REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-674/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj VB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, FB, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika, te zamjenika punomoćnice tuženika, Gorana Okmace, odvjetnika u Pazinu, 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9012534641 od 25. svibnja 2007., koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran dana 29. svibnja 2007., pod brojem OV-4325/2007 kod javnog bilježnika Marije Blečić, iz Pazina, ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 12. točka 12. 3. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 345,00 eura (tristo četrdeset pet eura) sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2007. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, a od 1. siječnja 2025. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. ; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.053,10 eura (tisuću pedeset tri eura i deset centi) sa zateznim kamatama od 4. lipnja 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. lipnja 2024. podnio tužbu (1–4) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržane u ugovoru o kreditu broj 9012534641, kojeg su 25. svibnja 2007. zaključili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, i to u čl. 12. ugovora, te posljedično tome radi povrata iznosa od 345,00 eura (587,29 CHF, odnosno obračunato po srednjem tečaju na dan isplate kredita koji iznosi 4,426145 HRK, novčani iznos od 2.599,45 kn / 345,00 eura) kojeg je banka naplatila na temelju te ništetne odredbe, sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2007. do isplate.

1. 1. Tužbu je obrazložio navevši da je tuženik od tužitelja nezakonito naplatio naknadu troškova obrade kredita. Tužitelj i tuženik da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora koja bi tužitelju nametnula obvezu ulazne naknade. U vrijeme zaključenja ugovora da je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača kojim je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Predmetna ugovorna odredba iz čl. 12. ugovora o kreditu da nikako nije bila razumljiva tužitelju kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu da uopće nije određeno na koji se način i prema kojim parametrima formira visina naknade za obradu kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknadu za koje nije znao na koji se način formira visina. Visinu predmetne naknade da je odredio sam tuženik odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati, da se o istoj se nije pregovaralo, da tužitelju nisu dane nikakve informacije te da ista nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u omjeru 1,00 % od iznosa kredita, dakle o odredbi koja da nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna (jer tužitelj nije o istoj ni na koji način informiran), stoga da je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici da nije poštena i kao takva da je ništetna.

2. U odgovoru na tužbu od 25. studenog 2024. (54–57) tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporavanje je obrazložio navevši da Zakonom o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, da proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva da se temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača (31. siječnja 2014. donesen je Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita). U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita da je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat osim u nacionalnom zakonodavstvu, i na razini Europske unije (U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu). Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

2. 1. Tuženik je glede ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknuo da ona ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti. Sporna odredba da nije nejasna/neodređena s obzirom na to da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Iznos naknade da je fiksan i bio poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije ni danas). Tuženik je istaknuo i da je točkom 3. 8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke.

2. 2. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Sporna naknada za obradu kredita plaćena je 2007., a tužba je podnesena 2024., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari (sukladno čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO- a) još od 2012. kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Na tu zastaru da ne utječe ni novo zaprimljena tužba (u vezi s čl. 241. ZOO-a), s obzirom da je podnesena tek 2024. odnosno 12 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti (deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe).

2. 3. Na ročištu održanom 15. svibnja 2025. (111–112) učinio je nespornom visinu potraživanja.

3. U podnesku od 12. prosinca 2024. (84–86) tužitelj se osvrnuo na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Dodatno je pojasnio zašto smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna. Ukazao je sudu na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta po tom pitanju u recentnim sudskim odlukama (Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.). Osporio je istaknuti prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i razgledavanjem isprava koje se nalaze u spisu, i to: elektroničke korespondencije (10–11), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Mirjane Šindić-Janko, u predmetu ovog suda posl. br. P-1598/19 (12–20), knjigovodstvene kartice (21–34), ugovora o kreditu broj 9012534641 od 25. svibnja 2007. s prilozima (35–44) i tuženikovih Općih uvjeta poslovanja s građanima (58–66); te je saslušao tužitelja (111).

5. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. ugovora o kreditu broj 9012534641 od 25. svibnja 2007., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita, te isplatu iznosa od 345,00 eura na ime te ništetne odredbe.

7. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

– da su stranke na temelju ugovora o kreditu broj 9012534641 od 25. svibnja 2007. zasnovale ugovorni odnos u kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu CHF 58.500,00, uz kamatu od 4,75 %, promjenjivu, sukladno odluci tuženika kao kreditora, za kupnju stambenog objekta

– da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 12. t. 3. ugovora o kreditu ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita

– da je prilikom isplate/korištenja kredita tužitelju, a to je 31. svibnja 2007., tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.599,45 kn / 345,00 eura – prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna (i prema knjigovodstvenoj kartici)

– da tužitelju, kojem je prilikom sklapanja ugovora rečeno da mora platiti predmetnu naknadu, nije bilo jasno za što je plaća, niti da je to uglavljeno u ugovoru, a niti mu je odredbu o naknadi pojasnio netko od službenika banke; kao i da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu već mu je ponuđen obrazac ugovora na potpis; a što sve proizlazi iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti pozitivno ocijenio, jer je sudu iskazivao uvjerljivo, jasno i razumljivo.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3. navedene odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. 1. Nadalje, u čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Predmetna sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,00 % iznosa kredita (čl. 12. 3. ugovora o kreditu) očito je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i to zato jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale. Riječ je o odredbi koja je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, te je u suprotnosti s načelom dobre vjere, što svakako utječe na pravni položaj tužitelja, i stvarnu značajnu neravnotežu na njegovu štetu. Tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zato je predmetna odredba ništetna, a tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a to tuženik u ovome postupku nije ni tvrdio.

10. U postupku je utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog pod t. I. izreke presude utvrđena ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu.

11. Primjenom odredbi čl. 1111. ZOO-a (koja regulira institut stjecanja bez osnove, jer je je tuženik ovdje sporni iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove) i čl. 1115. ZOO-a, naloženo je tuženiku da tužitelju izvrši povrat nepripadno primljenog iznosa naknade za obradu kredita u nespornom iznosu od 345,00 eura sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2005. kao dana plaćanja, do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve kao u t. II. izreke presude.

11. 1. Takvu je odluku sud donio jer je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare tuženika. To stoga jer je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV- 47/2020-2) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tek je ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe na kojem tužitelj temelji zahtjev za isplatu, pa je jasno da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

12. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio pa mu ne pripada ni zatražena naknada troškova postupka.

12. 1. Tužitelju pripada zatraženi trošak nagrade odvjetniku za sastav tužbe i podneska od 12. prosinca 2024. (kojim se osvrnuo na navode iz odgovora na tužbu), te za zastupanje na raspravama održanim kod ovog suda 8. travnja 2025. i 15. svibnja 2025., sve po 100 bodova, ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 eura, uvećano za PDV po stopi 25 %, odnosno 200,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, sve prema tbr. 7. t. 1. i 8., tbr. 8. t. 1. i tbr. 9 t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). Tužitelju pripada i zatražena (i plaćena) sudska pristojba za tužbu u iznosu 26,55 eura, te isti toliki iznos za presudu, koju pristojbu će biti u obvezi platiti tužitelj (prema čl. 3. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/2018., 51/2023.).

12. 2. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.053,10 eura za zateznim kamatama od 4. lipnja 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen, sve kao u t. III. i IV. izreke presude.

U Pazinu 4. lipnja 2025.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužitelj po pun., uz rješenje o pristojbi za presudu

– tuženik po pun.