Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1120/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Galoš Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1269/2023-18 od 10. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1269/2023-18 od 10. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, su utvrđene ništetnim odredbe čl. 6. i čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 13. prosinca 2005., kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci banke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, u visini od 1,20% iznosa kredita, jednokratno unaprijed te naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 324,72 eura sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2005.do isplate te trošak parničnog postupka u iznosu od 1.366,36 eura sa zateznom kamatom od 10. travnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,20 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije obrazložen zaključak da je žalitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu smatra pogrešnim stajalište da je tužiteljica trebala biti informirana o radnjama koje je žalitelj trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada. Pritom se poziva na sudsku praksu Suda Europske unije prema kojoj se u primjeni Direktive 93/13/ EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu pa da je u nazočnom slučaju važno to što prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Naglašava da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom, da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva. Štoviše, da je uobičajena u bankarskom poslovanju te je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48/ EEZ koja ne sadrži odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita pa da ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom. Iste prigovore iznosi i u odnosu na stajalište suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, uz dodatak da u tom dijelu tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog zahtjeva u smislu čl. 187. ZPP-a.

5. Osporava i stajalište suda prvog stupnja o zastari te ističe da je tužba u ovom predmetu podnesena 23.veljače 2023., između ostalog radi povrata iznosa koji je isplaćen tuženiku 2005., da za tražbinu povrata stečenog bez osnove nije propisan posebni zastarni rok pa da se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO), pri čemu da zastara počinje teći prvog sljedećeg dana od izvršenog plaćanja. Glede dospijeća zatezne kamate, navodi da Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) ne sadrži odredbe o restituciji potrošača, da ni odredbama ZOO-a nije propisana primjena instituta sjecanja bez osnove kao posljedice ništetnosti pa da je u svakom konkretnom slučaju potrebno procijeniti duguje li stjecatelj zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja ili od dana postavljanja zahtjeva, što da zavisi o poštenju stjecatelja. Naglašava da su o ništetnosti prijeporne naknade stranke izvjesno mogle zaključiti tek donošenjem prvostupanjske presude pa da stoga nema osnove primijeniti čl. 1115. ZOO-a o početku tijeka zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U tom smislu da je izraženo i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se doduše odnosi na ugovore o zajmu, a prema kojem shvaćanju stjecatelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, s tim što se prema okolnostima tog slučaja radilo o ugovaranju odredbe koja je bila protivna zakonu već u trenutku sklapanja tog pravnog posla.

6. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu 13. prosinca 2005. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 42.500,00 CHF (švicarski franak) te da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 324,72 eura, u skladu s čl. 6. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa kredita. Također je utvrđeno da je čl. 8. istog Ugovora određeno da tuženiku za slučaj prijevremene otplate kredita pripada naknada prema Odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita te naknadu zbog prijevremene otplate kredita. Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85 ZZP/03, budući da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, za razliku od obveze određene čl. 8. Ugovora koja nije ni jasna niti razumljiva. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 6. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, niti je to mogao očekivati s obzirom na sadržaj čl. 8. Ugovora pa da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. Kako ni odredbe ZOO-a, niti odredbe Zakona o bankama ne predviđaju mogućnost naplate naknade za obradu kredita, odnosno za prijevremenu otplatu kredita, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužiteljicu obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na štetu tužiteljice stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Pritom je ukazano i na sudsku praksu Suda Europske unije u predmetima C-84/19 i C-224/19, u kojima je, u usporedivim slučajevima taj sud ocijenio takvo postupanje trgovca netransparentnim i nepoštenim.

12. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti narečenih ugovornih odredbi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

13. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, na dosuđeni iznos je priznata zatezna kamata od 16. prosinca 2005. kao dana plaćanja naknade za obradu kredita, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, te je tužiteljici priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) u iznosu od 1.300,00 eura te troškove sudskih pristojbi i vještačenja, odnosno ukupan trošak od 1.366,36 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da su ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

15. Kako je uvodno navedeno, tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 13. prosinca 2005., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je već izloženo, kod ocjene tog kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a.

17. Glede primjene čl. 1024. ZOO-a, na koju se tuženik poziva u žalbi, treba navesti da je za slučaj prijevremenog vraćanja kredita doista propisano pravo davatelja kredita na naknadu štete, naravno pod pretpostavkom da je štetu pretrpio. To znači da je tuženik bio dužan dokazati postojanje svih elemenata propisanih čl. 1045. ZOO-a za naknadu štete pa tako, između ostalog, i uzročnu vezu između prijevremene otplate i štete, kao i visinu štete koja je davatelju kredita nastala. Teret dokaza o tome je bio na tuženiku pa kako tuženik nije dokazao postojanje narečenih pretpostavki, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da prijeporna ugovorna odredba ne može biti valjana osnova za naplatu naknade. Iako je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je narečena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03, treba dodati da bi, s obzirom na način određivanja naknade, proizlazilo da bi naknada u osnovi predstavljala obračun kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je prema ugovoru kredit trebao biti vraćen pa bi se radilo i o ugovornoj odredbi koja je protivna zakonu (čl. 1024. st. 4. ZOO-a), dakle ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a.

18. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, s obzirom na činjenicu da je ništetnost utvrđena prvostupanjskom presudom, pri čemu praksa na koju se poziva tuženik u žalbi nije primjenjiva na slučaj dospijeća tražbine tužiteljice iz ovog postupka.

19. Još treba navesti da drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog zahtjeva u smislu čl. 187. ZPP-a, u slučaju kada je prvostupanjski sud ocijenio da pravni interes postoji te se upustio u meritorno ocjenjivanje osnovanosti takvog zahtjeva pa su žalbeni navodi koji su u tom smislu izneseni bez utjecaja na ishod postupka.

20. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužiteljica uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 5. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara