REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5800/2024-18.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 5. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje je da je ništetna odredba čl. 9. /devet/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 718-50-36940497 od 26. rujna 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 718-50- 3694097 od 26. rujna 2006. kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.510,42 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Dalje navodi da je člankom 9. (ostali uvjeti) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, navodi da mu je navedenom ugovornom odredbom nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, navodi da je zbog naglog rasta tečaja CHF i kontinuiranog povećanja kamatne stope od strane tuženika dana 6. listopada 2020. prijevremeno otplatio kredit te da mu je zbog toga naplaćena naknada prema tada važećim uvjetima u iznosu od 1.316,86 HRK. Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba iz čl. 9. temeljem koje mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i ništetna, a pri tome ističe da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je to suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je odredbom čl. 1024. st. 2. i 4. Zakona o obveznim odnosima propisano da se kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje i da u tom slučaju banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. S obzirom na navedeno, smatra da tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem naknade jer je isto protivno prisilnim propisima i jer naknada koja mu je naplaćena u suštini predstavlja ugovornu kaznu koja se ne može ugovoriti za novčane obveze. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor te da ista ne proizvodi pravne učinke.
2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika, uključujući i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je propisana općim aktima tuženika. Tuženik tvrdi da je zakonito naplatio spornu naknadu, ističe da je predmetni ugovor o kreditu zaključen prije 2010. godine, navodi kako se sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, ističe da je tuženik naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, a slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
4. Nije sporno da su stranke ugovorile kredit za kupnju osobnog vozila, da je kredit vraćen prije ugovorenog roka otplate i da je tužitelju temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor budući da je kredit ugovoren radi kupnje vozila za osobne potrebe. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da o ponuđenim uvjetima kredita nije mogao pregovarati, da stranke nisu pregovarale ni o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 9. Ugovora o kreditu, odnosno da tužitelj uopće nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom o uvjetima pod kojima može prijevremeno otplatiti kredit. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.
6. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
7. Iz sadržaja čl. 9. Ugovora, proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, međutim, u samom ugovoru o kreditu nije navedeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Imajući u vidu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Budući da se o općim aktima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o spornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, tužitelj prilikom ugovaranja kredita nije uopće bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja navedene naknade, a osobito s iznosom naknade, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se određuje visina ove naknade. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt kojim je bila regulirana obveza plaćanja sporne naknade tužitelju doista uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora. Tuženik nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP).
8. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi ugovora, kao ni o općim aktima banke, nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne.
9. Obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu uz uvijete koje jednostrano odredi kreditor bez navođenja ovakve obveze u samom ugovoru o kreditu i bez definiranja načina na koji se utvrđuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.
10. Slijedom svega navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba iz čl. 9. kojom je regulirana prijevremena otplata kredita, nepoštena i ništetena, odnosno da je predmetni ugovor djelomično ništetan u smislu čl. 324 ZOO.
11. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).
12. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 17. lipnja 2024. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 23. siječnja 2025. i 7. svibnja 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.
U Zagrebu 5. lipnja 2025.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćnicima
