Poslovni broj: Povrv-20/2025-35

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji ovog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 37, OIB: 43965974818, kojeg zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica u Dubrovniku protiv tuženika OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ĐČ, odvjetnik u [adresa], nakon javne i glavne rasprave zaključene dana 29. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenje o ovrsi javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem Ovrv.2139/2018 od 13. prosinca 2018. kojim se nalaže tuženiku, u roku od osam dana, platiti tužitelju ukupan iznos od 2.615,44 EUR uvećan za zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 60,64 EUR od 20. svibnja 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 90,45 EUR od 21. lipnja 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 67,25 EUR od 22. srpnja 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 119,38 EUR od 20. kolovoza 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 90,94 EUR od 21. rujna 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 78,63 EUR od 21. listopada 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 92,46 EUR od 22.studenoga 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 214,87 EUR od 23. prosinca 2016. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 327,37 EUR od 21. siječnja 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 327,57 EUR od 22. veljače 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 226,88 EUR od 19. ožujka 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 164,33 EUR od 21. travnja 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 83,86 EUR od 21. svibnja 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 22,39 EUR od 22. lipnja 2017 pa do dana plaćanja,

- na iznos od 116,02 EUR od 21. srpnja 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 185,63 EUR od 20. kolovoza 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 179,78 EUR od 21. rujna 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 96,51 EUR od 21. listopada 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 62,03 EUR od 22. studenoga 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 5,82 EUR od 21. prosinca 2017. pa do dana plaćanja,

- na iznos od 2,60 EUR od 31. siječnja 2018. pa do dana plaćanja,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.175,53 EUR.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu u iznosu od 1.253,98 EUR.

Obrazloženje

1. Ovrhovoditelj, sada tužitelj, podnio je 13. prosinca 2018. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika, sada tuženika, radi isplate dospjele tražbine u iznosu od 19.706,02 kuna i troška ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 2.896,86 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Javni bilježnik Ivo Radović iz Dubrovnika, Vukovarska 19, donio je 13. prosinca 2018. rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-2139/2018 kojim je tuženiku naloženo isplatiti iznos od 19.706,02 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i ukupan trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.896,86 kuna.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je pravodobno podnio prigovor i stoga je sud, na temelju odredbi članka 282. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 93/14, 55/16, 73/17 dalje u tekstu: OZ) i članka 287. stavak 1. OZ-a u vezi s člancima 57. i 58. OZ-a, rješenjem poslovnog broja: Povrv-175/2019-2 od 19. srpnja 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi, nakon čije je pravomoćnosti zakazano ročište za glavnu raspravu po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga u skladu s odredbom članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, dalje u tekstu: ZPP).

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je prigovorio navedenom rješenju o ovrsi pobijajući ga u cijelosti, navodeći da iz dokumentacije koja prileži pobijanom rješenju o ovrsi nije razvidno na što se odnosi navodno potraživanje tužitelja, te ističući kako se u toj dokumentaciji navode i različite, pogrešne, adrese tuženika iz kojih razloga tuženik dodatno, opreza radi, ističe i prigovor zastare u odnosu cjelokupno potraživanje. Tijekom postupka ističe da tuženik nije nikada s tužiteljem dogovorio niti zaključio bilo kakav ugovor o priključenju na njegovu elektroenergetsku mrežu niti je bio korisnikom i pretplatnikom takve usluge, a što se tiče nekretnine na adresi [adresa] u [adresa] da je istina da je u jednom trenutku bio suvlasnik nekretnine na toj adresi zajedno sa ĐČ, ali da se radilo o staroj i derutnoj nekretnini iz 1927. koja se planirala srušiti radi izgradnje nove zgrade, pa da navedeni suvlasnici nisu uopće živjeli na toj adresi niti koristili predmetnu kuću pa ni tražili nastavak ranijeg eventualno postojećeg pretplatničkog odnosa, pa da tuženik nema ništa s ranijim pretplatničkim odnosom niti s predmetnim dugovanjem koje je navodno nastalo i povezano je sa obračunskim mjernim mjestom 11060545 kojeg tužitelj pokušava naplatiti. U odnosu na nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa] ističe da se radi o čest. zgr. [katastarska čestica] koja je izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je tuženik postao suvlasnikom i suposjednikom 19. srpnja 2016. da bi već 15. prosinca 2016. svoj suvlasnički dio prodao UČ nakon čega je taj isti suvlasnički dio prenesen na ZČ koja je od 7. listopada 2019. suvlasnica predmetnog suvlasničkog dijela, a kako je i planirano stara zgrada na predmetnoj nekretnini je srušena tijekom 2018. i na njezinom mjestu je društvo Cvijeta nekretnine d.o.o. izgradilo posve novu stambeno-poslovnu zgradu. Smatra da, s obzirom da tužitelj i tuženik nisu nikada zaključili nikakav ugovor kao pružatelj i primatelj usluge isporuke električne energije, nisu u obveznopravnom odnosu, pa da tuženik nije dužan platiti tužitelju predmetni dug. Također ističe kako suglasnost na temelju koje je izvršena izmjena korisnika za predmetno obračunsko mjesto nije dana tužitelju već ranijem vlasniku nekretnine te da ista ne predstavlja ugovor o pružanju usluge. Smatra da je tužitelj bio dužan na temelju kupoprodajnog ugovora ponuditi tuženiku sklapanje odgovarajućeg ugovora o korištenju njegove mreže za isporuku električne energije, što on nije napravio već da je samovoljno tuženika uveo u svoje poslovne evidencije kao potrošača za predmetno obračunsko mjesto.

4. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da je tuženik u evidenciji tužitelja evidentiran kao korisnik na obračunskom mjestu broj: 11060545 na adresi [adresa] u [adresa] s prijavljenom adresom za dostavu računa u Zagrebu, Nehajska 4 te u spis dostavlja zahtjev za promjenu korisnika s pratećom dokumentacijom (kupoprodajnim ugovorom i suglasnošću za promjenom korisnika na ime tuženika) na osnovu čega je izvršen upis tuženika kao korisnika za predmetno obračunsko mjesto. Tvrdi da su tuženiku svi računi uredno ispostavljeni te da tuženik nije obavijestio tužitelja o bilo kakvoj daljnjoj promjeni obveznika odnosno zatražio prijenos ugovora na drugog korisnika. Smatra da tužitelj nije dužan ispitivati ni nagađati tko je stvarni korisnik, niti da je to u specifičnoj situaciji isporuke električne energije velikom broju korisnika moguće. Smatra da činjenica posjeda nekretnine nije relevantna za to tko odgovara za dugove tužitelju, odnosno pružatelju usluga, već za eventualne regresne zahtjeve prema posjedniku. U odnosu na prigovor zastare, ističe da je tuženik evidentiran kao korisnik u kategoriji poduzetništvo za koju kategoriju ne vrijedi jednogodišnji već trogodišnji zastarni rok zbog čega da tražbina nije u zastari. Uređuje tužbu na način da predlaže da sud donese presudu kojom se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem Ovrv.2139/2018 od 13. prosinca 2018. kojim se nalaže tuženiku, u roku od osam dana, platiti tužitelju ukupan iznos od 2.615,44 EUR uvećan za pripadajuće zatezne kamate te naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.864,58 HRK s pripadajućim zateznim kamatama te troškove ovog parničnog postupka.

5. Tijekom postupka sud je pregledao izvod iz poslovnih knjiga (specifikaciju računa) od 4. prosinca 2018. (list 7-9 spisa), prijepis računa (list 23-64 spisa), konto karticu (list 65-68, 143-145 spisa), Uvjete opskrbljivača HEP ELEKTRA d.o.o. za opskrbu električnom energijom (list 69-77 spisa), Opće uvjete za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (list 78-125 spisa), zahtjev od 29.travnja 2015. (list 132, 159, 173 spisa), Izvod iz mjernog mjesta (list 133, 160 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 29. prosinca 2014. (list 134-139, 161-166, 174-179 spisa), suglasnost (list 140, 167, 180 spisa), potvrdu (list 146 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 14. prosinca 2016. (list 147-150 spisa), obavijest Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Grada Dubrovnika klasa: 361- 03/18-07/000092, urbroj: 2117/01-15/7-18-0003 od 23. svibnja 2018. (list 151-152), energetsku karticu od 17. prosinca 2020. (list 168-171 spisa), dopis od 30. prosinca 2020. (list 172 spisa), dopis od 2. listopada 2020. (list 181 spisa), dopis HEP-a, Elektrojug Dubrovnik o očitanju električne energije od 11. veljače 2021. (list 185-186 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka HČ (list 192-193 spisa), ŽČ (list 193 spisa), ĐČ (list 193-194 spisa) i tuženika OČ (list 194-195 spisa).

6.1. Dana 27. kolovoza 2021. je ovaj sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je u točki I. ukinuo rješenje o ovrsi javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika, Vukovarska 19 poslovni broj: Ovrv.2139/2018 od 13. prosinca 2018. u cijelosti, a u točki II. naložio tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 9.150,00 kuna.

6.2. Županijski sud u Šibeniku je, po žalbi tužitelja koju je uvažio kao osnovanu, odlukom poslovnog broja: Gž-39/2022-2 od 18. veljače 2025., ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Povrv-175/2019 od 27. kolovoza 2021. u cijelosti te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem. U obrazloženju svoje odluke Županijski sud u Šibeniku navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je, zbog pogrešnog zaključka da tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj parnici, propustio raspraviti i odlučiti o prigovoru zastare istaknutom po tuženiku. Županijski sud u Šibeniku daje uputu ovom sudu da u skladu s razlozima njegove odluke, ocjenom izvedenih dokaza, pouzdano utvrdi sve odlučne činjenice o kojima ovisi odluka u ovom predmetu te da se pravilnom primjenom materijalnog prava donese nova i na zakonu utemeljena odluka.

7.1. U ponovljenom postupku, koji se sada vodi pod poslovnim brojem: Povrv- 20/2025, na glavnoj raspravi održanoj 29. travnja 2025. koja je započela iznova zbog izmjene raspravnog suca, obnovljeni su rezultati raspravljanja te su pročitani zapisnici o izvođenju dokaza, s čime su se usuglasili punomoćnici stranaka. Punomoćnici su ustrajali u svemu iznesenom u dosadašnjem tijeku postupka.

7.2 U odnosu na prigovor zastare, punomoćnik tužitelja je isticao kako utužena obveza nije zastarjela jer da iz spisa predmeta činjenično proizlazi da se radi o kategoriji potrošnje – poduzetništvo – što je istaknuto i na samim utuženim računima, da se radi o zajamčenoj opskrbi koja se sukladno čl. 49. st. 12. tada važećeg Zakona o tržištu električne energije (2013) („Narodne novine“broj: 22/13., 95/15.) ne primjenjuje na kategoriju kućanstva, da je prijašnji korisnik bio pravna osoba koja je u poslovnom prostoru obavljala poslovnu djelatnost, a o čemu svjedoče i sami svjedoci i tuženik te da je sam tuženik izjavio, kao i drugi svjedoci, da tuženik nikada tamo nije živio, da je nekretnina kupljena radi rušenja i gradnje nove zgrade, iz čega je jasno da električna energija nije isporučena za potrebe kućanstva, ni formalno, ni stvarno, te da se ne može primijeniti rok zastare iz čl. 232. ZOO-a, već zastarni rok od 3 godine sukladno čl. 226. ZOO-a, pa s obzirom na to da se radi o utuženim tražbinama 2016- 2018., a prijedlog za ovrhu je podnesen 13. prosinca 2018., da niti jedna utužena tražbina nije zastarjela. Predlaže održati na snazi rješenje o ovrsi i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka.

7.3. Punomoćnik tuženika je ustrajao u prigovoru zastare pozivajući se na odredbu 232. st. 1. toč. Zakona o obveznim odnosima, pa je naveo kako s obzirom da se predmetne tražbine odnose na razdoblje od 20. svibnja 2016. pa do najkasnije 31. siječnja 2018., a prijedlog za ovrhu je podnesen tek 10. prosinca 2018., smatra da su gotovo sve pojedinačne tražbine u zastari. Smatra da su suprotne tvrdnje i navodi tužitelja. koji se poziva na trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, potpuno promašene, jer se taj zastarni rok odnosi na povremene tražbine, kao što su tražbina kamata i tražbina uzdržavanja, što isporuke električne energije nisu niti mogu biti. Smatra neuvjerljivim i nerazumljivim pokušaj tužitelja da u obrazloženju svoje tvrdnje o trogodišnjom zastarnom roku, uvjeri tuženika i sud, da tuženik, iako fizička osoba i iako u predmetnoj nekretnini nikada nije obavljao ikakvu poduzetničku djelatnost, ne bi ni ulazio u kategoriju kućanstva, nego poduzetništva, i to samo zbog toga što je raniji registrirani krajnji kupac bilo trgovačko društvo. Ponovno ističe kako između stranaka nema nikakvog ugovornog odnosa, a i da ga ima, tvrdi kako zasigurno nije posrijedi u njihovom odnosu nikakva zajamčena opskrba. Predlaže ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 19.706,02 HRK po osnovi opskrbe električnom energijom nekretnine na adresi [adresa] u [adresa] za obračunsko mjesto broj: 11060545 u odnosu na koje je kao krajnji kupac evidentiran tuženik za utuženo razdoblje od travnja 2016. do prosinca 2017.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je je li tuženik obveznik plaćanja utuženog iznosa za isporučenu električnu energiju i ostale naknade za obračunsko mjesto broj: 11060545 te kao takav pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, odnosno je li tužitelj pravilno izvršio izmjenu krajnjeg kupca za predmetno obračunsko mjesto u svojim evidencijama. Sporno je i jesu li utužena mjesečna potraživanja tužitelja zastarjela.

11.1. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće.

11.2. U evidencijama tužitelja i HEP-OPERATORA DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o. je kao korisnik mreže na obračunskom mjernom mjestu broj: 1611060545 na adresi [adresa], nakon odobrenog prijenosa ugovora sa trgovačkog društva ROMAN-LEON d.o.o. koji je imao ugovoren model obračuna za poduzetnike, od travnja 2015. evidentiran tuženik, i to na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog 29. prosinca 2014. između prodavatelja DČ i ĆČ te kupaca OČ i ĐČ uz sudjelovanje trgovačkog društva ROMAN-LEON d.o.o. i osobno EČ te suglasnosti kupaca od 20. travnja 2015. Na predmetnom je obračunskom mjestu evidentiran mjerni uređaj broj: 0065481. U predmetnom razdoblju je kao opskrbljivač na predmetnom mjernom mjestu evidentiran tužitelj kojem su podaci dostavljani kroz standardni proces razmjene podataka između tužitelja i HEP-OPERATORA DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o., i to u obliku standardiziranih TXT datoteka. Tuženiku su nakon što je evidentiran kao korisnik mreže ispostavljeni računi za potrošnju električne energije na navedenom mjernom mjestu po tarifi "poduzetništvo bijeli – zajamčena opskrba, koji nisu plaćeni.

11.3. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog 29. prosinca 2014. između prodavatelja DČ i ĆČ te kupaca OČ i ĐČ uz sudjelovanje trgovačkog društva ROMAN-LEON d.o.o. i osobno EČ, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđen 30.prosinca 2014. pod brojem OV-9008/14, proizlazi da je predmet kupoprodaje bila nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina]. Tim ugovorom je ugovoreno da će kupci stupiti u posjed predmetnih nekretnina danom isplate dijela kupoprodajne cijene koji se izravno uplaćuje prodavateljima u gotovu novcu (iz članka 4. ugovora) radi čega su stranke suglasne kako će sav dotadašnji trošak svih mogućih obaveza, kao i komunalnih usluga i priključaka (struja, telefon, pričuva, komunalna naknada, voda i sl.) koji terete predmetnu nekretninu do dana stupanja u posjed podmiriti prodavatelji, a od dana stupanja u posjed to će činiti kupac (članak 8.). Iz suglasnosti koju su naknadno izdali kupci ĐČ i tuženik proizlazi njihova suglasnost (potvrda) da od 20. travnja 2015. svi budući računi komunalnih usluga (struja, telefon, pričuva, komunalna naknada, voda i sl.) nekretnine u [adresa] u [adresa] koju su kupili od ĆČ i DČ, terete OČ (tuženika), te da se dostavljaju na adresu istovjetnu onoj na kojoj se nekretnina nalazi.

11.4. Iz potvrde od 13. rujna 2016. utvrđeno je da je DČ potvrdila da je do navedenog dana primila iznos od 41.998,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na koji način su joj kupci u cijelosti isplatili novčanu obvezu iz čl. 3. Dodatka ugovora o kupoprodaji koji je ovjeren kod javnog bilježnika Anđelka Stanića broj OV-2979/2015 od 15.travnja 2015. kao i da su kupci ispunili sve obveze sa osnova isplate kupoprodajne cijene i prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnine koji je ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena broj OV-9008/14 od 30. prosinca 2014. Iz predmetne potvrde se ne može utvrditi kojeg točno datuma je izvršena obveza iz članka 4. ugovora od 29. prosinca 2024., ali je evidentno da su ugovorne stranke zaključile i Dodatak tom ugovoru koji nije dostavljen u spis. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 14. prosinca 2016. utvrđeno je da je tuženik kao prodavatelj prodao kupcu UČ svoj dio prava vlasništva nekretnine koju je stekao kupnjom od DČ i ĆČ, s tim da je ugovoreno da se prodavatelj (tuženik) obvezuje na dan isplate kupoprodajne cijene predati kupcu ključeve ulaznih vrata kupljenih nekretnina u cijelosti slobodne od osoba i stvari u miran i nesmetan posjed, po primitku ugovorene cijene u cijelosti izdati kupcu tabularnu ispravu u svrhu uknjižbe, podmiriti sve komunalne i druge troškove koje terete predmetne nekretnine do njezine predaje u posjed kupcu, nakon čega tu obvezu preuzima kupac. Dio kupoprodajne cijene je isplaćen u trenutku potpisa tog ugovora, dok je ugovoreno ostali dio kupoprodajne cijene isplatiti najkasnije do 15. veljače 2017. U spis nije dostavljen dokaz o tome kada je kupoprodajna cijena isplaćena odnosno kada je kupac UČ stupio u posjed predmetne nekretnine.

11.5. Pregledom obavijesti Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Grada Dubrovnika klasa: 361-03/18-07/000092, urbroj:

2117/01-15/7-18-0003 od 23. svibnja 2018. proizlazi da je 17. svibnja 2018. prijavljen početak uklanjanja građevine katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema projektu uklanjanje građevine oznake TD.K33/18 izrađen po ORTO d.o.o. Dubrovnik koji su podnijeli OČ i ĐČ. Pregledom dopisa od 2. listopada 2020. utvrđeno je da je trgovačko društvo CVIJETA NEKRETNINE d.o.o. uputilo HEP- OPERATOR DISTRIBUCIJSKOM SUSTAVU d.o.o. zahtjev da se uklone dva brojila i to brojilo broj 11060545 koji glasi na ime OČ i brojilo broj 105149 na ime JČ a koji se nalaze u ormariću u međašnom zidu nekretnine, a nisu u nikakvoj upotrebi i smetaju, a obzirom da je postojeći objekt koji je bio prikopčan na elektro-energetsku mrežu putem tri brojila koja su se nalazila u međašnom zidu okrenut prema susjednoj parceli uklonjen te je temeljem ortačkog ugovora zaključenog s OČ na toj čestici izgrađen novi stambeno-poslovni objekt.

11.6. Iz iskaza svjedoka KČ, ŽČ i ĐČ, kada se isti dovedu u vezu jedan s drugim, u bitnome proizlazi da je raniji objekt koji je bio izgrađen na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] srušen, a da su ranije u njemu živjeli dotadašnji vlasnici (iskazuje svjedok ŽČ), s tim da tuženik nikada u tom objektu nije živio (iskazuju svi svjedoci) jer je objekt bio u derutnom stanju, a nekretnina nije niti kupljena za stanovanje, već je objekt bio predviđen za rušenje radi izgradnje novog objekta (iskazuje svjedok ĐČ). U predmetnom je objektu bio i poslovni prostor – foto studio naziva Foto Leo, koji je zadnji izišao iz kuće odnosno iselio (iskazuju svjedoci O, ŽČ i ĐČ). Nakon iseljenja tog foto studija nitko više nije živio u predmetnom objektu (svjedoci O i ĐČ). Svjedok ĐČ iskazuje kako pretpostavlja da je foto studio izašao iz objekta u rujnu 2016. kada su on i tuženik preuzeli posjed predmetne nekretnine. Isti navodi da su tuženik i on kupili predmetnu kuću negdje početkom 2015. i to tuženi za 9/10 dijela prava vlasništva a on za 1/10 prava vlasništva i s obzirom da je tu bilo dosta problema, hipoteka i zabilježbi sporova da su tek 2016. isplatili bivše vlasnike i to oca i kćer ĆČ i DČ, a u svemu tome sudjelovao je i suprug od DČ, ČČ, koji je inače bio vlasnik Foto Leona i imao je ugovor o zakupu. Već u proljeće 2017. je predmetna zgrada srušena radi izgradnje nove zgrade koja je izgrađena 2020. Iskazao je da je dogovor sa prijašnjim vlasnicima i EČ bio da poplaćaju sve učinjene račune prije iseljenja i da odjave vodu i struju te su oni kao kupci držali da su prodavatelji po tome postupili i da su voda i struja odjavljeni. Međutim, kad je započeta izgradnja nove zgrade, CVIJETA NEKRETNINE d.o.o., kao izvođač radova, je pošao u HEP jer su im rekli da u nekretnini nema struje te su im iz HEP-a rekli da na predmetnoj nekretnini postoje tri sata te su ih pitali može li koristit jedan sat kao privremeni gradilišni, a iz HEP-a su im rekli da nemaju ništa protiv i nakon toga su iz iz HEP-a zvali te im rekli da postoji dug od 20.000,00 do 30.000,00 kuna i to im je bilo prvo saznanje da postoji ikakav dug za struju, a držali su da je to dug iz ranijeg razdoblja te ga iz navedenog razloga nisu niti platili, a Đ nekretnine je kao jeftiniju opciju odlučio sam platiti priključak za gradilište. Iskazao je i da je potpis na suglasnosti koja se nalazi na listu spisa 180 njegov, da je suglasnost potpisana kao rezultat prvotnog dogovora s obzirom da su oni (kupci) trebali preuzeti posjed predmetne nekretnine do Uskrsa 2015., ali s obzirom da su na nekretnini postojale zabilježbe kredita i hipoteka PBZ-a i OTP-a, u dogovoru s prijašnjom vlasnicom je došlo do promjene tog prvotnog dogovora jer je u to vrijeme obzirom da je kreditima u švicarcima bilo došlo do konverzije kredita, te je vlasnica molila da joj ne isplaćuju navedeni iznos jer da će se tek po dovršenoj konverziji znati točno koliki je dug prema banci odnosno da li je ona pretplatila već ranijim uplatama dio kredita, te su zbog toga, koliko se sjeća, sklopili dodatak ugovora o kupoprodaji i nakon toga su se dogovorili da će kupci preuzeti posjed 2016. po isplati kupoprodajne cijene, a da će prodavatelji podmiriti svo dugovanje koje je do toga trenutka nastalo, kao i odjaviti struju i vodu. Nadalje je iskazao da mu nije poznato kad je odjavljen priključak i da li je odjavljen, a niti mu je poznato da je CVIJETA NEKRETNINE d.o.o. tražila od HEP-a da uklone brojila od OČ i JČ obzirom da im smetaju i da je prvi put ime JČ vidio nakon što mu je uručena kao punomoćniku dokumentacija koji od osnutka zemljišne knjige nikad nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

11.7. Tuženik iskazuje istovjetno kao svjedoci kako je foto studio bio zadnji koji je iselio iz nekretnine, da je objekt bio u derutnom stanju i da on osobno nije nikada tamo živio. Iskazuje da su ga kontaktirali iz CVIJETA NEKRETNINA d.o.o. te mu rekli da postoji dug za struju i da je to bilo njegovo prvo saznanje o predmetnom dugu. Također navodi da je kontaktiran i od strane HEP-a te da su mu rekli da ima neku snagu na kući koju može mijenjati, međutim da im je on odgovorio da nema pojma ništa u vezi struje. Navodi da su to sva njegova saznanja o tome.

12. Prema članku 13. stavku 1. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom ("Narodne novine" broj 85/2015, dalje: Opći uvjeti), opskrbljivač može krajnjem kupcu na njegov zahtjev omogućiti prijenos ugovora o opskrbi krajnjeg kupca trećoj osobi. Članak 6. stavak 1. Općih uvjeta propisuje i da operator sustava može korisniku mreže na njegov zahtjev omogućiti prijenos ugovora o korištenju mreže trećoj osobi. Prema članku 30. stavak 1. Općih uvjeta kojim se propisuje postupak promjene opskrbljivača prilikom promjene vlasništva građevine, krajnji kupac vlasnik građevine ili dijela građevine koji prenese vlasničko pravo na građevini ili dijelu građevine na novog vlasnika dužan je u roku od 30 dana od dana promjene vlasništva obavijestiti operatora sustava i opskrbljivača o nastaloj promjeni te podnijeti operatoru sustava zahtjev za raskid ugovora o korištenju mreže i opskrbljivaču zahtjev za raskid ugovora o opskrbi krajnjeg kupca, a novi vlasnik dužan je u istom roku podnijeti zahtjev za sklapanje novih ugovora, uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva.

13. Zaključuje se da je tuženik kupoprodajnim ugovorom od 29. prosinca 2014. godine sklopljenim sa prodavateljima DČ i CČ, uz sudjelovanje društva ROMAN-LEON d.o.o., kupio predmetnu kuću u [adresa] za suvlasnički dio od 9/10 dijela, a kupac ĐČ za 1/10 dijela, da su kupci dana 20. travnja 2015. godine potpisali ispravu "Suglasnost" kojom su potvrdili da svi budući računi komunalnih usluga (struja, voda, telefon, internet, komunalna i vodna naknada i sl.) za nekretninu koju su kupili od prodavatelja U DČ terete tuženika, da je dotadašnji krajnji kupac električne energije za predmetnu nekretninu društvo ROMAN-LEON d.o.o. na temelju kupoprodajnog ugovora i izjave "Suglasnost" od 20. travnja 2015. godine o promjeni krajnjeg kupca izvijestio tužitelja kao opskrbljivača, da je tuženik zaveden u evidenciji tužitelja kao krajnji kupac za obračunsko mjesto broj 11060545, da su tuženiku za utuženo razdoblje dostavljeni po tužitelju ispostavljeni računi u ukupnom iznosu od 19.706,02 kuna koje nije podmirio, da je ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 14. prosinca 2016. godine tuženik UČ kao kupcu prodao svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine, te da nije tužitelju prijavio promjenu vlasništva na nekretnini, da je kuća na predmetnoj nekretnini srušena 2018. godine, da je potom izgrađena nova zgrada, te da je povodom zahtjeva novog vlasnika društva CVIJETA NEKRETNINE d.o.o. 2020. godine izvršeno uklanjanje brojila broj 11060545 koje je glasilo na tuženika, a koje se nalazilo u ormariću u međašnom zidu nekretnine (tako istovjetno i Županijski sud u Šibeniku u svojoj ukidnoj odluci poslovni broj: Gž-39/2022-2). Konkretno, na zahtjev trgovačkog društva ROMAN-LEON d.o.o., koji je do tada bio evidentiran kao krajnji kupac na obračunskom mjestu broj: 11060545, je odobren i izvršen prijenos ugovora o korištenju mreže i opskrbi na treću osobu – tuženika, te je tuženik u evidencijama tužitelja i HEP- OPERATORA DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o. evidentiran kao kupac na predmetnom obračunskom mjestu, nakon čega je isti terećen za naknade i potrošnju na predmetnom mjernom mjestu po dotadašnjim uvjetima, odnosno u kategoriji poduzetništvo za zajamčenu opskrbu. Tako je tužitelj, sukladno Općim uvjetima, u dobroj vjeri, na temelju dostavljenog ugovora o kupoprodaji od 29. prosinca 2014. u kojem je u članku 8. uglavljeno da kupci ĐČ i tuženik preuzimaju trošak komunalnih usluga, pa tako i plaćanja struje, od dana stupanja u posjed, te na temelju suglasnosti koju su ĐČ i tuženik izdali 20. travnja 2015. u kojoj je jasno navedeno da svi budući računi predmetnog objekta na adresi [adresa] u [adresa] terete tuženika, izvršio prijenos ugovora s ROMAN-LEON d.o.o. na tuženika. Tuženik u ovom postupku osporava da bi on ikada živio u predmetnoj nekretnini i koristio struju te tvrdi da je u posjed nekretnine stupio tek u rujnu 2016. nakon čega je već u prosincu nekretninu prodao trećoj osobi. Iako zaista iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije živio u objektu na predmetnoj adresi koji je naknadno srušen, to za ovaj postupak nije odlučno, kao ni činjenica kada je zaista tuženik stupio u posjed i koliko je dugo bio u posjedu. Naime, tuženik je imao mogućnost urediti odnos s tužiteljem pa makar od trenutka kada je prodao nekretninu, no to nije napravio. Sam tuženik u svom iskazu navodi da je od strane CVIJETA NEKRETNINE d.o.o. doznao da ga tužitelj tereti za dugovanje vezano za objekt koji je kupio sa ĐČ, te da je kontaktiran i od strane tužitelja kada mu je rečeno da na kući ima „neku snagu“ koju može promijeniti, međutim isti na navedeno nije reagirao. Za očekivati je da se u takvoj situaciji svaka prosječna osoba zabrine kada sazna za postojanje dugovanja za koje ranije nije znao (kako tuženik navodi) te pokuša „istražiti“ o čemu se radi i na koji je način došlo do toga da ga se tereti za dug za koji smatra da ne odgovara. Osim toga, kada već ima saznanje o tome da ga se vodi kao kupca na predmetnom mjernom mjestu, smatra da za to nema osnove, pa brzo nakon toga prenosi nekretninu na drugu osobu, bilo bi očekivano da će o tome obavijestiti opskrbljivača kako bi od sebe otklonio makar buduća dugovanja. Bitno je za ovaj postupak istaknuti da odnosi između ranijih i kasnijih vlasnika nekretnine nisu morali biti poznati tužitelju kao opskrbljivaču. Tužitelj, nakon zaključenja ugovora o opskrbi, saznanja o izmjeni krajnjeg kupca ili prijenosu ugovora na treću osobu dobiva upravo od osoba s kojima je zaključio ugovor (krajnji kupac) ili osoba kojima je prenesena nekretnina na koju se odnosi određeno obračunsko mjesto. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj od strane evidentiranog krajnjeg kupca ROMAN-LEON d.o.o. obaviješten o prijenosu te mu je dostavljena dokumentacija iz koje se može zaključiti da je do prijenosa došlo jer kada se odredbe ugovora o kupoprodaji od 29. prosinca 2014. dovedu u vezu sa suglasnošću od 20. travnja 2015., tužitelj nije imao razloga sumnjati da je do dogovora između ranijeg krajnjeg kupca i tuženika došlo, te da od 20. travnja 2015. svi (budući) računi terete upravo tuženika koji se s time pisanim putem suglasio. Sama činjenica je li tuženik stupio u posjed predmetne nekretnine neki kasniji datum i do kada je taj posjed trajao, kao i drugi dogovori koji su prema navodima tuženika postojali između prodavatelja Cvinar odnosno zakupnika ROMAN-LEON d.o.o. prema kojima su upravo prodavatelji i zakupnik bili obvezni platiti sva dugovanja u pogledu komunalija, pa tako i naknadu za struju, do dana preuzimanja posjeda nekretnine od strane kupaca koji se kako navodi tužitelj dogodio i godinu dana kasnije, ne obvezuju tužitelja jer isti o njima nije bio obaviješten. Isto se odnosi i na eventualni dogovor na temelju kojeg su se ROMAN-LEON d.o.o. ili raniji vlasnici nekretnine Cvinar obvezali odjaviti struju i vodu. Svi takvi dogovori mogu biti predmet preispitivanja u pogledu regresnog zahtjeva tuženika prema tim osobama.

14.1. Što se tiče prigovora zastare, mjerodavne su odredbe članka 214. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu ZOO), kojim je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, s tim da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje svoje obveze. Temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (članak 216. ZOO).

14.2. Sukladno odredbi članka 232. stavka 1. točka 1. ZOO-a, tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, dimnjačarske usluge i usluge za održavanje čistoće, kada su te usluge obavljene za potrebe kućanstva, zastarijevaju za jednu godinu, dok sukladno odredbi članka 226. stavka 1. ZOO-a Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

14.3. U konkretnom slučaju, kako je u travnju 2015. došlo do prijenosa ugovora o opskrbi s dotadašnjeg krajnjeg kupca ROMAN-LEON d.o.o. na tuženika, tako je, a kako proizlazi iz dostavljenih računa za predmetno razdoblje, tuženik evidentiran u kategoriji poduzetništva u okviru zajamčene opskrbe koja se prema odredbama članka 49. stavka 12. Zakona o tržištu električnom energijom („Narodne novine“ broj: 22/13, 95/15) ne primjenjuje na kupce kategorije kućanstvo. Tuženik ni u jednom trenutku nije obavijestio tužitelja o izmijenjenim okolnostima vezanima uz kategoriju potrošnje, pa čak ni onda kada je bio obaviješten od strane tužitelja da "ima neku snagu na kući koju može mijenjati". Sukladno navedenome, tužitelj je u spornom razdoblju nastavio pružati usluge u okviru kategorije poduzetničke djelatnosti. Upravo stoga, zaključak je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadama za isporučenu električnu energiju u odnosu na koje se primjenjuje zastarni rok od jedne godine jer je tužitelj kao opskrbljivač predmetno potrošačko mjesto opskrbljivao za potrebe poduzetničke djelatnosti, a ne za potrebe kućanstva. S time da, sama činjenica je li tuženik na predmetnom potrošačkom mjestu obavljao poduzetničku djelatnost ili nije, ni u pogledu odlučivanja o tome jesu li potraživanja tužitelja iz ovog postupka zastarjela nije odlučna u okviru odnosa tužitelja i tuženika. Naime, kako je to već ranije obrazloženo, tužitelj je postupao u dobroj vjeri prilikom odobrenja prijenosa ugovora, te s obzirom na to da nije imao saznanja o drukčijem odnosu ranijeg krajnjeg kupca i tuženika u pogledu obveza prema tužitelju, tako ne može na teret tužitelja pasti eventualna odgovornost ranijeg kupca za ponašanje koje ne bi bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pored činjenice da tuženik ni u jednom trenutku nije ni pokušao regulirati svoj status kod tužitelja, odnosno nije prijavio niti jednu od više promjena u vlasništvu nekretnine u kojima je sam sudjelovao te u okviru kojih je regulirana obveza prijašnjih i budućih obveza ugovornih strana u pogledu podmirivanja dospjelih komunalnih usluga (pa tako i ove), niti je obavijestio tužitelja o promjeni u pogledu kategorije potrošnje u odnosu na predmetno potrošačko mjesto. Zbog navedenog, na konkretan pravni odnos valja primijeniti odredbu članka 226. stavka 1. ZOO-a, pa kako se ovdje ne radi o naknadi za uslugu isporučene električne energije za potrebe kućanstva, tako se radi o povremenim tražbinama koje zastarijevaju u roku od tri godine, a ne u roku od jedne godine kako to tvrdi tuženik. S obzirom na to da je prvi utuženi račun dospio na plaćanje 20. lipnja 2016., a prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave je podnesen 13. prosinca 2018., tako tražbine tužitelja koje isti utužuje u ovom postupku nisu zastarjele, pa je neosnovan prigovor zastare koji u ovom postupku ističe tuženik.

15. S obzirom na to da je utvrđeno da je tuženik kao osoba na koju je prenesen ugovor o opskrbi bila evidentirani korisnik usluga tužitelja odnosno krajnji kupac, te da potraživanja tužitelja prema tuženiku nisu zastarjela, tuženik je dužan podmiriti nastalo dugovanje. Dužnost izvršavanja i odgovornost za ispunjenje obveza sudionika u obveznom odnosu propisana je i odredbom čl. 9. ZOO-a.

16. Visina potraživanja proizlazi iz izvoda iz poslovnih knjiga (specifikaciju računa) od 4. prosinca 2018. (list 7-9 spisa), prijepisa računa (list 23-64 spisa), konto kartice (list 65-68, 143-145 spisa), energetske kartice od 17. prosinca 2020. (list 168-171 spisa) i dopisa HEP-a, Elektrojug Dubrovnik o očitanju električne energije od 11. veljače 2021. (list 185-186 spisa), dovedenih u vezu s odredbama Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (list 78-125 spisa),

17. S obzirom na to da je sud iz provedenih dokaza utvrdio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tuženiku je na temelju odredbe članka 9. ZOO-a naloženo platiti naknadu za korištenje usluge opskrbe strujom u iznosu od 2.615,44 EUR koji iznos predstavlja utuženu glavnicu preračunatu u EUR po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR (7,53450 kuna = 1 EUR).

18. Kako tuženik svoju novčanu obvezu nije ispunio po dospijeću, na temelju članka 29. st. 1. ZOO-a duguje tužitelju pored glavnice i zatezne kamate. Stoga je ovaj sud našao osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje teku na pojedine iznose iskazane u pregledanim računima te preračunate u EUR po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR (7,53450 kuna = 1 EUR) od dana dospijeća svakog računa do isplate.

19.1. S obzirom na to da se sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu (točka 2., broj: Su-IV-204/17) presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude, tako o zatraženom ovršnom trošku valja odlučiti zajedno s ostalim troškovima nastalim u parničnom postupku.

19.2. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama članaka 154. stavka 1. ZPP-a, s obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi troškove ovog postupka.

19.3. Tužitelj je tijekom postupka zatražio naknadu troškova ovog postupka, i to trošak javnobilježničke nagrade u ukupnom iznosu od 547,06 HRK i trošak dostave u iznosu od 30,00 HRK, trošak sastava ovršnog prijedloga po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 EUR, kao trošak nastao u ovršnom postupku vođenom pred javnim bilježnikom, zatim troškove ovog parničnog postupa i to za sastav podnesaka od 9. rujna 2020., 22. prosinca 2020., 19. siječnja 2021., 10. ožujka 2021. i 10. ožujka 2025. te zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020., 5. studenoga 2020., 15. prosinca 2020., 12. srpnja 2021 i 29. travnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR kao i trošak sastava žalbe od 3. studenoga 2021. u iznosu od 312,50 EUR.

19.4. Tužitelju je priznat trošak naknade javnog bilježnika s PDV-om u ukupnom iznosu od 72,61 EUR koji iznos predstavlja zatraženi trošak nagrade javnog bilježnika preračunat u EUR po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR (7,53450 kuna = 1 EUR), a kojeg je u obvezi platiti na temelju odredbe članka 6. stavka 1. i članka 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 8/2011, 112/2012). Sud je tužitelju priznao i zatraženi trošak sastava ovršnog prijedloga s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR u skladu s Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. i Tbr. 54. i u skladu s Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje u tekstu: OT). Dalje su mu priznati troškovi za zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020., 5. studenoga 2020., 15. prosinca 2020., 12. srpnja 2021 i 29. travnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR (Tbr 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. OT i Tbr. 54 OT), ukupno 1000,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 46. OT), trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr 10. t. 1. u vezi s Tbr. 7. OT i Tbr. 54 OT), uvećano za PDV u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 46. OT). Tužitelju su priznati i trošak sudske pristojbe za presudu (od 27. kolovoza 2021.) koji iznosi 72,61 EUR i sudske pristojbe na žalbu koji iznosi 145,20 EUR, a koji iznosi predstavljaju propisani iznos sudske pristojbe preračunat u EUR po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR (7,53450 kuna = 1 EUR), a plaćene su u skladu s Tar. br. 2. st. 1. i Tar. br. 3. st. 1. u vezi s Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 53/2019, 92/2021), kao i trošak pristojbe za ovu presudu u iznosu od 72,61 EUR, a zatraženu u skladu s Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023), budući da je tužitelj pristojbu za presude i izjavljeni pravni lijek obvezan platiti na temelju članka 3. stavka 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018, 51/2023) u vezi s člankom 4. točkom 1. i 4. ZSP-a.

19.5. Tužitelju nisu priznati preostali zatraženi ovršni i parnični trošak, i to trošak dostave u iznosu od 3,98 EUR kojega nije dokazao da ga je imao, kao ni troškovi sastava podnesaka od 9. rujna 2020., 22. prosinca 2020., 19. siječnja 2021., 10. ožujka 2021. i 10. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR s obzirom na to da prema ocjeni ovog suda isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice jer je tužitelj sve izneseno u predmetnim podnescima bio u mogućnosti iznijeti na ročištima u odnosu na koje su mu priznati i dosuđeni troškovi te se uostalom na tim ročištima i pozivao na izneseno u predmetnim podnescima.

19.6. Sukladno navedenome, na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, naloženo je tuženiku, u roku propisanom člankom 328. stavkom 2. ZPP-a, platiti tužitelju troškove cjelokupnog postupka u ukupnom iznosu od 2.175,53 EUR, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 1.253,98 EUR odbijen zahtjev za naknadu troška.

20. Slijedom navedenog, trebalo je primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP- a održati na snazi platni nalog za iznos glavnice od 2.615,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude) te o troškovima cjelokupnog postupka donijeti zasebnu odluku sadržanu u točki II. I III. izreke.

U Dubrovniku 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja putem eKomunikacije

2. punomoćnik tuženika putem eOglasne ploče