Poslovni broj Pr-38/2024-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Kneževiću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko- upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, 05. lipnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.079,93 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 55,38 Eura od 16.11.2020.,

- na iznos od 33,84 Eura od 16.12.2020.,

- na iznos od 27,69 Eura od 16.01.2021.,

- na iznos od 33,84 Eura od 16.03.2021.,

- na iznos od 52,97 Eura od 16.04.2021.,

- na iznos od 38,68 Eura od 16.05.2021.,

- na iznos od 41,91 Eura od 16.06.2021.,

- na iznos od 44,00 Eura od 16.07.2021.,

- na iznos od 23,05 Eura od 16.08.2021.,

- na iznos od 64,47 Eura od 16.09.2021.,

- na iznos od 67,69 Eura od 16.10.2021.,

- na iznos od 72,56 Eura od 16.11.2021.,

- na iznos od 33,84 Eura od 16.12.2021.,

- na iznos od 55,92 Eura od 16.01.2022.,

- na iznos od 64,37 Eura od 16.02.2022.,

- na iznos od 67,69 Eura od 16.03.2022.,

- na iznos od 67,69 Eura od 16.04.2022.,

- na iznos od 67,69 Eura od 16.05.2022.,

- na iznos od 67,69 Eura od 16.06.2022.,

- na iznos od 47,38 Eura od 16.07.2022.,

- na iznos od 51,58 Eura od 16.08.2022.

do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 680,01 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 1.525,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za preostali traženi iznos od 625,00 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova u iznosu od 600,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČE iz [adresa] (dalje: tužitelj) 02. lipnja 2025. sudu podnosi tužbu protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tužena) u kojoj navodi da je tužitelj djelatna vojna osoba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, u činu narednika, raspoređen na radno mjesto zapovjednika desetine u Vojnoj pošti 3458 u Zemuniku Donjem, a da svoj rad obavlja sukladno radnom vremenu postrojbe, od 07,00 do 15,00 sati. Tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla, ovo s obzirom da nema organizirani prijevoz na posao i s posla, koje da mu je pravo tužena kao poslodavac i priznala u svojoj odluci klasa: 121-05/14-01/3 od 11. travnja 2014. s danom 01. veljače 2014. od kada mu isplaćuje 700,00 kn mjesečno do 01.prosinca 2017., a nakon toga pa do danas mjesečno isplaćuje 770,00 kn, ovisno od toga koliko tužitelj stvarno radi u konkretnom mjesecu. Međutim, tužitelj da ima pravo na veći iznos od ovog koji mu isplaćuje tužena. Naime, tužitelj da je stalno nastanjen i živi u mjestu [adresa], općina Pakoštane, pa kako do vojarne u Zemuniku Donjem nema organiziranog prijevoza, to da mu je tužena prema čl. 10. st. 2. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza dužna naknaditi troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte najjeftinijeg javnog prijevoza za istu udaljenost putovanja ili mu naknaditi trošak u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ukoliko bi ova opcija bila povoljnija za tuženicu. Kako između [adresa] i [adresa] nema izravne međumjesne linije, tužitelj da ima pravo na naknadu mjesečnih karata na relaciji [adresa] u iznosu od 750,00 kn i Zadar-Zemunik Donji u iznosu od 530,00 kn, što da je ukupno 1.280,00 kn odnosno 169,89 Eura mjesečno. Tužena da je međutim tužitelju za razdoblje od 01. veljače 2014. do 31. prosinca 2022. isplaćivala naknadu za prijevoz, ali samo u dijelu i to iznosima od 700,00 kn odnosno 770,00 kn mjesečno, ovisno od toga koliko bi konkretni mjesec tužitelj zaista i radio, ovo sve do 31. prosinca 2022. kada mu je ovu naknadu tužena kao poslodavac počela isplaćivati prema prijeđenom kilometru na relaciji [adresa]. Ipak, predmetom ovog zahtjeva da nije naknada razlike putnog troška u iznosu od 510,00 kn odnosno 67,69 Eura u cijelom razdoblju nego samo u razdoblju od 01. listopada 2020. pa do 31. prosinca 2022., ovo iz razloga što je tužitelju pravo na naknadu do 01. listopada 2020. utvrđeno i priznato u presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-98/2023 (ranije Pr-1499/2021 i Pr-73/2020). Dakle, tužitelju da je tom sudskom odlukom već utvrđeno pravo na navedenu naknadu, a kako tužena istu naknadu nije platila ni nakon što se tužitelj istoj obratio zahtjevom za mirno rješenje spora od 09. listopada 2023. koji je tužena primila 11. listopada 2023., tužitelj da je prisiljen ustati ovom tužbom kojom traži isplatu iznosa od ukupno 1.759,94 Eura sa zateznima kamatama. Tužitelj postavlja i zahtjev za naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 24. lipnja 2024. tužena se protivi tužbenom zahtjevu te predlaže isti odbiti kao neosnovan u cijelosti. Tužitelj da je ostvarivao pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada sukladno važećem rješenju kojim da mu je utvrđena i relacija koja mu je priznata od strane poslodavca za te troškove. Iz kartice djelatnika da je razvidno i nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvarivao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u rasponu od 700,00 kn do 770,00 kn mjesečno (kada je radio cijeli mjesec odnosno umanjena za dane kada nije radio). Tužitelju da je Odlukom Ministarstva obrane klasa: 121-05/14-01/3, urbroj:

3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014., a koja je odluka bila na snazi do 05. kolovoza 2022., priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to na način da je određeno da mu se prizna pravo međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar. Odredbom čl. 10. st. 2. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ br. 131/13) da je propisano da se ako na putu ili dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta službe ne postoji mjesni i međumjesni javni prijevoz, naknada troškova prijevoza isplaćuje u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza za istu udaljenost putovanja ili naknada u visini 2,75 kn po prijeđenom kilometru ako je to povoljnije za poslodavca. Budući na relaciji od [adresa] do Zemunika Donjeg ne prometuje javni prijevoznik, a na relaciji od [adresa] do Zadra prometuje Liburnija d.o.o. da je postupljeno na navedeni način. Stupanjem na snagu izmjena pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ br. 131/13, 88/22) svi korisnici naknade za putne troškove da su bili obvezni podnijeti nove zahtjeve s pripadajućom dokumentacijom na temelju koje im je priznavano pripadajuće pravo na putne troškove. Tužitelju da je potom sukladno utvrđenim činjenicama i odredbama Pravilnika priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] Odlukom Ministarstva obrane klasa: 121-04/23-01/2199, urbroj:3522-0503-23-1 od 18. srpnja 2023. u visini od 0,18 Eura po prijeđenom kilometru. Budući da je tužitelj ostvario pravo na naknadu putnog troška u utuženom razdoblju temeljem prethodno citiranih pravomoćnih upravnih akta Ministarstva obrane, Oružane snage Republike Hrvatske, Zapovjedništvo za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem, isti da nema pravo na isplatu koju traži ovom tužbom, te tužena predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužena postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U podnesku od 02. kolovoza 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu, tužitelj navodi da tužena u uvodnom dijelu svog odgovora na tužbu zapravo potvrđuje osnovanost tužiteljeve tužbe jer sama navodi kako mu je tužena još od 11. travnja 2014. kada je donijeta odgovarajuća odluka pa sve do 05. kolovoza 2022. kada je donesena nova odluka od 07. listopada 2022. priznato pravo na naknadu putnog troška u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika Liburnije d.o.o. na relaciji [adresa]. Međutim, problem da je u tome što tužena nije tako i postupala već je tužitelju cijelo utuženo razdoblje laćala samo dio tog putnog troška i to samo u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte na relaciji [adresa], ali ne i one Zadar-Zemunik Donji i to da i je razlog podnošenja ove tužbe. Tužena da takvo svoje postupanje najprije pokušava pravdati time što između [adresa] i [adresa] nema izravne prijevozničke linije, međutim, to da nije od bilo kakvog značaja jer da postoji ona između Zadra i Zemunika Donjega, te potom i navodnom pravomoćnosti upravnih akata Ministarstva obrane pri čemu se misli na već navedenu odluku o priznanju putnog troška od 11. travnja 2014. ni potonje da nema nikakvog značaja ni opravdanja budući da ta odluka o naknadi putnog troška nije upravni akt u smislu Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima već neupravan akt donesen sukladno odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, pri čemu se takvo pravo u tom neupravnom aktu ili odluci samo deklarira, a stvarno se temelji na odredbama drugih zakona i Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza pa kako je to neupravni akt, na njega da se tužitelj nije ni trebao, a niti mogao žaliti, niti ga osporavati u upravnom postupku, pa da se sada ne bi o pravu tužitelja moglo raspravljati i odlučivati. Sve i da taj dokument je upravni akt, to da opet ne bi značilo da tužena nije bila dužna tužitelju naknaditi puni putni trošak odnosno obje cijene mjesečne prijevozničke karte, one na relaciji [adresa], koju mu je tuženica i naknađivala, te dalje one na relaciji Zadar-Zemunik Donji, koju mu tuženica nije naknađivala. Što se tiče pravne osnove tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe da su iste parnične stranke pred ovim sudom već vodile postupke identičnog činjeničnog i pravnog sklopa odnosno tužitelj da je postavio zahtjev identičan predmetnom, samo za razdoblje od 01. veljače 2014. do 30. rujna 2020. i taj da je spor pravomoćno okončan potpunim pravnim uspjehom tužitelja, što da ima značiti da je u presudama iz tih postupaka isti ovaj sud uvažio tužbene zahtjeve istog ovog tužitelja, prethodno odbivši neosnovanima sve prigovore tužene, a neki od kojih neosnovanih prigovora da su ponovno istaknuti i u ovom predmetu.

4. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 22. siječnja 2025., tužitelj u podnesku od 06. veljače 2025. navodi da na nalaz i mišljenje nema primjedbi niti prigovora te sukladno obračunu sadržanom u istom uređuje tužbeni zahtjev na način da od tužene tako uređenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.079,93 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku. Kako je tužitelj početno tužbom od tužene tražio isplatu iznosa od 1.759,94 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, to tužitelj ovim podneskom od 06. veljače 2025. u biti djelomično povlači tužbu i to za iznos od 680,01 Eura sa zakonskom zateznom kamatom. Kako se tužena po zaprimanju podneska tužitelja od 06. veljače 2025. nije usprotivila djelomičnom povlačenju tužbe već je u podnesku od 12. veljače 2025. navela da se protivi kao neosnovanom i tako uređenom tužbenom zahtjevu te ga je predložila odbiti dalje na ročištu glavne rasprave 26. svibnja 2025. navodeći i to da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) u točci I. izreke ovog rješenja utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 680,01 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Odluku Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa:

121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73), potvrdu Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva HRZ i PZO, 93. Zrakoplovna baza klasa: 121-05/13-01/03, urbroj: 3458-02S4/2-13-119 od 27. studenog 2013. (list spisa 6-8), potvrdu Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH, Zapovjedništva HRZ i PZO, Vojne pošte 3458 Zemunik Donji klasa: 121-05/13-01/10, urbroj: 3458-03-13-22 od 18. studenog 2013. (list spisa 9), Cjenik radničkih mjesečnih pokaznih karata Liburnije d.o.o. Zadar (list spisa 10), potvrdu Liburnije d.o.o. Zadar od 17. studenog 2017. (list spisa 11), zahtjev za mirno rješenje spora s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 12-14), karton primanja radnika ČE u razdoblju od 10/2020 do 12/2022 (list spisa 24-39), evidenciju radnog vremena ČE u razdoblju od 10/2020 do 12/2022 (list spisa 40-66), Odluku Ministarstva obrane, Glavnog stožera RH, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121- 04/23-01/2199, urbroj: 3522-0503-23-1 od 18. srpnja 2023. (list spisa 67), Odluku Ministarstva obrane, Glavnog stožera RH, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121- 04/22-01/1856, urbroj: 3522-0503-22-2 od 07. listopada 2022. (list spisa 68), dopis Ministarstva obrane, Oružane snage, HRZ 93. krilo Zemunik Donji adresiran na Središnjicu za upravljanje osobljem od 29. kolovoza 2022. (list spisa 69-70), dopis Ministarstva obrane, Glavni stožer OS RG, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/20-01/2, urbroj:

3522-0503-20-54 od 20. svibnja 2020. (list spisa 71-72), presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-1499/2021 od 16. veljače 2022. (list spisa 80-87), presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-978/2022-2 od 23. svibnja 2023. (list spisa 88-92), presudu na temelju odricanja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-98/2023 od 26. listopada 2023. (list spisa 93-96), potvrdu o uplati predujma u iznosu od 400,00 Eura (list spisa 115) i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 22. siječnja 2025. (list spisa 103-109). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi (obzirom je tužitelj na ročištu glavne rasprave povukao prijedlog za saslušanje parničnih stranaka, koji je u tom trenutku bio jedini dokaz koji nije izveden) pri čemu sud ističe da sukladno načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka nije pozivao stalnog sudskog vještaka Boženu Kačanić da usmeno iznese nalaz i mišljenje dano u pisanom obliku na ročištu pred sudom, prvenstveno jer stranke nisu imale prigovora na ispravnost matematičkog izračuna sadržanog u pisanom nalazu i mišljenju vještaka, a dalje i vodeći računa da se radi o financijskom vještačenju koje se najbolje razumije čitanjem pisanog oblika nalaza i mišljenja ukoliko u istom ne postoje nedostaci i nelogičnosti, što je ovdje slučaj, te jer su i stranke na ročištu glavne rasprave održanom 26. svibnja 2025. izrijekom navele da nije potrebno pozivati sudskog vještaka na usmeno iznošenje pisanog nalaza i mišljenja pred sudom.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Tužitelj kao djelatna vojna osoba tužbom traži da mu tužena isplati iznos od 1.079,93 Eura sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi naknade troškova prijevoza za redoviti dolazak na posao i odlazak s posla u razdoblju od 01. listopada 2020. do 31. srpnja 2022. koji da mu je propustila isplatiti u cijelosti pa je tako predmet ovog spora isplata naknade troškova prijevoza djelatne vojne osobe za redoviti dolazak na posao i odlazak s posla.

6.2. Sukladno odredbi čl. 8. st. 1. („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su se pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

6.3. Sukladno odredbi čl. 135. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, dalje: Zakon o službi u Oružanim snagama) djelatne vojne osobe imaju pravo na plaću, dodatke na plaću i druga materijalna prava, na način i pod uvjetima utvrđenim tim zakonom i propisima donesenim na temelju tog zakona, a čl. 147. Zakona o službi u Oružanim snagama propisuje da djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla.

6.4. Odredba čl. 2 st. 2. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ br. 131/13, dalje: Pravilnik), a kojim su propisom u ovdje utuženom razdoblju bili uređeni uvjeti i postupak ostvarivanja prava djelatnih vojnih osoba na prijevoz za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla i pravo na naknadu troškova prijevoza, propisuje da će se djelatnoj vojnoj osobi priznati pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza samo u slučaju kada prijevoz nije organiziran na način propisan stavkom 1. tog članka, a kojim je stavkom propisano da djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na mjesni i međumjesni prijevoz za redoviti dolazak i odlaska na posao i s posla na slijedeće načine: prijevozom za osobne potrebe kapacitetima Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske; posrednim linijskim prijevozom kapacitetima ugovornih prijevoznika; prijevozom ugovornih prijevoznika prema redovnom voznom redu ili redu plovidbe.

6.5. Odredba čl. 9. st. 1. Pravilnika propisuje da djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza ili naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru ako je to povoljnije za poslodavca u slučaju da prijevoz nije organiziran na način propisan člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. tog Pravilnika.

6.6. Odredba čl. 10. st. 1. Pravilnika propisuje da će se djelatnoj vojnoj osobi kojoj na dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta službe nije organiziran prijevoz na način propisan člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. tog Pravilnika isplatit naknada troškova prijevoza na posao i s posla koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza ili naknada u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru ako je to povoljnije za poslodavca.

6.7. Nastavno na navedeno, odredba čl. 10. st. 2. Pravilnika propisuje da se ako na putu ili na dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta službe ne postoji mjesni i međumjesni javni prijevoz, naknada troškova prijevoza isplaćuje u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza za istu udaljenost putovanja ili naknada u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru ako je to povoljnije za poslodavca.

6.8. Konačno, odredba čl. 12. st. 1. Pravilnika propisuje da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana, udaljenja iz službe i drugih slučajeva privremene spriječenosti za rad kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla pri čemu odredba st. 2. tog članka propisuje da se djelatnoj vojnoj osobi koja pravo na naknadu troškova prijevoza ostvaruje u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza, u slučajevima iz stavka 1. tog članka, naknada troškova prijevoza obračunava na način da se iznos cijene mjesečne karte podijeli s brojem radnih dana u mjesecu i dobiveni iznos pomnoži s brojem dolazaka na posao.

7. U postupku među strankama nije sporno da je u utuženom razdoblju od listopada 2020. do uključno srpnja 2022. tužitelj bio djelatna vojna osoba Oružanih snaga Republike Hrvatske raspoređen na rad u vojarni u Zemuniku Donjem. Osim što nije sporna, ova činjenica proizlazi i uvidom u Odluku Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73) i potvrdu Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva HRZ i PZO, 93. Zrakoplovna baza klasa: 121- 05/13-01/03, urbroj: 3458-02S4/2-13-119 od 27. studenog 2013. (list spisa 6-8).

7.1. Također, među strankama nije sporno niti to da je kroz utuženi period od listopada 2020. do uključno srpnja 2022. tužitelj imao prebivalište na adresi [adresa], dakle, da je za dolazak na posao u Zemunik Donji morao putovati iz mjesta [adresa] odnosno za povratak s posla je morao putovati iz [adresa] u [adresa].

7.2. Temeljem navedenih činjenica sud kao nedvojbeno utvrđuje da je pravo tužitelja na prijevoz za redoviti dolazak na posao i odlazak s posla odnosno pravo na naknadu troškova prijevoza propisano i regulirano Pravilnikom o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ br. 131/13, dalje: Pravilnik).

7.3. Među strankama u postupku nije sporno to da za dolazak na posao i odlazak s posla tužitelja kao djelatne vojne osobe tužena kao poslodavac nije organizirala i osigurala prijevoz za osobne potrebe kapacitetima Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske niti prijevoz posebnim linijskim prijevozom kapacitetima ugovornih prijevoznika niti prijevoz prijevozom ugovornih prijevoznika prema redovnom voznom redu ili redu plovidbe. Dakle, nije sporno to da tužitelj u utuženom periodu nije ostvarivao pravo na mjesni i međumjesni prijevoz za redoviti dolazak na posao i odlazak s posla sukladno odredbi čl. 2. st. 1. Pravilnika, ovo budući tužena takav način prijevoza nije organizirala i osigurala.

7.4. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je za utuženi period od listopada 2020. do uključno srpnja 2022. tužena tužitelju priznala naknadu troškova javnog prijevoza i to međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar, a kako to proizlazi uvidom u Odluku Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73).

7.5. Iz sadržaja Odluke Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14- 850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73) proizlazi i to da je tužitelju pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla priznato na relaciji [adresa] – [adresa] obzirom ne postoji organizirani prijevoz propisan člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. Pravilnika.

7.6. Pri tome, iz kartona primanja radnika ČE u razdoblju od 10/2020 do 12/2022 (list spisa 24-39), a što među strankama u ovom postupku nije niti sporno, proizlazi da je tužena u utuženom periodu tužitelju po osnovi naknade troškova prijevoza isplaćivala iznose u rasponu od 700,00 kn do 770,00 kn mjesečno, visinu ove naknade utvrđujući ovisno o broju dana u mjesecu kada je tužitelj putovao na posao i s posla, koji je pak broj dana razvidan iz evidencije radnog vremena ČE u razdoblju od 10/2020 do 12/2022 (list spisa 40-66) i točnost kojeg broja dana tužitelj ne spori.

8. Međutim, tužitelj tvrdi da mu isplatom iznosa u rasponu od 700,00 kn (92,91 Eura) do 770,00 kn (102,20 Eura) mjesečno, tužena nije naknadila ukupan iznos troškova prijevoza na naknadu kojeg iznosa je on sukladno Pravilniku u utuženom periodu imao pravo, ovo jer da iznos koji mu je tužena isplatila nije obračunat prema cijenama najpovoljnijih mjesečnih karti prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar na relacijama [adresa] – [adresa] te [adresa] – [adresa], a što da je trebao biti budući da ne postoji izravna međumjesna linija na relaciji [adresa]

– Zemunik Donji.

8.1. Da tužena u utuženom periodu visinu naknade troškova prijevoza tužitelja nije obračunavala prema cijenama najpovoljnijih mjesečnih karti prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar na relacijama [adresa] – [adresa] te dalje Zadar – Zemunik Donji u postupku nije sporno.

8.2. Kako pri tome sud uvidom u potvrdu Liburnije d.o.o. Zadar od 17. studenog 2017. (list spisa 11) kao i Cjenik radničkih mjesečnih pokaznih karata Liburnije d.o.o. Zadar (list spisa 10) utvrđuje da Liburnija d.o.o. Zadar, koji je općepoznato iz svakodnevnog života jedini javni međumjesni prijevoznik na području Zadarske županije, ne prometuje na relaciji [adresa]

– Zemunik Donji i obratno, a temeljem koje činjenice sud kao nedvojbeno utvrđuje to da tužitelj iz [adresa] kao svog mjesta prebivališta za dolazak na posao u Zemunik Donji i obratno u utuženom razdoblju nije imao raspoloživ direktni javni međumjesni prijevoz (prijevoz na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno), iz koje pak činjenice dalje proizlazi utvrđenje suda da je dolazak na posao i odlazak s posla tužitelju u utuženom razdoblju bio moguć jedino korištenjem javnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] te [adresa] i obratno, kao relacijama na kojima javni međumjesni prijevoznik Liburnija d.o.o. Zadar redovno prometuje kojima je pri tome moguć dolazak iz [adresa] u [adresa] i obratno, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da je sukladno čl. 10. st. 1. i st. 2. Pravilnika u svezi čl. 2. st. 3. Pravilnika tužena iznos troškova prijevoza na naknadu kojih je tužitelju Odlukom Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73) priznala pravo bila dužna obračunavati prema visini cijena mjesečnih karti javnog međumjesnog prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar za prijevoz na relaciji [adresa] – [adresa] te za prijevoz na relaciji Zadar- Zemunik Donji, a obzirom je upravo javni prijevoz na tim relacijama za tuženu kao poslodavca najjeftiniji javni međumjesni prijevoz kojim pri tome tužitelj ima mogućnost iz mjesta svog prebivališta Č doći na posao u Zemunik Donji i obratno, a kako to utvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-978/2022-2 od 23. svibnja 2023. u činjenično i pravno istovrsnom sporu samo odlučujući o pravu ovdje tužitelja na naknadu troškova prijevoza za ranije razdoblje (od travnja 2014. do rujna 2020.) od ovdje utuženog razdoblja (a tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-228/2023-3 od 06. ožujka 2025. donesenoj u pravno i činjenično istovrsnoj pravnoj stvari).

8.3. Iz potvrde Liburnije d.o.o. Zadar od 17. studenog 2017. (list spisa 11) proizlazi da je cijena radničkog mjesečnog pokaza na relaciji [adresa] – [adresa] u utuženom periodu iznosila 750,00 kn, isto kao što to proizlazi iz potvrde Liburnije d.o.o. Zadar od 22. siječnja 2025. koju je za potrebe izrade nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari sukladno ovlaštenju suda pribavio stalni sudski vještak (list spisa 109), a iz koje potvrde dalje proizlazi i to da je cijena radničkog mjesečnog pokaza na relaciji Zadar – Zemunik Donji u utuženom periodu iznosila 530,00 kn kao i to da direktna linija na relaciji [adresa] – [adresa] ne prometuje.

8.4. Utvrdivši navedeno, sud je odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Boženi Kačanić na okolnost razlike (izražene u valuti Euro) između mjesečnih iznosa koje je tužena obračunala tužitelju za utuženi period kao naknadu troškova prijevoza za redoviti dolazak na posao i s posla i iznosa koji bi tužitelj po osnovi naknade troškova prijevoza za utuženi period ostvario da je tužena naknadu troškova obračunavala po osnovi cijene mjesečne karte najpovoljnijeg javnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i cijene mjesečne karte najpovoljnijeg javnog prijevoza na relaciji Zadar – Zemunik Donji te iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Boženi Kačanić od 22. siječnja 2025. (list spisa 103-109) proizlazi da je tužitelju za utuženo razdoblje po takvom obračunu trebalo biti isplaćeno 2.728,86 Eura naknade troškova prijevoza na posao i s posla (mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 6 Tablice 1. na listu spisa 106), a da mu je tužena stvarno isplatila 1.663,44 Eura naknade troškova prijevoza (mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 7 Tablice 1. na listu spisa 106), razlika kojih iznosa je 1.065,42 Eura (ukoliko se uzme u obzir negativno umanjenje od 14,46 Eura prikazano za mjesec siječnja 2021.) odnosno 1.079,93 Eura kada se zbroje mjesečne razlike (iznosi u stupcu 8 Tablice 1. na listu spisa 106) između iznosa naknade koji bi tužitelju bio obračunat za pojedini mjesec da je tužena tu naknadu obračunavala po osnovi iznosa mjesečne karte najpovoljnijeg javnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i na relaciji Zadar – Zemunik Donji (što je prema utvrđenju ovog suda bila dužna učiniti) i iznosa naknade koji mu je stvarno obračunala, bez umanjenja ovog zbroja za iznos od 14,46 Eura koji je iznos prema nalazu sudskog vještaka tužena tužitelju preplatila za siječanj 2021. godine, a koje umanjenje obračunate razlike u naknadi prema utvrđenju suda nije potrebno vršiti obzirom tužena u ovom postupku ne ističe prigovor radi prebijanja predmetne tražbine tužitelja s iznosom koji mu je ona preplatila (i na povrat kojeg bi iznosa tužena eventualno ostvarivala pravo po pravilima o stjecanju bez osnove).

8.5. Na takav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 22. siječnja 2025. (list spisa 103-109) niti tužitelj niti tužena nisu imali prigovora, a kako je sud ispitujući ovaj dokaz utvrdio da je stalni sudski vještak traženi obračun izradio primjenom odredbe čl. 12. st. 1 i st. 2. Pravilnika odnosno visinu naknade troškova prijevoza utvrdio ovisno o broju mjesečnih dolazaka tužitelja na posao broj tih dolazaka utvrdivši po Evidenciji radnog vremena tužitelja koju u spis dostavlja tužena te primjenom cijene mjesečne radničke pokazne karte za tuženu najjeftinijeg javnog međumjesnog prijevoza koji je tužitelju omogućavao dolazak na posao i odlazak s posla, sud je ovaj nalaz i mišljenje cijenio objektivnim, detaljnim, preglednim i izrađenim sukladno pravilima struke, odredbama važećih propisa te primjenom podataka o radu tužitelja iz radnopravne dokumentacije koju u spis dostavlja sama tužena; poradi čega je sud isti prihvatio te temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da je tužena zbog pogrešnog obračuna naknade troškova prijevoza za utuženo razdoblje tužitelju po osnovi naknade troškova prijevoza isplatila iznos od 1.079,93 Eura manje od iznosa koji mu je pravilnim obračunom te naknade bila dužna isplatiti, mjesečno u iznosima prikazanih u stupcu 8. Tablice 1. sadržane u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka od 22. siječnja 2025. (list spisa 106).

8.6. Slijedom svega navedenog je sud odlučio kao u izreci presude, pri čemu je odluku o isplati zakonske zatezne kamate utemeljio na odredbi čl. 29. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), visinu iste odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a tijek iste za svaki pojedinačni mjesečni iznos naknade troškova prijevoza odredivši od prvog dana po danu dospijeća ove naknade na plaćanje u idućem mjesecu, ovo analognom primjenom odredbe čl. 92. st. 3. ZoR sukladno kojoj isplata plaće i naknade plaće pa analogno tome i ostalih primitaka radnika po osnovi radnog odnosa dospijeva najkasnije petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec.

9. Navodi tužene u svezi naknade troškova prijevoza koji su tužitelju priznati nakon stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnikom o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ br. 88/22) sud nije cijenio relevantnim, a budući se isti odnose na razdoblje koje nije predmet ovog postupka.

9.1. Što se pak tiče navoda tužene da je tužitelj pravo na naknadu putnog troška u utuženom razdoblju ostvario temeljem pravomoćnog upravnog akta Ministarstva obrane, Oružanih snaga Republike Hrvatske, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem pod čime tužena govori upravo o Odluci Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem klasa: 121-05/14-01/3, urbroj: 3522-0502-14-850 od 11. travnja 2014. (list spisa 5, 73), za istaknuti je da je sud ovu presudu utemeljio upravo na utvrđenju da tužitelj za utuženi period ima pravo na naknadu troškova prijevoza i to upravo troškova najjeftinijeg javnog međumjesnog prijevoza prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar na relaciji [adresa] – [adresa], kako to tužitelju u označenoj Odluci priznaje i sama tužena, dalje obzirom na činjenicu da javni prijevoznik Liburnija d.o.o. Zadar ne prometuje direktno na liniji [adresa] – [adresa] utvrdivši i to da je visina cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika Liburnija d.o.o. Zadar kojom se može doći od [adresa] u [adresa] i obratno upravo cijena mjesečnih karti ovog prijevoznika na relacijama [adresa] – [adresa] te [adresa] – [adresa].

10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. ZPP koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnih opravdano mu nastalih troškova ovog parničnog postupka, ovo jer je tužena osim visine osporavala u cijelosti i osnovu tužbenog zahtjeva pa bi svi troškovi koji su tužitelju nastali u tijeku spora istom nastali i u slučaju da je tužitelj već početno tužbom od tužene tražio isplatu onog iznosa koji traži konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i koji mu je ovom presudom dosuđen, ovo posebno imajući u vidu da se ovdje radi o radnom sporu koji tužitelj vodi radi ostvarenja prava iz radnog odnosa i to prema Republici Hrvatskoj kao poslodavcu, a budući sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju - racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž- 1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a ocjena je suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj kao radnik prethodno pokretanju ovog spora od tužene kao poslodavca mirnim putem zatražio ostvarenje prava iz radnog odnosa međutim kojem traženju tužena nije udovoljila poradi čega je tužitelju vođenje ovog spora bio jedini način za ostvarenje prava iz radnog odnosa, pri čemu tužitelj odmah po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskog vještaka svoj zahtjev na isplatu usklađuje s tim nalazom. Slijedom citirane je odredbe sud odbio zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 600,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom dok je tužitelju priznao pravo na naknadu troškova, u visini odmjerenoj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora određenoj visinom končano postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovano nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora podnesenog nadležnom državnom odvjetništvu 11. listopada 2023. (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 32. toč. 1. Tarife), trošak sastava tužbe podnesene sudu 02. lipnja 2024. (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 02. kolovoza 2024. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 23. rujna 2024. (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska dostavljenog sudu 06. veljače 2025. kojim tužbeni zahtjev uređuje sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je provodio dokazni postupak 26. svibnja 2025. (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao za potrebe provođenja vještačenja u visini od 400,00 Eura plaćanje kojeg tužitelj dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati predujma iznosi ukupno 1.525,00 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tužitelju je priznato pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću na dosuđeni mu iznos troškova parničnog postupka od dana donošenja ove odluke o troškovima postupka do isplate. Nije kao osnovan sud priznao zahtjev tužitelja za sastav podneska od 02. svibnja 2025. budući istim tužitelj sudu dostavlja sudsku praksu u pravno i činjenično istovrsnoj stvari, međutim, kako sud osim prava poznaje i sudsku praksu, a ovdje se ne radi o dostavi sudskih odluka kojima je odlučeno o pravnom odnosu stranaka ovog spora, to sastav ovog podneska nije bio nužan za vođenje ovog postupka poradi čega sukladno čl. 155. ZPP tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova sastava istog.

U Zadru, 05. lipnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženoj po ODO GUO Zadar.