Poslovni broj: P-255/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćnici NZ, protiv I. tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB:82031999604, zastupanog po punomoćnici ĐZ i II. tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB:36187994862, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 28. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I. tuženika i odsutnosti uredno pozvanog II. tuženika, 05. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se I. tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o. isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iznos od 10.066,72 eura sa zateznim kamatama tekućima od 18. listopada 2023. do isplate i to do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u odnosu na II. tuženika Croatia osiguranje d.d. za isplatu iznosa od 10.066,72 eura sa zateznim kamatama tekućima od 18. listopada 2023. do isplate, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je osiguranik tužitelja SZ stradao u prometnoj nesreći dana 09. prosinca 1994. koju je skrivio FZ kao radnik I tuženika, a koje vozilo je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod II tuženika od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama. Navedena nesreća se dogodila na autobusnom kolodvoru u Velikoj Gorici kada je okrivljeni FZ upravljajući autobusom reg oznaka [registarska oznaka] propustio obratiti pažnju na pješaka SZ te ga ozlijedio. Na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja je rješenjem IN-910338 od 14. ožujka 1996. priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja dok je rješenjem IN-910338 od 22. svibnja 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu s time da predmetna ozljeda na ukupnu invalidnost utječe u omjeru od 60%. Tužitelj je povodom istog štetnog događaja samo za ranija razdoblja ishodio pravomoćne presude kod ovog suda br. P-2162/2017 te kod Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2270/2010 i P-131/2020 po kojima je tuženik izvršio uplate dok su postupci P-149/2018 i P-10255/2021 u tijeku. Kako se invalidska mirovina i naknada zbog tjelesnog oštećenja i dalje isplaćuju to je za razdoblje od 01. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. s osnova invalidske mirovine ukupno isplaćeno 15.271,17 eura od čega 60% iznosi 9.162,70 eura. S osnova naknade za tjelesno oštećenje za isto razdoblje ukupno je isplaćeno 904,02 eura. Ukupna šteta iznosi 10.066,72 eura, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju. Tužitelj je zahtjevom od 26. rujna 2023. potraživao naknadu štete, ali tuženici nisu podmirili tužiteljevo potraživanje. Tužitelj smatra da tuženici odgovaraju za štetu nastalu isplatom mirovine na temelju čl. 161., 162. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kojim su tuženici dužni solidarno naknaditi tužitelju iznos od 10.066,72 eura sa zateznim kamatama tekućima od 18. listopada 2023. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu I tuženik čini nespornim štetni događaj. Međutim, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što je osiguranik ZZ rođen dana **.**.1940. te bi po redovnom tijeku stvari stekao uvjete za punu starosnu mirovinu, u kojem slučaju bi postojala obveza nadoknade samo eventualno razlike za koju bi invalidska mirovina premašivala starosnu mirovinu. U vrijeme za koje tužitelj potražuje naknadu štete (01.09.2021. do 31.08.2023.), osiguranik tužitelja bi imao navršenih 81 godinu, te bi po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja s navršenih 65 godina života bio u starosnoj mirovini koju bi mu bio u obvezi plaćati tužitelj. Za vrijeme radnog staža osiguranika tužitelju su kontinuirano isplaćivani doprinosi u svrhu očekivane starosne mirovine. Prema tome, da nije bilo predmetnog štetnog događaja, tužitelj bi svome osiguraniku isplaćivao starosnu mirovinu. Prema Zakonu o obveznim odnosima regulirana je dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem se nalazila prije štetne radnje. Sukladno navedenom, tuženici bi eventualno bili dužni naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine za osiguranika tužitelja koju bi isti ostvario da nije bilo štetnog događaja. Samim nastupom štetnog događaja tužitelj je stekao obvezu isplate invalidske mirovine, ali se istovremeno oslobodio isplate starosne mirovine. I-tuženik stoga predlaže da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja starosne mirovine koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja odnosno na okolnost utvrđivanja razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da nije bilo štetnog događaja uzimanjem u obzir da na ozljedu na radu otpada 60% kako je utvrđeno rješenjem o invalidskoj mirovini. I- tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kako to potražuje tužitelj i iz razloga kako se na obračun štete s osnova isplaćene invalidske mirovine koju bi tužena trebala isplatiti tužitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja. Štetni događaj se dogodio dana 09.12.1994. kada je na snazi bio Zakon o osiguranju (NN 9/94) koji je u čl. 86. propisao kako se naknađuje stvarna šteta. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Dakle, I-tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da ga obveže na naknadu troška postupka tuženicima.

3. U odgovoru na tužbu II tuženik ne osporava štetni događaj i pasivnu legitimacija II tuženika. Osporava pravnu osnovu tužbe, visinu tužbenog zahtjeva i potraživanu zateznu kamatu. Tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je svome osiguraniku, SZ, priznao pravo na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje te da mu istu isplaćuje. Tužitelj činjeničnu osnovu tužbe nalazi u prometnoj nesreći te je potrebno primijeniti onaj propis koji uređuje naknadu štete nastalu motornim vozilom u prometu. Tužitelj postupa po propisu kojim je uređena njegova djelatnost i taj propis, Zakon o mirovinskom osiguranju, daje tužitelju pravo tražiti naknadu štete. Kako je naknada štete nastala u svezi uporabe motornim vozilima uređena posebnim propisom, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti taj posebni propis, a riječ o Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao i županijski sudovi, zauzeli su stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema HZMO-u primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji u odredbama članka 27. propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tužitelj ima pravo na naknadu štete prema odredbama ZOMO-a, međutim kada se potražuje naknada štete vezana uz prometne nesreće, tada se, kao lex specialis, primjenjuje ZOOP. Upravo ovaj moment tužitelj ispušta iz vida i želi ga zaobići kako bi tuženiku nametnuo nepravednu i neprikladnu obvezu. Povodom istog štetnog događaja, ali za ranije obračunsko razdoblje vođen je također parnični postupak između istih stranka te je naprijed navedeni stav tuženika, koji je dovršen odbijajućom presudom uz obrazloženje da se na ovaj konkretan odnos trebaju primijeniti odredbe ZOOP-a. Tužitelj nije predložio dokaze iz kojih je vidljivo da je štetu uistinu pretrpio, kao niti u odnosu na opseg pretrpljene štete. Predlaže sudu da, nakon provedenog dokaznog postupka, odbije tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika u potpunosti te obveže tužitelja da II-tuženiku naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do dana plaćanja.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u prijavu o ozljedi na radu (list 3-6 spisa), presudu Općinskog suda u V. Gorici od 02. travnja 1997. (list 7-10 spisa), rješenje tužitelja br. IN-910338 od 14. ožujka 1996. (list 11-12 spisa), rješenje tužitelja br. IN-910338 od 22. svibnja 1996. (list 13- 14 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 13. prosinca 1995. (list 15-18 spisa), obračun isplata mirovine (list 19 spisa), obračun isplaćene novčane naknade (list 20 spisa), ispis iz banke podataka (list 21-36 spisa), odštetni zahtjev od 26. rujna 2023. (list 37 spisa), dopis I. tuženika (list 38 spisa),

dopis II. tuženika (list 39 spisa).

5. Sud nije čitao ostale predložene isprave, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, pa je isto bilo nepotrebno.

6. Sud je odustao od izvođenja dokaza pribavljanjem osnovnog spisa osiguranika tužitelja za potrebe financijskog vještačenja te je odbio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem sa zadatkom sudu kako je to predložio I. tuženik kao nepotrebno, što je obrazloženo kao pod točkom 20. obrazloženja.

7. II. tuženik je odustao od predloženog dokaza financijskim vještačenjem, pa isti nije izveden.

8. Na temelju ocjene dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika osnovan, dok je u odnosu na II. tuženika neosnovan.

9. Naime, predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog ozljede na radu i naknade za tjelesno oštećenje svojem osiguraniku za razdoblje od 01. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. utvrđenu kao 60% ozljede iz predmetnog štetnog događaja, budući da je radnik I. tuženika i osiguranik II. tuženika odgovoran za prometnu nesreću od 09. prosinca 1994.

10. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, odgovornost radnika I. tuženika i osiguranika II. tuženika te aktivna i pasivna legitimacija.

11. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i okolnost da bi osiguranik tužitelja u vrijeme za koje potražuje naknadu štete navršio 65 godina starosti i time ispunio uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, što je prema navodima I. tuženika od utjecaja na pravo tužitelja za naknadu štete u vidu isplaćenih invalidskih mirovina. Nadalje I. tuženik smatra da se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, dok II. tuženik smatra da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

12. Uvidom u dokumentaciju u bitnom je utvrđeno:

-da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 2. travnja 1997. broj:K-63/97 FZ oglašen krivim za kazneno djelo jer je iz nehata, kao sudionik u prometu 9. prosinca 1994., ne pridržavajući se prometnih propisa time ugrozio javni promet da je doveo u opasnost tijelo ljudi, uslijed čega je jedna osoba zadobila laku tjelesnu povredu (pješak SZ),

-da je 3. siječnja 1995. podnesena prijava da je SZ **.**.1994. ozlijeđen na radu (kao pješaka udario ga autobus),

-da je privremenim rješenjem tužitelja od 14. ožujka 1996. broj:IN-910338 osiguraniku SZ (rođen **.**.1940.), kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti i povrede na radu, priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 2. prosinca 1995., iz obrazloženja koje odluke, proizlazi, između ostalog, da je na ukupnu invalidnost nesreća na poslu utjecala s 60%,

-da je rješenjem tužitelja od 14. ožujka 1996. broj:IN 910338 osiguraniku SZ priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u određenoj svoti počev od 19. rujna 1995., a od 1. siječnja 1996. mu je određena naknada za tjelesno oštećenje zbog bolesti i ozljede na radu o određenoj svoti,

-da je nalazom i mišljenjem invalidske komisije utvrđeno da je uzrok invalidnosti osiguranika SZ povreda u omjeru 60% te bolest u omjeru 40%,

-da se u podacima doznačenih mirovinskih primanja za SZ navode iznosi po osnovi mirovine i naknade za tjelesno oštećenje,

-iz obračuna tužitelja od 20. rujna 2023. i ispisa banke podataka proizlazi da je za osiguranika SZ za razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. izvršena isplata invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 15.271,17 eura, a 60% tog iznosa kao povreda na radu je 9.162,70 eura, dok je na ime naknade za tjelesno oštećenje isplaćeno 904,02 eura,

-da je tužitelj dopisom od 26. rujna 2023. pozvao tuženike na naknadu štete u iznosu 10.066,72 eura navodeći da je njegov osiguranik SZ ozlijeđen u prometnoj nezgodi 9. prosinca 1994. koju je prouzrokovao radnik I-tuženika vozilo osiguranim kod II-tuženice, da je na temelju te nesreće rješenjem od 14. ožujka 1996. osigraniku priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje te rješenjem od 22. svibnja 1996. pravo na invalidsku mirovinu, s time da predmetna ozljeda u ukupnoj invalidnosti utječe u omjeru od 60%,

-da su I. tuženik dopisom od 12. listopada 2023., a II. tuženik dopisom od

03. studenoga 2023. otklonili odštetni zahtjev,

-da su tuženici odštetni zahtjev primili 02. listopada 2023.

13. U odnosu na sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje:ZOMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

14. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

15. Nasuprot tome, II. tuženik tvrdi da se treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje:ZOOP), kojim je propisano: (1.) Društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2.) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4.) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

16. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza II. tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. na način da je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. i Rev-850/2022 od 25. listopada 2022.

17. Ostala sudska praksa koju je tužitelj dostavio nije relevantna odnosno primjenjiva u konkretnom predmetu niti je od utjecaja što je tužitelj u ranijem parničnom postupku uspio u sporu za naknadu štete za ranije isplate.

18. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza II. tuženika određuje prema članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

19. Budući da tužitelj potražuje 60% iznosa isplata svom osiguraniku i to zbog invalidnosti ozljede na radu iz predmetnog štetnog događaja, pa prema tome nema razlike između iznosa mirovine koju isplaćuje tužitelj i invalidske mirovine koja bi bila isplaćena zbog ozljede na radu, jer tužitelj upravo i potražuje iznos mirovine zbog ozljede na radu. U tom smislu ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu, a upravo po toj osnovi i u tom omjeru i potražuje predmetni iznos od II. tuženika, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika odbijen.

20. Nadalje, suprotno navodu I. tuženika, primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja, a okolnost naknadnog ispunjavanja uvjeta osiguranika tužitelja za odlazak u starosnu mirovinu, nije od utjecaja na pravo tužitelja potraživati naknadu stvarno pretrpljene štete. Međutim, neovisno od toga što je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18.) pobliže precizirana odredba članka 161. stavka 2. ZOMO-a na način da je izmijenjena u smislu da naknadu stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja čine i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (točka 1.) treba navesti da i ranija zakonodavna regulativa (članak 161. stavak 2. ZOMO/13.), povezana sa sadržajem odredbe članka 60. stavka 1. ZOMO-a koja propisuje da prava stečena na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti prema kojem je pravo određeno, u pravilnom i logičnom uzajamno povezujućem tumačenju - reflektira istovjetno normativno uređenje jer ukazuju da se jednom stečeno pravo s osnova potpunog gubitka radne sposobnosti, a koje se manifestira kroz pravo na invalidsku mirovinu, ne može prevesti u pravo na starosnu mirovinu slijedom čega se niti obveza tuženika ne može prosuđivati u odnosu na kriterij starosne mirovine, kada je utemeljena na invalidskoj mirovini.

21. Dakle, u odnosu na I. tuženika, a obzirom da je utuženo razdoblje od 01. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023., treba primijeniti ZOMO kojim je propisano i to čl. 161., da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja time da naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

22. Budući da visina zahtjeva proizlazi iz obračuna isplata koji predstavljaju javnu ispravu i u kojem je naznačen ukupno isplaćen iznos koji predstavlja štetu za tužitelja, temeljem odredaba ZOMO-a, zahtjev je utvrđen osnovanim u odnosu na I. tuženika te je odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Iz gore navedenog razloga sud nije utvrđivao ostale sporne činjenice niti izvodio i ocjenjivao ostale dokaze i prigovore stranaka te ih nije posebno ni obrazlagao.

24. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate i to od 18. listopada 2023. kako i potražuje u tužbi, sukladno čl. 165. st. 3. ZOMO-a, jer je I. tuženik primio zahtjev za naknadu štete 02. listopada 2023.

25. Visina zatezne kamate određena je sukladno tužbenom zahtjevu i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

26. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 05. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić

Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana