REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-595/2022-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica CF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva ureda Iris Šoštarić i Velimir Šoštarić, odvjetnici u Rovinju, Augusta Ferrija 35a, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 28. travnja 2024. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Velimira Šoštarića, te zamjenika punomoćnika tuženika, Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 28. prosinca 2005. u Rovinju, broj 9010928480, koji je solemniziran 29. prosinca 2005. kod Rina Zujića, javnog bilježnika u Rovinju, pod brojem OU-799/05, sklopljen između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 12.675,50 eura (dvanaest tisuća šesto sedamdeset pet eura i pedeset centi) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, a od 1. siječnja 2025. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim i bez učinka odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010928480, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 8. prosinca 2015., koji je solemniziran 10. prosinca 2015. kod Rina Zujića, javnog bilježnika u Rovinju, pod brojem OV-7495/15.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu 1.680,84 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 699,32 eura (šesto devedeset devet eura i trideset dva centa) sa zateznim kamatama od 5. lipnja 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, za iznos 1.100,32 eura sa zateznim kamatama.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2019. protiv tuženika podnijela (tzv. stupnjevitu) tužbu (1–7), radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredbi ugovora o kreditu br. 9010928480, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. prosinca 2005., a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke (t. I.); radi utvrđenja da su ništetne i bez učinka odredbe dodatka ugovoru o kreditu br. 9010928480, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 8. prosinca 2015. (t. II.); te radi isplate preplaćenih iznosa po kreditu (t. III.). Ukupno preplaćeni iznos od 108.167,86 kn sada 14.356,34 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno mjesečno preplaćene iznose, naznačila je u podnesku od 6. ožujka 2020. (72–75) predanom na održanom pripremnom ročištu istog dana.

1. 1. Tužbu je u obrazložila u bitnome navevši da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne, a glede toga pozvala se na pravna utvrđenja iznesena u kolektivnom sporu „Potrošač“. Tužiteljica da je plaćala znatno veće mjesečne iznose od onih koje bi bila dužna plaćati prema iznosu predmetnog kredita kojeg je faktično iskoristila i uz izvorno ugovorenu kamatu. Time da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Stranke da su 8. prosinca 2015. dodatkom ugovoru regulirale konverziju kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, ali tužiteljica smatra da je i predmetni dodatak ništetan, između ostalog, jer prati sudbinu glavnog ugovora.

1. 2. Nakon u ovom postupku izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, u podnesku od 18. ožujka 2025. (258–259), tužbeni zahtjev je snizila na isplatu 12.675,50 eura (za 1.680,84 eura), sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz obrazloženje da njezino potraživanje na dan 30. rujna 2015. s naslova preplate i zateznih kamata na preplaćene iznose, umanjeno za iznos preplate koju je tuženik tužiteljici priznao pri konverziji iznosi 10.334,73 eura, te da tužiteljica ima i osnovan zahtjev za isplatu nepriznatog dijela umanjenja glavnice na isti dan u iznosu 2.340,77 eura. Također je u tom podnesku povukla zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi dodatka ugovoru o kreditu br. 9010928480, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 8. prosinca 2015.

2. U odgovoru na tužbu od 19. studenog 2019. (27–44) tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i odnosu na osnovu i visinu utuženog potraživanja, te je istaknuo prigovor zastare. Osporavanje je obrazložio u bitnome istaknuvši da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen na način da je početni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa tužiteljica u ovome postupku traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji više ne egzistira, a za ništetnost odredbi iz dodatka ugovoru tuženik je naveo da one ne podliježu testu poštenosti. Istaknuo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito da sama promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna; da su kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; da u je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula. Osim toga, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija i tužiteljica nema osnove za zahtjev za isplatu. Tužiteljici je predmetni iznos pretplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog pretplati s osnove preplaćenih kamata, uračunat prilikom konverzije,

2. 1. U daljnjem tijeku postupka u podnescima od 6. ožujka 2020. (162–167), 16. siječnja 2023. (200–203) i 20. veljače 2025. (247–254) tuženik se pozvao na sudsku praksu te je dodatno istaknuo neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice s obzirom na provedenu konverziju. Smatra da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja dodataka ugovorima, i da je bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud (presudom C-567/20). To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te da iz rješenja VSRH u Oglednom postupku kao i presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK.

2. 2. U podnesku od 27. ožujka 2025. (261–263) tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe glede utuženog novčanog potraživanja kao i utvrđenja ništetnosti dodatka ugovoru (iz podneska tužiteljice od 19. ožujka 2025.).

3. Odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, ovaj sud se rukovodio prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, i to polazeći od odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP). Naime, do smanjenja tužbenog zahtjeva, zapravo povlačenja tužbe, kao i djelomičnog povlačenja tužbe na utvrđenje ništetnosti, došlo je nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (odnosno nakon podnošenja odgovora na tužbu), za koje povlačenje je potreban pristanak tuženika, koji je izostao (jer se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio).

4. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva proveden je dokazni postupak u kojem je sud je izveo dokaze čitanjem i razgledavanjem isprava u spisu, i to: ugovora o kreditu broj 9010928480 od 28. prosinca 2005. (9–12), plana otplate (13–15, 77– 155) i dodatka ugovora o kreditu od 8. prosinca 2015. (16–19). Izveden je i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, dipl. oec. (pisani nalaz i mišljenje od 31. prosinca 2024., 216–239, 268–317, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja od 28. travnja 2025., 264) te je saslušana tužiteljica (265).

5. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu br. 9010928480 od 28. prosinca 2005., kojeg je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom, i to o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, ukupno 12.675,50 eura sa zateznim kamatama, a zahtjev se u suštini temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u slučaju „Franak“ odnosno „Potrošač“), uz umanjenje za iznos kojeg je tuženik priznao tužiteljici pri konverziji. Zahtjev tužiteljice je i utvrđenje ništetnosti odredbi dodatka ugovoru o kreditu br. 9010928480 sklopljenog između stranaka 8. prosinca 2015.

7. Nesporno je u ovom postupku (jer su to stranke učinile nespornim, a proizlazi i izvedenih dokaza) da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu i da je njime tužiteljici kao potrošaču odobren kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, i to za adaptaciju stambenog objekta (čl. 1 i 2.). Kamatna stopa određena je kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila je 4,75 % godišnje (čl. 4.). Rok otplate kredita iznosio je 168 mjeseci te je određeno je da se kredit otplaćuje u 168 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, od kojih prvi dospijeva 31. siječnja 2006., a posljednji 31. prosinca 2019. (čl. 7.).

7. 1. Nije sporno ni da su stranke nakon sklapanja predmetnog ugovora, i nakon što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.; dalje ZID ZPK) 30. rujna 2015., sukladno odredbama toga Zakona, sklopile 8. prosinca 2015. dodatak ugovoru, koji je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u denominaciju u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK. Predmetnom konverzijom utvrđeno je stanje nedospjele glavnice novoformiranog kredita u valuti EUR na dan 30. rujna 2015. koja iznosi 23.912,82 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Konverzijom kredita utvrđen je i iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. od 6.230,68 eura.

8. Sporan je domašaj sklopljenog dodatka ugovoru, odnosno pripada li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi, eventualno ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, sporna je osnova, potom visina potraživanja, te pitanje zastare novčane tražbine tužiteljice.

9. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. 1. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s time tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 2. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH potvrdio je utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli.

9. 3. Stoga su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje. Donošenje takve odluke sud je utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje do 7. travnja 2014. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007.

– ispravak, 79/2009., 89/2009. – ispravak, 75/2009. – Zakon o potrošačkom kreditiranju, 133/2009. – Zakon o platnom prometu, 78/2012. i 56/2013.), i to čl. 96. i 97. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima; kao i na odredbi čl. 502.c citiranog Zakona o parničnom postupku koja propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi), a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača); te činjenicu da je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama, pri čemu status tužiteljice kao potrošača nije sporan.

9. 4. Svi navodi tuženika kojima osporava ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a konkretno u ovome predmetu tuženik nije dokazao da bi tužiteljica kao potrošač u postupnosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice, čiji je je iskaz sud pozitivno vrednovao ocijenivši ga vjerodostojnim, proizlazi da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o pravnim i ekonomskim posljedicama radi donošenja informirane odluke za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljici je, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, uručen pripremljeni ugovor, na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Nije joj ponuđen drugi model ugovora (primjerice u drugoj valuti), već joj je rečeno da se kredit ne može uzeti u eurima i sugerirana joj je valuta CHF. Nisu joj pojašnjene pojedine odredbe ugovora. Nije upozorena na rizike koji prate sklapanje ugovora. Nije joj prikazano ni buduće kretanje valute CHF.

10. Pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora tužiteljici pripada i na temelju općih propisa obveznog prava, odredbe čl. 328. u vezi s čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 327. i 328. ZOO-a). Na to pravo tužiteljice ne utječe ni činjenica da su stranke konvertirale predmetni ugovor. Sukladno odredbi čl. 326. ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, a niti nagodbom stranaka.

10. 1. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke presude.

11. Suprotno navodima tuženika, tužiteljici pripada i pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK na način kako je to propisano tim zakonom. Glavna svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

11. 1. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., SF protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno (tako i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024., ali i Županijski sud u Puli

– C u odluci posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024.).

11. 2. Osim toga, Vrhovni sud RH je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

12. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, a koji zahtjev nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2019. (preporučenom pošiljkom), neosnovan je prigovor zastare tuženika.

13. Glede visine tužbenog zahtjeva, po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. 1. U ovom slučaju provedenim je vještačenjem po vještaku za financije i računovodstvo Bojani Galinac, čiji je nalaz i mišljenje sud u konačnici ocijenio kao objektivan i izrađen na temelju stručnih i iskustvenih saznanja, i to unatoč primjedbama tuženika jer ih je vještak uspješno otklonio (na ročištu održanom kod ovog suda 28. travnja 2025., istaknuvši, s pravom, da su primjedbe tuženika u cijelosti pravne prirode), utvrđeno da tužiteljičino potraživanje s naslova preplate i zateznih kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015., umanjeno za iznos preplate koju je tuženik tužiteljici priznao pri konverziji, iznosi 10.334,73 eura, i to preplate kreditne obveze tužiteljice uslijed izmjena kamatnih stopa i primjene valutne klauzule iznose za razdoblje od 15. veljače 2008. do 30. rujna 2015. 12.737,41 eura (prema kamatnoj stopi od 4,75 važećoj u vrijeme sklapanja ugovora i početnom tečaju CHF, 1 CHF = 4,722641 kn, izražen u paritetu 1 euro = 7,534500 kuna), zatezne kamate na iznos preplate koje iznose ukupno 3.828,00 eura (od datuma svake pojedinačno izvršene pretplate zaključno s 29. rujna 2015.), a preplata koju je tuženik priznao tužiteljici pri konverziji iznosi 6.230,68 eura. Nastavno na dan 30. rujna 2015. javlja se i razlika u neotplaćeni glavnicama između one koja bi ostala da nije bilo izmjena kamatne stope i primjene valutne klauzule CHF, i neotplaćene glavnice iz učinka konverzije, u iznosu 2.340,77 eura, pri čemu neotplaćena glavnica da nije bilo izmjena kamatnih stopa i primjene valutne klauzule iznosi 164.997,66 kn, a neotplaćena glavnica iz učinka konverzije iznosi 182.634,16 kn.

13. 2. Kako je utvrđeno da unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača, i to između ukupnog iznosa joj pripada po osnovi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK, i to u iznosu od 12.675,50 eura, valjalo je taj iznos dosuditi tužiteljici kao u t. II. izreke presude, a za iznos od 1.680,84 eura zahtjev odbiti kao u t. IV. izreke presude. Osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetnih odredbi, tužiteljici pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je ista plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu čl. 1115. ZOO-a, ali kako je to tužiteljica zatražila, pripadaju joj od 1. listopada 2015. do isplate. Stopa zateznih kamata obračunata je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14. Glede tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi dodatka ugovoru, on je odbijen kao u t. III. izreke presude, jer neovisno o utvrđenju ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZKP ima pravne učinke i valjan je.

15. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

15. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Prema st. 2. istog čl. ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je u sporu uspjela u pogledu osnove s 50 %, a u pogledu visine djelomično s 87 %, što ukupno iznosi 137 %, a podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 68,50 %. S druge strane, tuženik je glede osnove uspio s 50 %, a u odnosu na visinu s 13 %, ukupno 63 %, a što podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) iznosi 31,50 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 37 % tuženik treba tužiteljici naknaditi 37 % opravdanog i potrebnog troška.

15. 2. Tužiteljici pripada zatraženi trošak za sastav tužbe i podneska od 6. ožujka 2020. (specifikacija tužbenog zahtjeva), po zatraženih 132,72 eura (100 bodova x 10,00 kuna), i u istom iznosu za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2020., te za sastav podneska od 17. ožujka 2025. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) i zastupanje na ročištu 28. travnja 2025. po 200,00 eura (100 bodova x 2,00 eura). Na ukupan iznos od 997,25 eura tužiteljici pripada i PDV po stopi 25 % odnosno 249,31 eura. Sve navedeno prema tbr. 7. t. 1., tbr. 8. t. 1. i tbr. 9 t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). Ukupno tužiteljici pripada 1.246,56 eura odnosno 37 % što iznosi 461,23 eura. Iznosu od 461,23 eura treba pribrojiti 37 % iznosa od 500,00 eura, koliko je tužiteljica uplatila za vještačenje odnosno 185,00 eura, te iznos od 53,09 eura koliko je platila za sudske pristojbe za tužbu.

15. 3. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 699,32 eura sa zateznim kamatama od 5. lipnja 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao u t. V. izreke presude, dok je u preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice odbijen, kao u t. VI. izreke, te je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti, kao u t. VII. izreke.

U Pazinu 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužiteljica po pun.

– tuženik po pun.