REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2268/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici NĆ i Lucija Car-Pavlic i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d., Zagreb protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici ĆĆ, AĆ, Dino Miljak i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 04. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja ĐĆ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika OĆ, odvjetničke vježbenice, dana 05. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23. st. 1. toč. C) Ugovora o namjenskom kreditu, potpisanog/sklopljenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, ŠĆ, kao sudužnika, te KĆ, kao založnog dužnika, koji je dana 24. kolovoza 2007. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Nikole Tadića pod brojem OV-7752/07, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate."

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 822,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03. studenog 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 809,73 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. lipnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 809,73 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. ožujka 2023. navodi da su dana 17. srpnja 2007. tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita, ŠĆ kao sudužnik, te KĆ kao založni dužnik, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, koji je dana 24. kolovoza 2007. potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Nikole Tadića pod brojem OV-7752/07. Sukladno odredbi čl. 23. st. 1. toč. C) predmetnog Ugovora određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Tužitelj je podnio zahtjev za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita te isti prijevremeno otplatio dana 2. studenog 2009., a istog dana je platio tuženiku jednokratnu naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 6.197,36 kuna. U bitnom ističe da se radi o standardnoj odredbi ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i jača/dominantna ugovorna strana, na sadržaj koje tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati, niti su stranke o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, pri čemu tuženik prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika, koje mu tuženik nikada nije dostavio niti dao na uvid. Navedeno postupanje tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, ističe da obveza plaćanja predmetne naknade nije uopće bila određena niti odrediva, a što je protivno odredbi čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) te ističe da odredba čl. 1024.st. 4 ZOO-a određuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka. Slijedom navedenog, ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da mu pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji mu je od strane tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, naplaćen po osnovi navedene ugovorne odredbe od dana plaćanja pa do isplate. Stoga, pozivom na odredbe čl.81. st.1. čl. i 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 23. st.1. toč. C) predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 822,53 EUR (6.197,36 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2009. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Prvenstveno ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima predmetnog kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništavom. Ističe da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 56. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje:ZZP/22) i čl. 4.st.2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ nije dopušteno ocjenjivati. Pri tome ističe da sukladno odredbi čl. 55.st.2. ZZP/22 prilikom ocjene je li ugovorna odredba poštena valja uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pri tome navodi da je, osim što je navedena obveza tužitelju bila poznata iz samog Ugovora, tužitelja upoznao i stavio mu na raspolaganje i Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za prijevremenu otplatu iznosi 2% od iznosa uplate . Stoga ističe da je u Ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo određeno da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos, odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje u bitnom ističe da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Također, u bitnom ističe da su odredbama ZOO-a o ugovoru o kreditu definirani bitni sastojci takvog ugovora te da stranke upravo zbog dispozitivnosti navedene zakonske odredbe nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, ističe i da odredba čl. 1024.st.4. ZOO-a nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti, već predstavlja naknadu koju kreditor sukladno kogentnim odredbama ima pravo naplatiti korisniku kredita. Smatra da se priroda stvarno pruženih usluga (na koje se odnosi plaćanje predmetne naknade) može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora te da tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva i da ista ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP/22. Ističe i prigovor zastare (u odnosu na novčani tužbeni zahtjev) jer je predmetna naknada naplaćena 2. studenog 2009., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi navedena odredba bila nepoštena, smatra da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja. Također, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata koje tužitelj na utuženi novčani iznos potražuje od 3. studenog 2009. do isplate. Naime, navodi da u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnima sporne ugovorne odredbe te postojanje utužene novčane tražbine, a što u cijelosti osporava, takav zahtjev u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan te da bi u tom slučaju tužitelj eventualno imao pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, budući je tužitelj zahtjev za povrat stečenog po osnovi sporne ugovorne odredbe postavio tek u tužbi, a tuženik se ima smatrati poštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa. Naknadno tijekom postupka (list 134 spisa) priznaje nespornim da je tužitelju po osnovi sporne ugovorne odredbe dana 2. studenog 2009. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 6.197,36 kuna (822,53 EUR).Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210229978 od 17. srpnja 2007. (listovi 7-15 spisa), otplatni plan ( listovi 16-23 spisa), pregled prometa po kreditu/specifikaciju uplata (listovi 24-26 spisa), Zahtjev za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 02. studenog 2009. (list 29 spisa), Potvrdu tuženika od 30. ožujka 2023. (list 30 spisa), ispravu naziva "Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe-financiranje/krediti" (listovi 63-68 spisa) te su saslušani svjedokinja ČĆ (listovi 138-139 spisa) i tužitelj (listovi 139-140 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), sud je utvrdio da si tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita te ŠĆ kao sudužnika i KĆ, kao založnog dužnika, dana zaključen Ugovor o namjenskom kreditu (broj 3210229979, kreditna partija broj 7103733961) od 17. srpnja 2007. (listovi 7-15 spisa), temeljem kojeg je tuženik odobrio i tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 324.900,00 kuna (čl.1.), za namjenu kupnje stana (čl.6.); da se tužitelj obvezao tuženiku iznos kredita vratiti u anuitetima zajedno s kamatama; da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je u razdoblju od 2 godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, a koja na dana sklapanja Ugovora iznosi 4,99% godišnje te je ugovoreno da se po isteku navedenog razdoblja do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora… (čl.2. ), da rok otplate kredita iznosi 25 godina (čl. 3.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunama te da prvi anuitet iznosi 1.876,58 kuna, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora (čl.7.st.1.); da za slučaj promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (čl.7.st.2.); da radi osiguranja cjelokupne tražbine Kreditora prema Korisniku kredita temeljem ovog Ugovora, založni dužnik zalaže cijeli suvlasnički dio nekretnine, uključujući i zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezan temeljem odredbe čl.68. i 370.st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane kod Općinskog suda u Zagrebu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], zemljišnoknjižno tijelo AII, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (adresa: [adresa]), sagrađenoj na čest.kat.br. 5889, po novoj izmjeri čest. br. 6280 k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja stan br. 8 na IV (četvrtom) katu desno koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 57,63 čm…(čl.14.); u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (čl.7.1.); da je odredbom čl. 23. st.1. toč. C) Ugovora, između ostalog, određeno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate; da je da je Ugovor potvrđen/ solemniziran dana 24. kolovoza po Javnom bilježniku Nikoli Tadiću pod brojem OV-7752/07.

5.2. Također, nije sporno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatio dana 2. studenog 2009., kao i da je mu je istog dana tuženik naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita u iznosu od 6.197,36 kuna, a što proizlazi i iz Potvrde tuženika od 30. ožujka 2023. (list 30 spisa)

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, sud je prihvatio kao neposredno uvjerljive iskaze tužitelja (listovi 139-140 spisa) i svjedokinje ČĆ (listovi 138-139 spisa), supruge tužitelja saslušanih na ročištu za glavnu raspravu od 4. ožujka 2025., iz čijih suglasnih iskaza u bitnom proizlazi da su oni u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bili u vezi te da su u to vrijeme oboje bili zaposleni kao odvjetnički vježbenici; da su odlučili zajedno kupiti stan na adresi u [adresa] (pobliže opisan u čl.14. Ugovora); da je radi financiranja kupnje tog stana tužitelj zaključio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dok je svjedokinja s tuženikom zaključila drugi ugovor o namjenskom kreditu za isti iznos kredita; da u navedenom stanu stanuju neprekidno od useljenja krajem 2007. te da se isti stan sve vrijeme koristi isključivo za potrebe stanovanja njihove obitelji (tužitelja, svjedokinje i njihovo dvoje djece).

6.2. Ovdje valja ukazati da iz podatka JRO RH (MUP) u sustavu eSpis proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 5. studenog 2007. do 12. svibnja 2025. (dakle i u vrijeme kada je saslušan na ročištu od 4. ožujka 2025.) neprekidno imao prijavljeno prebivalište upravo na adresi predmetnog stana, na kojoj je adresi imala prijavljeno prebivalište i svjedokinja ČĆ (supruga tužitelja) u vrijeme kada je ista saslušana na ročištu od 4. ožujka 2025. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten (niti djelomično) u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog Ugovora bila isključivo potrošačka.

6.3. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da o pojedinim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi. Prije niti u vrijeme zaključenja Ugovora od strane zaposlenika tuženika s kojima je imao kontakte (u poslovnici u Jurišićevoj ulici) nije bio informiran niti o visini sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na koje troškove ili usluge se ista odnosi, a nisu mu bili uručeni Opći uvjeti poslovanja tuženika niti njegova Odluka o Tarifi naknada za usluge. Službenike banke tražio je da mu omoguće uvid odnosno dostave Opće uvjete tuženika i Tarifu naknada tuženika te su mu rekli da će mu isto naknadno dostaviti, a što nisu učinili. Za prijevremenu otplatu predmetnog kredita odlučio se iz razloga jer se njegova supruga naknadno zaposlila u Erste banci, gdje su joj bili omogućeni bolji uvjeti kreditiranja, pri čemu ističe da je nakon dvije godine otplate mjesečni anuitet predmetnog kredita porastao zbog povećanja stope redovne kamate, koja je za razdoblje od prve dvije godine otplate bila ugovorena kao fiksna u visini od 4,99% godišnje, a nakon dvije godine je povećana na 7% godišnje, pri čemu ističe da nije mogao pregovarati niti o odredbi sadržanoj u čl. 2. Ugovora, kojom je propisan način promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopa tuženika. Navodi da o visini naknade koja mu je naplaćena zbog prijevremene otplate predmetnog kredita nije mogao s tuženikom pregovarati niti nakon što se odlučio za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu mu je rečeno da mora platiti navedenu naknadu ukoliko želi dogovoriti prijevremenu otplatu kredita. Ističe da je iznos od preko 6.000,00 kuna koji mu je naplaćen (na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita) bio za njega jako visok, s obzirom da je u to vrijeme njegova mjesečna plaća bila niža te je iznosila oko 5.000,00 kuna.

7. Odredbom čl. 59. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Iz stipulacije sporne odredbe čl. 23. st.1. toč. C) Ugovora, temeljem koje je tužitelju naplaćena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita (samo) uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Iako naizgled razumljiva, navedena odredbe prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista neodređena, kako u pogledu visine navedene obveze, tako i u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista obveza odnosi. Pri tome valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bila upoznat s odredbama općeg akta Kreditora (tuženika) kojima je regulirano plaćanje navedene naknade, odnosno Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor (na koju se tuženik poziva), niti da mu je uručen primjerak istog općeg akta. Navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja. Suprotno tuženik tijekom postupka nije dokazao, pri čemu valja dodati da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

10. U odnosu na ispravu "Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe- financiranje/krediti" (listovi 63-68 spisa), na koju se poziva tuženik, ističući tijekom postupka da ista predstavlja Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor iz čl.23.st.1.toč. C) Ugovora (list 134), valja istaknuti da iz sadržaja iste ne proizlazi nedvojben zaključak da bi ista bila u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i prijevremene otplate predmetnog kredita, niti proizlazi da se radilo o općem aktu tuženika koji bi bio javno dostupan, imajući u vidu da je na istoj ispravi sadržana oznaka "INTERNAL USE ONLY-ZABA", dakle, prevedeno "Samo za internu uporabu-ZABA", a koja okolnost upućuje na zaključak da tužitelju navedena isprava, odnosno Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, tužitelju nikada nije uručena niti učinjena dostupnom, kako to navodi i tužitelj u svom iskazu. Pri tome, sve i da je navedena isprava kao opći akt tuženika bila u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora ili u vrijeme prijevremene otplate kredita, valja istaknuti da je u istoj tuženik samo općenito pod rednim brojem B3.7.5. naveo da je za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita određena visina naknade kao "2,00% najmanje 50% od iznosa uplate", čime visina navedene naknade nije sasvim jasno određena, a pri tome nije navedeno niti na koji način se utvrđuje visina navedene naknade niti na što se konkretno ista odnosi. Također valja istaknuti da se o općim uvjetima poslovanja kreditora, a koji se spominju u odredbi čl. 23.st.1.toč.C) Ugovora odnosno Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz odredbe čl.23.st.1.toč.J) Ugovora po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, dok tuženik tijekom postupka te opće uvjete nije niti dostavio, pa se stoga tuženik nije dokazao da je u istima odredio parametre za utvrđenje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje posebno valja napomenuti da prema stajalištu ovog suda nije postojala zapreka da se u 23. st.1. toč. C) Ugovoru o kreditu konkretno navede iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se u odnosu na spornu odredbu radi o odredbi koja nije bila određena, odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome valja dodati da je prema odredbi čl. 1068. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade štete, no za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što tuženik nije dokazao, niti je dokazao da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta.

11. Prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12. Također, valja ukazati da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017.), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani za potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran niti o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita niti načinu utvrđivanja iste niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja niti o njezinoj krajnjoj svrsi.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu ugovornu odredbe da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrže jasno određeno visinu navedene obveze plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi (koji troškovi i usluge prema stajalištu ovog suda nisu samorazumljivi), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na istu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Budući da se u konkretnom slučaju radi o netransparentnoj odredbi koja je u predmetni Ugovor o kreditu unesena bez pojedinačnog pregovaranja, a pri čemu tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, to iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu pri čemu je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora o kreditu uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se takva odredba ukazuje nepoštenom. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Pri tome valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz prihvaćenog iskaza tužitelja, proizlazi i da je iznos koji mu je tuženik naplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljao za njega značajnu financijsku obvezu (s obzirom da je bio viši od iznosa mjesečne plaće koju je u to vrijeme ostvarivao), pri čemu o visini navedene naknade nije bio informiran od strane tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora niti je o visini iste mogao s tuženikom pregovarati u vrijeme kada se odlučio za prijevremenu otplatu kredita, pa stoga imajući u vidu sve prethodno navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

16. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu uz ugovoreni rok otplate od 25 godina, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom nakon isteka vremena od 2 godine od početka otplate predmetnog kredita, a koja se kamatna mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika (čl.2. i čl. 7.st.2 Ugovora), pri čemu u samom Ugovoru nisu utvrđeni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni početno ugovorene kamatne stope, dok iz prihvaćenog iskaza tužitelja ne proizlazi da to bi o tome od strane tuženika bio informiran prije ili u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora te proizlazi da niti o navedenim ugovornim odredbama tužitelj nije imao mogućnost s tuženikom pregovarati. Pri tome valja ukazati da iz Pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 28 spisa) proizlazi da je tuženik primjenom odredbi čl.2. i čl.7.st.2 Ugovora, po proteku razdoblja od 2 godine od početka otplate predmetnog kredita, odnosno od 1. listopada 2009. značajno povećao visinu stope početno ugovorene redovne kamate (od 4,99 % godišnje) na 7,20% godišnje, čime je došlo i do značajnog porasta visine mjesečnog anuiteta predmetnog kredita (2.307,17 kuna u odnosu na početni u iznosu od 1.876,58 kuna), pa bi time proizlazilo da je i odredba predmetnog Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu odredbi čl. čl. 81. st.1 ZZP/03.

17. Slijedom svih prethodno navedenih razloga utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 23. c) Ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, te je stoga odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude, temeljem čl. čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što stekao temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik dana 2. studenog 2009. naplatio iznos od 6.197,37 kuna, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 822,53 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 822,53 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03. studenog 2009. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke ove presude.

19. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

20. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka iz točke I/ izreke ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjevi za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

21.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP-a.

21.2. Tužitelju su u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-75 bodova, za sastav podneska od 06. lipnja 2023., prema Tbr. 8/1 –75 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 25. travnja 2024. i 04. ožujka 2025.), prema Tbr 9/1-po 75 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 300 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 39,82 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 809,73 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

21.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

21.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, nije mu priznat trošak sudske pristojbe zatraženom nominalnom iznosu od 39,82 EUR, imajući u vidu da je iz sustava eSpis vidljivo da je navedenu pristojbenu obvezu tužitelj podmirio u iznosu od 19,91 EUR. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 809,73 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 05. lipnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (39,82 EUR)

2. pun. tuženika