REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4194/2024-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2025. u prisutnosti II-tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. /treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-3295915 od 1. ožujka 2006. zaključenog između prednika I-tužitelja ŽC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice OC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da I-tužitelju ŽC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljici OC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 432,20 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 4. ožujka 2006. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da I-tužitelju ŽC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljici OC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je njihov prednik NC s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 041-50-3295915 od 1. ožujka 2006. kojim tuženik odobrava predniku tužitelja kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.124,85 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Dalje navode da je njihovom predniku člankom 3. predmetnog Ugovora nametnuto plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tvrde da je njihov prednik bio primoran pristati, odnosno platiti navedenu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a na ime ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik je naplatio iznos od 432,20 EUR (3,30% od iznosa kredita). Ističu da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužitelji smatraju da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetne, budući da se o navedenoj odredbi ugovora uopće se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik uopće nije upoznao prednika tužitelja sa sadržajem te odredbe, već mu je ugovor bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Također, navode da tuženik korisniku uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelji traže da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna i da naloži tuženiku da im isplati iznos od 432,20 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2006. pa do isplate te da im nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare zahtjeva za isplatu, navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, smatra da je obveza koja iz iste odredbe proizlazi određena, navodi da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, odnosno da je prednik tužitelja mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Ističe da je predmetna naknada naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog, tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Nadalje, navodi kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi kako nije bio dužan u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik tom naknadom pokriva. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe da je prednik tužitelja spornu naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Također, osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži da mu tužitelji nadoknade prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznos koji je naplaćen na ime predmetne naknade.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem II-tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da je prednik tužitelja s tuženikom ugovorio kredit za kupnju novog vozila i da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Iz iskaza II-tužiteljice proizlazi da je osobno sudjelovala u dogovaranju uvjeta kredita i sklapanja ugovora koji je potpisala kao sudužnik, dok je njezin pokojni suprug NC bio korisnik kredita. Na temelju njezinog iskaza utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer je kredit korišten za kupnju vozila namijenjenog za osobne potrebe, da su ih u prodajnom salonu uputili na tuženika, a kada su došli u banku ugovor je već bio pripremljen. Rečeno im je da jedino mogu dobiti kredit u CHF i da moraju platiti spornu naknadu, ali nitko im nije objasnio na koje se troškove konkretno odnosi ta naknada i zbog čega ju moraju platiti. Sud je prihvatio iskaz II-tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Sud je ocijenio da saslušanje I- tužitelja nije potrebno jer je upravo II-tužiteljica ta koja ima neposredna saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza II-tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da korisnik kredita NC nije mogao pregovarati o spornoj naknadi, već je istu morao platiti kako bi dobio kredit.

7. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

8. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

9. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporan iznos koji je predniku tužitelja naplaćen prilikom isplate kredita.

10. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovorima kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

12. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

13. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 5. prosinca 2024. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 23. siječnja 2025. i 7. svibnja 2025. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužiteljima je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

14. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije potreban u smislu čl. 155. ZPP, neovisno o tome što je navedena parnična radnja predviđena Tarifom. Budući da se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda, stranke i njihovi punomoćnici mogu odmah nakon ročišta preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe nikakve štetne posljedice.

U Zagrebu 5. lipnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima