljen 14. siječnja 2005. time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

 

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

- da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile 14. siječnja 2005. Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 116.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da se mijenjala visina kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao banke i vrijednost valute u CHF tijekom ugovornog odnosa;

- da je čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno kako korisnik kredita, u ovom sporu tužitelj, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita i da u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu;

- da je tužitelj zahtijevao kao korisnik kredita prijevremenu otplatu kredita i da se tuženik kao kreditor suglasio s prijevremenom otplatom kredita te je tuženik zaračunao iznos od 12.744,48 kuna s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita;

- da je tuženik kao banka odredio visinu naknade za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita koja iznosi 2% iznosa koji se prijevremeno otplaćuje;

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 5. prosinca 2011;

- da je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja u odnosu na rizike sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) i sporne ugovorne odredbe izveden dokaz saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika N. M. B. (list 318 spisa);

- da prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan;

- da tužitelj ima status potrošača;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je ništava odredba tuženika o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi zbog prijevremene otplate kredita obzirom da stranke nisu pregovarale a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi; rizicima i posljedicama sporenih odredbi;

- da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan i da rok zastare glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništave odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a obzirom da je tužba podnijeta 13. studenog 2019., to ista je podnijeta unutar roka od 5 godina;

- da nije osnovan niti prigovor zastare zahtjeva za isplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita obzirom da je tek u ovom postupku navedena odredba utvrđena ništavom;

- da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan;

- da je izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o. Z.2 vještak D. P. (list 215-241 spisa);

- da prema mišljenju vještaka ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 145.152,78 kuna i da naknada za prijevremeno zatvaranje kredita na dan 28. studenog 2011. iznosi 2.086,25 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 12.744,48 kn;

- da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka time da je tuženik specificirao prigovor radi prebijanja;

- da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u  kladu s pravilima struke.

 

16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF kao i odredba kojom je ugovoreno da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu radi prijevremene otplate kredita te na temelju čl. 323 i čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21 114/22 i 56/22 - dalje u tekstu: ZOO) i čl. 1115. ZOO-a u vezi čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

 

17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju time da kako je to navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava i odredaba ZOO/91, jednako je odlučeno.

 

18. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

 

19. U odnosu na žalbene navode vezano za status potrošača prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je zaključio da tužitelj ima status potrošača i da se radi o potrošačkom ugovoru, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Obzirom da je prvostupanjski sud jasno i argumentirano otklonio navedeni prigovor, to suprotne paušalne tvrdnje ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje i kao takve bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te nije potrebno ponavljati obrazloženje pobijane odluke u navedenom dijelu.

 

20. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

 

21. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

22. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

23. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

 

24. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

 

25. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

 

26. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

 

27. Na žalbene navode valja odgovoriti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/2014 i 110/2015- dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

28. Međutim, u odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

29. Stoga, je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud i omogućio dokazivanje, da su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

30. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja i djelatnika tuženika N. M. B. (list 316 -318 spisa) koja nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, dok svjedok M. A. iako uredno pozvan nije pristupio na ročište, a tuženik u žalbi niti ne upire činjenicu da nije izveden dokaz saslušanjem navedenog svjedoka time da se sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a presuda ispituje samo u granicama razloga određenih u žalbi, već tuženik samo upire na iskaz svjedoka N. M. B. i pisane navode D. K., te dostavljenu dokumentaciju.

 

31. Kraj činjenice da je kako je to navedeno na sporne okolnosti sud i proveo predložene personale dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, tako da su neodlučni paušalni navodi tuženika da sud nije provodio „odgovarajuće“ dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

 

U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

 

32. Na žalbene navode prvenstveno valja reći da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u spis dostavio Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 13. listopada 2011. i dopis direktora Direkcije pravnih poslova Trgovačkom sudu od strane direktora M. K. kao i obrazac odnosno Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama i Deviznoj poziciju CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012. (list 86-123 spisa) kao i članak mr. sc. A. E. (list 182 spisa).

 

33. Ovdje valja reći da pisani iskaz D. K. na koji upire tuženik nema snagu dokaznog sredstva u ovoj pravnoj stvari time da iz stanja spisa proizlazi da saslušani svjedok N. M. B. nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, dakle nije niti pregovarala niti davala korisniku kredita nikakve informacije vezano za sporne odredbe ugovora niti naprijed navedene odgovarajuće obavijesti, to su izneseni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaz svjedoka N. M. B. kao i pisani iskaz D. K., bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

34. Između ostalog, iz iskaza N. M. B., djelatnika tuženika i proizlazi da se ne sjeća da su i ugovarali naknadu za prijevremenu otplatu kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bile predočene nikakve brošure niti letci i da mu nisu niti bile tumače odredbe o kreditu.

 

35. U odnosu na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora o kreditu time da naprijed navedena dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

 

Naime, na temelju dostavljene dokumentacije kao što su brošure i reklamni materijali ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač  mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih  planom otplate kredita.

 

36. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredba nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi te vezanost suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, u iznesenim okolnostima konkretnog slučaja to što tužitelj nije u cijelosti i pročitao ugovor kako to navodi u svom iskazu nije relevantno.

 

37. Imajući u vidu navedeno, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi kao i žalbeni navodi kojima se poziva na sudsku praksu u činjenično neusporedivim slučajevima kao i na odluke suda EU čiji primjenu je prvostupanjski sud valjano otklonio.

 

38. Ovdje valja reći i to da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Direktive 93/13 EEZ koja je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje u tekstu: ZZP), a kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

 

39. U odnosu na prigovor zastare valja reći da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud proizlazi da  ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

40. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 23. ožujka 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91.

 

41. Obzirom na navedeno, suprotne tvrdnje tuženika vezano za prigovor zastare, su bez pravnog uporišta.

 

42. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku D. P. pravilno utvrdio da potraživanje tužitelja s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platio iznos od 145.152,78 kuna/19.265,08 eura.

 

43. Nadalje, za ukazati je da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 104. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništavog ugovora ili u ovom slučaju ništavih ugovornih odredaba.

 

44. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju provedenog vještačenja obvezao tuženika da tužitelju s osnove temeljem ništave i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 145.152.78 kuna/19.265,08 eura.

 

45. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

 

46. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

47. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za istaknuti prigovor prebijanja i navodi da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje tužitelja jer je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

 

48. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

49. Nadalje, odredbom čl. 108. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništavog ugovora.

 

50. Stoga, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je utvrdio da ne postoji predmetno potraživanje tuženika prema tužitelju, pa su suprotne tvrdnje tuženika bez pravnog uporišta.

 

51. Suprotno tvrdnji tuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog da se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremeni povrat kredita, a koja iznosi 3.133,18 kuna.

 

52. Na žalbene navode vezano za ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kako je to već navedeno iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ugovorene strane nisu pregovarale o navedenoj odredbi niti da bi tužitelju bili objašnjeni parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita.

 

53. S time u vezi valja reći, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud tuženik je nepošten stjecatelj obzirom da je kao financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita koja ustvari predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarena kamata), a što je po zakonu nedopušteno.

 

54. Stoga, kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, i Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

 

Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevih zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle, nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

 

Ovdje valja reći i to da iz iskaza djelatnice tuženika proizlazi da se ista niti ne sjeća da bi ugovarali naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

 

55. Nadalje, prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretan slučaj.

 

56. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da je ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 jer je istu tuženik kao jedna ugovorna strana uvrstio u naprijed sastavljeni ugovor na štetu potrošača suprotno naprijed navedenim načelima obveznog prava.

 

57.Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika pravilno primjenom materijalnog odnosno odredbe čl. 1068. ZOO/91, jednako je odlučeno.

 

58. Kako je među strankama nesporna visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je prvostupanjski sud pravilno postupio obzirom na naprijed navedeno kada je tuženika obvezao na isplatu iznosa od 12.744,48 kn/1.691,48 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2011. odnosno od danja stjecanja sukladno čl. 214. ZOO/91.

 

Obzirom na navedeno, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

 

59. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

60. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

61 Suprotno tvrdnji tuženika, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

 

62. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022), pa su žalbeni navodi neosnovani.

 

63. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

64. Sijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluku.

 

U Zagrebu 22. kolovoza 2023.

 

 

     Predsjednik vijeća

         Gabriela Topić Kordej, v.r.