REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: P-565/2024

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Jadranki Klečak u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa Zvonko Kristović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Zvonka Kristovića, odvjetnik u Dubrovniku, i zamjenice punomoćnika tuženika FA, odvjetničke vježbenice, dana 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I., Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju, u roku 15 dana, iznos od 1.132,13 €, a na koji teku zatezne kamate i to od 13.travnja 2013.g. do isplate po stopi koja se od 13.04.2013 do 31.srpnja 2015.g. određuje prema stopi koja se za svako polugodište računa uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01.kolovoza 2015.g. pa 31.prosinca 2022.g. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.g. pa do 31.prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 903,48€ sa zakonskim zateznim kamatama od 5.lipnja 2025.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 21.lipnja 2024.g., tužitelj navodi da je sa tuženikom s tuženikom 31.ožujka 2008.g. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu OU-6192/2008, broj ugovora: 3212877874 temeljem kojega je tuženik isplatio tužitelju iznos kredita od 141.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Člankom 7. Ugovora o namjenskom kreditu, ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 829,68 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Sukladno čl.3. Ugovora, ugovoreni rok otplate kredita bio je 360 mjeseci.

Čl.23.c. Ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Iz navedene odredbe ne proizlazi o kakvoj i kolikoj naknadi se radi.

Iz dopisa Zagrebačke banke d.d. proizlazi da je tužitelju dana 12.04.2013. naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.132,13€.

Naime, riječ je o unaprijed formuliranim odredbama ugovora sastavljenim od strane banke, odnosno tuženika na koje tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati niti je mogao znati na koji način će takve naknade biti formirane.

Zakon o zaštiti potrošača u čl.53.st.1.propisuje: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasno je da tužitelj nije mogao utjecati ni na opće uvjete poslovanja Kreditora. Takvim postupanjem tuženika došlo je do povrede načela ravnopravnosti te je tužitelj stavljen u slabiji položaj.

Čl.53.st.2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje: Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza kao i načela ravnopravnosti. Naime, tuženik je iskoristio svoj jači položaj i takvom nametnutom obvezom povrijedio je tužiteljeva prava.

Ustavni sud je u U-III/3231/2022 zaključio da banke nisu smjele ugovarati tzv. izlazne naknade te je odbio ustavne tužbe PBZ banke d.d. i Addiko banke d.d. Poziva se na odluku Županijskog suda u Splitu Gž-617/2022-3.

Dakle, tuženik je postupio nepošteno, iskoristio je svoj jači položaj i nametnuo tužitelju odredbe ugovora o kojima tužitelj nije mogao pregovarati niti je na iste mogao utjecati. Poziva se na Direktivu 93/13/EEZ od 5.4.1993.o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Tuženik osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, smatra da je ugovorna odredba čl.23.st.1.toč.C jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranakaTuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, te osporava i visinu tužbenog zahtjeva. U argumentaciji svojih navoda poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbe Zakona o obveznim odnosima, a također ukazuje i na praksu suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, OV- 6192/2008, od 31. ožujka 2008., ovjeren po JB Anđelku Staniću,(list spisa 9-17), Dodatak Ugovoru OV-11102/2009,ovjeren po JB Anđelku Staniću (list spisa 18-22), Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (list spisa 23-27), Dopis Zagrebačke banke d.d., od 11. travnja 2024.g. , Zagrebačka banka d.d.- rekonstrukcija prometa (list spisa 28-39), Izvadak iz odluke o Tarifi naknada za usluge od 2013. godine. (list spisa 57-103),proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list spisa 116-118).

4. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 31. ožujka 2008.g., broj 3212877874 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredite u iznosu od 141.400,00 € u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja.

5. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe ugovora o naplati naknada za konačnu otplatu kredita, da li je potraživanje tužitelja u zastari i visina.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeći Ugovor o kreditu broj 3212877874 vidljivo je da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Člankom 23.C je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je saslušao tužitelja koji je iskazao kako je kod Zagrebačke banke imao predmetni kredit koji je bio stambene namjene, te napominje da je prethodno vodio već postupak protiv banke vezano za ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i taj postupak je pravomoćno okončan u njegovu korist. U ovom postupku je tužio iznose koji se odnose na ulazno izlaznu naknadu kredita i što se tiče samog pregovora odnosno sklapanja ugovora o kreditu, prilikom sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja sa bankom u vezi iznosa tih naknada, već je tužitelj dobio unaprijed pripremljen ugovor od banke u kojem se ništa nije moglo mijenjati odnosno ugovor je bio po principu "uzmi ili ostavi". Ugovoru je pisalo kolike će biti naknade, međutim, kao što je rekao o tim iznosima se nije moglo pregovarati. Tužitelj je ugovor o kreditu pročitao, razumio ga, međutim, ponavlja da nije bilo mogućnosti pregovaranja, to je zaključio iz razgovora sa osobnom bankaricom, koja je pred tužitelja donijela već unaprijed pripremljen i gotov ugovor za potpis. Bio je upoznat sa činjenicom da će za obradu kredita biti naplaćena naknada tzv. ulazna naknada, međutim, u to vrijeme nije imao saznanja da će kredit prijevremeno otplatiti i da će mu banka za to zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu. Što se tiče razgovora, na što se odnosi naknada sa osobnim bankarom, službenica mu je dala do znanja da banka to tako radi. To je tako bilo propisano uvjetima poslovanja banke, za koje se ne sjeća da je dobio, obzirom da je od tada prošlo vrijeme od 20 godina. Navodi da tada nije imao saznanja da HNB štiti tečaj vezan za valutu EUR, a dok za CHF to nije bio slučaj, pa u tom smislu se ne bi bio niti odlučio uzeti kredit u CHF, pa tako niti do ovog svega ne bi niti došlo. Iznos za ulaznu naknadu banka je pri samoj obradi kredita ustegnula taj iznos, što je tužitelju već tada bilo poznato, međutim, smatra da je na taj način banka postupala nepošteno odnosno prijevarno. Tužitelj navodi kako nije inicirao promjenu bilo koje odredbe ugovora, zato što je shvatio da to nije moguće, u tom smislu ga nisu niti pitali, već su mu samo dali ugovor na potpis. Ovaj kredit je tužitelj uzeo za svoje osobno stambeno zbrinjavanje. Bila je riječ o nadogradnji obiteljske kuće, te je naknadno u tom dijelu taj dio iznajmljivao kao dva apartmana, a sve kako bi mogao zatvoriti obveze upravo po ovom kreditu odnosno vraćati taj kredit. Ne sjeća se točno perioda u kojem je iznajmljivao, misli da je to bilo 2-3 godine nakon sklapanja ugovora o kreditu. To je trajalo sve dok nije prodao tu kuću, obzirom da nije mogao podmirivati rate kredita. Navodi kako je isplatom iznosa naknade bio financijski oštećen.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. Odredbama čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP-a 07).

12.Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. 3. ZZP-a propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 2. i čl.23C predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

14. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljeni i da je u istom bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati i da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju, obzirom tuženik nije dokazao suprotno.

Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadama i troškovima kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a kojom je ugovorena naknada i troškovi u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. Dapače, tuženik je obvezao tužitelja na isplatu čija će visina ovisiti o odluci koja u trenutku sklapanja kredita još ne postoji odnosno koja će eventualno biti važeća u trenutku nastanka obveze naplate prema odluci tuženika (sukladno važećim Općim aktima Banke).

16. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje svih naknada (a u ovom slučaju došlo je do plaćanja naknade za konačnu otplatu), a koje naknada je iznosila 1.132,13 € (8.530,04 kn ) nepoštena ugovorna odredbe, a sve temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a , a time i ništetna.

17. Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu čl. 100. ZZP-a jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadama i visini tih naknada, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade ovisi o odluci tuženika. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade , a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za isplatu, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove isplate, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

19. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za konačnu otplatu tzv izlaznu nanadu i to sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 96. st. 1. ZZP-a te čl. 102. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

20. Temeljem čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je dana 12. travnja 2013., tužitelju naplaćen isti iznos naknade, do isplate.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a , u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja unaprijed neodređenog novčanog iznosa za naknade konačnu otplatu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Iako je tuženik sporio visinu tužbenog zahtjeva ista nedvojbeno proizlazi iz same obavijesti koju je tuženik 11.travnja 2024.g. dostavio tuženiku na njegovu adresu i u kojem ga obavještava o naplaćenim naknadama po kreditnoj partiji broj 7104117658, koja se nesporno odnosi na predmetni ugovor o kreditu, a prema kojem je Banka dana 12.04.2013 tužitelju naplatila naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 8.530,04 kn. Prema utvrđenom fiksnom tečaju konverzije koji je zakonski određen u iznosu od 1 Eur=7,53450 HRK, isto predstavlja iznos naveden u izreci ove odluke.

23. Tužitelju je na taj iznos dosuđena zatezna kamata tekuća od dana plaćanja iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

24. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

25. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare.

Naime, radi se o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su- IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

26. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2024. te trošak zastupanja na ročištima dana 27. siječnja 2025. i 6. svibnja 2025. (svaka radnja u iznosu od 150,00 eura), pristup ročištu za objavu presude 75 €,sa pripadajućim pdv-om od 25%, što ukupno iznosi 843,75 eura.

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 eura i sudske pristojbe na presudu tužiteljici u iznosu od 39,82 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 903,48 eura.

27. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Dubrovniku, 05. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz Rj. o pristojbi na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku