Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž R-76/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marijanke Salopek, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Dubrovnik, Dropčeva 1, Stalna služba u Korčuli, Žitnica 2, radi isplate, odlučujući o žalbama 1. i 2. tužiteljice i tuženika, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj: Pr-100/2022 od 1. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj: Pr- 100/2022 od 1. kolovoza 2023. u odnosu na točke I. i II. izreke.

II. Uvažavanjem žalbe 1. tužiteljice DŠ i 2. tužiteljice RŠ djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj: Pr-100/2022 od 1. kolovoza 2023. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev 1. tužiteljice DŠ i 2. tužiteljice RŠ za nadoknadom troška parničnog postupka uz pripadajuću zateznu kamatu, i sudi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da 1. tužiteljici DŠ i 2. tužiteljici RŠ nadoknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.035,56 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da 1. tužiteljici DŠ i 2. tužiteljici RŠ nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 85,76 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tužiteljice DŠ i 2. tužiteljice RŠ za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljicama bruto iznos od 18.633,74 EUR (140.395,95 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

− na iznos od 28,20 EUR (212,50 kn) bruto od 15.11.2014. godine, − na iznos od 341,68 EUR (2.574,42 kn) bruto od 15.12.2014. godine, − na iznos od 375,89 EUR (2.832,17 kn) bruto od 15.01.2015. godine, − na iznos od 287,99 EUR (2.169,89 kn) bruto od 15.02.2015. godine, − na iznos od 155,60 EUR (1.172,34 kn) bruto od 15.03.2015. godine, − na iznos od 282,15 EUR (2.125,87 kn) bruto od 15.04.2015. godine, − na iznos od 297,52 EUR (2.241,65 kn) bruto od 15.05.2015. godine, − na iznos od 420,03 EUR (3.164,69 kn) bruto od 15.06.2015. godine, − na iznos od 106,47 EUR (802,20 kn) bruto od 15.07.2015. godine, − na iznos od 309,72 EUR (2.333,60 kn) bruto od 15.08.2015. godine, − na iznos od 64,05 EUR (482,61 kn) bruto od 15.09.2015. godine, − na iznos od 136,34 EUR (1.027,23 kn) bruto od 15.10.2015. godine, − na iznos od 283,15 EUR (2.133,36 kn) bruto od 15.11.2015. godine, − na iznos od 84,90 EUR (639,66 kn) bruto od 15.12.2015. godine, − na iznos od 294,58 EUR (2.219,49 kn) bruto od 15.01.2016. godine, − na iznos od 671,74 EUR (5.061,25 kn) bruto od 15.02.2016. godine, − na iznos od 484,65 EUR (3.651,62 kn) bruto od 15.03.2016. godine, − na iznos od 197,00 EUR (1.484,33 kn) bruto od 15.04.2016. godine, − na iznos od 40,48 EUR (304,98 kn) bruto od 15.05.2016. godine, − na iznos od 42,24 EUR (318,29 kn) bruto od 15.06.2016. godine, − na iznos od 43,34 EUR (326,57 kn) bruto od 15.07.2016. godine, − na iznos od 60,19 EUR (453,47 kn) bruto od 15.08.2016. godine, − na iznos od 68,92 EUR (519,25 kn) bruto od 15.09.2016. godine, − na iznos od 43,47 EUR (327,54 kn) bruto od 15.10.2016. godine, − na iznos od 223,10 EUR (1.680,92 kn) bruto od 15.11.2016. godine, − na iznos od 258,93 EUR (1.950,93 kn) bruto od 15.12.2016. godine, − na iznos od 327,88 EUR (2.470,40 kn) bruto od 15.01.2017. godine, − na iznos od 129,04 EUR (972,25 kn) bruto od 15.02.2017. godine, − na iznos od 327,89 EUR (2.470,46 kn) bruto od 15.03.2017. godine, − na iznos od 143,61 EUR (1.082,00 kn) bruto od 15.04.2017. godine, − na iznos od 164,37 EUR (1.238,44 kn) bruto od 15.05.2017. godine, − na iznos od 188,89 EUR (1.423,20 kn) bruto od 15.06.2017. godine, − na iznos od 225,35 EUR (1.697,89 kn) bruto od 15.07.2017. godine, − na iznos od 251,87 EUR (1.897,71 kn) bruto od 15.08.2017. godine, − na iznos od 228,29 EUR (1.720,08 kn) bruto od 15.09.2017. godine, − na iznos od 177,16 EUR (1.334,81 kn) bruto od 15.10.2017. godine, − na iznos od 508,36 EUR (3.830,27 kn) bruto od 15.11.2017. godine, − na iznos od 480,79 EUR (3.622,50 kn) bruto od 15.12.2017. godine, − na iznos od 228,13 EUR (1.718,83 kn) bruto od 15.01.2018. godine, − na iznos od 87,17 EUR (656,81 kn) bruto od 15.02.2018. godine,

− na iznos od 282,19 EUR (2.126,17 kn) bruto od 15.03.2018. godine, − na iznos od 387,95 EUR (2.923,01 kn) bruto od 15.04.2018. godine, − na iznos od 253,30 EUR (1.908,50 kn) bruto od 15.05.2018. godine, − na iznos od 39,63 EUR (298,59 kn) bruto od 15.06.2018. godine,

− na iznos od 55,04 EUR (414,67 kn) bruto od 15.07.2018. godine,

− na iznos od 413,79 EUR (3.117,73 kn) bruto od 15.08.2018. godine, − na iznos od 420,29 EUR (3.166,69 kn) bruto od 15.09.2018. godine, − na iznos od 258,77 EUR (1.949,72 kn) bruto od 15.10.2018. godine, − na iznos od 548,85 EUR (4.135,32 kn) bruto od 15.11.2018. godine, − na iznos od 195,84 EUR (1.475,56 kn) bruto od 15.12.2018. godine, − na iznos od 45,05 EUR (339,42 kn) bruto od 15.01.2019. godine,

− na iznos od 394,39 EUR (2.971,56 kn) bruto od 15.02.2019. godine, − na iznos od 757,91 EUR (5.710,44 kn) bruto od 15.03.2019. godine, − na iznos od 1.055,20 EUR (7.950,43 kn) bruto od 15.04.2019. godine, − na iznos od 795,09 EUR (5.990,57 kn) bruto od 15.05.2019. godine, − na iznos od 46,46 EUR (350,09 kn) bruto od 15.06.2019. godine, − na iznos od 1.149,12 EUR (8.658,02 kn) bruto od 15.07.2019. godine, − na iznos od 873,10 EUR (6.578,36 kn) bruto od 15.08.2019. godine, − na iznos od 678,90 EUR (5.115,18 kn) bruto od 15.09.2019. godine te − na iznos od 911,73 EUR (6.869,44 kn) bruto od 15.10.2019. godine,

pa do isplate, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u bruto plaći, po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu od 3.819,37 EUR / 28.777,04 HRK zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude, pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53//91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude, samo pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev 1. i 2. tužiteljica (dalje: tužiteljice) za nadoknadu troškova postupka, pravovremeno se žale tužiteljice, sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP. Predlažu da sud drugog stupnja pobijanu odluku preinači i traže nadoknadu troška sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljice osporavaju navode žalbe tuženika i predlažu je odbiti kao neosnovanu, uz nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Na žalbu tužiteljica nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Žalba tužiteljica je djelomično osnovana u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljica za nadoknadu troška parničnog postupka.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi sa člankom 8. ZPP, kako to neosnovano navodi tuženik, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Pr-78/2019 od 17. prosinca 2020. je utvrđen prekid postupka radi smrti tužitelja AŠ, a nastavak postupka je određen prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Pr-78/2019 od 1. rujna 2021. u odnosu na suprugu DŠ, 1. tužiteljicu i majku RŠ 2. tužiteljicu, nasljednice svaka u ½ dijela iza pokojnog AŠ, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj: O-1272/2020, UPP/OS-157/2020 od 9. veljače 2021.

12. Predmet ovog postupka jest zahtjev prednika tužiteljica AŠ, da mu tuženik isplati dio plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad blagdanima u razdoblju od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2019., te nadoknadi troškove postupka.

13. Među strankama nije sporno:

- da je prednik tužiteljica i raniji tužitelj AŠ u razdoblju od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2019. bio zaposlenik kod tuženika na radnom mjestu policijskog službenika u Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Postaji pomorske policije Dubrovnik,

- da je njegov rad u utuženom razdoblju bio organiziran na način da je upućivan na višednevnu službu na moru i radio je na brodu,

- da su višednevne plovidbe brodom, na kojem je AŠ radio, izvršene na temelju radnih naloga, o čemu je tuženik vodio evidenciju rada,

- da je AŠ tijekom višednevne plovidbe boravio na brodu 24 sata,

- da rad AŠ tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama,

- da je tuženik isplatio AŠ naknadu za pasivno dežurstvo, a ne za prekovremeni rad.

14. Međutim, među strankama je sporno može li se AŠ vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.

15. Na ovako utvrđene bitne činjenice, sud prvog stupnja je primijenio odredbe članaka 60., 62., 94. stavak 1. i 194. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., dalje: ZR/14.), članak 33. stavak 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., dalje: ZP), članke 41., 44. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08., 23/09., 39/09., 90/10., 89/12., dalje: KU/08), članke 35., 38. i 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 112/17., 12/18., dalje: KU/17), te je odlučio kao u izreci pobijane presude.

16. Ovaj drugostupanjski sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Prema tumačenju odredbe članka 39. u vezi sa člankom. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04., 141/04., dalje: KU/04) koje je na sjednici od 10. lipnja 2006. dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, pored terenskog dodatka službenici, pa tako i policijski službenici, imaju pravo na uvećanje plaće iz članka 39. KU/04 samo za stvarno odrađene sate rada, u koje se uračunava i vrijeme putovanja.

18. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio te stvarno odrađene sate i to na temelju službene dokumentacije (radni nalozi, izvješća, evidencija mjesečnih radnih sati, platne liste) tako i na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka SŠ i VŠ. Rukovodeći se time vještak Jelena Ćurlica (dalje: vještak) izračunala je broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom te visinu naknade za navedeni rad AŠ u predmetnom razdoblju (od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2019. ), ali uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar svakih 24 sata, koji ne predstavljaju prekovremeni rad. Vještak je također izvršio umanjenje i za iskorištene slobodne dane, odnosno sate, u omjeru 1:1,5.

19. Metodologija vještaka zasniva se na pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju istovrsnih predmeta kao primjerice:

Rev-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-1425/13 od 10. svibnja 2016., Revr- 640/14 od 1. lipnja 2016., Revr-1256/14 od 1. lipnja 2016., Revr-598/15 od 1. lipnja 2016., kao i u predmetima Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 3324/2021 od 1. veljače 2022., Gž R-1975/2021 od 3. rujna 2021., Gž R-237/2020 od 18. listopada 2021.

20. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne službe u nadzoru državne granice na moru (a koje vrijeme se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez razdoblja od 8 sati odmora), predstavlja prekovremeni rad, s obzirom da je životno i logično da članovi posade ne mogu napuštati brod za vrijeme trajanje takve službe (osim eventualno kratkotrajno do trgovine kada je brod vezan) i da takva služba traje od trenutka ukrcaja na plovilo do iskrcaja, prema terminima navedenim u dobivenim nalozima.

20.1. Pasivno dežurstvo je definirano člankom 57. KU/08, odnosno člankom 51. KU/17, a među strankama i nije sporno da se AŠ cijelo vrijeme trajanja službe nalazio na plovilu i nije mogao (nije smio) plovilo napustiti. Takozvano pasivno dežurstvo kod policijskih službenika, u takvoj situaciji, ne može postojati jer isti (u tom vremenu) nisu kod kuće već na brodu na kojem obavljaju službu i zbog toga se ne može primijeniti odredba članka 57. KU/08 jer isti članak predviđa da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom.

21. Vrijeme tužitelja, odnosno službenika, koje isti provodi na plovilu nakon odrađenog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati (ne računajući vrijeme odmora od osam sati), nije slobodno vrijeme jer radnik to vrijeme provodi na poslu koji inače radi, a što je, prema stanju spisa i utvrđeno iz iskaza svjedoka SŠ i VŠ, koji su potvrdili da je tužitelj, zaposlen kao strojar izvan radnog vremena na brodu imao zaduženja u vidu obilaska strojarnice broda, pregleda motora, pregleda ulja i vode te da je bio na raspolaganju zapovjedniku broda za sve što se trebalo napraviti. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

22. Prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom AŠ ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena, umanjeno za 8 sati odmora koji je AŠ nesporno imao te je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da okolnost što je AŠ ostvarivao pravo na naknadu za takozvano pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je AŠ bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao osam sati u danu.

22.1. Pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca, a zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

23. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na odredbu članka 94. ZR, kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, a člankom 60. stavkom 1. ZR je propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema članku 43. stavak 2. ZR/09 (članak 62. stavak 2. ZR/14) puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno.

23.1. Isto tako i prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u članku 2. točka 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

24. Stoga prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom AŠ ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji u članku 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr.

24.1. Odredbom članka 44. KU/08 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. članka 44. KU/08 međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi članka 41. KU/08 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

25. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji, kada je AŠ boravio na brodu više dana po 24 sata, obračun se vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora odnosno da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno odredbama KU može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više predmeta zasnovanoj na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev R-1082/13-2 od 5. listopada 2016., broj Rev R-17/15 od 1. veljače 2017.) u kojima se navodi da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom.

26. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da nalaz vještaka nije utemeljen na relevantnim dokazima jer iz stanja spisa i pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je vještak za potrebe vještačenja koristio isključivo službenu dokumentaciju tuženika i to izvješća s radnim nalozima, koje je dostavio tuženik, a iz kojih proizlazi, da je AŠ cijelo vrijeme službe na plovilu, kojeg ne smije napustiti nekoliko dana, bio na raspolaganju poslodavcu, dok je konkretne radne naloge ovjeravala i potpisivala ovlaštena osoba tuženika, temeljem kojih dokaza nedvojbeno proizlazi trajanje radnog vremena AŠ u promatranom razdoblju, a pri tom je vještak pri izradi obračuna postupio u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izloženog u odlukama poslovni broj Revr-17/15 i Revr-18/15 te uzeo u obzir trajanje odmora od 8 sati unutar 24 sata radnog vremena.

27. Naime, vještak je u svom očitovanju izričito naveo da je na temelju dostavljenih isprava, sukladno nalogu suda, iskazao prekovremene sate tijekom višednevne plovidbe tako da se redovnim satima priboji 8 sati odmora, a ostalo vrijeme obračunato je kao prekovremeni rad umanjeno za prekovremeni rad koji je već isplaćen odnosno na način da se 8 sati odnosi na odmor, a preostalih 16 sati se odnosi na odrađene sate, od toga 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog rada. Prilikom utvrđivanja prekovremenih sati rada vještak je uzeo u obzir broj slobodnih dana koje je AŠ iskoristio u pojedinom mjesecu, za koje je dane umanjen broj prekovremenih sati.

27.1. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je AŠ u razdoblju od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2019. ostvario prekovremene sate rada, rad subotom, nedjeljom, blagdane i noćni rad, koji nije plaćen, u ukupnom iznosu od 18.633,74 eura (140.395,95 kuna) ili po mjesecima kako je prikazano u Tablicama broj 61 do 66. u nalazu.

28. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud zanemario odredbu članka 57. KU/08, budući da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio zbog čega se navedeni rad ne smatra pasivnim dežurstvom. Naime, pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tijekom cijelog dana, odnosno svih 24 sata, dakle i za vrijeme odmora.

29. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da naknadu za tzv. pasivno dežurstvo treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad. Ovo iz razloga jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od osam sati tijekom jednog dana, a u odnosu na žalbene prigovore u odnosu na naknadu za terenski dodatak, ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da i isplata ove naknade nema utjecaja na obračun razlike plaće po osnovi prekovremenog rada jer se terenski dodatak ostvaruje i isplaćuje zbog okolnosti da je tužitelj radio izvan stalnog mjesta rada preko osam sati i ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno.

30. Stoga žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

31. Slijedom navedenog, vještak je u skladu s pravilnom uputom suda prvog stupnja, utvrdio da postoji obveza tuženika prema AŠ u dosuđenom iznosu, pri čemu je vještak utvrdio točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te visinu dodataka na plaći AŠ kroz utuženo razdoblje, s tim da je nakon takvog utvrđenja iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora te se u angažiranosti tužitelja kod tuženika u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata više dana, 8 sati se odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati se odnosi na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor.

32. Neosnovano tuženik prigovara odluci o trošku postupka jer je ta odluka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1 ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP te materijalnog prava navedenog u prvostupanjskoj presudi, a koju odluku tuženik niti ne osporava određenim obrazloženim razlozima, već kao posljedicu njegovog stava o nezakonitosti odluke o glavnoj stvari.

33. S obzirom na sve navedeno žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je uz primjenu odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

34. Tužiteljice u žalbi pobijaju dio točke II. izreke kojim nije prihvaćen njihov zahtjev za nadoknadu troška smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer tužiteljicama nije dosuđen trošak sastava podneska od 6. travnja 2023. trošak prema tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa). Također smatraju da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu Tarifnog broja (dalje: Tbr.) 48. točke 3. Tarife prilikom odlučivanja o visini dosuđenog troška zastupanja.

35. Sukladno odredbi Tbr. 48. točka 3. Tarife (koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

35.1. Kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku na snazi Tarifa, prema kojoj vrijednost bod u tom trenutku iznosu 1,99 eura (15,00 kuna), to je stoga tužiteljicama valjalo priznati za sve radnje zastupanja iznos troška u skladu s navedenom vrijednosti boda.

36. Uz pravilnu primjenu odredbe Tbr. 48. točke 3. Tarife prvostupanjski sud je tužiteljicama dosudio za sastav podneska od 6. travnja 2023. u iznosu od 124,37 EUR prema Tbr. 8. točka 3. Tarife jer se nije radilo o obrazloženom podnesku, što tužiteljice neosnovano navode u žalbi. Također je pravilno dosuđen iznos troška zastupanja na ročištu 26. lipnja 2023. prema Tbr. 9. točka 1. Tarife u iznosu 497,50

1 0

eura, uz primjenu vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku 1,99 eura (15,00 kuna).

37. Međutim, za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe, obrazloženog podneska od 6. travnja 2022., za zastupanje na ročištima 4. travnja 2022. i 18. svibnja 2022. je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužiteljicama dosudio za svaku navedenu radnju iznos od 331,81 eura, ili ukupno 1.659,05 eura, dok im je prema vrijednosti boda koja se primjenjuje sukladno Tbr. 48. točka 3. Tarife, tužiteljicama pripada za svaku navedenu radnju iznos od 497,50 eura, ili ukupno 2.487,50 eura.

38. Tako je razliku troška zastupanja koji pripada tužiteljicama u iznosu od 828,45 eura valjalo dosuditi tužiteljicama, uz 25% PDV što iznosi 207,11 eura, ili ukupno 1.035,56 eura.

39. Stoga je uz pravilnu primjenu vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, uvažavanjem žalbe tužiteljica, preinačena odluka o trošku u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljica pa je tužiteljicama dosuđen daljnji iznos troška od 1.035,56 eura te je uz primjenu odredbe članka 373. točke 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

39.1. Tužiteljicama je na daljnji dosuđeni trošak dosuđena pripadajuća zatezna kamatu prema članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO).

40. Tužiteljicama pripada trošak za sastav žalbe prema Tbr. 10. točka 4. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife ("Narodne novine", broj: 138/23.), uz PDV po stopi 25%, u ukupnom iznosu od 124,38 eura. Kako su tužiteljice sa žalbom uspjele u 68,95 %, to im je uz primjenu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, a u vezi sa člankom 166. stavak 1. ZPP priznat i žalbeni trošak u navedenom omjeru u iznosu od 85,76 eura, kako je odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

41. Zahtjev tužiteljica za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer ta radnja nije nužna za postupak, a kako to propisuje odredba članka 155. stavak 1. ZPP pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Sisku 5. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić