REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1546/2023

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Bačić i partneri j.t.d.. Zadar, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 26. svibnja 2025. godine, te objave dana 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-510193288, koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, dana 15. lipnja 2004., broj ovjere OU- 574/04.: -čl. 7. Ugovora:

Valutna klauzula: "povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih iznosa s osnova razlike zbog promjene tečaja CHF o kojem je ovisila visina glavnice, sveukupni iznos od 26.329,97 kn/3.494,59 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim : - na iznos od 1,34 kn/0,18 Eura od 1.08.2004. pa do isplate

- na iznos od 20,96 kn/2,78 Eura od 1.10.2004. pa do isplate

- na iznos od 27,89 kn/3,70Eura od 1.11.2004. pa do isplate

- na iznos od 63,15kn/8,38 Eura od 1.12.2004. pa do isplate

- na iznos od 47,78 kn/6,34 Eura od 1.01.2005. pa do isplate

- na iznos od 20,36 kn/2,70 Eura od 1.02.2005. pa do isplate

- na iznos od 21,30 kn/2,83 Eura od 1.03.2005. pa do isplate

- na iznos od 29,85 kn/3,96 Eura od 1.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 39,77 kn/5,28 Eura od 1.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 53,34 kn/7,08 Eura od 1.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 60,18 kn/7,99 Eura od 1.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 69,74 kn/9,26 Eura od 1.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,35 kn/8,94 Eura od 1.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 41,46 kn/5,50 Eura od 1.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,69 kn/2,48 Eura od 1.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,64 kn/3,54 Eura od 1.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 43,53 kn/5,78 Eura od 1.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 33,90 kn/4,50 Eura od 1.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 24,51 kn/3,25 Eura od 1.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 46,07 kn/6,11 Eura od 1.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 66,48 kn/8,82 Eura od 1.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 87,97 kn/11,68 Eura od 1.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 82,33 kn/10,93 Eura od 1.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 118,53 kn/15,73 Eura od 1.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 109,20 kn/14,49 Eura od 1.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 127,40 kn/16,91Eura od 1.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 229,90 kn/30,51 Eura od 1.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 206,57 kn/27,42 Eura od 1.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 294,08 kn/39,03 Eura od 1.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 230,06 kn/30,53 Eura od 1.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 195,69 kn/25,97 Eura od 1.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 300,20 kn/39,84 Eura od 1.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 364,81 kn/48,42 Eura od 1.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 317,97 kn/42,20 Eura od 1.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 324,84 kn/43,11 Eura od 1.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 291,19 kn/38,65 Eura od 1.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 280,74 kn/37,26 Eura od 1.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 393,82 kn/52,27 Eura od 1.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 409,71 kn/54,38 Eura od 1.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 534,88 kn/70,99 Eura od 1.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 489,44 kn/64,96 Eura od 1.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 393,85 kn/52,27 Eura od 1.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 392,03 kn/52,03 Eura od 1.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 384,39 kn/51,02 Eura od 1.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 409,76 kn/54,39 Eura od 1.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 437,70 kn/58,09 Eura od 1.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 438,54 kn/58,20 Eura od 1.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 420,98 kn/55,87 Eura od 1.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 428,11 kn/56,82 Eura od 1.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 438,59 kn/58,21 Eura od 1.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 427,29 kn/56,71 Eura od 1.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 428,26 kn/56,84 Eura od 1.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 417,84 kn/55,46 Eura od 1.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 398,57 kn/52,90 Eura od 1.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 422,07 kn/56,02 Eura od 1.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 430,61 kn/57,15 Eura od 1.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 427,19 kn/56,70 Eura od 1.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 392,88 kn/52,14 Eura od 1.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 416,66 kn/55,36 Eura od 1.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 422,11 kn/56,02 Eura od 1.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 411,42 kn/54,61 Eura od 1.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 379,79 kn/50,41 Eura od 1.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 360,15 kn/47,80 Eura od 1.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 377,56 kn/50,11 Eura od 1.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 389,56 kn/51,70 Eura od 1.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 420,19 kn/55,77 Eura od 1.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 403,33 kn/53,53 Eura od 1.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 410,87 kn/54,53 Eura od 1.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 326,15 kn/43,29 Eura od 1.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 337,38 kn/44,78 Eura od 1.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 349,14 kn/46,34 Eura od 1.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 343,10 kn/45,54 Eura od 1.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 331,36 kn/43,98 Eura od 1.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 326,05 kn/43,27 Eura od 1.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 328,38 kn/43,58 Eura od 1.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 343,16 kn/45,54 Eura od 1.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 358,25 kn/47,55 Eura od 1.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 356,91 kn/47,37 Eura od 1.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 364,49 kn/48,38 Eura od 1.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 375,38 kn/49,82 Eura od 1.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 370,95 kn/49,23 Eura od 1.01.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.02.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.03.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.04.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.05.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.06.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.07.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.08.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.09.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.10.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.11.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.12.2015. pa do isplate

- na iznos od 377,11 kn/50,05 Eura od 1.01.2016. pa do isplate

i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi koju uređuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje do 31.07.2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i u roku o 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženika podnesena dana 14. veljače 2024. protiv „toč. IV. rješenja Općinskog suda u Zadru, pod poslovnim brojem P-1546/2023 od dana 19. siječnja 2024., kao nepravovremena.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.925,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate i u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj OP (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. godine, u bitnome navodi da su tužitelj i tuženik dana 27. svibnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-510193288, koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, dana 15. lipnja 2004., broj ovjere OU-574/04. Navedenim ugovorom tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 38.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, tužitelj je primio otplatni plan, a početni anuitet iznosio je 316,01 CHF. U čl. 7 Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Dakle navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora/tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača NN96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s obzirom da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj stoga smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju NN102/15 tužitelj je sa tuženikom zaključio aneks Ugovora o kreditu broj 5101932888, 25. siječnja 2016. Bez obzira na izvršenu konverziju tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne, a s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla /tako i VSRH, Rev-2868/2018/. Sukladno svemu navedenom a zbog nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelj smatra da je on svoju obavezu iz ugovora o kreditu preplatio, te da mu unatoč provedenoj konverziji dug nije u cijelosti podmiren.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 23. listopada 2023. istakao prigovor mjesne nenadležnosti, osporio je osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, osporio je status tužitelja kao potrošača, istakao je prigovor zastare te prigovor radi prijeboja, navodeći kako se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule. Naveo je i da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) pa da tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. U podnesku od 11. travnja 2024. (l.s. 492-496), tuženik je označio iznos koji predlaže staviti u prijeboj s tužiteljevom tražbinom, u slučaju da sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu 2402006-1031262160751400607-5101932888 od 27. svibnja 2004.(l.s.5-8), dokumentacija koja se odnosi na kredit (l.s.9-18), pregled prometa i otplatni plan (l.s. 22-37, 43-46), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101932888 od 25. siječnja 2016. (l.s. 38-42), pregled prometa i kretanje kamatnih stopa (l.s.113), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Željku Deković, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije (l.s. 396-474), pročitao očitovanje vještaka od 26. travnja 2024. (l.s.527-548), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem svjedokinje ČP i tužitelja kao stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba i Ugovora i to onih o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev na isplatu iznosa koje je tužitelj platio temeljem navedenih odredaba Ugovora o kreditu.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke 27. svibnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-510193288, koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, dana 15. lipnja 2004., broj ovjere OU- 574/04,

- da je navedenim ugovorom tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 38.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,49 %,

- da je navedenim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, tužitelj da je primio otplatni plan, a početni anuitet iznosio je 316,01 CHF,

- u čl. 7 Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunati po srednjem tečaju banke za

CHF na dan odobrenja žiro-računa banke,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke pozitivne razlike između mjesečnih anuiteta obračunatih primjenom srednjeg tečaja banke kreditora ugovorene strane valute CHF na dan plaćanja obveze banci kreditoru u stvarnom otplatnom planu po Ugovoru o kreditu od dana isplate kredita 27. svibnja 2004. do dana 25. siječnja 2016. koji sadrže sve promjene kamatnih stopa i otplaćenih iznosa početno ugovorenih anuiteta kredita, odnosno novih iznosa anuiteta i anuiteta izračunatih u kunskoj protuvrijednosti valute primjenom fiksnog, početnog srednjeg tečaja banke kreditora u paritetu 1 CHF = 4,805479 HRK i početne kamatne stope, iznose ukupno 3.494,59 EUR (26.329,97 HRK), prikazao u tablici 7. i tablici 9. nalaza i mišljenja.

- da prema nalazu i vještaka slijedi kako je prilikom izračuna konverzije nedospjela glavnica kredita utvrđena većom nego preostala glavnica kredita utvrđena računajući po početnoj kamati i početnom tečaju banke na dan isplate kredita i to za iznos od 6.381,60 HRK/836,15 EUR, što znači da tuženik tužitelju nije priznao nikakvu preplatu u postupku konverzije odnosno da je tuženik prilikom konverzije utvrdio još veću glavnicu od one koja mu pripada.

6.1. Svjedokinja ČP, supruga tužitelja je navela da je bila sudužnik tužitelju u predmetnom ugovoru podignutom radi gradnje kuće. Koliko zna uvjeti kredita su bili povoljni, radilo se o stabilnoj valuti i povoljnoj kamati, a nije ih nitko informirao da se to može naglo promijeniti. Nekih 10-ak godina je taj iznos kredita bio ravnomjeran, a onda se počelo rapidno povećavati, toliko da su morali čak prodati i odredeno zemljište, dionice. Ona da nije sudjelovala u pregovorima oko sklapanja predmetnog ugovora, a koliko zna tužitelju je tada bilo samo rečeno da se radi o stabilnoj valuti i o povoljnoj kamati, ne zna je li tužitelju objašnjavano što je to valutna klauzula i što znači promjenjiva kamata.

7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da tužitelju nije objašnjavano što znači valutna klauzula ni promjenjiva kamatna stopa. Ugovor su potpisali 2004., a do 2010. sve je bilo u redu, kada se rata počela povećavati. Koliko se sjeća nisu mu dolazile nikakve obavijesti od banke, vezano za povećanje rata kredita. U banci prije potpisivanja ugovora mu nitko nije rekao da se zbog promjene tečaja valute može povećati rata kredita, rečeno mu je da je to stabilna valuta, da se godinama ne mijenja. Namjena kredita da je gradnja obiteljske kuće na Novom Bokanjcu te kuću nije koristio u svrhu iznajmljivanja, davanja u zakup i slično.

8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

11.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

11.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

12. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

13. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svhe koje nisu namjenjenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Željka Dekovića, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

15. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je podigao kredit, pri čemu da je već bila određena kamatna stopa o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da mu je za kredit u valuti CHF rečeno da je najstabilniji i očito kao takav jedino i ponuđen.

16. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

17. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

18. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 3.494,59 EUR.

19. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

21. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 O protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka dok stranke nisu prigovarale valjanosti Sporazuma o konverziji.

23. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja, u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

24. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužba od 12. lipnja 2023. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

25. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita.

26. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu, istaći je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. U periodu na koji se tuženik poziva, tvrdeći da je tužitelj slijedom promjene tečaja, tuženici platio iznos manji od ugovorenog, slijedom čega da je i on stekla određeni novčani iznos, koji da sada predstavlja tražbinu tuženice prema tužitelju, navesti je da je tuženica bila ta koja je tužitelja pozivala na mjesečne uplate te da je tužitelj svoj kredit uredno plaćao u cijelom razdoblju. Iz tog razloga, nalazeći da tuženica nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovan njezin prigovor radi prebijanja.

27. Ovaj sud je odbacio žalbu tuženika podnesenu dana 14. veljače 2024. protiv „toč.

IV. rješenja Općinskog suda u Zadru, pod poslovnim brojem P-1546/2023 od dana 19. siječnja 2024. kojim se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana dostavi podatke navedene u tužbi“, kao nepravovremenu obzirom da je žalba podnesena istekom propisanog roka od 15 dana.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 27. studenog 2023., 26. veljače 2024., 19. ožujka 2024. i 17. svibnja 2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), sastav podneska od 17. lipnja 2024. 25 bodova (Tbr. 8. točka 3.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 28. studenog 2023., 19. siječnja 2024., 27. ožujka 2024., 10. prosinca 20244. i 26. svibnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 925 bodova, odnosno 1.850,00 eura. Kada se na tako obračunati trošak obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do ukupnog iznosa od 2.312,50 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunato po Tarifi. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR te trošak plaćenih sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 112,94 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.925,44 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužitelju. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbijen je kao neosnovan iz razloga što je zatražen protivno Tarifi odnosno obračunat u suprotnosti s istom, kao i s odredbama ZPP o naknadi troška. Ovo se odnosi na zatraženi trošak sastava podnesaka od 17. lipnja 2024., obzirom da se radi o petom podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zadru, 5. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku