Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-54/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj stvari tužitelja ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jacinti Toš Špehar odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko,, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a), 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

Prihvaća se u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se ništetnim odredba člana 10 Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5102444688 od 01.06.2006. godine, zaključenog između tužiteljice ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojim je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita prema važećim odlukama tuženika.

2. Nalaže se tuženiku Erste&steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.089,42 Eur-a sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa koje se obračunavaju do 31.prosinca 2007 po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezna kamate , te nadalje, od 01.siječnja 2008 po stopi propisanoj čl. 29 st 2 Zakona o obveznom odnosima odnosno koja je do 31.srpnja 2015 određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01.kolovoza 2015 do 31.prosinca 2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 godine do 29.12.2023 godine po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banke primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena te od 30.prosinca 2023 pa do isplate po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi dana 01.07. te godine a koja teče na iznos od 568,03 Eur-a počev od 16.06.2005 godine, a na iznos od 521,39 Eur-a počev od 29.10.2010 godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 Eur-a zajedno sa zateznom kamatama od dana presuđenja (05.lipnja 2025) do isplate po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi dana 01.07. sve u roku od 15 dana.

4. U razlici od zatraženog ( 1.125,00 Eur-a) do dosuđenog iznosa ( 750,00 Eur-a) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana presuđenja do isplate odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kao ne osnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 06.11.2024. podnošenjem tužbe u predmetu P-978/2024 pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč I izreke presude, a temeljem koje odredbe je obračunata i naplaćena kako jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita tako i jednokratna naknada plaćena zbog prijevremene otplate kredita . Tužbeni zahtjevi osim deklaratornog dijela imaju i značenje kondemnatornog dijela koji se odnosi na ostvarenje prava na povrata iznosa koje je tužitelj platio temeljem navedene naknade, sukladno ugovorenoj odredbi za koju utvrđuje da je ništetna . Navedeni predmet odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda, predsjednika Žs Bjelovar broj Su-50/2025-2 od 21. siječnja 2025. (122-124) upućen je na rješavanje ovome sudu.

2. U tužbi činjenično ističe da je dana 01.06.2005. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5102444688 sukladno kojem se obvezala tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 36.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate uz promjenjivu redovnu kamatu koja na dan ugovaranja iznosi 8,25% godišnje. Otplata kredita ugovorena je u 144 mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog u mjesecu. U navedenom ugovoru u toč. 10 tuženik je naveo odredbu o "naknadi" za obradu kredita u kojoj je navedeno da će tužitelj platiti naknadu u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita a u slučaju prijevremenog povrata kredita da će naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

3. Prilikom sklapanja ugovora o navedenoj odredbi kao niti o drugim odredbama tužiteljica nije pregovarala niti je uopće imala mogućnosti pregovarati sa tuženim jer je isti navedenu odredbu jednostrano formulirao te uvrstio u tipski ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve parametre sukladno kojim bi tužiteljica bila u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da se ista smatra ne razumljivom. Odredbom čl 1021 Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, zbog čega u smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita ima na ime korištenja tuđeg novca te je plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunati naknadu.

4. U čl. 1044 Zakona o obveznim odnosima propisno je da korisnik kredita uz prethodnu obavijest banci može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje a u kojem slučaju je korisnik kredita dužan naknaditi štetu koju bi banka u tome slučaju trpjela. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je tužiteljičino zakonsko pravo vratiti kredit i prije ugovorenog roka za vraćanje dok prijevremenim vraćanjem kredita tuženiku nije nastala šteta. Ugovaranjem navedene odredbe tužiteljica je u suštini platila naknadu koja se ukazuje kao penalizacija za prijevremeno plaćanje za što nema zakonskog osnova. Ništetnost ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporan je budući je njezinu ništetnost potvrdio Vrhovni sud RH sukladno zaključku sa sjednice održane dana 05.11.2020., koji stav suda je obvezujući za sve nacionalne sudove.

5. Navedeni postupanjem te ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počino povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81,84 i 87 ZZP-a( NNH 96/2003), te imajući u vidu sve navedeno tuženik je tužiteljici temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.279,86 kn/908,07 CHF/568,03 Eur-a i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.928,42 kn/772,12 CHF/521,39 Eur-a koje naknade tužiteljica potražuje ovome tužbom. Kao dokaze uz podnesenu tužbu tužitelj je priložio Ugovora o kreditu od 01.06.2005. predložio saslušanje tužiteljice, dostavio obračun naknade za bankarske usluge, dostavio pregled prometa po partiji predmetnog kredita, dostavio financijsko vještačenje koje je obavljenog za potrebe vođenja parničnog postupka broj P-725/2023 koji se vodi kod Os Bjelovar ( 5-32)

6. U dostavljenom opsežnom odgovoru na tužbu ( list 32-34 spisa) koji će sud zbog navedenog razloga reducirati u osnovi na ono što je bitno za postupak tuženik u uvodnom dijelu ističe prigovore procesne naravi koji se odnose na mjesnu nenadležnost ovog suda, prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, tužitelju osporava status potrošača, u dijelu pod toč. V obrazlaže osnovanost istaknutog prigovora zastare utužene tražbine dok u toč IV argumentira tezu iz kojeg razloga odredba iz ugovora o kredita kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i njegove prijevremene otplate ne bi bila ništetna, ističe da su navedene odredbe jasne razumljive i lako uočljive, pa tako i odredba koja definira obvezu plaćanja naknade za obradu kreditu u ugovorenom postotku od 2,50% od iznosa odobrenog kredita, stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu ništetnost sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, gdje je čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ističe da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje se na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu i za prijevremenu otplatu kredita. O naplati naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita . U nastavku odgovora osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: ➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), ➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), obrazlaže u čemu se sastoji sam proces obrade kredita i koji se troškovi u pojedinom fazama obrade javljaju. U prilog navedenome dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. U prilog daljnjoj osnovanosti svojih navoda tuženik se poziva se na odluku Žs Zagreb Gž.2101/2022-4 od 11.listopada 2022 godine, kao i odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (Č Kiss protiv CIB Bank Zrt.) gdje se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U odnosu na drugo postavljeno pitanje u tome predmetu koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”, zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita kao niti odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se te odredbe imala smatrati nepoštenim/ništetnim, te se predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao ne osnovan.

7. U podnesku kojim se referira na dostavljeni mu odgovor na tužbu tuženika ( 120-121-42) tužitelj osporava njegove navode ( prigovore) kako one procesne naravi ( ugovorena nadležnost, vrijednosti predmeta spora) tako i materijalno pravne naravi gdje, dodatno argumentira osnovanost svojih navoda iz tužbe ističući u osnovi da tužitelj ima svojstvo potrošača, smatra da se iz cijene kamate trebaju podmirivati obveza odnosno usluge koje obavlja kreditor jer ona predstavlja cijenu za odobreni kredit , za sadržaj naknade troška prvi put se čuje u odgovoru na tužbu, jer prilikom sklapanja ugovor o kreditu o tome nije bilo nikakve riječi, dok kod prijevremeno otplate kredita tužiteljica nije bila informirana koliko iznosi dugovanje po ostatku kredita, a koliko eventualna naknada, već joj je predočen samo iznos dugovanja kao ostatak nepodmirenog kredita bez bilo kakvog obrazloženja iako je u čl. 10 navedeno da će se za slučaj prijevremene otplate kredita naplatiti jednokratna naknada sukladno važećim odlukama banke . Prigovor zastare tuženika se odbija po tužitelja kao ne osnovan sa pozivom na stajalište VSRH koje je izraženo u odluci broj Su-IV-33/2022- 2 od 31.01l.2022 gdje zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te kako tužitelj traži od suda da se utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o kojem sa zahtjevu ima odlučiti u ovom postupku to zastara očigledno nije nastupila.

8. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa prilozima ( 1-32), odgovor na tužbu tuženika sa prilozima (35-116 ) podnesak tužitelja ( 119-121), rješenje predsjednika Žs Bjelovare ( 119-121), rješenje ovog suda P-54/2025-4 od 30.01.2025 ( 131-138), rješenje ŽS Karlovac, Stalna služba Gospić broj Gž-166/2025-2 od 05.ožujka 2025 ( 152-156) pročitan je zapisnik sa ročišta održanih kod ovog suda dana 01.04.2025, (157-159), dana 03.06.2025 (163-165) te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju koje se nalazi u spisu predmeta. Svi dokazi ocjenjeni sud po čl. 8 ZPP-a te je brižljivom ocjenom svakog dokaza posebnog i svih dokaza zajedno po sudu zaključeno da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Između stranka spora po utvrđenju suda nisu sporne slijedeće činjenice

-da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.06.2006 Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5102444688 ( 14-19) za iznos od 36.000,00 CHF .

-da je navedeni Ugovor o kreditu sa sporazumom o zasnivanju prava zaloga obzirom na odredbu čl. 12 istoga zaključen radi financiranja potreba školovanja zajedničke djece korisnika kredita ČO i njezina supruga EO ( založnog dužnika) koji su se školovali izvan mjesta njihova stanovanja ([adresa]) u [adresa] i [adresa] kako to proizlazi iz njezina stranačkog iskaza

- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika, te isplaćen tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po tako ugovorenom srednjem tečaju kreditora ( banke ) na dan njihova dospijeća svakog prvog u mjesecu u 144 mjesečna anuiteta u iznosu visine utvrđenog mjesečnog obroka od 394,63 CHF-a

-da je tužitelj dana 15.06.2005 godine tuženiku platio iznos jednokratne naknade u visini od 568,03 Eur-a sve temeljem odredbe čl. 10 Ugovor o kreditu na ime troškova obrade kredita

-da se ima smatrati da je kredit u cijelosti otplaćen dana 28.10.2010 godine kada je izvršenom jednokratnom uplatom iznosa na ime naknade zbog prijevremeno otplate kredita po tužiteljici tuženiku kao kreditoru plaćen iznos od 521,39 Eur-a.

10. Dakle temeljem iznesenih nespornih činjenica ima se zaključiti a što u svojem očitovanju u dostavljenom odgovoru na tužbu pa tako i na ročištu održanom dana 01.04.2025 ( 107-108) ne spori niti tužena strana, da nije sporan iznos visine utužene tražbine , nego osnova na kojem se ista temelji odnosno osporava se osnovanost činjeničnih navoda na kojima se temelji tužba i postavljeni zahtjev istaknutom tezom tužitelja da je ugovorena odredba čl. 10 iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita te gdje je navedenom odredbom ujedno ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo naplatiti naknadu sukladno važećim odlukama Banke ništetna u smislu odredbi Zakona o zašiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( NN 96/03-79/07 dalje ZZP-a/03) a po kojem Zakonu se ima procjenjivati nastali sporni odnos između stranka sve temeljem utvrđene činjenice da tužitelj obzirom na utvrđeni status potrošača ima pravo pred sudom tražiti zaštitu i ostvarenje svojih prava koja mu temeljem citiranog zakona pripadaju kao potrošaču . Utvrđenje navedene činjenice da tužiteljica koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo djelatnica OB Bjelovar zaposlena kao medicinska sestra, ima po ovome sudu utvrđeni status potrošača jer je iznos kredita prema njezinom iskazu sa ročišta od dana 03.06.20225 koji sud prihvaća u cijelosti kao istinit ostvaren radi potrebe školovanja svoje djece izvan mjesta adrese njihova stanovanja i prebivališta ,dakle za zadovoljavanje potreba koje tužiteljica ostvaruje u odnosu na sadržaj praktične realizacije i ostvarenja roditeljske skrbi-školovanja i obrazovanja svoje djece, odnosno zadovoljavanje onih potreba koje nisu vezane za obavljanje njezine registrirane djelatnosti, obrta, trgovačke ili profesionalne djelatnosti predstavljaju razloge koji opredjeljuju stav ovog suda da navedeni ugovor o kreditu ima utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora.

11. U odnosnu na spornu činjenicu od koje ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva da li je odredba čl. 10 Ugovora o kreditu ništetna ili nije postoje suprotstavljeni stavovi stranaka spora gdje tužitelj tvrdi da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba a time i ništetna u smislu odredbi tada važećeg ZZP-a te da je uzrokom znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka do koje je došlo na štetu tužitelja , dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje njezina poštenja a time i utvrđenja one činjenice koju dokazuje tužitelj ( da je ista uzrokom nastale znatnije neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka-ovdje stranaka spora do koje je došlo na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega bi ista bila ništetna), obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

12. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

13. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Prema tome, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju ( čl. 1 toč 2 ) moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

16. Tuženik tijekom postupka po ocjeni suda nije sa uspjehom osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi ( čl. 10 Ugovora o kreditu) kojom se određuje plaćanje jednokratne naknade za obradu i odobravanje kredita i plaćanja jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Samo iznošenje teze dakle tvrdnje čije se istinitost u postupku treba utvrditi a koju ističe u odgovoru na tužbu ( list 38 spisa) cit " Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za prijevremenu naknadu za obradu i za prijevremenu otplatu kredita", bez konkretno predloženog dokaza radi utvrđenje te činjenice, tuženik na kojem je bio teret dokaza takve činjenice nije predložio, pa tako niti saslušanje djelatnika koji je sa tužiteljem vodio pregovore oko sklapanja predmetnog kreditnog posla zbog čega njegova tvrdnja bez konkretnih dokaza osim istaknutog navoda na navedenu okolnost poprima značaj paušalne tvrdnje.

17. Stoga odredba čl. 10 Ugovora o kreditu po ocjeni suda predstavlja odredbu ugovora koja je sadržana u prijedlogu Ugovora o kreditu koji je sastavljen od strane tuženika kao predlagatelja u unaprijed formuliranom ugovoru ( tipskom ugovoru) o kojoj odredbi se nije pregovaralo, zbog čega ona podliježe testu utvrđenja njezine valjanosti odnosno ništetnosti sve na način kako sud tumači odredbu čl. 10 Ugovora o kreditu u vezi sa st. 1. čl. 296 ZOO-a. Nadalje činjenica da je navedena odredba objavljena, i jasno vidljiva u sklopljenom ugovoru o kreditu te razumljiva ugovornim strankama ( čl. 295. st. 5. ZOO-a) ne znači obzirom na činjenicu da predstavlja tipsku klauzulu o kojoj se nije pregovaralo da ne može biti predmetom ocjene njezine valjanosti odnosno utvrđenja ništetnosti, jer da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a koji utjecaj na njezin sadržaj je jedino mogao imati da se oko navedene odredbe u postupku koji je prethodio sklapanju samog ugovora između ugovornih stranaka o toj odredbi pregovaralo što po tuženiku nije dokazano.

18. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

19. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ( vidjeti obrazloženje ove odluke pod toč. 11,12 i 13) sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja (163-165) koji sud za potrebe obrazloženja ove odluke citira u cijelosti proizlazi cit "Ja sam ugovor zaključila u lipnju 2005. godine u podružnici tuženika u [adresa]. Poznavala sam gospodina HO koji je bio zaposlenik, a mislim da je još uvijek tuženika, i bio je šef određenog odjela koji ne znam točno kako se zove. U njegovoj kancelariji ja sam s njim razgovarala oko uvjeta za ostvarivanje prava za kredit jer mi je isti trebao radi školovanja djece i to kćeri i sina koji su se školovali u Zagrebu i Osijeku, to je bio isključivi razlog zbog kojeg sam digla kredit. HO mi je rekao da je najbolje da se povoljni kredit može ostvariti u zaštitnoj valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF-u i da je to u to vrijeme bilo najsigurnije jer EURO može skočiti prije nego CHF u fluktuaciji tečaja. Sam postupak konkretizacije samog Ugovora u ime tuženika obavljala je njihova djelatnica IO, koja je sada u mirovini, rekla mi je što sve trebam priložiti uz zahtjev te kao instrument osiguranja bilo je potrebno uknjižiti zalog na stan, a založni dužnik je bio moj suprug JO. Meni nitko od djelatnika banke koji su vodili pregovore sa mnom niti gosp. HO niti gosp. IO nisu objašnjavali posebno ugovorne odredbe pa tako ni onu iz čl. 10 Ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita u ugovorenom postupku pa tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa tako mi nije razloženo na racionalnoj osnovi niti na što se tako ugovorena naknada kako jedna tako i druga odnosi, koji se troškovi i po kojoj osnovi sa njima podmiruju ili uopće na bilo koji način da li postoji korelacija između iznosa visine plaćene naknade i iznosa troškova. Ja mislim da je IO polazila od pretpostavke da je meni HO to već ranije objasnio a što nije istina nego uglavnom su se razgovori vodili oko iznosa visine rate koju bi trebala plaćati i da mi je u tom trenutku za mene kredit koji zaključujem u valuti obveze iskazane u CHF-u povoljniji nego onaj u EURU. Ja sam u trenutku sklapanja ugovora bila zaposlena kao medicinska sestra u OB Bjelovar. Ja ugovor nisam pročitala, bila sam u dobroj vjeri obzirom da sam poznavala djelatnike banke i vjerovala sam im što su mi rekli. Ne sjećam se da mi je prilikom sklapanja ugovora netko od djelatnika banke niti HO niti IO, da su mi dali nekakve akte banke koji se odnose na visinu kamatne stope kao i bilo koju drugu popratnu dokumentaciju iz kojih bi bila vidljiva opravdanost ugovaranja spomenutih naknada".

20. Iz ovako u cijelosti citiranog iskaza same tužiteljice slijedi da ona u fazi vođenja pregovora sa djelatnicima banke niti od strane HO, niti od strane IO nije bila uopće u potpunosti informirana u vezi toga da mora platiti te naknade, iako su one sadržane u ugovoru, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje takvih naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, kako kod naknade koje se ima platiti na ime troškova obrade kredita , tako i kod naknade za prijevremeno zatvaranje kredita). Iz njezina iskaza u osnovi proizlazi da su se uglavnom razgovori vodili oko iznosa visine rate koju bi trebala podmirivati kao i da je u tome trenutku kredit koji zaključuje u valuti obveze iskazane u CHF-u povoljniji nego onaj zaključen u Eur-u, dakle oko konkretnih naknada se nije pregovaralo, a niti je ona pročitala ugovor jer je bila u dobroj vjeri obzirom da je poznavala djelatnike banke i vjerovala im što su joj rekli, dok se ne sjeća da joj je prilikom sklapanja ugovora netko od djelatnika banke (HO, IO) dao nekakve akte banke koji se odnose na visinu katne stope ili neku drugu popratnu dokumentaciju iz kojih bi bila vidljiva opravdanost ugovaranja spomenutih naknada. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv , te na temelju njezina iskaza zaključio da je ona bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, te plaćanje naknade za prijevremenu otpalu kredita, no nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, kao i dobiti potpunu i pravodobnu informaciju oko toga koji se troškovi ili pružene usluge njome podmiruju, budući se sadržaj razgovora "vrtio " samo oko iznosa visine rate kredita i toga da je u tome trenutku ugovaranje kredita u zaštitnoj valutnoj klauzulu u CHF kao ugovorenoj valuti obveze povoljniji od zaključenja ugovora o valuti obveze iskazanoj u Eur-u. Stoga sam način vođenja pregovora tuženika odnosno njezinih djelatnika u fazi koja je prethodila sklapanju ugovora sa tužiteljicom, sud ocjenjuje na način da tom prilikom od strane tužene sa njezine strane kao ugovorne stranke-kreditora ( financijske ustanove) nisu poštivani zahtjevi kriterija transparentnosti iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, niti se od strane tužiteljice tom prilikom priroda stvarno pruženih usluga koji su u korelaciji sa ugovornim naknadama mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora , ovo sve i iz razloga što u trenutku ugovaranja konkretnog pravnog posla ( Ugovora o kreditu) potrošaču dakle tužiteljici sporna odredba ugovora ( čl. 10 ) nije bila razumljiva ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da joj nije pruženo dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla shvatiti opseg i razinu ekonomskih posljedica njezina ugovaranja koje bi ista mogla imati odnosno na koji način bi se mogla odrazila na njezino imovinsko stanje i prilike.

21. Iako tuženik navodi u dijelu dostavljenog odgovora na tužbu da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bili dostupni i prezentirani Izvaci iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe , a u kojima se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisnom postotku iznosa glavnice kredita ili apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj takvu činjeničnu tvrdnju je u pitanje dovela tužiteljska strana tvrdnjom da se točno ne sjeća da li joj je tom prilikom takva vrsta popratne dokumentacije uručena od tužene. Međutim bez obzira na izneseno, polazeći od hipotetičke pretpostavke da su navedeni akti tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu doista i uručeni tužiteljici iz čega bi se moglo zaključiti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ona bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ne može se još uvijek na racionalnoj osnovi izvesti zaključak o njezinoj krajnjoj svrsi, odnosno o postojanju utvrđene korelacije odnosa između iznosa visine ugovorene naknade i izvršenih usluga tuženika na što ukazuje VSRH u svojoj odluci Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024, odnosno pod kojim se utvrđenim činjenicama ugovorna odredba iz ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade može stvoriti šteta potrošaču u smislu postojanja znatnije neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, a to je kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima sve prema iznesenom stajalištu Suda Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19.

22. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita, snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, što sude ponovo ističe u tom smjeru nije predložio nikakve dokaze niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega se utvrđuje da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita jer po njemu nije na transparentan način između ostaloga dokazano zbog čega bi korisnici kredita kojima je odobren viši iznos kredita plaćali u postupku obrade kredita višu naknadu na ime izvršenih troškova i usluga u odnosu na one korisnike kojima je odobren niži iznos kredita odnosno u čemu nastaje stvarna razlike na ime izvršenih usluga i troškova kod obrade kreditnih zahtjeva upućenog tuženiku od strane potencijalnih korisnika kredita koja bi pravdala osnovanost utvrđenih razlika tako ugovorenih naknada u postotku odobrene visine iznosa kredita ( pitanje korelacija iznosa ugovorene naknade i stvarnih troškova i usluga tuženika koji su mu objektivno nastali u postupku obrade kreditnih zahtjeva).

23. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno da li je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi da li je tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

24. Prema odredbi članka 83 ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Naime, sud je uzeo u obzir i da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli.

25. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.). Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), zbog čega sud nalazi da se u dijelu odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu gdje je ugovoreno plaćanje iznosa jednokratne naknade za obradu kreditu u utvrđenom postotku od 2,50% od ukupno odobrenog iznosa kredita koja obveza tereti tužitelja kao korisnika radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi.

26. Tuženik je doduše u odgovoru na tužbu ( 35-47) iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C621/17 (Č Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Po ocjeni ovog suda, činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima trebali biti pokriveni iz naknade za obradu kredita, nije od utjecaja na drugačiju odluku suda kada je u pitanju razmatranje ocjene ništetnosti odredbe čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu, jer tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu od strane tuženika po činjeničnom utvrđenju ovog suda nije obaviješten o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju i na koji način se plaćanja istih može odraziti u krajnjoj liniji na ekonomske interese tuženika kao potrošača. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali kriterij transparentnosti, morali su odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 10 Ugovora) u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju odnosno drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužitelj nije mogao razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom, zbog čega se utvrđuje činjenica da je odredba čl. 10 Ugovora u dijelu ugovorene tzv "ulazne " naknade ugovorene u postotku od 2,50% od iznosa ukupno odobrenog kredita ništetena u smislu odredbe čl. 81 st 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 dalje ZZP-a) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovdje tužitelja, obzirom da je riječ o ugovornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

27. U odnosu na ocjenu osnovnosti tužbenog zahtjeva postavljenog radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu u dijelu plaćanja ugovorene nakade u slučaju prijevremene otplate kredita sve sukladno važećim Odlukama banke sud se očituje na način kako slijedi:

Sud ističe da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( NN 101/17-156/23) , koji je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (01.06.2005) , a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao ovaj sud proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu čl. 10 u dijelu gdje se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba odnosno dio ugovorne odredbe čl. 10 Ugovor o kreditu gdje je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplati kredita sukladno važećim Odukama banke, suprotno navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

29. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita . Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

30. Ovaj sud smatra potrebnim ukazati na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. donesenu povodom izvanredne revizije u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu kao i u ovom konkretnom predmetu sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu, zbog čega je sud navedenu odredbu čl. 10 Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno važećim Odlukama banke utvrdio ništetnom jer po tuženiku na kojem je bio teret dokaza nije dokazano postojanja razloga koji bi takvu naknadu opravdali odnosno nije dokazano postojanje korelacije između iznosa visine naknade isplaćene po tužitelju za prijevremenu otplatu kredita i stvarnih iznosa troškova koji su u tome slučaju dakle činjenicom prijevremene otplate kredita nastali na strani tužene u kojoj visini i po kojoj osnovi a koji bi se imali podmiriti iz tako uplaćen naknade drugim riječima premda je sama odredba u tome dijelu jasna, vidljiva , lako uočljiva po tuženoj tijekom postupka nije dokazana transparentnost njezina ugovaranja što je čini ništetnom u smislu odredbi čl 81 st 1,3 4 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03).

31. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio, visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna, sa zakonskim zateznim kamatama koje temeljem čl. 1115. ZOO-a teku od dana plaćanja naknade, ovo stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu, bez mogućnosti pregovaranja. Kako između stranaka nije sporno da je tzv "ulazna naknada" na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva plaćana po tužiteljici dana 15.06.2005 to je u odnosu na tako ne sporni iznos naknade ( 568,03 Eur-a) zateznu kamatu valjalo dosuditi od prvog slijedećeg dana dakle 16.06.2005 do isplate, dok je kamatu na iznos plaćene naknade zbog prijevremene otplate kredita ( 521,39 Eur-a) koja je plaćena dana 28.10.2010 valjalo dosuditi od prvog slijedećeg dana dakle 29.10.2010 sve do isplate. Sud je smatrajući da takav njegov postupak ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva što predstavlja uzrok moguće bitne povrede odredaba ovog postupka iz čl 354 s 2 toč 12 ZPP-a zbog potpune jasnoće obračuna stope zatezne kamate kao sporedne tražbine koja se ima obračunati na dosuđeni iznos glavnice tražbine intervenirao u tužbeni zahtjev u dijelu obračuna visine sporedne tražbine koja se potražuje po osnovi zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos glavnice, konkretizirajući iznos visine njezina obračuna za period njezina tijeka u obračunskom razdoblju od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007 po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezna kamate ( NN 153/04) te u dijelu njezina obračuna od 01.01.2023 do 29.12.20023 ispate na način da se ista ima obračunati po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banke primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena , a od 30.prosinca 2023 pa do isplate po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi dana 01.07. te godine sve to temeljem čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( NN 114/22) , Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ( NN 156/22), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( NN 155/23), i Uredbe Vlade RH o visini stopi zatezne kamate ( NN 153/04) , zbog nepreciznosti postavljenog zahtjeva tužitelja u tome dijelu.

32. Sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare, obzirom da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, zaključuje se da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine zbog čega se i argumentacija tužitelja u tome pogledu kada se osporava osnovanosti istaknutog prigovor zastare utužene tražbine od strane tuženika u podnesku ( 41-42) prihvaća osnovanim.

33. Slijedom iznesenih razloga koje je sud istaknuo u ovom obrazloženju a koji govore u prilog utvrđenja odlučnih činjenica o kojima ovisi ocjena osnovanosti kako deklaratornog tako i kondemnatornog dijela postavljenog tužbenog zahtjeva odlučeno je pod toč. I i II izreke presude.

34. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka. Kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora na pripremnom ročištu održanom dana 01.travnja 2025 godine sud je pogrešno utvrdio njegovu vrijednosti sa pozivom na odredbu u čl. 37 st 1 ZPP-a u iznosu od 2.419,42 Eur-a. Ovo iz razloga što deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na odredbu čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu gdje je ugovoreno plaćanje jednokatne naknade u ugovorenom postotku od iznosa odobrenog kredita prilikom njegova korištenja i plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu pa se tako deklaratorni zahtjev uz kondemnatorni ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, sve u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP prema kojoj se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva a taj glavni zahtjev predstavlja upravo zahtjev na isplatu svote od 1.089,42 eura ( 568,03 eur-a+521,39 eur-a) dok je deklaratorni zahtjev odlučan glede osnovanosti zahtjeva za isplatu (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005., tako i ŽS Zagreb u svojoj odluci Poslovni broj Gž-1926/2025-2 od 06.svibnja 2025). Stoga se prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u ovom slučaju radi zapravo o sporu male vrijednosti ( čl. 458/1 ZPP-a) što je utjecalo na odluku suda u dijelu naputka o pravnom lijeku.

35. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (1.089,42 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) temeljem čl. 154 st 1 ZPP-a, tužiteljici su kao osnovani dosuđeni slijedeći troškovi :

- trošak sastava tužbe 150,00 eur-a (Tbr.7. t.1. OT-a),

-trošak sastava podneska od 08.01.2025 u iznosu do 150,00 bodova po tbr 8/1OT-a

-trošak zastupanja na ročištu održanom dana 01.04.2025 i dana 03.06 2025 u iznos od 2X150,00 eur-a po tbr. 9/1 OT-a ili ukupno 600,00 eur-a, što uz obračunati iznos poreza na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 150,00 eura, iznosi 750,00 Eur-a uz dosudu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od dana donošenja ove presude po čl. 151. st. 3. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III izreke presude, dok je u razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zahtjev za naknadu troška sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo odbiti te odlučiti kao pod toč. IV izreke presude.

U Virovitici 5. lipnja 2025.

Sudac:

Arsen Vanek

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. osim povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1 Tužitelj - po punomoćniku Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara 2. Tuženik- po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte