1

Poslovni broj 14 Gž-729/2023-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-729/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K., OIB:… iz B., …, koga zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u V., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: … iz Z., …, koga zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-116/2021-20 od 5. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 22. kolovoza 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-116/2021-20 od 5. siječnja 2023.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-116/2021-20 naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.767,76 kn/2.889,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka svakog prvog u mjesecu od veljače 2008. do lipnja 2012. sve do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

 

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.443,00 kn/1.651,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2023. do isplate.

 

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se  u prvostupanjskoj  presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14  ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na dokaz su netočne jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") koje je sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

5.2. Neutemeljen je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika. Naime, prvostupanjski je sud u predmetnom slučaju izveo sve dokaze koje su stranke predložile s obzirom da je tuženik povukao svoj dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka Marija Kneza, kao što je vidljivo iz sadržaja raspravnog zapisnika sa ročišta od 14. prosinca 2022. na kojem je zaključena glavna rasprava. Ujedno je tuženik izjavio da ne prigovora matematičkom izračunu stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Nije bilo potrebe za očitovanjem vještaka na tuženikov prigovor o primjeni početnog tečaja prilikom vještačkog izračuna jer se taj prigovor odnosi na pravne posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i kao takav predstavlja pravno pitanje za sud a ne pitanje za koje je potrebno stručno znanje vještaka.

 

5.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem su izvedeni svi predloženi dokazi a tuženik je prethodno odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka odredba čl. 304. ZPP pravilno je primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

 

5.4. Kada se u žalbi poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka no sud prvog stupnja je, kao što je navedeno, izveo sve predložene dokaze. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP. 

 

6. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu br. 198-50-4123773 od 22. svibnja 2007. kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru vratiti iznos kredita od 24.187,99 Chf u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju kreditora dakle kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.

 

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje mjerodavnog ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita br. 198-50-4123773 od 22. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

8.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi primjenom čl. 365. st. 2. ZPP za zaključiti je da tuženik polazi od tvrdnji kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ne može sa uspjehom isticati ove tvrdnje jer se u predmetnom slučaju tužitelj osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača te da prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovaranja sa tuženikom niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi.

 

8.2. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

 

8.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

 

8.4. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije iznosio činjenice ni predlagao dokaze na okolnost pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor iako je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, nema mjesta zaključku da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

 

8.5. Tuženik svojim tvrdnjama o tome da su njegovi djelatnici upoznali tužitelja sa valutnom klauzulom, da je tužitelj odabrao između ponuđenih ugovora o kreditu različitih valuta te da je ugovor potvrđen po Javnom bilježniku ne dokazuje činjenice koje bi prelazile okvir činjeničnog utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 odnosno ne dokazuje punu obaviještenost tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegov pristanak na takav ugovor iako je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz Chf.

 

9.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

 

9.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

9.3. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

9.4. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

9.5. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike vraćanja kredita vezanog za stranu valutu.

 

9.6. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

10.1. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

10.2. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

 

11. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetnost više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen kao što tuženik navodi te da tužitelj nije prigovarao visini anuiteta te nije koristio pravo da raskine ugovor, činjenica ispunjenja ugovornih obveza i okolnosti da tužitelj nije prigovarao visini anuiteta i nije koristio pravo da raskine ugovor ne predstavljaju zapreku za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO.

 

12.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

12.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

12.3. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 21.767.76 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

 

13. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

 

14. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška, o kojem je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 126/2022, dalje: Tarifa) u vezi čl. 155. ZPP. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke.

 

15. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

 

U Zagrebu 22. kolovoza 2023.

 

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.