Posl.broj P-564/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Jadranki Klečak u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa Zvonko Kristović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Zvonka Kristovića, odvjetnik u Dubrovniku, i zamjenice punomoćnika tuženika LČ, odvjetničke vježbenice, dana 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju iznos od 650,34 € , a na koji teku zatezne kamate i to od 5.travnja 2006.g. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 796,96 €, a na koji teku zatezne kamate i to od 12.studenog 2011.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 5. lipnja 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 21.lipnja 2024.g., tužitelj navodi da je sa tuženikom s tuženikom 27.ožujka 2006.g. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu OU- 349/2006, broj ugovora: 3206391738 temeljem kojega je tuženik isplatio tužitelju iznos kredita od 175.056,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Člankom 7. Ugovora o namjenskom kreditu, ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 877,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Sukladno čl.3. Ugovora, ugovoreni rok otplate kredita bio je 25 godina.

Čl.23.c. Ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. U čl.2.st.4. Ugovora navedeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

Iz navedenih odredbi ne proizlazi o kakvim bi se točno naknadama radilo te tuženik nije egzaktno naveo niti pojasnio što iste podrazumijevaju.

Iz dopisa Zagrebačke banke d.d. od 11.travnja 2024. g. proizlazi da je tužitelju dana 04.04.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 650,34€, dana 11.11.2011.naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 796,96 €. Dakle, tužitelju je na temelju ulazne i izlazne naknade ukupno naplaćeno 1.447,30 €.

Naime, riječ je o unaprijed formuliranim odredbama ugovora sastavljenim od strane banke, odnosno tuženika na koje tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati niti je mogao znati na koji način će takve naknade biti formirane.

Zakon o zaštiti potrošača u čl.53.st.1.propisuje: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasno je da tužitelj nije mogao utjecati ni na opće uvjete poslovanja Kreditora. Takvim postupanjem tuženika došlo je do povrede načela ravnopravnosti te je tužitelj stavljen u slabiji položaj.

Čl.53.st.2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje: Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza kao i načela ravnopravnosti. Direktiva 93/13/ EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima također štiti potrošača te u čl.3. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

Naime, tuženik je iskoristio svoj jači položaj i takvom nametnutom obvezom povrijedio je tužiteljeva prava.

Nadalje, praksa suda EU u brojnim predmetima utvrdila je da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, tj. tuženika , kako u smislu pregovaranja tako i u smislu obaviještenosti. Jasno je kako je između tužitelja i tuženika postojala znatna neravnoteža. Županijski sud u Splitu u odluci Gž- 617/2022-3 ističe kako je u predmetu broj C-26/13 navedeno da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Dakle, potrošač bi trebao razumjeti smisao svake pojedine odredbe kao i posljedice koje iz toga proizlaze. Osim prakse suda EU i praksa naših sudova je potvrdila kako potrošači nisu bili u mogućnosti pregovarati s bankama u vezi spornih naknada. Ustavni sud je u U- III/3231/2022 zaključio da banke nisu smjele ugovarati tzv. izlazne naknade te je odbio ustavne tužbe PBZ banke d.d. i Addiko banke d.d. Poziva se na odluku Županijskog suda u Splitu Gž-617/2022-3.

Dakle, tuženik je postupio nepošteno, iskoristio je svoj jači položaj i nametnuo tužitelju odredbe ugovora o kojima tužitelj nije mogao pregovarati niti je na iste mogao utjecati. Takve odredbe obvezale su tužitelja na plaćanje ulaznih i izlaznih naknada, a za koje su sudovi utvrdili da nisu smjele biti naplaćene.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita točnije ista je izražena u točno naznačenom postotku sukladno Odluci o Tarifi naknada . Mišljenja je da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama da bi se imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe prigovor zastare potraživanja. U argumentaciji svojih navoda poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbe Zakona o obveznim odnosima, a također ukazuje i na praksu suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tužitelj u podnesku od 21.kolovoza 2024. u odnosu na prigovor zastare se poziva na odluku Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30.siječnja 2020.g. broj: Su-IV-47/2020-2 te na odluku Županijski sud u Splitu je u presudi Gž- 2109/2023-3.

4. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Isto potvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2024.

5.U dokaznom postupku sud je pregledao svu pravno relevantnu dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu, OU-349/2006, br. ugovora: 3206391738,, ovjeren po JB Anđelku Staniću,(list spisa 7-14), Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (list spisa 15-21), Dopis Zagrebačke banke d.d. od 11.travnja 2024.g. Zagrebačka banka d.d. - rekonstrukcija prometa (list spisa 22-35), Dodatak Ugovoru OV-11102/2009,ovjeren po JB Anđelku Staniću (list spisa 36-40), Uputa za odobravanje kredita građanima (list spisa 66-68), Izvadak iz odluke o Tarifi naknada za usluge od 2006. godine. (list spisa 69-127), Opći uvjeti poslovanja banke iz 1999. godine (list spisa 128-132), presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2025.g. (list spisa 142- 157), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list spisa 162-163).

5.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 30.03.2006. godine kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te isplata iznosa naplaćene naknade te utvrđenje ništetnosti odredbe citiranog ugovora o kreditu (23 C)

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 30.03.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 3206391738, a kojim Ugovorom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

9.Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje navedene naknade nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

10. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je kod Zagrebačke banke imao predmetni kredit koji je bio stambene namjene, te napominje da je prethodno vodio već postupak protiv banke vezano za ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i taj postupak je pravomoćno okončan u njegovu korist. U ovom postupku je tužio iznose koji se odnose na ulazno izlaznu naknadu kredita i što se tiče samog pregovora odnosno sklapanja ugovora o kreditu, prilikom sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja sa bankom u vezi iznosa tih naknada, već je tužitelj dobio unaprijed pripremljen ugovor od banke u kojem se ništa nije moglo mijenjati odnosno ugovor je bio po principu "uzmi ili ostavi". Ugovoru je pisalo kolike će biti naknade, međutim, kao što je rekao o tim iznosima se nije moglo pregovarati. Tužitelj je ugovor o kreditu pročitao, razumio ga, međutim, ponavlja da nije bilo mogućnosti pregovaranja, to je zaključio iz razgovora sa osobnom bankaricom, koja je pred tužitelja donijela već unaprijed pripremljen i gotov ugovor za potpis. Bio je upoznat sa činjenicom da će za obradu kredita biti naplaćena naknada tkzv. ulazna naknada, međutim, u to vrijeme nije imao saznanja da će kredit prijevremeno otplatiti i da će mu banka za to zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu. Što se tiče razgovora, na što se odnosi naknada sa osobnim bankarom, službenica mu je dala do znanja da banka to tako radi. To je tako bilo propisano uvjetima poslovanja banke, za koje se ne sjeća da je dobio, obzirom da je od tada prošlo vrijeme od 20 godina. Navodi da tada nije imao saznanja da HNB štiti tečaj vezan za valutu EUR, a dok za CHF to nije bio slučaj, pa u tom smislu se ne bi bio niti odlučio uzeti kredit u CHF, pa tako niti do ovog svega ne bi niti došlo. Iznos za ulaznu naknadu banka je pri samoj obradi kredita ustegnula taj iznos, što je tužitelju već tada bilo poznato, međutim, smatra da je na taj način banka postupala nepošteno odnosno prijevarno. Tužitelj navodi kako nije inicirao promjenu bilo koje odredbe ugovora, zato što je shvatio da to nije moguće, u tom smislu ga nisu niti pitali, već su mu samo dali ugovor na potpis. Ovaj kredit je tužitelj uzeo za svoje osobno stambeno zbrinjavanje. Bila je riječ o nadogradnji obiteljske kuće, te je naknadno u tom dijelu taj dio iznajmljivao kao dva apartmana, a sve kako bi mogao zatvoriti obveze upravo po ovom kreditu odnosno vraćati taj kredit. Ne sjeća se točno perioda u kojem je iznajmljivao, misli da je to bilo 2-3 godine nakon sklapanja ugovora o kreditu. To je trajalo sve dok nije prodao tu kuću, obzirom da nije mogao podmirivati rate kredita. Navodi kako je isplatom iznosa naknade bio financijski oštećen.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, naplate naknade za prijevremenu otplatu te isplatu potraživanog iznosa.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda

Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

13. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu prije zaključenja ugovora kao ni prilikom njegovog potpisivanja, a niti nakon toga nitko nije pojasnio njegovu obvezu vezano uz plaćanje naknada. Iskaz tužitelja također ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati niti je mogao predvidjeti.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita. Iz sadržaja odredbe članka 23C sklopljenog ugovora o kreditu više je nego jasno da iznos naknade nije jasno određen, da je isti ovisan isključivo o volji kreditora te da za korisnika kredita taj iznos predstavlja neizvjesnu činjenicu obzirom da će mu iznos biti poznat tek u trenutku prijevremene otplate i to u visini koju odredi kreditor svojim internim aktom (uvjetima poslovanja), koji će biti u primjeni u trenutku prijevremene otplate.

16. Slijedom izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, te sud nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 650,34 EUR (4.900,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.04.2006. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a) te iznosa od 796,96€ (6.004,67 kn) s kamatom od 11.11.2011.g. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

17. Iako je tuženik sporio visinu tužbenog zahtjeva ista nedvojbeno proizlazi iz same obavijesti koju je tuženik 11.travnja 2024.g. dostavio tuženiku na njegovu adresu i u kojem ga obavještava o naplaćenim naknadama po kreditnoj partiji broj 7103074979, koja se nesporno odnosi na predmetni ugovor o kreditu, a prema kojem je Banka dana 04.04.2006 tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u visini od 4.900,00 kn te dana 11.11.2011 naplatila naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 6.004,67 kn. Prema utvrđenom fiksnom tečaju konverzije koji je zakonski određen u iznosu od 1 Eur=7,53450 HRK, isto predstavlja iznose navedene u izreci ove odluke.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 48 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.447,30 EUR. Naime, vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se traži tužbenim zahtjevom. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 21.8.2024. (100 bodova), ročište 20.1.2025.g. i 06.05.2025 (po 100 bodova), ročište za objavu presude 50 bod, što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 900,00 EUR te uz 25% PDV-a od 200,00 EUR, sveukupno 1.125,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te na presudu u iznosu od 53,09 €, je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a dok je stopa određena prema odredbi članka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.)

Dubrovnik, 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun.tuženika