Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-453/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Verice Kos člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisnenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Iveković iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-616/2023-18 od 18. ožujka 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-616/2023-24 od 2. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-616/2023- 18 od 18. ožujka 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-616/2023-24 od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 512,50 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem je presuđeno:

''I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 228-50- 3901577, solemniziran dana 1. veljače 2007. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji u predmetu poslovni broj ovjere OU-94-2007, sklopljen između tužiteljice ĐT i tuženika Raiffeisenbank Austria d.du dijelu koji glasi:

dio odredbe članka 3:

„Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“;

dio odredbe članka 7 stavak 1:

„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici BT plati iznos od 867,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje kamate na iznos od:

0,18 EUR teku od 01.04.2007. pa do isplate

4,06 EUR teku od 01.04.2008. pa do isplate

17,32 EUR teku od 01.11.2008. pa do isplate

3,42 EUR teku od 01.12.2008. pa do isplate

21,09 EUR teku od 01.01.2009. pa do isplate

23,81 EUR teku od 01.02.2009. pa do isplate

25,04 EUR teku od 01.03.2009. pa do isplate

21,88 EUR teku od 01.04.2009. pa do isplate

22,53 EUR teku od 01.05.2009. pa do isplate

17,30 EUR teku od 01.06.2009. pa do isplate

13,45 EUR teku od 01.07.2009. pa do isplate

14,49 EUR teku od 01.08.2009. pa do isplate

16,51 EUR teku od 01.09.2009. pa do isplate

16,33 EUR teku od 01.10.2009. pa do isplate

14,28 EUR teku od 01.11.2009. pa do isplate

18,13 EUR teku od 01.12.2009. pa do isplate

21,21 EUR teku od 01.01.2010. pa do isplate

25,60 EUR teku od 01.02.2010. pa do isplate

24,59 EUR teku od 01.03.2010. pa do isplate

30,55 EUR teku od 01.04.2010. pa do isplate

29,42 EUR teku od 01.05.2010. pa do isplate

31,62 EUR teku od 01.06.2010. pa do isplate

50,68 EUR teku od 01.07.2010. pa do isplate

46,76 EUR teku od 01.08.2010. pa do isplate

58,74 EUR teku od 01.09.2010. pa do isplate

54,60 EUR teku od 01.10.2010. pa do isplate

47,94 EUR teku od 01.11.2010. pa do isplate

61,99 EUR teku od 01.12.2010. pa do isplate

79,87 EUR teku od 01.01.2011. pa do isplate

67,21 EUR teku od 01.02.2011. pa do isplate

71,65 EUR teku od 01.03.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ĐT, u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 228-50- 3901577, solemniziran dana 1. veljače 2007. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji u predmetu poslovni broj ovjere OU-94-2007, sklopljen između tužiteljice ĐT i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi:

dio članka 1: „protuvrijednost CHF 18.100,18 CHF (osamnaest tisuća sto švicarskih franaka i osamnaest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja"“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici BT naknadi troškove postupka u iznosu od 1.270,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, tekućom od 18. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici plaćanje cjelokupnog troška tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 512,50 eur. Iako tuženik presudu pobija u cijelosti, po sadržaju žalbe je za zaključiti da ju pobija u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, u kojem nije uspio u sporu, pa je u smislu odredbe čl. 365. st. 1. ZPP po žalbi tuženika presuda u tome dijelu ispitivana.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredbi o valutnoj klauzuli iz čl. 7. st. 1. i odredbe čl. 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % iz ugovora o kreditu broj 228-50-3901577 zaključenog između stranaka 31. siječnja 2007., solemniziranog 1. veljače 2007. kod javnog bilježnika Ivana Adžije, prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.100,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita te zahtjev za isplatu s osnove ništetnosti tih odredbi. Tužiteljica se u svezi ništetnosti navedenih odredaba ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio. Prema tome, neosnovano upire tuženik da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

6. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila za vlastite potrebe, da tada nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, dakle u svojstvu potrošača, da je u razdoblju otplate tuženik mijenjao tečaj CHF te da je zbog rasta tečaja CHF tužiteljica platila više 952,25 eur, dok je zbog pada tečaja platila manje 84,76 eur, pa da zbroj više i manje plaćenog za vrijeme otplate kredita iznosi 867,49 eur, da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, jer tuženik nije tužiteljicu potpuno informirao o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, da da tužiteljica nije mogla pregovarati o sadržaju ugovora te od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. prvostupanjski sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih iznosa od ukupno 867,49 eur.

7. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

8. Na žalbene navode tuženika koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Nadalje valja reći da neosnovano tuženik tvrdi da je visina tražbine utvrđena paušalno. Naime, visina iznosa koji je preplaćen zbog promjene tečaja CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., kojem, prema stanju spisa tuženik nije prigovorio.

9. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da je nepoštena odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % za obradu kreditnog zahtjeva koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, jer je bila unaprijed formulirana odredba ugovora, o kojoj tužiteljica j nije mogla pregovarati, da je ta odredba nejasna ,m jer ne sadrži podatke o tome na što se odnosi i koji su eventualni troškovi koji se podmiruju iz te naknade, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora te je pravilno utvrdio da se radi o unaprijed formulirano ugovoru kojeg je pripremila banka kao kreditor. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužiteljice kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj iste pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja.

11. Na tako utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem nepoštena ugovorna odredba je ništava a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena (podnesena 12. lipnja 2023.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Zastara nije nastupila ni glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer se, sukladno odredbi čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku iznos od 867,49 eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica nije uspjela u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa joj je tuženik, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, dužan naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka.

17. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

18. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Kako je žalba tuženika neosnovana, neosnovan je i zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka pa je odbijen.

19. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 5. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor