Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -262/2024-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 287/2019-34 od 5. siječnja 2024., na sjednici vijeća 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-287/2019-34 od 5. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove promjenjive kamatne stope iznos od 406,96 eura (3.066,22 kn)[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke. Točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ugovorene valutne klauzule iznos od 1.789,83 eura (13.485,50 kn) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.095,72 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. . Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 406,96 eura i 1.789,83 eura preplaćenih zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu sklopljenog s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d.

6. U postupku je na temelju nespornih utvrđenja i provedenih dokaza utvrđeno da su stranke sklopile Ugovor o [broj kredita] od 20. travnja 2007. prema kojem je kreditor Slavonska banka d.d. Osijek (prednik tuženika) korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.000,00 CHF uz valutnu klauzulu te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom tog ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru, kao i da se kamatna stopa mijenjala i to od početne kamatne stope koja je iznosila 4,80% na 5,80%, 6,75% i 6,50% i 6,30%.

7. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu te na temelju sadržaja iskaza tužitelja i svjedokinje NM, odlučio o pravnoj valjanosti naznačenih ugovornih odredbi utvrđujući da se nije pojedinačno pregovaralo o naknadnim izmjenama visine kamatne stope, kao i da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te da kreditor nije korisnika kredita informirao o svim bitnim parametrima vezano za ugovorenu valutnu klauzulu, cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO), uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502.c ZPP-a obvezujući učinak presuda donesenih u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,80%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi manje platio ukupan iznos od iznos od 406,96 eura (3.066,22 kn) na ime promjene kamatne stope i iznos od 1.789,83 eura (13.485,50 kn) na ime promjene tečaja CHF, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

9. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu čl. 241. ZOO-a pa da je zastara počela ponovno teći nakon pravomoćnosti odluka u tom sporu, te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 17. svibnja 2019.

10. Prvostupanjski sud nije prihvatio ni prigovor tuženika o direktnom učinku presude u predmetnom sporu kolektivne zaštite potrošača koji temelji na tvrdnji da je ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila pasivno legitimirana u tom sporu, uz obrazloženje da je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe Adria banka d.d.), a da je kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te da je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no da prema citiranim presudama to da nije tako. Stoga da se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neosnovano je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

11. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ako se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika, pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača protiv Hypo-Alpe- Adria-Bank kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP- a odnose se i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., kraj činjenice da je 2009. Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe- Adria-Bank) te su u smislu odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj 118/03) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prešle na društvo preuzimatelja. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.

13.1. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđenje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije temeljio isključivo na utvrđenju iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., već je na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje (prednika) tuženika na štetu tužitelja kao potrošača prilikom ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je naveo odlučne razloge za takvo utvrđenje.

13.2. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, kao i da ugovor o kreditu i isprave tuženika u svezi promjene kamatne stope ne sadrže jasne i razumljive parametre promjene kamatne stope i da kreditor nije korisnika kredita informirao o svim parametrima vezano za ugovorenu valutnu klauzulu.

13.3. Naime, izostanak pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi i izostanak potpunog informiranja tužitelja prilikom sklapanja ugovora nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedokinje NM, djelatnice banke, te tužitelja, kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud.

13.4. Pri tom, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, imajući u vidu utvrđenje da tužitelj nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, dok je tuženik, odnosno njegov prednik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge pa je bio je dužan maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju u smislu da je istog morao ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinio, to takva ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg je tužitelj imao obvezu vratiti banci te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13.5. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena te sukladno čl. 87 st.1. ZZP/03 ništetna, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13.6. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, odgovarajući na žalbene navode treba navesti da tuženik u postupku nije ni činjenično tvrdio da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, naprotiv njegove nastavne tvrdnje, koje ponavlja u žalbi da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao onda o tome nije informirao tužitelja. Od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja Ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune u odnosu na tečaj CHF kao što je to učinila u odnosu na EUR zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi ni činjenično ne tvrdi da bi tužitelju dao takve obavijesti. S obzirom na izloženo, žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da su stranke ugovorile mogućnost promjene valute u čl. 5. Ugovora o kreditu i da se time potrošača štiti od negativnih učinaka valutne klauzule nisu osnovani.

13.7. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, odnosno ništetna u smislu čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13.8. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelju sukladno čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je prvostupanjski sud, pri utvrđenju da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 406,96 eura, a po osnovi valutne klauzule 1.789,83 eura, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju.

13.9. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor i pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, te je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o prihvaćanju danog nalaza i mišljenja koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa.

13.10. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare predmetnih tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

13.11. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 17. svibnja 2019. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225.

ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

13.12. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke ( Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev- 562/24 od 07.05.2024.), u okviru zahtjeva tužitelja.

14.1. Naime, u vrijeme odlučivanja je na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br. 138/23.-dalje: Tarifa). Prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na primjenu Tarife u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku.

15. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP- a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 5. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović