Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Trg bana Josipa Jelačića 5

44400 Glina

Poslovni broj: P-387/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja CZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP), dana 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 080904259382 od 04.09.2008. godine sklopljenog između tužitelja CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata61, OIB: 52508873833 koja glasi:

" 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) –jednokratno 2,00% (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1178,10 eura (tisućustosedamdesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 080904259382 od 04.09.2008. godine. Kreditor je korisniku kredita odobrio gotovinski kredit.Točkom 6. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita:" 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) –jednokratno 2,00% (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita." Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Saslušanje tužitelja na okolnost pojedinačnog pregovaranja o ulaznoj naknadi kredita. Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOOopći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredbaje ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C- 259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare. Tužitelj nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi jesu li tužitelj ili i treće osobe izvršile uplatu ulazne naknade i anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Tužitelj nije potrošač niti je to dokazao, radi čega se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS- a PŽ-2637/2023 od 9. travnja 2024. Smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke, kojom je ništetnost ugovora utvrđena ili na drugi način ustanovljena, stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onoga što je dala protivnoj stranici ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenje ništetnosti. U koliko stranka želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat imovine, mora u općem zastarnom roku postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povrat te imovine ili u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora kako bi se temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima prekinuo tijek zastarijevanja potraživanja iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora, ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer je predmetna Odredba pisana velikim podebljanim slovima, pisana na način iz kojeg proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2% te je ta Odredba jasna i razumljiva. Pretpostavka za deklaratornu tužbu je postojanje konkretnog pravnog interesa, a takav interes iz zahtjeva ne proizlazi, radi čega je sud dužan tužbu temeljem članka 288. stavak 2. Zakona o parničnom postupku odbaciti. Ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dopušten, tuženik navodi kako se ugovorna odredba može smatrati nepoštenom uz ispunjenje uvjeta da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da treba utvrditi da je predmetna odredba o naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tuženik ističe kako niti VSRH, VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Zbog toga, je predložio da sud tužitelja sa tužbenim zahtjevom odbije.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 4. rujna 2008. godine te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 080904259382 od 4. rujna 2008. godine vidljivo je da su OTP Banka Hrvatska d.d. Zadar i CZ uz prisustvo C CZ kao sudužnika zaključili ugovor o kreditu kojim banka odobrava korisniku kredita gotovinski kredit u iznosu od 20000,00 kuna, a kredit se odobrava na rok od 4 godine. Kredit se može koristiti u roku od 30 dana od odobrenja pod uvjetom da su pribavljena odnosno uručena sredstva osiguranja otplate kredita ugovorena ovim ugovorom. Otplata kredita vrši se u 48 jednakih mjesečnih anuiteta sa kamatnom stopom od 9,99 % godišnje, a ista je promjenjiva. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita jednokratno 2% od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

5. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da je 2008. godine sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu koji je bio nenamjenski, za iznos od 20000,00 kuna s rokom otplate od 4 godine. Kredit je normalno otplaćivao te ga otplatio u predviđenom roku od 4 godine, a plaćanje je dogovoreno u kunama. Tužitelju je rečeno kod tuženika da u koliko želi zaključiti ugovor o kreditu mora platiti 2% od ukupnog iznosa, a kako je tužitelju novac trebao za opremu stana pristao je na navedeni postotak. Ugovor je pročitao i razumio, ali mu nije bilo poznato na što se odnosi iznos od 2% te su mu u banci objasnili uvjete koje oni daju. Smatra da je potrošač jer je ova sredstva potrošio u opremu i sređivanje stana. Banka mu je u sklopu otplate kredita naplatila naknadu, a tužitelj nije vlasnik OPG-a.

6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

8. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 4. rujna 2008. sklopio ugovor o kreditu, a isti je otplatio za predviđene 4 godine te mu je tuženik naplatio naknadu od 2% kredita. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 2% za nenamjenski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 2%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.

9. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.

10. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 13. siječnja 2025. i zastupanja na ročištima od 15. travnja 2025. i 13. svibnja 2025., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1178,10 eura.

11. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 5. lipnja 2025.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na Vaš broj: 618-823