REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-6938/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČIF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Zrinka Bojanić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 5. svibnja 2025. u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja Valentine Draksler, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika iz Zagreba, dana 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju SIF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 28.639,29 EUR (215.782,76 kn), sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,46 EUR (56,21 kn) tekućom od 01.04.08. do plateža,

- na iznos od 43,32 EUR (326,37 kn) tekućom od 01.11.08. do plateža,

- na iznos od 2,58 EUR (19,42 kn) tekućom od 01.12.08. do plateža,

- na iznos od 39,69 EUR (299,04 kn) tekućom od 08.01.09. do plateža,

- na iznos od 53,61 EUR (403,89 kn) tekućom od 01.02.09. do plateža,

- na iznos od 56,56 EUR (426,17 kn) tekućom od 01.03.09. do plateža,

- na iznos od 49,18 EUR (370,53 kn) tekućom od 01.04.09. do plateža,

- na iznos od 48,02 EUR (361,84 kn) tekućom od 01.05.09. do plateža,

- na iznos od 36,57 EUR (275,57 kn) tekućom od 01.06.09. do plateža,

- na iznos od 26,54 EUR (199,95 kn) tekućom od 01.07.09. do plateža,

- na iznos od 31,42 EUR (236,74 kn) tekućom od 01.08.09. do plateža,

- na iznos od 39,07 EUR (294,41 kn) tekućom od 01.09.09. do plateža,

- na iznos od 34,59 EUR (260,65 kn) tekućom od 01.10.09. do plateža,

- na iznos od 30,25 EUR (227,93 kn) tekućom od 01.11.09. do plateža,

- na iznos od 39,97 EUR (301,16 kn) tekućom od 01.12.09. do plateža,

- na iznos od 49,13 EUR (370,20 kn) tekućom od 01.01.10. do plateža,

- na iznos od 58,74 EUR (442,59 kn) tekućom od 01.02.10. do plateža,

- na iznos od 56,07 EUR (422,45 kn) tekućom od 01.03.10. do plateža,

- na iznos od 72,23 EUR (544,25 kn) tekućom od 01.04.10. do plateža,

- na iznos od 67,89 EUR (511,51 kn) tekućom od 01.05.10. do plateža,

- na iznos od 74,15 EUR (558,68 kn) tekućom od 01.06.10. do plateža,

- na iznos od 118,76 EUR (894,81 kn) tekućom od 01.07.10. do plateža,

- na iznos od 108,34 EUR (816,26 kn) tekućom od 01.08.10. do plateža,

- na iznos od 143,99 EUR (1.084,93 kn) tekućom od 02.09.10. do plateža,

- na iznos od 125,81 EUR (947,92 kn) tekućom od 01.10.10. do plateža,

- na iznos od 110,50 EUR (832,59 kn) tekućom od 01.11.10. do plateža,

- na iznos od 147,88 EUR (1.114,22 kn) tekućom od 01.12.10. do plateža,

- na iznos od 174,27 EUR (1.313,05 kn) tekućom od 02.01.11. do plateža,

- na iznos od 154,59 EUR (1.164,73 kn) tekućom od 01.02.11. do plateža,

- na iznos od 157,09 EUR (1.183,56 kn) tekućom od 01.03.11. do plateža,

- na iznos od 142,94 EUR (1.076,95 kn) tekućom od 01.04.11. do plateža,

- na iznos od 146,89 EUR (1.106,75 kn) tekućom od 01.05.11. do plateža,

- na iznos od 193,35 EUR (1.456,80 kn) tekućom od 01.06.11. do plateža,

- na iznos od 2.300,07 EUR (17.329,85 kn) tekućom od 06.06.11. do plateža,

- na iznos od 190,74 EUR (1.437,10 kn) tekućom od 01.07.11. do plateža,

- na iznos od 23.507,03 EUR (177.113,68 kn) tekućom od 25.07.11. do plateža, i to od 01.04.08. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.074,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 5. lipnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27.4.2020. navodi da je dana 7.3.2007. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 3208553716 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137.090,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. IZ navedenog proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. U traženju pravne zaštite poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18 od 3.9.2019. kao i odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Kako je naprijed citiranim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi s čl. 1111, čl. 1115 te čl. 1046 ZOO-a. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 17.6.2021. predlaže da joj sud prući pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan kako u osnovu tako i visini. Ističe i obrazlaže prigovor zastare. Osporava tužitelju svojstvo potrošača. S obzirom na pozivanje na odredbu čl. 502c ZPP-a odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice na tužitelju je teret dokazivanja o primjeni. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valutni ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla / morala znati za rast tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Vezano uz navedeno iznosi i obrazlaže svoja stajališta. Poziva se na recentnu praksu Suda Europske Unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Zaključno predlaže, slijedom svega tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka. Valja reći da nije nužno isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva budući se stranka na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici. Ovakva svoja stajališta stranke ponovljeno dodatno opsežno elaboriraju u svojim podnescima i to tužitelj 3.9.2020. i 10.2.2022. te tuženik 9.3.2021. i 14.2.2022. te u žalbi od 4.8.2022.

3. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-35/2023 od 30.10.2024. godine sud je ukinuo presudu ovog suda posl.br. P-2043/2020 od 25.7.2023. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje radi izvođenja dokaza predloženog od strane tuženika točnije saslušanja osobnog bankara na okolnost pregovaranja sa tužiteljicom prije sklapanja ugovora. U ponovljenom postupku tuženik je svojim podneskom od 29.4.2025. godine odustao od dokaznog prijedloga saslušanja predloženog svjedoka na navedenu okolnost.

4. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku ugovora o kreditu, promet po kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope, potvrde o plaćenim kamatama, izvode iz novinskih članaka, povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Bak unija d.o.o., proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o. te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost svrhe uzimanja kredita, okolnosti zaključenja ugovora kao i plaćanja. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na pristup vještaka prilikom izrade nalaza i mišljenja valja reći da je zadatak vještaka određen rješenjem suda vodeći računa o zauzetom stajalištu sudske prakse imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tu posebice valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskom ugovoru koji je sastavila banka, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečajne valute CHF i promjena kamatne stope nego ugovorna odredba koja traje i koristi se sve dok kredit nije otplaćen. Tužitelj je kao pojedinačni potrošač ovlašten u ovoj parnici tražiti naknadu one štete koja mu je prouzročena ništetnom odredbom. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na pitanje dokazivanja svojstva potrošača točnije osporeni status potrošača valja reći da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru za kupnju stana tužitelja kao korisnika kredita dakle fizičke osobe te nigdje nije vidljivo da je isti zaključen u poslovne svrhe.

5. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takvom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana te da je predmetni kredit otplaćen putem trajnog naloga. Kredit u CHF sugeriran je od strane tuženika točnije osobnog bankara kao najpovoljniji kredit u tom trenutku. Vezano uz jednu uplatu evidentiranu kao uplatu MIF (od koje je kupila stan i koja je bila založni dužnik po predmetnom kreditu) navela je da je prva uplata 2007. godine evidentirana kao njezina međutim to nije razdoblje koje potražuje tužbom. Uplate evidentirane u banci rezultat su činjenice što nije bilo dovoljno novca na računu za pokriće rata kredita time da je ta plaćanja vršila ona osobno. U vrijeme uzimanja kredita nije imala nikakav obrt ili poduzeće. Ugovor o kreditu je pročitala, a poznat joj je i pojam valutne klauzule.

6. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na osporavanje statusa potrošača valja reći da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru za kupnju stana, a u iskazu tužiteljica navodi da u istome stanuje kontinuirano od njegove kupnje. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij). Imajući u vidu sve dokaze osobito odredbe ugovora te jasan i uvjerljiv iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužiteljica kao fizička osoba sklopila u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu potrošača. Predmetni kredit otplaćen je 9.6.2011. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Bak unija d.o.o. proizlazi da ej predmetna tvrtka osnovana 30.12.2011. pri Trgovačkom sudu Zagrebu, Stalna služba u Sisku. Dana 9.6.2011. tužiteljica je tuženiku otplatila kredit u cijelosti dakle u vrijeme osnivanja navedene tvrtke kredit je bio otplaćen time da je i sjedište tvrtke bilo na adresi [adresa], a ne na adresi stana u [adresa]. Vezano uz istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije isti prigovor nije osnovan. Naime, iz jasnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi činjenica plaćanja trajnim nalogom od strane tužiteljice što tuženik niti ne osporava, a isto tako iz prometa proizlazi knjiženje i uplata kao uplate tužiteljice. Evidentirane dvije uplate uplatitelja MIF (vidljive iz prometa) odnose se na ožujak mjesec 2007. godine koje razdoblje nije predmet spora.

7. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 27.4.2020. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91), kako posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tu valja ukazati i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Spomenuti zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule, a imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak.

10. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 7.3.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208553716, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 137.090,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

11. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO i to čl. 12 ZOO-a.

12. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

14. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju motornog vozila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

15. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

17. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o. na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule. Vještak je po zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se tečaj CHF u odnosu na kunu povećavao. Nalaz vještaka dat je korištenjem potrebite dokumentacije i elemenata izračuna. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj u konačnici postavlja sukladno nalazu vještaka točnije usklađujući isti s nalazom vještaka. Tu posebice valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Sud je stajališta da nema zakonske osnove da se tužiteljici od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, odbiju iznosi koje je ona tijekom otplate kredita manje platila iz osnova manjeg tečaja od tečaja utvrđenog u vrijeme isplate ugovora o kreditu. Plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja kao i eventualnom prijevremenom otplatom kredita od strane korisnika kredita iz stanja spisa ne proizlazi da je bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice pa stoga u tim okolnostima sud nalazi neosnovanim prigovore tuženika vezano uz uzimanje u obzir negativne razlike. Sam matematičkih izračun vještaka među strankama nije sporan. Sud nalazu i mišljenu vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom u cijelosti poklanja vjeru. Mišljenje je vještaka da ukupna razlike s osnove valutne klauzule između rata prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na rate prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za rate za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 28.639,29 EUR (215.782,76 kn). Pojedini više plaćeni iznosi istaknuti su u tabeli uz nalaz, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od posljednjeg dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu neposnu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude. U Odnosu na navode tuženika koji se odnose na sniženje tužbenog zahtjeva valja reći da smanjenje tužbenog zahtjeva iako nije preinaka tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193 ZPP-a za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 17.6.2021. godine postavio smanjeni tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi te isto predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193 ZPP-a za koji je potreban pristanak tuženika. Smanjenje tužbenog zahtjeva iz podneska od 17.6.2021. godine tuženik je zaprimio dana 21.6.2021. time da tek na ročištu 21.2.2022. godine se protivi preinaci tužbenog zahtjeva što nadalje ukazuje da se tuženik nije u zakonom određenom roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 193 st. 2 ZPP-a usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva te sud ne nalazi uvjeta za meritorno odlučivanje o tom dijelu zahtjeva kao ni osnovanost prijedloga tuženika za donošenje rješenja kojim će se tuženiku odrediti razmjerni trošak. Vezano uz troškove to tim više što se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva u neznatnom dijelu te ukoliko bi se isto i pripisalo uspjehu tuženika isto po ocjeni ovog suda ne bi bilo relevantno kod ocjene suda o troškovima postupka imajući u vidu omjer uspjeha stranaka u sporu budući bi se radilo o neznatnom uspjehu tuženika u sporu te bi tužiteljici po uvjerenju ovog suda, a imajući u vidu odredbu čl. 154 st. 3 ZPP-a tuženik bio u obvezi naknaditi sve troškove budući tužiteljica ne bi uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

18. Napominje se da tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev sukladno važećoj valuti EUR, već je ostao kod tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom od 17.6.2021. godine te je sud izvršio preračunavanje prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 te dosudio iznos od 28.639,29 EUR što odgovara potraživanom iznosu od 215.782,76 kn. Navedeno je učinjeno i u odnosu na pojedine pojedinačne iznose sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o.

19. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, podnesak 3.9.2020. 250 bodova, ročište 22.3.2021. 250 bodova, podnesak 17.6.2021. 250 bodova, ročište 21.2.2022. 250 bodova, ročište 13.6.2022. 250 bodova, te ročište 5.5.2025. 250 bodova ili ukupno 1750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 3.500,00 EUR te 25% PDV-a 875,00 EUR ili ukupno 4.375,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 167,50 EUR, presuda 332,84 EUR, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 5.074,42 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 5. lipnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.