Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-53/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika-protutužitelja Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinićeva 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1981/2022-29 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika - protutužitelja Kliničkog bolničkog centra Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 1981/2022-29 od 13. ožujka 2025.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika - protutužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
III. Nalaže se tuženiku – protutužitelju da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici – protutuženici trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku - protutužitelju da tužiteljici - protutuženici isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. srpnja 2022. u ukupnom iznosu od 5.347,14 eura neto s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev kao neosnovan (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku - protutužitelju da isplati tužiteljici- protutuženici parnični trošak u iznosu od 2.859,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik-protutužitelj žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
3. Tužiteljica-protutuženica u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice-protutuženice za isplatu iznosa od 5.347,14 eura neto s pripadajućim zateznim kamatama na ime manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. srpnja 2022.
7. Prvostupanjski je sud utvrdio da tužiteljica-protutuženica ima pravo za utuženo razdoblje na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, jer se izjasnila da za dolazak na posao i odlazak s posla koristi vlastiti prijevoz, a organizirani javni prijevoz joj ne omogućuje redovan dolazak i odlazak s posla.
8. Prema odredbi čl. 67. st. 6. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj, 24/17), koji je bio na snazi od 9. ožujka 2017., ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru, dok prema čl. 66. st. 12. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje: TKU) ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, dok prema st. 9. istog članka redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.
9. Prema planu rada i evidenciji o radnom vremenu za 2017. i 2018. godinu razvidno je da je tužiteljica radila u okviru 8 satnog radnog vremenu i to jutarnje i popodnevne smijene, a da jutarnje smijene traju od 7,00 do 15,00 ili 15,30 sati, a popodnevne od 14,00 do 22,00 sata, proizlazi iz iskaza tužiteljice.
10. Iz rasporedna autobusnih linija [adresa] i obrnuto razvidno je da iz Splita zadnja autobusna linije kreće u 22,00 sati, što znači da kada tužiteljica radi u popodnevnoj smjeni ne može stići na taj autobus, jer radi do 22,00 sata, a isto se odnosi i na subote i nedjelje.
11. Tumačenjem Zajedničkog Povjerenstvo za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, koji je potpisan 7. prosinca 2017. godine, br. 61/19 od 29. siječnja 2019. , da bi se prijevoz smatrao organiziranim, zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. Dakle, ako i jedan radni dan zaposleniku nije moguć javnim prijevozom redovan dolazak i odlazak s posla, tada se ne može smatrat prijevoz organiziranim.
12. S obzirom da je iz navedenog jasno da javni prijevoz ne omogućava tužiteljici redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane, jer joj ne omogućava dolazak s posla kada radi u popodnevnoj smjeni, pripada joj prema čl. 66. st. 9. i 12. TKU naknada troškova prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, odnosno za razdoblje dok je bio na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17), koji je bio na snazi od 9. ožujka 2017., pripada joj ta naknada u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru.
13. Neosnovano tuženik-protutužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud propustio razmotriti jesu li kod tužiteljice-protutuženice ostvareni uvjeti za korištenje tzv. kombiniranog prijevoza, odnosno može li presjedati u Solinu, jer te činjenice nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, tako da se radi o novim činjenicama koje se ne mogu iznositi u žalbenom postupku, pa takve žalbene navode ovaj sud nije uzeo u obzir (čl. 352. st. 1. ZPP).
14. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marijana Jovića od 15. siječnja 2025. prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju takvog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio da je tuženik - protutužitelj u spornom razdoblju tužiteljici - protuženici isplatio manje, prema prijeđenim kilometrima, iznos od 5.347,14 eura.
15. Kako tužiteljici - protutuženici iz navedenih razloga pripada naknada troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima, tuženiku – protutužitelju ne pripada pravo da joj zbog korištenja godišnjeg odmora naknadu troškova prijevoza ne isplati za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora (čl. 66. st. 17. TKU), jer to pravo tuženiku – protutužitelju pripada samo ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, što ovdje nije slučaj. Tužiteljici - protutuženici su troškovi prijevoza obračunati prema evidenciji radnog vremena, pa joj u dane kada je izbivala s posla radi korištenja godišnjeg odmora nije priznata naknada troškova prijevoza, te bi usvajanjem protutužbenog zahtjeva tužiteljici - protutuženici dva puta bila uskraćena naknada troškova prijevoza za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.
16. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika – protutužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.
17. Sukladno čl. 95. st. 1. toč. 5. ZPP punomoćnik je na temelju redovne punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Osim toga, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ograničenje ne postoji u nekoj kogentnoj normi, a kako iz priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik ovlašten primati novac, to proizlazi da je isti ovlašten primiti parnični trošak posebice jer se isti u konkretnom slučaju sastoji samo od nagrade odvjetnika.
18. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. III. izreke pobijane presude.
19. Zahtjev tuženika - protutužitelja za naknadu troška za sastav žalbe, trebalo je odbiti kao neosnovan, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).
20. Tužiteljici-protutuženici pripada trošak sastava odgovora na žalbu, jer se radi o trošku koji je bio svrsishodan za vođenje žalbenog postupka, budući da je tužiteljica
– protutuženica u odgovoru na žalbu detaljno obrazložila svoje navode kojima se protivila žalbenom navodima tuženika – protutužitelja.
21. Stoga tužiteljici - protutuženici za sastav odgovora na žalbu temeljem Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) pripada 100 bodova ili 200,00 eura, sa PDV od 25%, 250,00 eura.
U Velikoj Gorici 5. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
