Poslovni broj: P-705/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni, odvjetniče vježbenice RŠ i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice KŠ, po objavi 05. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, od dana 29.03.2006.g., broj 7103077952 solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, pod brojem OU-154/06 dana 29.03.2006., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

II. Tužena Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, dužna je tužiteljici ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 280,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, dužna je tužiteljici ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 307,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 29. ožujka 2006. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 7103077952, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-154/2006, dana 29. ožujka 2006., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 65.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 2. st. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora". Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 31. ožujka 2006., naplatila iznos od 2.115,16 kn na ime “isplata kredita – u korist naknade“. U odnosu na predmetnu naknadu tužiteljica ističe da je tuženik obvezu plaćanja takve naknade unio u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Dakle, ugovorna odredba čl. 2. st.3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se "korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora", unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužena je dana 31. ožujka 2006. od tužiteljice naplatila iznos od 2.115,16 kn na ime troškova obrade dokumentacije kredita međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 2. st. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice ističući da je odredba čl. 10. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tužena ističe kako nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Tužena napominje da je tužiteljici prije zaključenja ugovora objasnila svaku odredbu ugovora, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tužena ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa prilozima (list 5 do 31 spisa), čita se sudska praksa priložena odgovoru uz tužbu (list 43 do 83 spisa), druge obvezne radnje pri odobrenju kredita (list 84 do 88 spisa), na ročištu održanom dana 9. svibnja 2025. saslušana je tužiteljica na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 108 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, od dana 29.03.2006.g., broj 7103077952 solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU- 154/06 dana 29.03.2006. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora".

6. Među strankama nije sporno da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 2. st. 3. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužena od tužiteljice dana 31. ožujka 2006. naplatila utuženu naknadu u iznosu od 2.115,16 kn/280,72 EUR.

7. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužiteljica pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

8. Tužiteljica, koja je po struci medicinska sestra, saslušana na ročištu održanom dana 9. svibnja 2025. u svom iskazu u bitnome je iskazala da je kredit kod tužene podigla negdje u travnju 2006., a kredit je podignut radi kupnje stana u kojem tužiteljica živi i taj stan nije nikada iznajmljivala. Prije potpisivanja ugovora nije sa djelatnikom banke pregovarala o uvjetima kredita već ju je dočekao gotov tekst ugovora, a nije stekla ni dojam da može nešto uvjetovati banci odnosno pregovarati s bankom o uvjetima kredita. Prije potpisivanja ugovora ugovor je letimično pročitala kao što ga i svi čitaju, a tek nakon potpisivanja ugovora je ugovor čitala detaljno jer je tada imala vremena te nije pročitala odnosno razumjela da mora platiti i utuženu naknadu, a nije ni razumjela što to znači te ni danas ne zna što je točno platila banci sa utuženom naknadnom samo zna da ju je platila.

9. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tužene, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužiteljici nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o ugovoru za stambeni kredit, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 3. Ugovora stoji da je namjena ugovora stambeni kredit za kupovinu nekretnina), a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju stana u privatne svrhe.

10. U odnosu na prigovor tužene da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tužene točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužiteljici, da je postupala s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužiteljici mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

13. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tužena koja je nedvojbeno sastavila predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,500 %) koji je naplatila u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

16. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

17. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

18. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 280,72 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

19. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tužena je dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

20. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 280,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2006. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

21. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženiku sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

22. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

24. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te tužitelju koji je u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

26. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 8. travnja 2025. i 9. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 25,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 56,25 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

27. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 307,79 EUR kako je i odlučeno u toč. III. izreke presude.

U Karlovcu, 05. lipnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb