Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-61/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužiteljice ĐH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Kristina Cerin Načinović, odvjetnica u Rovinju, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 27. svibnja 2025., uz nazočnost tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnika tuženice, dana 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 112-50-2737833 sklopljenog 31. ožujka 2005. između UH, [adresa] kao korisnika kredita i davatelj osiguranja, sa jedne strane i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao Kreditora s druge strane, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak u roku 15 dana plati iznos 1.124,91 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako slijedi:

0,02 eura od 30. studenoga 2005.;

2,35 eura od 31. listopada2008.;

4,87 eura od 31. prosinca 2008.;

6,69 eura od 31. siječnja 2009.;

7,51 eura od 28. veljače 2009.;

5,18 eura od 31. ožujka 2009.;

5,62 eura od 30. travnja 2009.;

2,20 eura od 31. svibnja 2009.;

0,35 eura od 31. srpnja 2009.;

1,68 eura od 31. kolovoza 2009.;

1,57 eura od 30. rujna 2009.;

0,22 eura od 31. listopada 2009.;

2,76 eura od 30. studenoga 2009.;

4,80 eura od 31. prosinca 2009.;

7,72 eura od 31. siječnja 2010.;

7,06 eura od 28. veljače 2010.;

11,03 eura od 31. ožujka 2010.;

10,29 eura od 30. travnja 2010.;

11,77 eura od 31. svibnja 2010.;

24,50 eura od 30. lipnja 2010.;

21,91 eura od 31. srpnja 2010.;

29,96 eura od 31. kolovoza 2010.;

27,23 eura od 30. rujna 2010.;

22,80 eura od 31. listopada 2010.;

32,28 eura od 30. studenoga 2010.;

44,36 eura od 31. prosinca 2010.;

35,89 eura od 31. siječnja 2011.;

38,94 eura od 28. veljače 2011.;

35,18 eura od 31. ožujka 2011.;

35,93 eura od 30. travnja 2011.;

52,23 eura od 31. svibnja 2011.;

53,90 eura od 30. lipnja 2011.;

67,61 eura od 31. srpnja 2011.;

60,71 eura od 31. kolovoza 2011.;

53,12 eura od 30. rujna 2011.;

52,44 eura od 31. listopada 2011.;

51,91 eura od 30. studenoga 2011.;

55,66 eura od 31. prosinca 2011.;

58,95 eura od 31. siječnja 2012.;

59,46 eura od 29. veljače 2012.;

57,30 eura od 31. ožujka 2012.;

58,95 eura od 30. travnja 2012.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 829,56 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 1. veljače 2023. po posl.br. P-61/2023 zaprimljena je tužba tužiteljice ĐH protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, tj. radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorene valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te obračunate prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. Tužiteljica svojom tužbom iznosi svoje tvrdnje kako slijedi u nastavku.

1.2. Da su njezin suprug, sada pok. UH iz [adresa] (koji je preminuo **.**.2008.) kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 31. ožujka 2005. Ugovor o kreditu broj: 112-50-2737833, kojim je tuženica odobrila UH kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.905,91 CHF; radi kupnje novog automobila marke Seat; koji je Ugovor ovjeren po javnom bilježniku Divni Perković iz Pule, dana 6. travnja 2005. u predmetu posl.br. OU-85/05; stoga da je, kao zakonska nasljednica, aktivno legitimirana podnijeti predmetnu tužbu; jer su ona i suprug zajedno kupili predmetno obiteljsko vozilo osnovom ostvarenog kredita kod tuženice; jer je naslijedila predmetno kupljeno vozilo automobil Seat Ibiza, model 1,4 sportrider; jer su prije zaključenja Ugovora, ona i suprug zajedno pregovarali s prodavateljem vozila i s djelatnicima tuženice u pravcu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i kupnje vozila; da je ona rješenjem o nasljeđivanju ovoga suda posl.br. O-173/08 od 12. rujna 2008., naslijedila svu ostavinsku imovinu kao i prava te obveze ostavitelja ŽH (njezinog pok. supruga). Da je naposljetku, po postignutom njihovom zajedničkom dogovoru, njezin suprug ugovor i potpisao; da su zajedno otplaćivali mjesečne anuitete, prihodima ostvarenim radom u Istra Grafici u Rovinju; i da je kao zakonska nasljednica iza pok. supruga, nastavila otplaćivati anuitete zaključenog Ugovora o kreditu, između UH i banke.

1.3. Ugovorom o kreditu, u čl. 1. da je banka (tuženica) odobrila korisniku kredita (njezinom suprugu) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.905,91 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke-tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke-tuženice, na dan plaćanja. Od početka otplate kredita pa nadalje, da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužiteljici u odnosu na početni.

1.4. Da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.5. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač (ovdje zakonska nasljednica potrošača, tj. tužiteljica), a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, da je nesporno, da su ugovorne odredbe iz ugovora koji su zaključile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci; da ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu; niti da je na precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi istaknuo: da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, ovdje tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Da je banka jednostrano odredila obvezu korisnika kredita, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu; a da UH nijednu odluku banke o promjeni, nije mogao predvidjeti, niti da je pravilnost iste mogao provjeriti; jer da su nedostajali egzaktni kriteriji; a koji nisu niti ugovoreni; a da mu nisu nikada predočeni. Da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženica predložila sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i zaključenja istih banka im nije pružila dovoljno informacija, za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ih banka upozorila na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

1.6. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005., a sadrži sporne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

1.7. Da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12, u dijelu u kojem je utvrđeno: da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita, uključujući i tužiteljičine interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući UH, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uključujući vrijeme pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača; a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.8. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač (ovdje sada tužiteljica kao zakonska nasljednica, korisnika kredita) a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; u fazi pregovora i zaključenja ugovora UH je od strane zaposlenika banke predočeno: da je riječ o najboljoj opciji financiranja kupnje obiteljskog automobila; međutim, istovremeno banka ga nije informirala o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći, u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, tj. o tome da je rast tečaja CHF-a gotovo potpuno izvjestan i u povećanom riziku, koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope; da korisnik kredita, zbog navedenog, nije bio svjestan rizika kojim se izlaže zaključenjem predmetnog kredita; da korisnik kredita nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženici je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro, te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženici je itekako bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio korisnika kredita; kao tzv. "valuta utočišta", CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženicu, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja; upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita, čija je obveza vezana uz kretanje te valute, dok istovremeno ne ostvaruju primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti; time da je rizik CHF kao tzv. "valute utočišta" preuzeo samo UH, ne znajući pritom za sav opisani rizik; da je banka preuzela samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurala založnim pravom na nekretnini, bjanko mjenicama, te izjavom o zapljeni i zadužnicom i dr.; dok da je korisnik kredita preuzeo sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika.

1.9. Iz obrazloženja predmetne presude jasno proizlazi: da je banka bila svjesna da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati, da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice zaključenih ugovora i informirano se odlučiti o zaključenju ili ne ugovora o kreditu s ugovornom odredbom, kojom je glavnica vezana uz valutu CHF; da je korisnik kredita na taj način doveden u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bio je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljen zaključiti taj tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati; da je on, istovremeno, imao povjerenje u banku i njezine zaposlenike pri tome, nimalo ne sumnjajući da će ga sklapanje ugovora o potrošačkom kreditu, dovesti u nezavidnu financijsku situaciju.

1.10. Slijedom navedenog, tužiteljica zaključno tvrdi: da su odredbe Ugovora pobliže navedene kao u izreci ove presude, ništetne.

1.11. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a korisnik kredita kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, to tužiteljica (zakonska nasljednica, korisnika kredita), predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbe čl. 1. i 7. ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH. Nadalje, da odredbe čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a.

1.12. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

2. Tužiteljica svojom tužbom dakle, tvrdi: da Ugovorom o kreditu je banka-tuženica odobrila korisniku kredita (suprugu tužiteljice) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.905,91 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke-tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu; i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke-tuženice na dan plaćanja; od početka otplate kredita pa nadalje, da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužiteljici, u odnosu na početni.

2.1. Tužiteljica dakle, svojom tužbom tvrdi: da je njezin suprug, sada pok. UH, kao korisnik kredita sa tuženom bankom, dana 31. ožujka 2005. zaključio Ugovor o kreditu, kojim mu je tuženica odobrila kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.905,91 CHF; radi kupnje novog automobila marke Seat. Da su se ona i suprug bili prethodno zajednički dogovorili, da će kupiti novo obiteljsko vozilo; i sporazumno se dogovorili da će suprug ostvariti kredit kod tužene banke; jer da tuženica ima najpovoljnije uvjete u svezi kamate; da su oni zajedno pregovarali s djelatnicima banke, radi ostvarenja predmetnog kredita; jer je taj kredit bio najpovoljniji, obzirom na nisku kamatnu stopu u CHF-u. Dakle, da su ona i suprug zajedno planirali, pa i kupili predmetno obiteljsko vozilo, osnovom iznosa (kredita) ostvarenog kod tuženice; da su prije zaključenja Ugovora, ona i suprug zajedno pregovarali s prodavateljem vozila i s djelatnicima tuženice; u pravcu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu; kojeg je naposljetku, po postignutom njihovom obiteljskom i zajedničkom dogovoru, suprug ŽH i potpisao; zatim, da su zajedno otplaćivali mjesečne anuitete, zajedničkim prihodima ostvarenim radom u Istra Grafici u Rovinju; (a nakon smrti supruga 2008.), da je sama svojim sredstvima i prihodima isplatila do kraja, sve preostale anuitete kredita. Da je ona rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-173/08 od 12. rujna 2008., naslijedila kao zakonska nasljednica, svu ostavinsku imovinu, kao i prava i obveze ostavitelja ŽH; te i naslijedila predmetno vozilo.

2.2. Slijedom navedenog ovaj sud zaključno drži dokazanim: da je tužiteljica zakonska nasljednica UH, aktivno legitimirana podnijeti predmetnu tužbu; jer je osnovom priloženog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naslijedila njegovu imovinu, ali isto tako prava te i obveze ostavitelja ŽH (osnovom odredbi članka 5. Zakona o nasljeđivanju). Da su oni zajedno, dogovorno i sporazumno ostvarili kredit kod tuženice, radi kupnje vozila; da su prije zaključenja Ugovora, ona i suprug zajedno pregovarali s prodavateljem vozila i s djelatnicima tuženice, u pravcu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i kupnje novog vozila; da su potom zajedničkim prihodima otplaćivali rate kredita, za kupljeno novo obiteljsko vozilo; da je po smrti supruga tužiteljica, otplatila sve preostale rate kredita; i ujedno tako ispunila sve obveze preuzete predmetnim ugovorom u odnosu na tuženicu, kao jedina zakonska nasljednica pok. UH. Da je i tužiteljica osobno oštećena, s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Valja nadodati, prema tome, da u vrijeme smrti ostavitelja je postojalo osnovano potraživanje ostavitelja, na temelju stečenog bez osnove, tako da isto prelazi na zakonske nasljednike, tj. ovdje na tužiteljicu, neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja (tako i u odluci VSRH, Rev2510/10 od 11. 1. 2012.)

2.3. Da Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

2.4. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g, od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2005.g, a sadrži sporne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

2.5. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a korisnik kredita kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, to tužiteljica sada predlaže, da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbi ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH. Nadalje, da odredbe čl.502.c. ZPP-a i čl.118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a. st.1. ZPP-a.

2.6. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati, da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a a isto tako i čl.118 ZZP, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

2.7. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

2.8. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez pravne osnove iz čl.1111.ZOO; da je zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi čl.2. i 4. Ugovora o kreditu ništetnim. Tužiteljici (i UH) je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

2.9. Budući da je predmetni kredit preplaćen, tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Za utuženi period potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužiteljica (i zajedno sa suprugom), po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stvarno isplatila tuženici u odnosu na onu koju su oni trebali isplatiti prema inicijalno ugovorenom anuitetu preračunatom u domaću valutu prema tečaju CHF-a, važećeg na dan isplate kredita. U konkretnom slučaju je tuženica nepošten stjecatelj, pa je kao takav na primljene iznose stečene bez osnove dužna platiti i zatezne kamate, od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, do konačne isplate (čl.1115.ZOO).

3. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa koje je tužena neosnovano stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini od 1.124,91 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli iznos, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, uz naknadu parničnog troška.

4. Tuženica odgovorom na tužbu osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice, uz isticanje prigovora zastare na utužene iznose (kao u izreci ove odluke); te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, jer neosnovan; kao i naložiti tužiteljici, da tuženici naknadi trošak ovog postupka u cijelosti. Tuženica odgovorom na tužbu ne osporava: visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5. Ovaj je sud tijekom glavne rasprave proveo dokazni postupak; te je u dokaznom postupku, nakon pribavljene suglasnosti stranaka, izveden dokaz: čitanjem svih priloga uz tužbu; Ugovora; odgovora na tužbu sa prilozima; svih podnesaka stranaka; te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice, u svojstvu stranke u postupku.

5.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi: da su se ona i suprug, prethodno i zajednički dogovorili, da će kupiti novo obiteljsko vozilo; i sporazumno se dogovorili da će suprug ostvariti kredit kod tužene banke, jer tuženica ima najpovoljnije uvjete; da su oni zajedno pregovarali s djelatnicima banke, radi ostvarenja predmetnog kredita; jer je tada taj kredit bio najpovoljniji, obzirom na nisku kamatnu stopu u CHF-u; da je kod tuženice njezin suprug i ostvario kredit, radi kupnje novog automobila, u kunama u protuvrijednosti iznosa od 19.905,91 CHF-a; s time dakle, da je isplata uslijedila u kunama; da nisu imali mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita; da se kamatna stopa stalno mijenjala; da oni nisu tražili promjenjivu kamatnu stopu, niti im je to ponuđeno od strane banke; da im bankarski referenti nisu znali objasniti značaj promjenjivih kamatnih stopa, onako kako je navedeno u ugovoru; da im nitko nije znao objasniti dinamiku promjenjivih kamata; da je u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa bila povoljna; međutim, nakon toga da su utvrdili da: svaki mjesec plaćaju ratu kredita, u sve većem iznosu; jer se stalno mijenjao tečaj, a na njihovu štetu; da im bankar nije ništa rekao, niti objasnio, niti ih upozorio: da postoji rizik promjene kamata i tečaja; da niti bankarski referenti, koji su radili na tim ugovorima, nisi znali značaj takvih kamata, u odnosu na valutnu klauzulu; da običan građanin, nije nikako mogao shvatiti dinamiku vraćanja kredita; da su ona i suprug ostvarenim iznosom kredita, odmah isplatili prodavatelja vozila, tj. servis Seat iz Pule; s bankarskog računa, da je prodavatelj vozila isplaćen; da su oni zajedno pregovarali s bankarima i raspitivali se o mogućnosti zaključenja kredita, za kupnju vozila. Da im je prodavatelj vozila, odmah ukazao: da mogu za vozilo marke Seat ostvariti kredit kod tužene banke, jer taj servis posluje isključivo s tom bankom; a zatim, da su im bankari rekli: da mogu ostvariti kredit za kupnju vozila i da je najbolje kredit zaključiti u CHF-u, zbog niske kamatne stope; da su im djelatnici banke rekli: da će svaki mjesec plaćati isti iznos u kunama; da su oni zajedno kupili novo vozilo, ostvarenim iznosom kredita; da je to vozilo bilo njihovo zajedničko obiteljsko vozilo, koje su otplaćivali iz njihove zajedničke imovine, tj. iz njihovih zajedničkih prihoda, koje su ostvarivali radom, za vrijeme trajanja braka (da je vozilo njihova bračna stečevina); da je prva rata iznosila 1.300,00 kuna, a kasnije da su rate bile u iznosu od 1.800,00, 1.900,00 kuna, mjesečno; nakon smrti supruga, da je ona otplaćivala kredit i istoga isplatila, u cijelosti; da su predmetnim vozilom svakodnevno putovali do radnog mjesta i isključivo za obiteljske potrebe; da im je terminologija Ugovora bila potpuno nerazumljiva; da nisu mogli nikako utjecati na sadržaj Ugovora; da nisu mogli promijeniti odredbe istoga; da su mogli taj Ugovor sastavljen na obrascu ili potpisati ili ne; da je njezin suprug Ugovor potpisao, zatim i ovjerio potpis kod javnog bilježnika, kada je Ugovor solemniziran. Da su im bankari jasno rekli: da ako potpišu Ugovor da će dobiti odmah novac za kupnju vozila, u suprotnom: da ga ne moraju potpisati; naposljetku, da je njezin suprug u dogovoru sa njom, potpisao Ugovor; i nakon nekoliko dana iza toga, da je vozilo plaćeno putem banke; a potom, da su vozilo zajedno preuzeli od prodavatelja.

5.2. Na osnovu iskaza tužiteljice (inače krojačice, dok je pok. suprug bio grafičar sa srednjom školom) ovaj je sud utvrdio: da je zajedno sa suprugom, saznala da tuženica daje kredite u valuti CHF-a; i da su se oni zajedno raspitali kod tuženice; i da im je djelatnica banke rekla: da se takvi ugovori o kreditu brzo rješavaju, da je švicarski franak inače stabilna valuta; i da se ugovorom ugovara i zakonska kamata. Da je ona sa suprugom odlučila zaključiti ugovor s tuženicom i podignuti kredit, u gore navedenom iznosu, u protuvrijednosti kuna; da je postupak ostvarenja kredita i isplata kredita trajao vrlo kratko; da se sve to brzo riješilo. Da im je djelatnica banke govorila da se radi o maloj kamatnoj stopi; i da je CHF inače stabilna valuta; zato, da su se odlučili podići kredit, u toj valuti; da djelatnici banke im nisu objasnili uvjete kredita; da su im odredbe kredita bile nerazumljive; da se radilo "o šablonskom kreditu" i da se sve to brzo riješilo. Da im nije dana mogućnost ugovaranja i dogovaranja odredbi ugovora, jer su sve točke ugovora bile već unaprijed odštampane na ugovoru; oni, da inače nisu imali takvog znanja, da bi mogli razumjeti u potpunosti odredbe ugovora; jer da se u tom ugovoru koriste bankarski termini, neki od kojih da su: im potpuno nepoznati. Da im je djelatnica banke prezentirala kamatnu stopu i tvrdila: da je to najbolja solucija za njih, sve u pravcu zaključenja ugovora u CHF-u; da su se odlučili za taj ugovor, jer je u onom trenutku kamatna stopa bila najniža; da im nije poznat značaj vraćanja kredita s valutnom klauzulom; da im je djelatnica banke objasnila valutnu klauzulu, ali da im nije rekla: da se istom može kamata mijenjati često i brzo, a u odnosu na zaključeni ugovor; da im je ona tvrdila: da je to najstabilnija valuta u odnosu na kunu; da su imali potpuno povjerenje u banku.

5.3. Na osnovu prihvaćenih navoda iz iskaza tužiteljice ovaj je sud utvrdio: da ona i suprug, nisu imali mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita; da se kamatna stopa stalno mijenjala; da im nitko nije znao objasniti dinamiku promjenjivih kamata; da je u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa bila povoljna; međutim, nakon toga, da: su plaćali ratu kredita, u sve većem iznosu; da se stalno mijenjao tečaj, na njihovu štetu; da bankar im nije ništa rekao, niti objasnio, niti ih upozorio: da postoji rizik promjene kamata i tečaja; da niti bankarski referenti, koji su radili na tim ugovorima, nisu znali im točno objasniti značaj takvih kamata, u odnosu na valutnu klauzulu; da običan građanin nije nikako mogao shvatiti dinamiku vraćanja kredita, zaključenog u toj valuti.

6. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

7.1. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a, propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

7.2. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.3. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

7.4. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

7.5. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati.

7.6. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

7.7. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice, kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovaralo o nikakvoj odredbi kredita; niti da im je objašnjeno koliko bi kamata iznosila; a niti da su bili upoznati o ekonomskom značaju i o ekonomskim posljedicama valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a niti o varijabilnosti tečaja; da nisu bili upoznati o posljedicama odredbe Ugovora i Odluke o kamatnim stopama tuženice (vezano za valutu CHF-a).

7.8. Iskaz tužiteljice je sud prihvatio u potpunosti, jer je životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti i podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja (tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru).

7.9. Valja istaknuti kako pravilno tužiteljica interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, korisnik kredita mogao samo isti prihvatiti ili ne.

7.10. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama, korisnik kredita i tužiteljice je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

7.11. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da potrošač nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače je tužiteljica krojačica, a korisnik kredita, pok. suprug bio grafičar sa srednjom školom, što dodatno ukazuje sudu da nemaju pravnog, niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

7.12. Odredba o kamatnoj stopi je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva, a niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka, kao financijska institucija, nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, pa navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica i suprug, nisu mogli prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

7.13. S obzirom da je tužiteljica (sa suprogom a zatim po njegovoj smrti, nastavno ona osobno) temeljem navedenih odredbi Ugovora platila tuženici kamate, u visini kako je to gore navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

7.14. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno, da je visina kamate, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora (ovdje tuženica), iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe, gore navedenih točaka Ugovora, utvrđene su ništetnim.

7.15. U pogledu navedenog, ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila FH i tužiteljici, što sve takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje, da bi se ona imala primijeniti; ta odredbe nisu određene, niti su odredive, već je odluka o visini otplate kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te suprug tužiteljice kao korisnik kredita (uz nazočnost tužiteljice) nije mogao utjecat na sadržaj tih ugovornih odredbi; zato su te ugovorne odredbe nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno iste odredbe nisu jasne, jer ne ukazuju koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača ŽH, kao i sada njegove nasljednice, tj. tužiteljice, pa je kao takva odredba ništetna.

8. Tuženica je, kao financijska institucija, trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste: zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla, daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika. Dakle, korisnik kredita je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti; a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija UH i sada tužiteljice te tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču UH, niti u odnosu na njegovu suprugu, tj. tužiteljicu.

9. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. U ovom postupku tužiteljica ima status potrošača, kao i njezin suprug prije nje i zajedno sa njom; jer su zajedno obiteljskim prihodima (plaćama) kredit zajedno otplaćivali; jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora; koji je korisnik kredita UH tj. fizička osoba zaključila s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi kupnje vozila (bračna stečevina supružnika UH). Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba, koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju korisnik kredita, predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva od banke zatražio radi kupnje obiteljskog auta, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; dakle, nije dokazala da predmetni kreditni iznos UH i tužiteljica nisu iskoristili, u ugovorenu svrhu.

11. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

12. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su tužena banka i pok. suprug tužiteljice, kao korisnik kredita, sklopili ugovor o kreditu broja: 112-50-2737833 dana 31. ožujka 2005., a što proizlazi iz iskaza saslušane tužiteljice tijekom postupka; da navedenim Ugovorom o kreditu, je banka odobrila pok. suprugu tužiteljice kredit radi kupnje njihovog zajedničkog obiteljskog vozila, u kunskoj protuvrijednosti 19.905,91 CHF-a prema srednjem tečaju, za devize tužene banke, važećem na dan korištenja kredita za kupnju vozila; da navedeni Ugovor o kreditu ugovornice su ugovorile obračun kamata u visini 5,85% dekurzivno godišnje, koje se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete; te da ugovornice su ugovorile rok otplate kredita 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i kredit se imao otplaćivati u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja; da ugovorom o kreditu su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope pri čemu je banka bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke, a korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavio, da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tužene banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan, u skladu s promjenjivom kamatnom stopom.

13. Odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno u kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P- 1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženica, zaključivala sa svojim klijentima u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i korisnik kredita, zaključio predmetni ugovor o kreditu (dana 31. ožujka 2005.), dovoljni su razlozi: da se zaključi o osnovanosti osnove, tužbenog zahtjeva tužiteljice.

13.1. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

13.2. Ugovor o kreditu između stranaka, pok. supruga tužiteljice i banke, je zaključen dana 31. ožujka 2005, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, kao i vezano za utvrđenja, da li korisnik kredita ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

13.3. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

13.4. U Ugovoru o kreditu od dana 31. ožujka 2005, zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje za promjenu tržišnih uvjeta i Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

14. Dakle u tužbenoj osnovi tužbe tužiteljica navodi: da je njezin suprug s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu, te je temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan korištenja kredita; da je u predmetnom ugovoru ugovorena otplata kredita na način da je rok otplate kredita 84 mjeseci; te ugovoreno da se kredit u iznosu CHF-a i kamata iz Ugovora otplaćuju u jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da je na primjenu navedenih odredba korisnik kredita pristao budući da se radi o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženica propustila korisnika kredita u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan korištenja kredita iz predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a utvrđen prema tečajnoj listi tuženice, a da se od početka otplate kredita, pa nadalje tečaj CHF- a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta UH i tužiteljici (jer su zajedničkim obiteljskim sredstvima plaćali kredit, do smrti korisnika kredita, a zatim u nastavku, tužiteljica osobno); da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012; tužiteljica predlaže: da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim u dijelu, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF; da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. 4 (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak; da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. te 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost, dok da je u odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošač sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli; da je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; da tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HN banke.

15. Tužiteljica od tužene potražuje povrat svih koristi iznosa koje je tužena neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to tužbenim zahtjevom, u iznosu od 1.124,91 eura, a odnosi se na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete do dana otplate kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja (tuženice), kao u izreci ove presude.

16. Dakle, predmet je ovog postupka isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između ugovornih stranaka, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica CHF.

17. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke ugovora UH i banka, sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF-a s rokom otplate 84 mjeseci, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,85% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u Anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora otplaćuje u roku otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope, da korisnik kredita pristaje: da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

18. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva; te se ističe i prigovor zastare.

19. Ugovor o kreditu između ugovornih stranaka je zaključen dana 31. ožujka 2005., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

20. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. Sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu upućuje na zaključak, da se radi o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora kojim banka odobrava namjenske kredite kod kojih je u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja ugovora. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

22. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje: da su dijelom te odredbe za korisnika kredita kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što svojim iskazom potvrđuje tužiteljica, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Tužiteljica se (osnovano) poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana; a da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

23.1. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tužene, između ostalog i ovdje tuženice, kao neosnovane, te presudom istog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima, kao što je konkretni; s time da je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

23.2. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao zakonska nasljednica pojedinog potrošača (pok. supruga sa kojim je i otplaćivala anuitete kredita) u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima: tužiteljica je ovlaštena temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora; kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude, kojom je u kolektivnom sporu, utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

24. Ovaj sud drži dakle, da je više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač, korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24.1. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor, nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok im nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF-a, prema valuti HRK, u razdoblju otplate kredita.

25. Ovaj sud, uvažavajući sve gore navedeno, je u ovom postupku primijenio odredbe kako slijedi: članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, to ovaj sud drži: da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi on kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu), kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne (djelomično), tj. u ovom slučaju u dijelu kao u izreci u svezi čl. 1. i čl. 7. Ugovora.

26. Tužiteljica se u predmetnoj parnici (osnovano) poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica, iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu, ne može podvesti pod činjenična utvrđenja, na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu"; da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

26.1. U ovom predmetu nije izveden dokaz saslušanjem bankara tužene, (obzirom tuženica navedeno nije predložila); a inače ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo. Ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja, iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo. Ovaj je sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i prihvatio je u potpunosti njezine iskrene, logične i neposredno uvjerljive navode iz iskaza.

27. Prigovor zastare potraživanja koji je podnijela tužena nije osnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO- a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "valutnoj klauzuli", a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 30. ožujka 2022., prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

27.1. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

28. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice (zakonske nasljednice iza pok. supruga ŽH); onako kako je postavljen u izreci ove presude, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

29. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu, restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

30. Tužiteljici (a ranije i UH korisniku kredita) je plaćanjem anuiteta obračunatog prema promijenjenom tečaju CHF-a, tužene na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

31. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

32. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

34. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak: da je tuženica nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, i da mora platiti i zateznu kamatu, na svaki iznos preplate anuiteta, od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kojem je sadržan iznos preplate, a kada je UH i tužiteljici zapravo i nastala šteta tijekom otplate kredita, sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

35. Slijedom prednjih navoda, predlaže se sudu utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u, te da naloži tuženoj da tužiteljici u roku 15 dana, plati iznos utvrđene preplate kao u izreci ove presude, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako je navedeno u izreci ove presude; a ponavlja se, tuženica nije osporila visinu tužbenog zahtjeva; već osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sve uz naknadu parničnog troška.

36. Ovaj sud dodatno drži: da predmetni Ugovor o kreditu zapravo nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti; štoviše, sadržaj napadnute odredbe, je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za Odluku banke o kreditiranju građana, jer zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF-a

37. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda iz odluke posl.br. Rev-2221/18 kojom je u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tako se u odluci Visokih trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o kreditu koji se sklapaju u valuti CHF, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

38. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi u kojima se glavnica veže za valutu CHF- a i ugovara obračun kamate u CHF-u sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za korisnika kredita kao prosječnog klijenta banke također nepoštene i nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za potrošača zbog ugovaranja ovog kredita, uz primjenu valutne klauzule u CHF-u. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

39. Kako je o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula (ali i redovna kamata), uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj sud je zaključio: da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, (što tvrdi saslušana tužiteljica) i to u dijelu kao gore, a sve kako su činjenice o kojima bi iskazivao (informiranost o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF) utvrđene provedenim dokazima, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka, i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna. Stoga, postoji direktan učinak tužbe koja obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima, radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP).

40. S obzirom na toč. IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom VTS RH br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju i ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

41. Ovaj sud usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti; a pri tome sud drži nedvojbenim da je, zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev, kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute, uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

42. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta (ranije i zajedno sa suprugom) obračunatog prema tečaju CHF-a tuženice na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

43. Pri tome, valja nadodati da je sud utvrdio osnovom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, da kad utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu prema kojima se kamate obračunavaju u valuti CHF- a, zatim prema kojima se kamate na glavnicu obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF-a tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja kamata; zatim, da se zakonske zatezne kamate obračunavaju u valuti CHF-a, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženice, važeće na dan plaćanja kamata, te da se kredit otplaćuje (glavnica i redovne kamate) u kunskoj protuvrijednosti CHF-a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora, jer se o navedenom ugovornim odredbama nije, između ugovornih stranka, pojedinačno pregovaralo, budući tuženica nije dokazala suprotno pa stoga potrošač nije bio u potpunosti informiran o mogućim rizicima primjene valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže za tečaj valute CHF-a prema valuti kuna, jer je korisniku kredita bio poznat jedino tečaj valute CHF-a, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok mu nije bio poznat tečaj (a niti tužiteljici, kada su zajedno razgovarali s bankaricom tuženice) u budućem razdoblju otplate kredita, a niti mu je tuženica predočila egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali (ili mogli utjecati) na promjenu tečaja CHF-a prema valuti kuna, a time i na visinu anuiteta otplate kredita.

44. Naime valja ponoviti i nadodati, da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. ZZP/14, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice; isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07; na potpuno jednak način bilo je propisano i prema odredbi članka 502.c ZPP- a, (bez izmjena i dopuna te odredbe prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – ZIDZPP/19), u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici, u kojoj će se osoba na njih pozvati.

45. Valja ponoviti, sagledavajući izloženo, da u ovom parničnom postupku sud ima u vidu: da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača; da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi: da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva: nije bila ni određena, ni odrediva; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke a među njima i tuženica, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; i b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći u smislu povećanja anuiteta otplate kredita vezanih za tečaj valute CHF prema valuti kuna.

46. Dakle, ovaj sud drži da: prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz tzv. "kolektivnog spora" za zaštitu interesa i prava potrošača koji su prethodno u bitnome izloženi, mogu se primijeniti na članak 1. predmetnog Ugovora o kreditu ali samo u dijelu: kojim je ugovorena valuta (iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franaka po srednjem tečaju kreditora tj. banke na dan korištenja), uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto tako u članku 7. i to samo u dijelu: kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF banke tuženice; to da stoga te odredbe tog ugovora, i samo u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

47. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih ili ništetnih u dijelu navedenih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

48. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

49. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

50. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist, kao u izreci ove presude. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

52. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena obveza korisniku kredita (a i tužiteljici, kao zakonskoj nasljednici UH, koja je otplatila kredit do zadnje rate) da tuženici plate glavnicu i anuitete kredita i kamate sve vezano za valutu CHF- a ; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje korisniku kredita gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseci. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. propisano je: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

53. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži sporne odredbe, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada, niti zašto je baš tako određena, sve u odnosu na iznos kredita, bez istovremenog preciznog označavanja, na što se odnosi, bez jasnih informacija o načinu određivanja naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja tvrdi: da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku zaključenja ugovora UH kao i ona osobno, s tuženicom nisu pojedinačno pregovarali o nikakvim odredbama kredita; niti bili u mogućnosti prigovarati tuženici; a niti da im je objašnjeno: koliko bi valutna klauzula i kamata iznosila; da o tome nisu bili upoznati; a navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

54. Sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani, u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojim su određene otplate anuiteta kredita vezane za valutu CHF-a, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takve odredbe neodređenim i neodredivim, te dovodi korisnika kredita, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora (ovdje tuženicu) iz razloga što korisnik kredita, ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema pravo pregovarati a o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

55. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica zajedno sa suprugom korisnikom kredita (i bankarom) nisu pregovarali, niti imali mogućnosti pregovarati s bankarom tuženice; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 81. st. 4. ZZP-a.

55.1. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženice ovaj sud drži: da nije sporno da su ugovorne strane odredbom članka 12. Ugovora ugovorile za eventualne sporove nadležnost suda prema sjedištu kreditora; ali polazeći od članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; to ovaj sud zaključno drži: da je navedena odredba ugovora nepoštena odredba, slijedom je i ništetna.

55.2. U konkretnom slučaju pravni prednik tužiteljice je potpisao ugovor s tuženicom kojeg je tuženica unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru i da korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj, te da je takvu ugovornu odredbu tuženica uvrstila u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvariti dodatne pogodnosti i bitno smanjenje eventualnih troškova postupka, za sebe. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta korisnika kredita od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 253 km u jednom smjeru) i vrijednost spora, sud zaključuje: da tako ugovorena odredba za korisnika kredita izaziva veće troškove dolaska na sud (sada tužiteljici); a time stvara i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka; pa stoga sud drži: da je takva odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva da je ništetna (istovjetno stajalište zauzeto je po Sudu EU u predmetima posl.br. C-240/98 i C-244/98).

55.3. Pri tome valja nadodati da: prema članku 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi; a iz Ugovora proizlazi: da su ugovorne strane sklopile istoga u Filijali tuženice u Puli, pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli-Poli, tako i za Stalnu službu u Rovinju – Rovigno.

56. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška; a njezin je tužbeni zahtjev usvojen; to je tuženica dužna istoj nadoknaditi prouzročeni parnični trošak na osnovu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19. i 80/22. – dalje ZPP); pa je tuženica dakle, dužna nadoknaditi tužiteljici troškove izazvane vođenjem postupka.

56.1. Uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8. i 9. tužiteljici pripadaju troškovi zastupanja; i to trošak sastavljanja tužbe (75 bodova), za sastav podnesaka od 26. svibnja 2024. (75 bodova); te za zastupanja pred sudom tijekom ročišta održanih dana 5. lipnja 2025. i 27. svibnja 2025. (75 bodova x 2); tako da trošak zastupanja pred sudom tužiteljice iznosi ukupno 300 bodova (s time da je vrijednost 1 boda=2 eura). Obzirom na navedeno, tuženica je dužna nadoknaditi tužiteljici iznos 600,00 eura; te uz to i PDV od 25% na taj iznos, iznos od 150,00 eura; dakle, tuženica je dužna naknaditi tužiteljici ukupno 750,00 eura; te dodatno i pristojbe za tužbu i presudu (ukupno 79,56 eura); dakle, sveukupno iznos od 829,56 eura, u roku od 15 dana, od dana donošenja ove odluke.

57. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Rovinj, 5. lipnja 2025.

S u d a c :

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženici po punomoćniku