Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-779/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja SG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1276/2021-22 od 17. siječnja 2025., 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2079/2020-27 od 18. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uslijed primjene nepoštene i ništetne promjenjive kamatne stope isplatiti tužitelju ukupan iznos od 879,40 eura sa zateznim kamatama, koje teku za svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa isplatiti tužitelju ukupan iznos od 226,80 eura sa zateznim kamatama, koje teku za svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 821,02 eura sa zateznom kamatom koje teku na iznose koji su specificirani u izreci presude (točka III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I. izreke). Istim rješenjem naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.381,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 17. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplata iznosa od 1.106,20 eura po osnovi Ugovora o kreditu broj 5102900341 od 15. ožujka 2006. s osnove promjenjive kamatne stope i razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa.

5. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na pitanja postoje li na strani uređujućeg suca ovoga suda bilo koje okolnosti zbog kojih bi se trebao izuzeti iz postupanja u ovoj pravnoj stvari, i to, ako sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira je li kod tuženika ili drugih banaka), kao i ako bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li tuženik ili druga banka pasivno legitimirana), za odgovoriti je da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje zahtjeva za izuzeće iz odredbe članka 71. točke 7. ZPP-a (koju navodi tuženik ako su postoje navedene okolnosti), jer na strani uređujuće sutkinje ne postoje navedene okolnosti.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, koji je odbio kao neosnovan prvostupanjski sud, a koji prigovor tuženik ponavlja u žalbi ističe se, da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je otklonio taj prigovor kao neosnovan. Naime, između stranka nije sporno da su odredbom članka 16. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorile nadležnost u sjedištu kreditora, a to bi u ovom slučaju bio Općinski sud u Rijeci.

6.1. Međutim, kako je prvostupanjski sud utvrdio da se o navedenoj odredbi unaprijed formuliranog ugovora nije posebno pregovaralo, to je pravilno taj sud zaključio da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, i da takva odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], dakle, na području nadležnosti prvostupanjskog Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovoga suda od 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, a koje je dopunjeno na sjednici od 13. listopada 2020. prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

6.2. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju putovanje tužitelja iz njegovog prebivališta iz [adresa] do Rijeke iznosi približno 400 km i da zahtjeva više od tri sata vožnje u jednom smjeru, to bi i prema mišljenju ovoga suda nadležnost Općinskog suda u Rijeci tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.), a čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Imajući na umu navedeno, žalbenim navodima tuženik, kao i pozivanjem na druge sudske odluke, nije doveo u sumnju utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda, kada je dobio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

7. U odnosu na meritum spora prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik 16. ožujka 2006.. sklopili ugovor o kreditu broj 5102900341, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.568,16 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita.

- da je stambeni kredit bio za kupnju nekretnine,

- da je na dan sklapanja ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,75% te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala više puta odlukama tuženika, da su stranke zaključile 3. veljače 2016. sklopile aneks broj 1. ugovoru o kreditu broj 5102900341 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a,

- da je sudska vještakinja za financije Darka Cecić u svom nalazu i mišljenju je utvrdila slijedeće:

- da je u razdoblju od 1. svibnja 2006. do 1. listopada 2011. tuženik primjenom promjenjive kamatne stope obračunao, a tužitelj platio 6.625,45 kn (879,40 EUR) kamata više nego da se primjenjivala ugovorena kamatna stopa u visini 4,75%; zbog povećanja kamatnih stopa koje su utjecale na povećanje anuiteta došlo je do smanjenja otplate glavnice kredita, jer da je kamata ostala na razini početno ugovorene tužitelj bi na dan 1. listopada 2011. otplatio 1.708,57 (226,80 EUR) više na ime glavnice kredita,

- da je po pitanju negativnih razlika tužitelj u razdoblju od 1. studenog 2011. do 1. rujna 2015. platio manje kamata u ukupnom iznosu od 6.185,81 kn (821,02 EUR), što je imalo za posljedicu povećanje otplate glavnice u ukupnom iznosu od 2.486,72 kn (330,04 EUR),

- da je tuženik konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravio u skladu s čl. 19.c st. 1. -3. ZID ZPK/15.,

- da utužene pretplate tužitelja po kreditu nisu vraćene od strane tuženika jer se priznati iznos preplate glavnice utvrđen u konverziji na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 15.500,90 kn, odnosno 15.910,59 na dan potpisivanja aneksa ugovora o kreditu 3. veljače 2016. odnosi na valutnu razliku između tečaja CHF na dan plaćanja i usporednog kredita u EUR izračunato po osnovi otplaćenih anuiteta,

- da prilikom izračuna konverzije kredita, tužitelju nisu u obzir uzete utužene mjesečne preplate po kreditu zajedno s pripadajućim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa,

- da se u spisu ne nalazi dokumentacija iz koje bi bio razvidan izvršeni povrat,

- da razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 12.849,49 kn (1.705,42 EUR ) pretplate od strane tužitelja,

- da se preplata utvrđena u konverziji ne odnosi se na utužene iznose u ovom predmetu.

- da je tuženik svaku uplatu u kunama po predmetnom kreditu preračunao u CHF/EUR prema tečaju srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

- da je konverzijom uspostavljeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR-a, ali ne i ekonomska ravnoteža između tuženika kao banke i tužitelja- korisnika kredita kao potrošača,

- da je prema tom vještačkom nalazu podneskom od 7.studenoga 2024. tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 879,40 EUR-a na ime pretplate izvršene na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i isplatu iznosa od 226,80 EUR na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

- da nije osnovan prigovor zastare tužiteljevog potraživanja,

- da ni osnovan tuženikov prigovor prijeboja.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja konačno postavljen prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva na temelju ništetnih spornih ugovornih odredbi i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u svom u nalazu i mišljenju.

9. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako prema odredbi Direktive 93/13/EEZ člankom 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to je te ugovorne odredbe smatrao ništetnim, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženikom bankom sklopio aneks ugovoru o kreditu 3. veljače 2016. kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b ZID ZPK-načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK-a, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

11. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

12. Naime, iz aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni aneks ugovora sklopljen između stranaka na temelju ZID ZPK/15. - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Tim zakonom uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

13. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

13.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

14. Naime, tužiteljica se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

15. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

15.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

15.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

16. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23.) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

17.1. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga, zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2.. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

18. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da sklapanjem aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK-a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

18.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

18.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

18.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

19. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

19.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

20. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

20.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 OG protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu OG protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, a u ovom slučaju prema nalazu i mišljenju vještaka ta razlika postoji.

21. S obzirom na sve navedeno, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03. i članka 1111. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja zbog djelomične ništetnosti ugovora prihvatio i restitucijski zahtjev za isplatom. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

22. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije, s time što je vještak nedvojbeno utvrdio da se preplata utvrđena u konverziji ne odnosi na iznose koje tužitelj potražuje u ovom predmetu.

23. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno taj sud postupio kada je obvezao tuženika da plati i zatezne kamate od dana sklapanja aneksa ugovora o kreditu, jer tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

25. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud u skladu s odredbama članka 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. i člankom 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa (koji nije obuhvaćen konverzijom) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim ponavlja prigovor zastare, a koji je pravilno otklonio prvostupanjski sud, ponavlja se, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a kojom je u bitnom utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjivala u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (banke) i promjeni valute klauzule koja je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 10. lipnja 2019. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

27. Neosnovani su i navodi tuženika da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prigovor prijeboja u pogledu manje plaćenih iznosa na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike) jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a koja je kao takva utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelja članaka 1112. – 1120. ZOO-a ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to pravilno postupio prvostupanjski sud kada je i ovaj prigovor tuženika odbio kao neosnovan.

28. Inače, ostali vrlo opširni žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni tim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

29. Odluka o troškovima postupka je pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Stoga, neosnovano tuženik pobija prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju dosuđen trošak za pristup na ročište na kojem je objavljena presuda, kada na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23.. – u daljnjem tekstu: Tarifa) za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je zamjenica punomoćnice tužitelja pristupila na ročište za objavu presude 17. siječnja 2025. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom priznao kao osnovan i ovaj zahtjev tužitelja jer mu isti pripada.

29.1. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

30. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu kao i rješenje te odlučiti kao u izreci ovih odluka.

U Splitu 5. lipnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šimičić