Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-681/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženice IU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-19/2022-7 od 13. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-19/2022-7 od 13. lipnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženoj IU iseliti i predati u posjed tužiteljici Republici Hrvatskoj putem Državnih nekretnina d.o.o. stan površine 14,90 m[2] koji se nalazi u zgradi oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa], slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troška ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 398,00 Eura u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 497,50 Eura kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju žalbom ukazuje tuženica, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati. Ista sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. U provedenom postupku nisu počinjene niti ostale povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je vlasnički zahtjev za povrat stvari - nekretnine koja se nalazi u posjedu tuženice.

8. U ovom stupnju postupka nije sporno da je tužiteljica vlasnica nekretnine - u naravi stana u [adresa], površine 14,90 m[2] , kao što nije sporno da tuženica za posjedovanje predmetne nekretnine, nakon umirovljenja (24. listopada 2017.), nema valjanu pravnu osnovu, budući da je predmetni stan imala pravo koristiti za službene potrebe, za vrijeme obavljanja poslova na koje je bila raspoređena u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi Dubrovnik.

9. Sporno je može li tuženica, pozivom na pravo na dom, odbiti predati tužiteljici posjed predmetne nekretnine u smislu odredbe članka 163. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/0.9, 143/12. i 152/04. - dalje: ZVDSP), a u vezi članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 6/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav RH) te članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97,. 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija).

10. Odredbom članka 8. stavka 1. Konvencije je propisano da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U stavku 2. istog članka propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

11. Pravo na dom zajamčeno je i člankom 34. stavkom 1. Ustava RH, prema kojoj odredbi je dom nepovrediv i kojeg treba sagledati u smislu odredbe članka 16. stavak 2. Ustava RH, kojom je propisano da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

12. Odlučujući o prigovoru prava na dom tuženice, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je proveo test razmjernosti zbog sukoba dvaju ustavnih i konvencijskih prava - prava vlasništva i prava na dom.

13. Primjenom eliminacijskih pitanja, prvostupanjski je sud zaključio da je davanje naloga za iseljenje tuženice u okolnostima konkretnog slučaja usmjereno na postizanje legitimnog cilja, koji se ne može postići blažom mjerom, jer je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana tužiteljici za potrebe smještaja osoba koje su zaposlene kao državni službenici ili pravosudni dužnosnici, sa svrhom osiguranja urednog i kontinuiranog obavljanja poslova u državnim tijelima, pri čemu se posebno ističe kako je tuženica stan dobila isključivo za vrijeme obavljanja poslova na koje je bila raspoređena u Ministarstvu financija, pa je bila svjesna obveze predmetni stan vratiti tužiteljici po prestanku službe. Slijedom iznijetoga, ocjena je prvostupanjskog suda da bi se prihvaćanjem prigovora prava na dom osnažila situacija u kojoj tužiteljica više nema mogućnosti raspolagati stanom za službene potrebe, svrha koje dodjele je isključivo privremeno osiguravanje i zadovoljavanje stambenih potreba službenika, i to upravo za potrebe obavljanja državne službe.

14. Žalbeni se navodi u bitnome svode na tvrdnju da ovakav vid miješanja države, putem sudbene vlasti, nije nužan i da je njezino pravo na dom i život (jer bez doma ne bi mogla samostalno živjeti i postala bi beskućnik) potrebnije zaštiti nego pravo tužiteljice za osiguranjem urednog i kontinuiranog obavljanja poslova u državnim tijelima kroz stambeno zbrinjavanje službenika i namještenika u tijelima državne vlasti i javnim službama. Iako je tuženici stan dodijeljen na privremeno korištenje, odmah po useljenju ga je adaptirala vlastitim sredstvima, a pokušala ga je i otkupiti od tužiteljice, koje pravo joj je uskraćeno, iako su neki drugi službenici (kolege) svoje stanove od države otkupili. Ističe kako nema mogućnosti na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje, tužiteljici uredno plaća najamninu i režijske troškove za predmetni stan, pa kako njezino iseljenje nije nužno i ne postoje nikakvi interesi drugih privatnih stranaka na spornom stanu, smatra da je prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, pogrešno primijenio odredbe Konvencije, pa time i odredbe ZVDSP.

15. Kako tužiteljica nije dokazala da u predmetni stan namjerava useliti osobu čije bi stambeno zbrinjavanje prevagnulo nad potrebom stambenog zbrinjavanja tuženice, bez obzira na to što predmetni stan predstavlja stan za službene potrebe, ovaj sud ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je mjera iseljenja tuženice nužna i razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići samim time što tužiteljica ne bi mogla predmetnim stanom raspolagati i kroz njega zadovoljavati stambeno zbrinjavanje za potrebe obavljanja državne službe. U ocjeni razmjernosti i nužnosti mjere koja se iseljenjem želi postići, država mora dokazati realnu (ne)mogućnost stambenog zbrinjavanja druge/ih osobe/a, jer bi tek u tom slučaju moglo doći do ugroze tužiteljičina prava na upravljanje i uživanje spornog stana. Neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da bi bilo općepoznato da je na području Grada Dubrovnika zaposleno više stotina državnih službenika s potrebom stambenog zbrinjavanja, odnosno da bi tužiteljica na tom području imala ograničen broj stanova za službene potrebe, pri čemu žaliteljica pravilno ukazuje da te činjenice tijekom postupka nije isticala niti sama tužiteljica. Međutim, ovaj sud nalazi da ipak nije došlo do povrede konvencijskog i ustavnog prava na dom, jer tuženica nije dokazala egzistencijalni interes ostati živjeti u svom domu.

16. Dok vlasnik stana, s jedne strane, mora dokazati nužnost i razmjernost mjere koja se iseljenjem namjerava postići, osoba kojoj prijeti iseljenje i koja se poziva na pravo na dom mora dokazati zašto je njoj to egzistencijalno bitno, odnosno zašto će biti ugrožena ako će je iz doma iseliti (jer nema u svom vlasništvu nekretninu u koju bi se mogla useliti, jer nema dostatne prihode za rješavanje svog stambenog pitanja na drugi način, primjerice unajmljivanjem stana i sl.).

17. U konkretnom slučaju, tuženica nije dokazala da nema drugih nekretnina u koje bi se mogla useliti, jer je u spis dostavila potvrdu o tome da takvih nekretnina nema isključivo na području nadležnosti Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku (list 27 spisa), što ne znači da svoju nekretninu nema na području nadležnosti nekog drugog suda u Republici Hrvatskoj. Jednako tako, kako nije dokazala kolika je njezina mirovina i ima li kakve druge materijalne obveze (obvezu uzdržavanja, kredita i sl.), ostala je nedokazana tvrdnja o njezinom slabom imovnom stanju i nemogućnosti da svoje stambeno pitanje riješi na drugi način, primjerice unajmljivanjem stana makar i u drugom mjestu (gradu/selu), na manje atraktivnoj lokaciji na kojoj su cijene najma nekretnina daleko niže nego u Dubrovniku.

17.1. Navod da nema gdje drugdje živjeti i da bi iseljenjem iz predmetnog stana bilo ugroženo i njezino pravo na život, jer nema gdje nego "na ulicu", tuženica je trebala potkrijepiti odgovarajućim dokazima. Dok je na tužiteljici bio teret dokaza nužnosti i razmjernosti mjere, na tuženici je bilo da dokaže da se radi o njezinom domu i zašto bi iseljenjem ona bila ugrožena.

18. Slijedom navedenoga, kako tuženica koristi stan tužiteljice iako nema pravo koje je na to ovlašćuje, a da ista ne uživa zaštitu prava na dom, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 161. stavak 1. i članka 162. stavak 1. ZVDSP kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženici iseliti se iz spornog stana i predati ga u posjed tužiteljici.

19. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Budući da tuženica sa žalbom nije uspjela, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Sisak, 5. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja