Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-334/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 22. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 6.457,15 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznos od:

- 0,70 eur počevši od 13.01.2009.,

- 2,80 eur počevši od 11.02.2009.,

- 5,91 eur počevši od 12.03.2009.,

- 0,23 eur počevši od 10.04.2009.,

- 0,72 eur počevši od 12.05.2009.,

- 2,25 eur počevši od 13.01.2010.,

- 4,25 eur počevši od 12.02.2010.,

- 3,59 eur počevši od 12.03.2010.,

- 6,74 eur počevši od 14.04.2010.,

- 10,33 eur počevši od 12.05.2010.,

- 13,62 eur počevši od 11.06.2010.,

- 18,33 eur počevši od 13.07.2010.,

- 13,44 eur počevši od 09.08.2010.,

- 19,89 eur počevši od 25.10.2010.,

- 21,59 eur počevši od 09.11.2010.,

- 28,18 eur počevši od 09.12.2010.,

- 38,97 eur počevši od 11.01.2011.,

- 30,64 eur počevši od 08.02.2011.,

- 30,42 eur počevši od 08.03.2011.,

- 27,37 eur počevši od 08.04.2011.,

- 32,97 eur počevši od 06.05.2011.,

- 43,81 eur počevši od 07.06.2011.,

- 42,85 eur počevši od 06.07.2011.,

- 67,96 eur počevši od 08.08.2011.,

- 69,52 eur počevši od 06.09.2011.,

- 45,40 eur počevši od 06.10.2011.,

- 45,87 eur počevši od 07.11.2011.,

- 42,83 eur počevši od 08.12.2011.,

- 47,61 eur počevši od 05.01.2012.,

- 51,31 eur počevši od 07.02.2012.,

- 50,92 eur počevši od 06.03.2012.,

- 49,20 eur počevši od 06.04.2012.,

- 49,87 eur počevši od 07.05.2012.,

- 51,50 eur počevši od 06.06.2012.,

- 49,82 eur počevši od 05.07.2012.,

- 50,47 eur počevši od 07.08.2012.,

- 48,92 eur počevši od 06.09.2012.,

- 46,50 eur počevši od 05.10.2012.,

- 49,33 eur počevši od 07.11.2012.,

- 48,29 eur počevši od 07.12.2012.,

- 50,11 eur počevši od 07.01.2013.,

- 47,09 eur počevši od 06.02.2013.,

- 47,70 eur počevši od 06.03.2013.,

- 50,37 eur počevši od 05.04.2013.,

- 47,25 eur počevši od 07.05.2013.,

- 44,35 eur počevši od 07.06.2013.,

- 42,92 eur počevši od 05.07.2013.,

- 44,90 eur počevši od 07.08.2013.,

- 46,08 eur počevši od 05.09.2013.,

- 48,70 eur počevši od 04.10.2013.,

- 47,74 eur počevši od 07.11.2013.,

- 49,35 eur počevši od 06.12.2013.,

- 39,19 eur počevši od 08.01.2014.,

- 42,03 eur počevši od 06.02.2014.,

- 42,57 eur počevši od 06.03.2014.,

- 41,65 eur počevši od 07.04.2014.,

- 41,09 eur počevši od 08.05.2014.,

- 40,22 eur počevši od 05.06.2014.,

- 41,24 eur počevši od 07.07.2014.,

- 42,68 eur počevši od 08.08.2014.,

- 43,45 eur počevši od 05.09.2014.,

- 43,23 eur počevši od 07.10.2014.,

- 45,13 eur počevši od 06.11.2014.,

- 45,60 eur počevši od 09.12.2014.,

- 45,74 eur počevši od 09.01.2015.,

- 45,74 eur počevši od 05.02.2015.,

- 45,74 eur počevši od 05.03.2015.,

- 45,74 eur počevši od 08.04.2015.,

- 45,74 eur počevši od 07.05.2015.,

- 45,74 eur počevši od 09.06.2015.,

- 45,74 eur počevši od 06.07.2015.,

- 45,74 eur počevši od 07.08.2015.,

- 45,74 eur počevši od 07.09.2015.,

- 45,74 eur počevši od 06.10.2015.,

- 45,74 eur počevši od 05.11.2015.,

- 45,74 eur počevši od 07.12.2015.,

- 45,74 eur počevši od 08.01.2016.,

- 59,20 eur počevši od 05.02.2016.,

- 64,58 eur počevši od 04.03.2016.,

- 60,98 eur počevši od 06.04.2016.,

- 59,34 eur počevši od 05.05.2016.,

- 57,88 eur počevši od 03.06.2016.,

- 62,25 eur počevši od 06.07.2016.,

- 61,35 eur počevši od 04.08.2016.,

- 59,22 eur počevši od 06.09.2016.,

- 59,45 eur počevši od 06.10.2016.,

- 63,01 eur počevši od 04.11.2016.,

- 62,78 eur počevši od 07.12.2016.,

- 65,97 eur počevši od 05.01.2017.,

- 63,23 eur počevši od 06.02.2017.,

- 63,05 eur počevši od 06.03.2017.,

- 62,45 eur počevši od 06.04.2017.,

- 61,45 eur počevši od 04.05.2017.,

- 58,84 eur počevši od 06.06.2017.,

- 57,16 eur počevši od 06.07.2017.,

- 47,56 eur počevši od 04.08.2017.,

- 49,10 eur počevši od 06.09.2017.,

- 50,67 eur počevši od 05.10.2017.,

- 48,07 eur počevši od 06.11.2017.,

- 47,88 eur počevši od 06.12.2017.,

- 44,10 eur počevši od 05.01.2018.,

- 46,42 eur počevši od 06.02.2018.,

- 47,79 eur počevši od 06.03.2018.,

- 43,08 eur počevši od 06.04.2018.,

- 40,22 eur počevši od 07.05.2018.,

- 46,04 eur počevši od 06.06.2018.,

- 45,73 eur počevši od 05.07.2018.,

- 46,65 eur počevši od 06.08.2018.,

- 51,59 eur počevši od 06.09.2018.,

- 49,37 eur počevši od 04.10.2018.,

- 49,09 eur počevši od 08.11.2018.,

- 50,31 eur počevši od 07.12.2018.,

- 52,46 eur počevši od 08.01.2019.,

- 48,66 eur počevši od 06.02.2019.,

- 50,69 eur počevši od 06.03.2019.,

- 53,15 eur počevši od 04.04.2019.,

- 49,16 eur počevši od 07.05.2019.,

- 52,95 eur počevši od 06.06.2019.,

- 53,48 eur počevši od 04.07.2019.,

- 56,98 eur počevši od 07.08.2019.,

- 58,68 eur počevši od 05.09.2019.,

- 57,03 eur počevši od 04.10.2019.,

- 56,92 eur počevši od 07.11.2019.,

- 57,62 eur počevši od 06.12.2019.,

- 59,87 eur počevši od 08.01.2020.,

- 62,59 eur počevši od 06.02.2020.,

- 65,04 eur počevši od 05.03.2020.,

- 71,14 eur počevši od 06.04.2020.,

- 70,11 eur počevši od 07.05.2020.,

- 65,01 eur počevši od 04.06.2020.,

- 67,64 eur počevši od 06.07.2020.,

- 62,33 eur počevši od 07.08.2020.,

- 63,77 eur počevši od 04.09.2020.,

- 64,71 eur počevši od 06.10.2020.,

- 66,61 eur počevši od 05.11.2020.,

- 63,04 eur počevši od 07.12.2020.,

- 63,50 eur počevši od 08.01.2021.,

- 64,59 eur počevši od 04.02.2021.,

- 59,44 eur počevši od 04.03.2021., pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.697,86 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 5. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĐV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje tužitelj), je 15. travnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (dalje tuženik), radi isplate. U tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio 14. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj: 406-23/2005 temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 49.400,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate do 31. ožujka 2035. u jednakim mjesečnim anuitetima iznosa kunske protuvrijednosti od 272,79 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ističe da se kredit i nadalje otplaćuje i nije napravljena konverzija kredita i da potražuje od tuženika povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Smatra ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu tuženik tužitelju prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike tog kredita, te time postupao nepošteno i nesavjesno budući tuženik kao institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište ima veća znanja o rizicima ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za CHF od tužitelja čija su znanja o tome neznatna. Navodi da mu ništa od toga nije bilo objašnjeno osim činjenice da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje navodi da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv trgovca. Postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onoga što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ugovorene kamate i kojom je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF i poziva se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Stoga tužitelj traži isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule CHF u iznosu od 51.528,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dana plaćanja pa do isplate, te naknadu troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Podneskom od 28. ožujka 2023. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 6.457,15 EUR / 48.651,45 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana plaćanja i traži naknadu troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

3. Navedeni podnesak tužitelja je dostavljen tuženiku 31. ožujka 2023., tuženik se nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, te je sud u ranijem postupku donio presudu i rješenje. Rješenjem je povučen tužbeni zahtjev za iznos od 108,99 EUR te u tom dijelu odluka prvostupanjskog suda nije dirana odlukom Višeg suda, ukinuta je samo presuda pa sud u ovom dijelu nije ponovno odlučivao.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi kako je tužba podnesena 15. travnja 2021. i ističe materijalno-pravni prigovor zastare budući se za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, tako da je sva potraživanja nastala prije 15. travnja 2016. nastupila zastara potraživanja. Smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 budući je dopušteno pozivati se na istu samo u parnicama za naknadu štete, dok tužitelj ovdje potražuje stečeno bez osnove, te stoga ne postoji pravni osnov i interes tužitelja za podnošenje ove tužbe. Ističe da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive i da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili kredit s valutnom klauzulom u CHF. Smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive i da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je opće poznata činjenica da su takvi krediti na tržištu prisutni već godinama, a koje odredbe su ugovorne strane izričito prihvatile, te da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji ugovornih strana. Tuženik nadalje navodi da je općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF, da je u svojim glasilima upućenim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, te da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatni plan (stranica 12-22 spisa), specifikaciju uplata (stranica 23-28 spisa), otplatni plan (stranica 29-37 spisa) Ugovor o kreditu (stranica 38-47 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću), te je saslušan tužitelj kao stranka.

6. Tuženik je tijekom postupka predlagao saslušanje svoje zaposlenice KV, no podneskom od 17. travnja 2025. povukao je ovaj dokazni prijedlog te je sud rješenjem od 22. travnja 2025. odlučio da se neće provoditi saslušanje svjedokinje KV.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022, 114/2022 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 49.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 2. Ugovora o kreditu) u svrhu kupovine kuće. Nadalje čl. 3. ugovoren je rok vraćanja do 28. veljače 2035. te način vraćanja i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je kredit koristio za kupunju kuće, te da mu je jedina mogućnost bila podignuti kredit u CHF, jer za kredit u EUR nije bio kreditno sposoban, a tako mu je rekla djelatnica banke. Ne zna kakva je razlika temeljem koje se odlučuje za koju vrstu kredita si sposoban, tako mu je to prezentirano u banci. Službenica mu je rekla da može dobiti samo kredit u CHF i da je to uredu, a on je bio sretan da može dobiti kredit i kupiti kuću. Ranije je imao kredit u EUR-ima za automobil i nije bilo problema, dok je kod ovog kredita došlo do znatnog povećanja rate kredita. Tuženik ga prilikom ugovaranja kredita nije ništa upozoravao da bi mu se rata kredita mogla toliko povećati niti da postoje kakvi rizici uz uzimanje kredita u CHF- u. Kada je u banici pitao što se događa, oni su mu rekli da je podigao takav kredit i da mu sve pište u ugovoru. Nudili su mu konverziju, ali nije pristao. On kredit još uvijek otplaćuje.

10. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati niti je isti iskaz u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja jasno je da su se u to vrijeme kod tuženika mogli podizati krediti za kupnju osobnog automobila. Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da je doista tužitelj, na transparentan i razumljiv način, bio informiran o značenju valutne klauzule kao i o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u toj valuti.

11. Iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima - Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Tužitelj je postupao isključivo kao fizička osoba i to radi podmirenja obveza koje je podigao radi kupnje obiteljske kuće. Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, ali i iskaza samog tužitelja, utvrđeno je da se, osim samog iznosa kredita i roka otplate, o drugim odredbama nije posebno pregovaralo (dakle bez mogućnosti utjecanja na ugovorne odredbe), slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

14. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule CHF nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Istaknuti prigovori tuženika nisu osnovani.

15. Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 22. veljače 2005., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007).

16. Predmetne odredbe su kao takve implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupanja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa navedenog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene navedene direktive.

15. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. godine putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i njezinim članicama te prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo prije datuma formalnog pristupa.

17. Nadalje, odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu odluka. Ona je u svojem sadržaju materijalno pravna, ali istovremeno sadrži i procesni aspekt u vidu obveze nacionalnih sudova da provedu predmetnu kontrolu nepoštenost po službenoj dužnosti, pri čemu procesna autonomija država članica ne smije ograničavati ili sprječavati ostvarenje takvog cilja. U tom smislu je odredba čl. 3. st. 1. Direktive nužno povezana s odredbom čl. 7. st. 1. Direktive i 13 načelom učinkovitosti koje državama članicama nameće pozitivnu obvezu pružanja i osiguravanja djelotvornih pravnih sredstava unutar kojih potrošači mogu ostvariti zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

18. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ŠV i JV, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Đ od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C154-15, C-307/15 i C-308/15 CV i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 K i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

19. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, i što je prvi puta utvrđeno u presudi suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32.

20. Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenice da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula, te činjenica da se o valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja ovaj Sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP/03-a, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U samom postupku je jasno utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli u CHF sadržala u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru, te tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Glede navedenoga valja ukazati kao je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao već je upravu suprotno utvrđeno da je tužitelju kao potrošaču ponuđen unaprijed formuliran ugovor na koji nije mogao utjecati

23. Tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti s jedne strane te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, s druge. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu valutnu klauzulu nije prezentirao (što je utvrđeno iskazom samog tužitelja), radi čega činjenice u postupku, suprotno tvrdnjama tuženika, govore u prilog utvrđenju prema kojemu se po pitanju valutne klauzule u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

24. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da vezano uz valutnu klauzulu u CHF i nesigurnost koju vezanost kune za tu valutu proizvodi utječe na buduće ugovorne odnose. Takvo stanje nesigurnosti i neodređenosti glede valutne klauzule zasigurno i nedvojbeno dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena valutne klauzule dovodi tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

25. U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP/03-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i lako razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (u tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 OV od 23. travnja 2015 , t. 50.).

26. Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 K i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C-26/13., Š i EV od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti. U konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tuženik to učinio, pa je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

27. Stoga razloga je ovom sudu, suprotno prigovoru tuženika sadržanom u odgovoru na tužbu, dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule poštene, te provedeni dokazi jasno i nedvosmisleno ukazuju na utvrđenje prema kojemu su odredbe u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača 28. Tuženik je mogao regulirati kretanje tečaja na način da korisnik kredita ne bude izložen u tolikoj mjeri rastu anuiteta, a što očito nije učinjeno. Dakle, obvezno pravni odnos koji je između stranka nastao sklapanjem ugovora o kreditu, predstavlja dvostrano obvezni pravni posao u kojemu su se stranke bile dužne pridržavati navedenih osnovnih načela obveznog prava, pa je tuženik primjenom istih mogao regulirati pitanje valutne klauzule na način koji bi bio manje nepovoljan za tužitelja, a što nije učinio.

29. Tuženik je predlagao da se na okolnost edukacije zaposlenika vezano za CHF i upozoravanje stranka na rizik valute CHF uzem obzori izjava ĐVK, što sud nije uzeo u obzir, jer na navedenoj izjavi je ovjerne samo potpis navedene, a ne i sadržaj njene izjave, pa ista kao takva nema snagu iskaza i ne može se cijeniti u ovom postupku koji se temelji na načelu neposrednosti izvođenja dokaza, kao i načelo povjerenja u javne isprave kao takve, a navedeni iskaz nije javna isprava.

30. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena 15. travnja 2021. (e-komunikacijom), a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja, koje je dospjelo najkasnije do 13. siječnja 2009. (najstariji mjesečni iznos) nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata.

31. Imajući u vidu sve gore navedeno posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a), te i sukladno odredbama Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima takve odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", što znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli kako je to navedeno u izreci.

32. Kako je između stranaka bila sporna visina tužbenog zahtjeva, to je sud proveo vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću. Nalaz vještak je dan stručno i nepristrano, vještak je isti nalaz i neposredno obrazložio te mu sud u cijelosti poklanja vjeru. Iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo je da je izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu u spis, te je temeljem istog izvršio izradu nalaza i mišljenja. Sve izračune je izvršio na dan uplate pojedinih anuiteta. Pored gore navedenog, sam izračun ne uključuje sve uplate nastale po osnovi pokrića eventualnih troškova kredita (naknade, opomene i sl.), kao i eventualno plaćene zakonske zatezne kamate, već se samo fokusira na obračunsku razliku između anuiteta. U izradi izračuna je primjenjivao srednji tečaj tuženika, odnosno prednika tuženika. Vještak je u svom nalazu i mišljenju dostavio tablicu kojom je ispravio svoje navode sukladno prigovoru tuženika (stranica 265-267 spisa), te je temeljem istog sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva. Naime vještak je u navedenoj tablici prikazao i tzv. negativne razlike odnosno iznose kada je tužitelj plaćao manje od početnog iznosa, no sud nije uzeo u obzir navedene razlike, budući da navedeni mjeseci nisu utuženi, a u odnosu na iste tuženik nije stavio protutužbeni zahtjev niti prigovor prijeboja pa bi uzimanjem u obzir negativnih razlika isto značilo prekoračenje tužbenog zahtjeva.

33. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a. Sud je odlučio o troškovima postupka te je tužitelju dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 22. studenog 2021., 27. ožujka 2023. i 23. svibnja 2023., te 22. travnja 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 27. rujna 2021., 16. svibnja 2022., 1. veljače 2023., te 28. ožujka 2023., svaki u iznosu od 250,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 265,44 € i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 57,42 €, što ukupno iznosi 2.697,86 €.

34. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 23. kolovoza 2025. jer isti nije bio nužan za postupak.

35. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

36. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 5. lipnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba