Poslovni broj: P-455/2024-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja BI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni, odvjetniče vježbenice AI i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice JI, po objavi 05. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 3207346564/06, a koji je sklopljen 05. rujna 2006. i ovjeren kod javne bilježnice Nine Bubaš Magličić, broj OU 986/06 dana 07. rujna 2006. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, dužan je tužitelju BI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 249,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, dužan je tužitelju BI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 307,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 5. rujna 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3207346564/06 a koji je sklopljen 5. rujna 2006. i ovjeren kod javne bilježnice Nine Bubaš Magličić, broj OU 986/06 dana 7. rujna 2006. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 26.944,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje navodi da je odredbom čl. 2 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno da se „Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 11. rujna 2006., naplatila iznos od 1.878,70 kn/249,34 EUR na ime troškova „isplata kredita- u korist naknade“, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplata evidentirana 11. rujan 2006.g. U odnosu na predmetnu naknadu tužitelj ističe da je tuženik obvezu plaćanja takve naknade unio u čl. 2. Ugovora o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP- a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Dakle, ugovorna odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tuženik od tužitelja naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tuženik je dana 11. rujna 2006. od tužitelja naplatio iznos od 1.878,70 kn/249,34 eur na ime troškova obrade dokumentacije kredita međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 2. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ističući da je odredba čl. 2. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik napominje da je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tuženik ističe i prigovor zastare te prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu iz razloga što su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu banke, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s prilozima (list 5 do 18 spisa), čita se sudska praksa priložena odgovoru uz tužbu (list 32 do 74 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 75 do 76 spisa), punomoć (list 77 do 79 spisa), na ročištu održanom dana 9. svibnja 2025. saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 112 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

6. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

8. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

9. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj.

10. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – Narodne novine, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

11. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

13. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga i ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužiteljice, zaista je tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

16. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Rijeku te bi imala trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

17. Zaključno se navodi da je i tužitelj u svom iskazu danom na ročištu dana 09. svibnja 2025. u odnosu na mjesnu nadležnost suda izjavio da nije imao saznanja da bi sklapanjem ugovora o kreditu ugovarao nadležnost suda za eventualne sporove pa da je tako ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke, u ovom slučaju suda u Zagrebu. Smatra da bi prenošenje nadležnosti u ovom predmetu na sud u Zagrebu bilo osobito otegotno za njega jer bi imao troškove putovanja, gubio bi cijeli dan, dnevnicu, a ovdje u [adresa] živi u neposrednoj blizini Općinskog suda u Karlovcu. Činjenica da bi morao ovaj postupak pokrenuti pred sudom u Zagrebu ne bi ga odvratila od pokretanja postupka, ali bi tražio sve troškove koji bi mu zbog toga nastali, osobito jer ne vidi razloga da putuje u Zagreb kada postoji sud u [adresa].

18. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tužene, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tužene, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužiteljice.

19. Slijedom naprijed navedenog sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti sudu izjavljen po tuženoj kao neosnovan.

20. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 2. Ugovora o kreditu broj: broj ugovora 3207346564/06 a koji je sklopljen 5. rujna 2006. i ovjeren kod javne bilježnice Nine Bubaš Magličić, broj OU 986/06 dana 7. rujna 2006. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

21. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 2. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 249,34 eur. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je tuženik tužitelju dana 11. rujna 2006. naplatio utuženu naknadu u iznosu od 1.878,70 kn/249,34 EUR.

22. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.

23. Tužitelj, koji je po struci ing. strojarstva, saslušan na ročištu održanom dana 9. svibnja 2025. u svom iskazu u bitnome je iskazao da je s tuženikom sklopio ugovor 2006., a radilo se o kreditu za kupnju automobila marke Renault u poslovnici auto kuće ZAK u [adresa] i sredstva ostvarena kreditom u cijelosti su utrošena na kupnju automobila u privatne svrhe. Što se tiče načina sklapanja ugovora tužitelj je iskazao da nije imao saznanja da bi uopće mogao pregovarati o uvjetima kredita sa tuženikom iz razloga što se on prvo obratio auto kući ZAK u [adresa] gdje su ga uputili da ode u poslovnicu Zagrebačke banke koja surađuje sa naprijed navedenom auto kućom te ga je u banci dočekao djelatnik banke i tuženik mu je ponudio sklapanje ugovora o kreditu u francima time da je tekst ugovora već unaprijed bio pripremljen od strane djelatnika tuženika, o ugovornim stavcima tužitelj i tuženik nisu pregovarali osim o visini te dospijeću odnosno duljini trajanja kredita. Prije potpisivanja ugovora djelatnik tuženika mu nije protumačio svaku stavku ugovora, odnosno objasnio ništa o utuženoj naknadi niti čemu ta naknada služi. Tužitelj je ugovor pročitao, ali nije pravnik pa nije shvatio što sve u njemu piše. Prilikom sklapanja ugovora nije imao namjeru odnosno htio pregovarati o uvjetima kredita i ugovornim odredbama jer nije ni znao da postoji ta mogućnost, smatrao je da mora prihvatiti tekst ugovora odnosno smatrao je da je to situacija uzmi ili ostavi. Prilikom sklapanja ugovora nije upoznat sa opisom plaćanja naknade kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja.

24. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 5. Ugovora stoji da je namjena ugovora kredit za kupnju vozila marke Renault), a što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju automobila u privatne svrhe.

25. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

26. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

28. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

30. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,00 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

31. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

32. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

33. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 249,34 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

34. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

35. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 249,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2006. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

36. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

37. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

39. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

41. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 3. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 8. travnja 2025. i 9. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 56,25 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

42. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 307,79 EUR kako je i odlučeno u toč. II. izreke rješenja.

U Karlovcu, 05. lipnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb