REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3051/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 5, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.106,04 eur sa zateznim kamatama na iznos od

- 0,66 eur od 30.11.2005.,

- 2,41 eur od 31.10.2008.,

- 4,28 eur od 31.12.2008.,

- 5,62 eur od 31.01.2009.,

- 6,23 eur od 28.02.2009.,

- 4,64 eur od 31.03.2009.,

- 4,96 eur od 30.04.2009.,

- 2,35 eur od 31.05.2009.,

- 0,43 eur od 30.06.2009.,

- 0,94 eur od 31.07.2009.,

- 1,96 eur od 31.08.2009.,

- 1,87 eur od 30.09.2009.,

- 0,85 eur od 31.10.2009.,

- 2,77 eur od 30.11.2009.,

- 4,31 eur od 31.12.2009.,

- 6,50 eur od 31.01.2010.,

- 5,99 eur od 28.02.2010.,

- 8,97 eur od 31.03.2010.,

- 8,40 eur od 30.04.2010.,

- 9,50 eur od 31.05.2010.,

- 19,01 eur od 30.06.2010.,

- 17,05 eur od 31.07.2010.,

- 23,04 eur od 31.08.2010.,

- 20,97 eur od 30.09.2010.,

- 17,65 eur od 31.10.2010.,

- 24,66 eur od 30.11.2010.,

- 33,58 eur od 31.12.2011.,

- 27,26 eur od 31.01.2011.,

- 29,48 eur od 28.02.2011.,

- 26,66 eur od 31.03.2011.,

- 27,17 eur od 30.04.2011.,

- 39,13 eur od 31.05.2011.,

- 40,30 eur od 30.06.2011.,

- 50,20 eur od 31.07.2011.,

- 45,08 eur od 31.08.2011.,

- 39,47 eur od 30.09.2011.,

- 38,70 eur od 31.10.2011.,

- 38,27 eur od 30.11.2011.,

- 40,93 eur od 31.12.2011.,

- 43,62 eur od 31.01.2012.,

- 43,57 eur od 29.02.2012.,

- 41,96 eur od 31.03.2012.,

- 43,05 eur od 30.04.2012.,

- 43,79 eur od 31.05.2012.,

- 42,54 eur od 30.06.2012.,

- 42,87 eur od 31.07.2012.,

- 41,93 eur od 31.08.2012.,

- 39,91 eur od 30.09.2012.,

- 40,91 eur od 12.10.2012.,

pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.224,96 eur sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 18. listopada 2005. sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-3102050 na iznos od 14.348,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju švicarskog franka kreditora važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita te koji sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora tj. tuženika, a iste predstavljaju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove, sve pozivom i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, Slijedom navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 12. studenog 2024.), traži da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.106,04 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate. kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, zahtjev za kredit, račun i suglasnost, a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 18. listopada 2005. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 14.348,37 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50 % (čl. 2.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.).

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Iz okolnosno uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da mu je predmetni kredit u valuti CHF prezentiran kao najpovoljniji kredit. Također mu je rečeno koliko će iznositi rata kredita no nije upozoren da bi rate mogle toliko rasti niti su mu pojašnjene pojedine odredbe ugovora a niti se o pojedinim odredbama moglo pregovarati već mu je samo predan ugovor na potpis.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio (prijedlog povučen na ročištu 12. listopada 2023.) saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba.

8.2. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javi bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

9. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe o valutnoj klauzuli to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) utvrđeno postojanje osnove zahtjeva.

10. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

10.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj sklopio kao fizička osoba i to za izričitu namjenu a to je kupnja vozila time da je tužitelj u iskazu, kojeg sud prihvaća, naveo da je vozilo kupljeno i korišteno isključivo za osobne potrebe.

10.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača.

10.3. Polazeći od okolnosno uvjerljivog iskaza tužitelja sud nesvrsishodnim ocjenjuje prijedlog tuženika da se službenim putem pribavljaju podaci kao u podnesku od 25. ožujka 2022. osobito u situaciji kada niti sam tuženik ničim nije doveo u sumnju iskaz tužitelja niti je dostavio dokaz da je sam bezuspješno pokušao pribaviti te podatke.

11. Valja dodati i to da autokrediti nisu bili isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadatkom suda te na isti u računskom dijelu stranke niti nisu stavljale primjedbi.

12.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

12.2. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen prijedlog da se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativne razlike.

12.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi pa se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12.4. Tako je utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.106,04 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

13. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

13.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. srpnja 2021. to se u rečenom smislu prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 1.106,04 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku (troškovnik, list 120). Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 18. ožujka 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav prijedloga za povrat prema Tbr. 8. toč. 2. - 75,00 eur, za zastupanje na ročištu 16. ožujka 2023. prema Tbr, 9. toč. 2. – 75,00 eur, za azstupanje na ročištu 12. listopada 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, za zastupanje na ročištu 26. rujna 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 12. studenog 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 37,50 eur te za zastupanje na ročištu 8. svibnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 234,37 eur, a što ukupno iznosi 1.171,87 eur. Priznat mu je i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 1.224,96 eur.

17. Tužitelj je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu djelomično smanjio tužbeni zahtjev, a tuženik je na tu procesnu dispozciju pristao, pri čemu prema stajalištu ovog suda tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka nastalih djelomičnim povlačenjem tužbe jer je tužitelj naposljetku u cijelosti uspio u parnici, pri čemu se upućuje i na odluku Suda EU od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

18. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 5. lipnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP).

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika