- 1 -              III Kr 24/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 24/2023-3

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. A. zbog kaznenog djela iz članka 99. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005., 71/2006., 110/2007.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 1. travnja 2021. broj K-55/2016. i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 14. studenog 2022. broj Kž-147/2021., u sjednici održanoj 22. kolovoza 2023.

 

 

 

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. A. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Gospiću od 1. travnja 2021. broj K-55/2016. proglašen je krivim osuđeni D. A. za počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 2. KZ/97. Na temelju te odredbe, uz primjenu članka 57. stavka 1. i 4. točke b) te članka 42. KZ/97., osuđen je na kaznu zatvora deset mjeseci.

 

2. Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 14. studenog 2022. broj Kž-147/2021. odbijena je kao neosnovana žalba D. A. te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Osuđeni D. A. je putem braniteljice, odvjetnice Đ. L., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su povrede mogle utjecati na presudu“. Predložio je ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu „i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje“. Također je predložio odgoditi izvršenje pravomoćne presude do odluke o zahtjevu.

 

4. Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik smatra da je drugostupanjski sud propustio „utvrditi i obrazložiti da je izreka pobijane [prvostupanjske] presude nejasna i proturječna sama sebi, te svojim razlozima“ te da je bio „dužan pobijanu presudu ukinuti zbog ostvarenja „bitne povrede odredbe iz čl.468.st.1.toč.11 ZKP-a.“ Naime, osuđenik navodi da je u žalbi na pobijanu presudu naveo da je trebalo utvrditi „da li u odnosu na osnovno kazneno djelo postoji namjera bilo izravna, bilo neizravna sa daljnjim obrazloženjem da je u odnosu na posljedicu iz predmetnog kaznenog djela potrebno utvrditi postojanje nehaja jer bi se u suprotnom radilo o drugom odnosno težem kaznenom djelu“. Navodi da se drugostupanjski sud „niti jednom riječju ne osvrće na ove žalbene, navode se po principu copy-paste, prepisuje navode obrazloženja iz prvostupanjske presude i zaključuje kako je podnositelj postupao sa neizravnom namjerom, ali u odnosu na osnovno djelo i u odnosu na njegov kvalificirani oblik“. Osuđenik smatra da u drugostupanjskoj presude nije obrazloženo zašto je žalbeni navod neosnovan. Time posredno prigovara pogrešnoj primjeni članka 43. stavka 2. KZ/97. Osim toga, osuđenik ističe da su na njegov zahtjev „provedena i odgovarajuća vještačenja koja su itekako stavila pod znak upitnika naprijed problematiziran subjektivni učin počinjenja kaznenog djela jer je vještak psihijatar konačno zaključio da se kod podnositelja radilo o bitno smanjenoj ubrojivosti“.

 

6.1. Nadalje, osuđenik navodi da je u žalbi na prvostupanjsku presudu „posebno istaknuto ispunjenje bitne povrede čl. 468. st. 3. ZKP-a“ ali je drugostupanjski sud „bez ikakve dodatne argumentacije“ naveo da „je osnovano odbijen dokazni prijedlog obrane za provođenjem biometrijskog vještačenja snimke nadzornih kamera radi utvrđivanje nesporenih činjenice o kojim se osobama radi na snimci“.

 

6.2. Osuđenik također navodi da je u žalbi na prvostupanjsku presudu naveo da je povrijeđena odredba „čl.330.st.4. u svezi s čl. 430. ZKP-a“ jer je snimku nadzorne kamere „sa svog monitora prezentirala predsjednica Vijeća suprotno odredbi da snimku reproducira stručna osoba“. Ističe da „u obrazloženju drugostupanjske presude o tim žalbenim tvrdnjama nema niti riječi“.

 

6.3. Zaključno, smatra da „nedostatak relevantnog obrazloženja čini odluku arbitrarnom u cjelini, zbog čega je kompromitirana i pravičnost žalbeno postupka“. Budući da drugostupanjska odluka nema razloge koji su „razboriti i uvjerljivi“, to smatra da su ostvarene postupovne povrede u žalbenom postupku koje su mogle utjecati na presudu“. 

 

7. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode o (ne)postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Drugostupanjski je sud vjerno prenio žalbeni navod osuđenika (prvi dio 7. odlomka drugostupanjske odluke). Potom je i potpuno odgovorio na taj žalbeni navod te dostatno objasnio zašto je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je osuđenik u odnosu na osnovni oblik kaznenog djela teške tjelesne ozljede postupao s neizravnom namjerom. Jednako tako  je drugostupanjski sud pravilno i potpuno obrazložio zašto je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u odnosu na kvalificirani oblik (dovođenje u opasnost život ozlijeđenog) osuđenik također postupao s neizravnom namjerom.

 

7.1. Osuđenik se s tom raščlambom ne slaže i smatra da je trebalo obrazložiti „da je u odnosu na posljedicu … potrebno utvrditi postojanje nehaja jer da bi se u suprotnom radilo o drugom odnosno težem kaznenom djelu“. Taj navodni propust drugostupanjskog suda osuđenik prikazuje kao da na žalbeni navod nije odgovoreno, ali to je pogrešno. Drugostupanjski je sud dovoljno odgovorio obrazloživši zašto je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je osuđenik u odnosu na osnovni oblik i u odnosu na kvalificirani oblik postupao se neizravnom namjerom. Okolnost da se osuđenik s obrazloženjem ne slaže ne može se podvesti pod zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod. Drugostupanjski je sud odgovorio na žalbeni navod samo taj odgovor nije onakav kakav je osuđenik smatrao da treba biti. Zato nije osnovan zahtjev u tom dijelu.

 

7.1.1. Osim toga, treba navesti da je pogrešna pravna argumentacija koja bi proizlazila iz zahtjeva da je za počinjenje kaznenog djela iz članka 99. stavka 2. KZ/97. u odnosu na kvalificirani oblik iz stavka 2. (dovođenje u opasnost život ozlijeđenog) uvijek potrebno utvrditi nehaj „jer da bi se u suprotnom radilo o drugom odnosno težem kaznenom djelu“. Iz toga bi slijedilo da je počinjenje kaznenog djela tzv. osobito teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 2. KZ/97. moguće samo ako u odnosu na težu posljedicu (ovdje dovođenje u opasnost život ozlijeđenog) postoji nehaj. To nije točno. Naime, protupravno ponašanje koje je navedeno u činjeničnom opisu pravilno je pravno označeno kao kazneno djelo iz članka 99. stavka 2. KZ/97.

 

7.1.2. Treba navesti da su u članku 99. KZ/97. opisana dva oblika tjelesne ozlijede. U stavku 1. riječ je o teškoj tjelesnoj ozljedi (tzv. „obična“ teška tjelesna ozljeda). U stavku 2. je zakonski opis tzv. „osobito“ teške tjelesne ozljede. Ona postoji ako počinitelj s namjerom „drugoga tjelesno ozlijedi … tako teško da je zbog toga doveden u opasnost život ozlijeđenog…“ (ostali dio zakonskog opisa nije naveden jer o njemu ovdje nije riječ). Oba oblika, „obična“ teška i „osobito“ teška tjelesna ozljeda kako su opisana u članku 99. stavku 1. i članku 99. stavku 2. KZ/97. mogu biti počinjena samo s namjerom (izravnom ili neizravnom). Nehajni oblik ova dva kaznena djela predviđen je u posebnoj odredbi KZ/97. kao posebno kazneno djelo.

 

7.1.3. Naime, u članku 101. stavku 1. KZ/97. predviđena je kaznena odgovornost za počinitelja koji počini kazneno djelo iz članka 99. stavka 1. KZ/97. „iz nehaja“, a u članku 101. stavku 2. KZ/97. predviđena je kaznena odgovornost za počinitelja koji „drugoga osobito teško tjelesno ozlijedi ili mu osobito teško naruši zdravlja (članak 99. stavak. 2.) iz nehaja.“ S obzirom na to da je nanošenje osobito teške tjelesne ozljede iz nehaja predviđeno kao posebno kazneno djelo, po prirodi stvari, kazneno djelo iz članka 99. stavka 2. KZ/97. može biti počinjeno samo s namjerom (izravnom ili neizravnom) u odnosu na nanošenje teške tjelesne i u odnosu na posljedicu zbog koje je nastupila osobito teška tjelesna ozljeda. Drugim riječima, namjerno počinjenje kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede predviđeno je u članku 99. stavku 2. KZ/97., a nehajno počinjenje kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede predviđeno je u članku 101. stavku 2. KZ/97.   

 

7.1.4. Stoga je pogrešna pravna argumentacija iz zahtjeva prema kojem kazneno djelo iz članka 99. stavka 2. KZ/97. može postojati samo ako je počinitelj u odnosu na težu posljedicu (dovođenje u opasnost život ozlijeđenog) postupao iz nehaja. Nehajni oblik osobito teške tjelesne ozljede je jedno kazneno djelo opisano u članku 101. stavku 2. KZ/97., a namjerni oblik teške tjelesne ozljede je drugo kazneno djelo opisano u članku 99. stavku 2. KZ/97. S tim u vezi, nije riječ niti o pogrešnoj primjeni članka 43. stavka 2. KZ/97. jer je pravomoćnom presudom pravilno primijenjena odredba članka 99. stavka 2. KZ/97. kada je osuđenik proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede jer je u odnosu na nanošenje (obične) teške i u odnosu na posljedicu (dovođenje u opasnost život ozlijeđenog) postupao s neizravnom namjerom.

 

7.2. Nije osnovan niti navod iz zahtjeva o neobrazloženju žalbenog navoda o odbijenom dokaznom prijedlogu (v. pod 6.1.). Drugostupanjski je sud razumno i dostatno odgovorio i na taj žalbeni navod (drugi dio odlomka 7. i odlomak 7.1. drugostupanjske odluke). Drugostupanjski je sud ocijenio argumentaciju prvostupanjskog suda o odbijanju tog jednog dokaznog prijedlog obrane te obrazložio zašto je ona prihvatljiva. Pritom je prihvatio i argumentaciju prvostupanjskog suda koju je dostatno raščlanio pa se ne može prihvatiti da drugostupanjski sud nije dao nikakvu „dodatnu argumentaciju“. Pritom treba napomenuti da drugostupanjski sud nije niti dužan davati dodatnu argumentaciju ako je argumentacija prvostupanjskog suda potpuna. Drugostupanjski je sud dužan tu argumentaciju ocijeniti, a to je drugostupanjski sud i učinio.

 

7.2.1. Naime, kada žalbeni sud odbija žalbu, tada načelno može jednostavno potvrditi razloge za odluku nižeg suda (v. odluku i rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-6870/2021, od 18. travnja 2023. te predmete ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96., § 29., presuda od 21. siječnja 1999. ; Harisch protiv Njemačke, br. 50053/16., § 35., presuda od 11. travnja 2019.; te Mazahir Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 39331/09, § 45., presuda od 2. travnja 2020.). U nekim situacijama razlozi mogu proizlaziti i iz okolnosti predmeta (v. predmete ESLJP-a Harisch protiv Njemačke, navedeno, § 35.; te Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.). Dakle, ako drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda, onda ne mora nužno davati svoju ili drukčiju pravnu argumentaciju od one koju je dao prvostupanjski sud.

 

7.3. U odnosu na navod zahtjeva da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni prigovor povrede načina izvođenja dokaza (reproduciranja snimke nadzorne kamere, v. pod. 6.2.) treba navesti sljedeće. Snimka nadzorne kamere nalazi se na nosaču na listu 5 spisa (CD-R, Verbatim). U zahtjevu se navodi da je predsjednica (prvostupanjskog vijeća) reproducirala snimku na računalu suda. Obrana na raspravi nije imala primjedbe na način izvođenja, nego na kvalitetu snimke (list 262 spisa). U žalbi na prvostupanjsku presudu osuđenik je prigovarao načinu izvođenja jer snimku nije reproducirala stručna osoba, nego predsjednica vijeća.

 

7.3.1. Točno je da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni prigovor načina izvođenja dokaza, odnosno okolnost da je snimku reproducirala predsjednica vijeća, a ne stručna osoba. Zahtjev ne obrazlaže zašto bi taj propust drugostupanjskog suda mogao utjecati na presudu.

 

7.3.2. Točno je da članak 330. stavak 4. ZKP/08. propisuje da snimku „reproducira stručna osoba“. U konkretnoj je situaciji nosač snimke očito trebalo staviti u računalo i pokrenuti reprodukciju snimke pritiskom na odgovarajuću tipku računala. Na raspravi obrana nije prigovarala načinu izvođenja dokaze, nego kvaliteti snimke. O kvaliteti snimke vodili su računa prvostupanjski i drugostupanjski sud detaljno obrazlažući zašto sadržaj snimke potkrjepljuje druge dokaze o krivnji osuđenika. Dakle, način izvođenja dokaza (reprodukcije snimke) nikako ne utječe na sadržaj snimke niti na njenu ocjenu, a niti na ocjenu drugih dokaza. Stoga propust drugostupanjskog suda da odgovori na žalbeni navod o povredi članka 330. stavka 4. ZKP/08. nije utjecao na presudu. Treba dodati da bi u konkretnoj situaciji ustrajanje na načinu izvođenja dokaza da reprodukciju obavi stručna osoba bilo očito povezano s nepotrebnim odugovlačenjem postupka. Naime, riječ je o jednostavnoj aktivnosti kojom se snimka pokreće umetanjem nosača u računalo i pritiskom na odgovarajuću tipku. Traženje da to obavi stručna osoba i okolnost da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o povredi članka 330. stavka 4. ZKP/08, a koje povreda očito ne može utjecati na presudu predstavlja pretjerani formalizam.

 

8. Prema tome, drugostupanjski je sud dostatno i pravilno odgovorio na bitne žalbene navode o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Propust drugostupanjskog suda da odgovori na žalbeni prigovor prema kojem je snimku reproducirala predsjednica vijeća, a ne stručna osoba nije utjecala na presudu. Zato nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku na koju neosnovano upire osuđenik u zahtjevu. O zahtjevu za odgodu izvršenja kazna zatvora nije bilo potrebno odlučiti jer je o tome odluku donijela predsjednica prvostupanjskog vijeća (list 333 spisa).

 

 

9. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog D. A. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. kolovoza 2023.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

              Damir Kos, v.r.