REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10939/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Đurđice Kos, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika OK, odvjetničke vježbenice, dana 05. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 33-034-03140-7 zaključen dana 27. travnja 2007. između pravnog prednika tuženika Međimurske banke d.d. Čakovec, kao kreditora i tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: ''Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50% (slovima: dvacijelapredesetposto) od traženog iznosa kredita a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama.''

II Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj 33-034-03140-7, zaključen dana 27. travnja 2007. između pravnog prednika tuženika Međimurske banke d.d. Čakovec, kao kreditora i tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: ''Ugovorne stranke utanačuju da u slučaju kad Banka dade suglasnost iz prethodnog stavka ista ima pravo na naknadu prema Odluci o naknadama za usluge Banke.''

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:

- iznos od 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.04.2007. do isplate,

- iznos od 26,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.05.2007. do isplate,

te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.103,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05.06.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 20.12.2023. tužiteljica navodi da je tuženik pravni slijednik Međimurske banke d.d. i kao takav stupa u pravnu poziciju kreditora, preuzima sva prava i obveze te pravne posljedice koje su proizašle iz Ugovora o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-03140-7 od 27. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženikovog pravog prednika. Tužitelj je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, dana 27. travnja 2007. sklopio Ugovor o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-03140-7. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 40.000,00 kn uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od traženog iznosa kredita. Ugovor je zaključen na vrijeme od 5 godina a korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit u 60 mjesečnih anuiteta u iznosu od 832,08 kn a prema otplatnoj tablici koju je tuženik uručio tužitelju. Člankom 4. Ugovora propisana je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini 9,09% od dana stavljanja kredita u otplatu, a njezina kasnija izmjena mijenja se sukladno Odluci Banke. Tužitelj je dana 25. svibnja 2007. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je dana 27. travnja 2007. jednokratno naplatio naknadu u iznosu od 2,50% od traženog iznosa kredita tj. 1.000,00 kn (članka 5. Ugovora). Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva te upravljanja kreditom. Na taj način tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužitelja bio stavio u poziciju „uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade.

2. Tužiteljica dodaje da je isto tako, odredbom točke 13.2. Ugovora određeno je da tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge Banke. Da bi mogao prijevremeno otplatiti kredit tužitelj je morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu prema obračunu tuženika. Dana 25. svibnja 2007. tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i platio naknadu u iznosu od 201,41 kn. Tuženik je naplatio naknadu iako zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio štetu, niti ju je dokazao, što je u suprotnosti i sa odredbom članka 1024. ZOO-a, obzirom da šteta ne može biti apstraktna, već mora biti konkretizirana i dokazana, niti može biti naplaćena kao kamata koju je banka trebala primiti od dana prijevremene otplate pa do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Takva odredba u suprotnosti je i s odredbom članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, kojom se trgovca ovlašćuje da u slučaju raskida ugovora zadrži plaćeno za usluge koje još nije obavio, zatim odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom i svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužitelja, a tužitelju nisu bili poznati parametri po kojima se naknade određuju, pa su navedene odredbe ugovora ništetne obzirom da sadrže obvezu tužitelja koje nisu određene niti odredive. Ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužitelj smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati.

3. Stoga, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe točke 5 i 13.2. Ugovora koje se odnose na naplatu naknada sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

4. Slijedom svega navedenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:

''I/ Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 33-034-03140-7 zaključen dana 27. travnja 2007. između pravnog prednika tuženika Međimurske banke d.d. Čakovec, kao kreditora i tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50% (slovima: dvacijelapredesetposto) od traženog iznosa kredita a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama.“

II/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 22, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 132,72 eur/ 1.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2007. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 28. travnja 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavku 2. i stavku 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj 33-034-03140-7, zaključen dana 27. travnja 2007. između pravnog prednika tuženika Međimurske banke d.d. Čakovec, kao kreditora i tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Ugovorne stranke utanačuju da u slučaju kad Banka dade suglasnost iz prethodnog stavka ista ima pravo na naknadu prema Odluci o naknadama za usluge Banke.“

IV/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 22, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 26,73 eur/ 201,41 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2007. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 26. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavku 2. i stavku 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23.02.2024. navodi da prije svega, tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 1.486,68 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj u tužbi navodi kako se o spornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati niti se o istima pregovaralo te kako sporne odredbe nisu bile predmet pregovora između stranaka, već dio unaprijed pripremljenog teksta ugovora pripremljenog od strane tuženika, slijedom čega tužitelj paušalno zaključuje kako su iste odredbe nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Prije svega, tuženik ističe kako su odredbe kojima se ugovara naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita jasne, razumljive i lako uočljive. Naime, prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

6. Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 98. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.

7. Nadalje, tuženik napominje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) je naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o bankama (Narodne novine 84/2002, 141/2006). Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti navedeni Zakon o bankama koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je u čl. 3. navedeno da među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom plaćaju troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim strankama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo.

8. Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C- 621/17 (ZK protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Naime, u glavnom postupku koji je bio povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. Tužitelj je u navedenom predmetu tvrdio kako je riječ o ugovornoj odredbi koja ne navodi jasno koje usluge tuženik naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Stoga je nacionalni sud postavio Sudu EU prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU u t. 45 navedene presude odgovara „da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U tom smislu, Sud EU je iznio da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Drugo pitanje postavljeno Sudu EU u navedenom predmetu glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

9. Jednako tako, tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 102. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je u ovom slučaju potrebno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu, tuženik ističe kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Stoga, tuženik ističe da je prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost ugovornih odredbi o naknadama iz ugovora o kreditu ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ali s druge strane tuženik ističe da ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik izričito osporava), da isto ne uzrokuje automatski takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama na štetu potrošača koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Dakle, tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Tuženik smatra kako je - uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita i odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedene odredbe o naknadama ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 40.000,00 kuna, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 1.000,00 kuna / 132,72 EUR te iznos od 201,41 kuna / 26,73 EUR ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi zbog toga te odredbe imale se smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom.

12. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik napominje kako su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Upravo je stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. U odnosu na štetu, tuženik ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ako tuženik izvanredno primljeni novac nije bio u mogućnosti plasirati dalje, tada je isti bio u obvezi položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu. Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, primljeni novac, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu.

13. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), niti ZPK-a. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. ZOO-a propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužitelji nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći. Naime, ZOO- om, odredbom čl. 1024., st. 2. određeno je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Također, st. 3 istog članka propisano je kako je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Osim toga, odredbom čl. 360. ZOO-a propisano je da kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a kako u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Pored toga i čl. 16. ZPK-a predviđa pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, a što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, jasno je kako je sporna odredba u suglasnosti za svim gore citiranim zakonskim odredbama te kako je tuženik postupao sukladno svim važećim propisima i pravilima.

14. Slijedom navedenog tuženik smatra da, a budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, a posljedično tomu ništetnosti sporne odredbe, niti je ista protivna prisilnim propisima, je tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Naime, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima.

15. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 1.486,68 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu prilikom isplate predmetnog kredita, a naknada za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 13. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 25. svibnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 20. prosinca 2023. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine navodi: „16. Kako su prema utvrđenju suda prvog stupnja, tako i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od ----- 2009. u odredbi čl. 12.3. Ugovora prema kojoj je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini ----% od iznosa kredita razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, kako to u žalbi navodi tužiteljica, već je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO.; 16.1. Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO.; 17. Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, što je obrazložio činjenicom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen ----- 2009., isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana ---- 2009., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina.; 17.1. Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.“

16. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

17. Tuženik je na pripremnom ročištu od 13.02.2025. naveo da ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodi kako je PBZ preuzeo Međimursku banku Čakovec, ali ostaje kod tog prigovora, te da ne osporava više visinu tužbenog zahtjeva, ali ostaje kod prigovora osnovanosti tužbenog zahtjeva.

18. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-03140-7 od 27.04.2007. (list 6 – 8 spisa), početni otplatni plan (list 9 – 11 spisa), potvrdu Međimurske banke d.d., Čakovec o plasmanu kredita od 27.04.2007. (list 12 spisa), potvrdu o naplaćenoj naknadi za otplatu kredita od 25.05.2007. (list 13 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.11.2004. do 14.07.2009. (list 28 – 36 spisa), tekst Hrvatske narodne banke od 25.08.2006. pod nazivom "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 37 – 38 spisa) i u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 61 – 67 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 93 spisa).

19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

20. Sud je na ročištu od 09.05.2025. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ČKL, osobne bankarice, djelatnice tuženika, a čije saslušanje je predložio tuženik na pripremnom ročištu i koji dokazni prijedlog tuženika je sud usvojio, da bi tuženik kasnije, na ročištu od 09.05.2025. odustao od ovog dokaznog prijedloga, a sve temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 292. st. 6. ZPP-a.

21. Uvidom u tekst Hrvatske narodne banke od 25.08.2006. pod nazivom "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 37 – 38 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu u ovom predmetu, a jer se isti tekst odnosi na kredite uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i s promjenjivom kamatnom stopom, a predmet ovog spora je kunski kredit, i to odredbe tog kredita o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, a koje odredbe se uopće ne spominju u tekstu HNB-a, a niti je mišljenje HNB-a imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24) obvezujuće za ovaj sud.

22. Uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 61 – 67 spisa), te temeljem odredbe čl. čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24 – dalje: ZTD), sud je utvrdio da je ovdje tuženik sveopći pravni slijednik Međimurske banke d.d., Čakovec, a koja banka je pripojena tuženiku dana 19.06.2012. Stoga, nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji ističe tuženik.

23. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-03140-7 od 27.04.2007. (list 6 – 8 spisa) i u početni otplatni plan (list 9 – 11 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 27.04.2007. prednik tuženika Međimurska banka d.d., Čakovec (u daljnjem tekstu: tuženik), kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-03140-7 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit u iznosu od 40.000,00 kn, s rokom otplate od 60 mjeseci i početnim mjesečnim anuitetom od 832,08 kn, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 9,09 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o banke, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu sadržava ovdje pobijane odredbe, i to:

- u čl. 5. Ugovora o kreditu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50% (slovima: dvacijelapredesetposto) od traženog iznosa kredita a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama.'', i

- u čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: ''Ugovorne stranke utanačuju da u slučaju kad Banka dade suglasnost iz prethodnog stavka ista ima pravo na naknadu prema Odluci o naknadama za usluge Banke.''

24. Sud uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.11.2004. do 14.07.2009. (list 28 – 36 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu u ovom predmetu, a jer je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila s pravnim prednikom tuženika Međimurskom bankom d.d., Čakovec, pa se na ovaj ugovorni odnos stranaka nikako ne mogu primijeniti Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.11.2004. do 14.07.2009. (list 28 – 36 spisa), a jer je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik bio pravna osoba različita od Međimurske banke d.d., Čakovec.

25. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke, tj. tuženika, iako je odredbom čl. 13. st. 2. Ugovora određeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, tj. tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluke tuženika o kamatama i naknadama za usluge) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

26. Uvidom u potvrdu Međimurske banke d.d., Čakovec o plasmanu kredita od 27.04.2007. (list 12 spisa) i u potvrdu o naplaćenoj naknadi za otplatu kredita od 25.05.2007. (list 13 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je tužiteljica:

- dana 27.04.2007. platila tuženiku tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.000,00, odnosno 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) i

- dana 25.05.2007. platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 201,41 kn, odnosno 26,73 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

27. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 93 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice sud nalazi da je ona iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud iskazu tužiteljice u cijelosti poklonio vjeru. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona o pobijanim odredbama o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade nije imala mogućnost pregovarati s bankom, već joj djelatnici banke o tzv. ulaznoj naknadi uopće nisu ništa rekli, te je tek kod isplate kredita vidjela da je iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu, dok su joj djelatnici banke rekli da ona mora platiti tzv. izlaznu naknadu ako želi zatvoriti kredit, te da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena u građevinskoj firmi Trgo Ingrand d.o.o., Sveti Ivan Zelina, a radila je na administrativnim poslovima pripreme ponuda za natječaje, te je sredstva odobrenog kredita iskoristila za radove adaptacije na obiteljskoj kući u kojoj i danas živi.

28. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena u građevinskoj firmi Trgo Ingrand d.o.o., Sveti Ivan Zelina, a radila je na administrativnim poslovima pripreme ponuda za natječaje, te je sredstva odobrenog kredita iskoristila za radove adaptacije na obiteljskoj kući u kojoj i danas živi, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.

29. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

30. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50% (slovima: dvacijelapredesetposto) od traženog iznosa kredita a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama.'', za tzv. ulaznu naknadu navodi da ista iznosi ''2,50% (…) od traženog iznosa kredita'', ali nigdje u ugovoru o kreditu ne navodi se koji iznos kredita je tužiteljica zatražila, već se samo navodi iznos odobrenog kredita, a niti je navedeno koliko točno iznosi ova naknada. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena.

31. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: ''Ugovorne stranke utanačuju da u slučaju kad Banka dade suglasnost iz prethodnog stavka ista ima pravo na naknadu prema Odluci o naknadama za usluge Banke.'', a za tzv. izlaznu naknadu navodi da se ista određuje ''prema Odluci o naknadama za usluge Banke'', odnosno uopće se ne navodi koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, bilo u apsolutnom bilo u relativnom iznosu, ne navodi se niti način izračuna ove naknade, a niti se navodi točan naziv i dan donošenja općih uvjeta tuženika u kojima je propisana visina ove naknade, pa je stoga sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

32. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljičin u visini od 2,50 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

33. Također, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je uslijed prijevremene otplate kredita imao neki poseban trošak ili da je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita, kao niti visinu eventualne štete. Sud napominje da sam tuženik tijekom ovog postupka i ne navodi visinu te štete, niti navodi u čemu bi se šteta točno šteta sastojala u ovom konkretnom slučaju. Na isti zaključak (da tuženik nije dokazao da li je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita, kao niti visinu štete) sud navodi i notorna činjenica da je tuženik nakon što je od tužiteljice primio prijevremenu otplatu kredita mogao ta sredstva odmah ponuditi (tj. replasirati) drugim klijentima kroz druge bankarske proizvode, pa čak i uz veću kamatu od one iz Ugovora o kreditu, a bez da je ta sredstva morao položiti kod središnje banke i na ista plaćati negativnu kamatu (kako to tvrdi tuženik). No, tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je izostala ovakva aktivnost tuženika u replasmanu sredstava i ako jest izostala, zašto je izostala aktivnost tuženika u replasmanu sredstava koje je primio od tužiteljice. Da se ne radi o stvarnoj šteti koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kredita sud upućuje i činjenica da je tuženik visinu ove naknade odredio unaprijed, u svojim općim aktima (u Odluci o naknadama za usluge Banke, tj. tuženika), bez navođenja u čemu se šteta za tuženika sastoji ili kako se ista može utvrditi u svakom konkretnom slučaju, pa je jasno da se visina ovog iznosa naknade ne može smatrati stvarnom štetom koju je pretrpio tuženik.

34. Stoga, neosnovano tvrdi tuženik da je pretrpio štetu zbog toga što je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit po Ugovoru o kreditu, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužiteljice. Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a određeno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. No, u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužiteljice. Naime, tuženik nije dokazao u ovom postupku (sve kako je gore obrazloženo) da je pozivajući tužiteljicu da mu plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu i primajući uplatu tužiteljice s ovog osnova ustvari naplatio stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremenog vraćanja kredita.

35. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

36. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da su pobijane odredbe iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu neodređene i neodredive (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ovih pobijanih odredbi iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, a kojim odredbama je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovim odredbama (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje sporne odredbe iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama utvrdio da su iste odredbe neodređene, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ove naknade odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ovih naknada, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine tih naknada, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovim naknadama, odnosno zašto je tzv. ulazna naknada ugovorena upravo u iznosu od 2,50% od iznosa kredita.

37. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu neodređene i neodredive, te kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ovih odredbi tuženiku isplatila dana 27.04.2007. na ime tzv. ulazne naknade iznos od 1.000,00, odnosno 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) i dana 25.05.2007. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 201,41 kn, odnosno 26,73 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to su iste odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točkama I i II, a kada je sud utvrdio da su ovdje pobijane odredbe iz čl. 5 i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne.

38. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 5 i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu tužiteljica tuženiku isplatila dana 27.04.2007. iznos od 1.000,00, odnosno 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno iznos koji premašuje iznos početno ugovorene mjesečne rate kredita od 832,08 kn, a a dana 25.05.2007. iznos od 201,41 kn, odnosno 26,73 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu iznos kredita od 40.000,00 kn i iznos početno ugovorene mjesečne rate kredita od 832,08 kn, to se unošenje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

39. Kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem istih odredbi je tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO- a, odlučio kao u izreci ove presude u točci III, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetnih odredbi iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetne odredbe iz čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

40. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije u zastari. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 20.12.2023., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbi čl. 5. i čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

41. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za ovu presudu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.486,68 EUR, kao i troškovnik tužiteljice predan na ročištu od 09.05.2025., te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 07.05.2024. i 27.06.2024. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 13.02.2025. i 09.05.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 05.04.2024. (Tbr. 8/4) od 25 bodova, što ukupno iznosi 525 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.050,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.103,10 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci III. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

42. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužiteljice na isto, kao i da na isto ročište nitko za tužiteljicu i nije pristupio.

43. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.

U Zagrebu, dana 05. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice - uz rješenje - nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika