Poslovni broj Gž-1901/2024-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, te Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br.6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović & Partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P 781/2022 od 26. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d., potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P 781/2022 od 26. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 2.144,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 320,22 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 2. Ugovora o [broj kredita]. od 26. srpnja 2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika i tužitelja, u dijelu koji glasi: "…CHF…kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita"; u čl. 3. toč. 2. glasi: "….u kunskoj protuvrijednosti …CHF", toč. 3.: "….obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.", toč. 5.: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."; u čl. 4. glasi: "Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope smatraju sastavim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.", u čl. 18. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."; u čl. 25. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.". Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.724,63 eur s pripadajućim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.464,53 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2.Protiv citirane presude, točaka I. i II. izreke, te odluka o parničnom trošku sadržanim u točki IV. izreke, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Slavonska banka d.d.) kao kreditor 24. srpnja 2006. sklopili uvodno navedeni Ugovor, koji pored ostalog sadrži i uvodno citirane sporne odrdbe,

-da se tijekom trajanja otplate kredita prvotno ugovorena kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez zaključivanja posebnog Aneksa,

-da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK-a) kojim je provedena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u eur,

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.621,71 eur; da ukoliko bi se uzele samo pozitivne stavke razlike preplaćenih kamatnih stopa da bi ta razlika iznosila 3.072,78 eur, a ako bi se uzele samo negativne stavke, da bi ista iznosila 451,07 eur; da kad bi se izdvojile samo pozitivne stavke tečajne razlike da bi razlika iznosila 7.984,85 eur, a samo negativna razlika 374,10 eur; odnosno da ukupna preplata tužitelja uključujući i preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajnih razlika, sa pozitivnim, ali i negativnim stavkama iznosi ukupno 10.232,46 eur,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da prije no što je podignuo predmetni kredit kod pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., da se išao informirati, da mu je djelatnik te banke rekao koje vrste kredita imaju, ali da mu je sugerirao da uzme kredit u CHF jer da je najpovoljniji, zbog čega da se u konačnici za isti i opredjelio, da mu nitko od djelatnika banke nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa ni kakav rizik preuzima sklapanjem kredita u valuti CHF, da isto tako ni prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, mu ništa na prednje navedene okolnosti nije pojašnjeno. Kad su ga zvali iz banke da potpiše neki papir vezano za konverziju da nije mogao ništa pregovarati, jer da je već sve bilo pripremljeno, da kao privatna osoba nije imao kredita, već samo kao obrtnik koji je podignuo u privatne svrhe radi izgradnje apartmana, koji je korišten za potrebe obitelji.,

-da iz iskaza svjedoka CE u bitnome proizlazi da je 1996. počela raditi kod pravnog prednika tuženika, da u spornom razdoblju ni nije radila na kreditima već kao blagajnik, kao ni kasnije kad su se radile konverzije kredita.

8.1.Donoseći pobijanu odluku, sud prvog stupnja ponajprije polazeći od sadržaja čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), kao i čl. 1111. istog Zakona, utvrđuje da u konkretnom slučaju tuženik imao pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, koje je prema izračunu vještaka preplatio i to na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, što da proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, za koja drži da obvezuju i prvostupanjski sud u ovoj parnici.

Ne prihvaća tuženikov prigovor zastare, ukazujući u svezi toga ponajprije na čl. 214. st.1. do 3., čl. 215. st.1., čl. 241., te 371. ZOO-a, a vodeći ujedno računa i o datumu podnošenja predmetne tužbe, te pravomoćnosti presuda kojima su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula utvrđene nepoštenim i ništetnim (odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014, dalje: Pž 7129/13), te uz uvažavanje pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

8.2.Kraj neprijeporne činjenice da je u konkretnom slučaju sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, zaključuje da je provedenim vještačenjem u ovom predmetu jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati od koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

Sagledavajući pravna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskaz tužitelja, sud prvog stupnja smatra da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Nastavno tome, da je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

8.3.U svezi toga, uvažava utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Pž 7129/13, Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14). Slijedom tih utvrđenja, a napose razloga iznesenih u odluci Vrhovnog suda, sud prvog stupnja zaključuje da iz svega proizlazi da je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Stoga da temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

Vezano za pitanje ništetnosti odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u konačnici se sud prvog stupnja poziva i na čl. 81., 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP-a/03), čl. 96., čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 i dr., dalje ZZP-a/07).

8.4.Odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski sud je mišljenja da u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, uvažavajući pri tome pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od

3. rujna 2019. (dalje: Rev-2221/18).

Temeljem rečenog, stajalište je suda prvog stupnja da tužitelj osnovano traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,65 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

8.5.Cijeneći sve prethodno izneseno, kao i iskaz samog tužitelja, sud prvog stupnja zaključuje da su sporne ugovorne odredbe dakle čl. 2., čl. 3. toč. 2. i 3. te toč. 5., čl. 4. i čl. 18. i čl. 25., dio tipskog ugovora o kreditu pripremljenog od strane tuženika, a o kojima tužitelj nije mogao pregovarati te obzirom da mu iste nisu ni pojašnjenje od strane djelatnika banke, uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – korisnika kredita kao slabije strane u postupku. Tužitelj nije mogao niti pretpostaviti kakve će posljedice za njega nastupiti, a isti nije potpuno obeštećen niti provedbom konverzije predmetnog ugovora o kreditu. Također sud vodi računa i o čl. 3. ZOO-a, kao i ranije spomenutom čl. 1111. istog Zakona, te zaključuje da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog provedenim vještačenjem sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uvažavajući i sadržaj čl. 323. ZOO-a.

8.6.O visini tužbenog zahtjeva za isplatu, prvostupanjski sud odlučuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, kojeg je prihvatio u cijelosti. No, u odnosu na postavljeni zahtjev za isplatu u visini od 11.057,63 eur, sud prvog stupnja djelomično udovoljava tom zahtjevu tužitelja i to na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF u ukupnom iznosu od 5.724.63 eur, no ne i u preostalom zatraženom dijelu za iznos od 5.333,00 eur, budući se taj iznos odnosi na konverziju priznatu preplatom, a koji je iznos tužitelj zatražio i konačnim tužbenim zahtjevom.

O pravu tužitelja na zatezne kamate, sud prvog stupnja odlučuje primjenom čl. 346., 349., 1085., te 29. ZOO-a.

O troškovima postupka sud prvog stupnja odlučuje primjenom čl. 154. st.5. i čl. 155. ZPP-a, iz razloga jer da je u konkretnom slučaju tužitelj uspio u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, a glede visine je uspjeh tužitelja djelomičan (ali da zbog toga dijela u kojem nije uspio, nisu nastali nikakvi dodatni troškovi za tuženika. Pored toga, radi se o potrošačkom sporu u kojem je tužitelj potrošač te mu pripada cjelokupan parnični trošak, koji je bio opravdan, odnosno nužan za vođenje parnice.

U svezi toga, sud uvažava pravno shvaćanje izneseno u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka obvezuje i ovaj sud da u sporovima u kojima tužitelj sudjeluje kao potrošač, u cijelosti odredi troškove postupka u korist potrošača neovisno o tome je li u cijelosti uspio u sporu, budući su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatske sudove, jer su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. Mišljenja je da bi u suprotnome potrošačima kao potencijalnim tužiteljima u potrošačkim sporovima nastala prepreka u vidu bojazni od snošenja troškova postupka, a što bi ih odvraćalo na ostvarivanje djelotvorne sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima.

9.1.U kontekstu prethodno navedenog, ponajprije valja reći da pravno irelevantnim drži ovaj sud pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., a nastavno tome i stav tuženika da u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj nije imao pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu Ovo iz razloga jer prema promišljanju ovog suda, sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti čl. 4. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno konverzija izvršena je temeljem ZID ZPK-a dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. t. 6. ZIDZPK –a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud.

9.2.Vezano za prednje za istaknuti je da je glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

Kako je i prema prosudbi ovog suda nedvojbeno da je ništetan čl.4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a iznos preplate, utvrđen Dodatkom Ugovora o kreditu se odnosi isključivo na razliku obzirom na konverziju valute glavnice iz CHF u EUR, dok tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i ništetnoj valutnoj klauzuli, to je i po uvjerenju ovog suda sukladno čl. 323. ZOO-a, valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove propisan čl. 1111. st.1. ZOO-a, što je pravilno učinio i sud prvog stupnja.

Slijedom izloženog, ovaj sud je također uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove-preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen i po navedenim osnovama.

10.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

10.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

10.3.Obzirom na prethodno izloženo, pravno irelevantnim drži ovaj sud pozivanje tuženika i praksu pojedinih Županijskih sudova u Republici Hrvatskoj kao pravno relevantnu.

11.Nadalje se ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe ZZP-a/03 u odnosu na način utvrđivanja nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

12.1.Naime, što se razloga ništetnosti čl.4. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, napominje se da analizirajući sadržaj te ugovorne odredbe, proizlazi da je ista jasna i uočljiva, no da istodobno da je nerazumljiva, budući da je iz iste samo razvidno da je kamatna stopa promjenjiva i da je vezana uz određenu valutu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez zaključivanja posebnog Aneksa. Dakle iz sporne ugovorne odredbe nepobitno proizlazi da se u istoj ne navode apsolutno nikakvi kriteriji temeljem kojih se kamatna stopa može promijeniti.

S obzirom na nespornu činjenicu da je u konkretnom Ugovoru, pravni prednik tuženika koristio odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, niti bilo koji parametar za promjenu iste, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

12.2.To stoga što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja

- banke, koja je time što je promjenu kamatne stope vezala uz valutu, cijeli rizik ne samo promjene kamatne stope, već i promjene tečaja prebacila na tužitelja kao korisnika, čime je postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl.4. ZOO- a.

Ovo budući da je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (pravnog prednika tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošača - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Shodno navedenom, protivno ocjeni tuženika, u konkretnoj pravnoj situaciji pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je pozivom na čl. 81., 82. i 87. ZZP-a/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora), ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje na sadržajno isti način uređuju pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, zaključio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena, te kao takva ništetna.

13.1.Isto tako, kada se radi o ništetnosti ugovornih odredaba (čl.2. i čl.3. st.2.) kojima je ugovorena valutna klauzula, treba reći da su i te odredbe i po uvjerenju ovog suda bile protivne načelu savjesnosti i poštenja, propisanom već spomenutim čl.4. ZOO-a.

Naime, ovo načelo znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

Također se dodaje da se ovo načelo ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava već na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima, koje se ocjenjuju prema određenim pravnim standardima. U ovom bi to slučaju bilo ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Nastavno tome, nameće se zaključak da su ranije spomenute sporne ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

14.Uvažavajući prednje izloženo, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene opširne tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem smatra da nije bilo uvjeta za provođenje testa poštenosti iz čl. 814. ZZP-a/03, kao ni uvjeta iz čl. 81. istog Zakona za utvrđenje ništetnosti te odredbe iz razloga jer po ocjeni tuženika, takva odredba bi mogla biti ništetna samo u slučaju da je visina kamatne stope premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu čl. 26. ZOO-a.

Naime, suprotno shvaćanju tuženika, iz razloga iznesenih u dosadašnjem dijelu ovosudnog obrazloženja, nedvojbeno je razvidno zbog kojih je prvostupanjski sud, a onda i ovaj sud stajališta da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na ranije iznesene razloge.

15. Nije u pravu tuženik ni kada smatra da nisu bile ispunjene pretpostavke za ništetnost čl.2. i čl.3. st.2. Ugovora, jer da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena čl. 22. ZOO-a.

Iako je ova tvrdnja tuženika točna, kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik ovdje tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju se po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim.

U prilog pravilnosti takvog stava, nedvojbeno ukazuje i aktualna sudska praksa, točnije pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 6632/2017. od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kao i mnogobrojne sudske odluke, koje su se pozivale na tu odluku.

16.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

17.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima ustraje na prigovoru zastare tražbine tužitelja, ističući da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu se poziva na čl. 225., 240. i 241. ZOO-a, za navesti je da isti nisu osnovani

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

17.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. (na koji se pravilno poziva i prvostupanjski sud) koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

17.3.Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja predana kod suda 11. lipnja 2019., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, to je pravilan zaključak da prigovor tuženika u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ove ništetnosti nije pravno utemeljen.

Isto tako, budući je presuda u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača u odnosu na valutnu klauzulu, postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., to je obzirom na datum predaje tužbe sudu, također nepobitno da je i glede zahtjeva za isplatu temeljem ove ništetnosti, tužba podnesena pravovremeno, odnosno da nije protekao opću zastarni rok.

18.1.Međutim, djelomično su osnovani navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri izračunu troškova postupka, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

18.2.Ponajprije valja napomenuti da nije u pravu tuženik kada pobija odluku o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 154. st.5. ZPP-a, priznavši tužitelju cjelokupan trošak iako je odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu na ime preplaćene promjenjive kamatne stope, te da je odluku o trošku trebalo temeljiti na čl. 154. st.2. ZPP-a. Iako je točno da je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu, protivno ocjeni tuženika, ovaj sud je također stava da u konkretnoj pravnoj situaciji, a u kontekstu činjenice da je sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje ništetnosti dijela utuženih spornih ugovornih odredaba, uspio u cijelosti, te da je sa zahtjevom za isplatu uspio u odnosu na osnov u cijelosti, te s visinom u djelomično, ipak proizlazi da je odluku o trošku pravilno prvostupanjski sud donio uz primjenu čl. 154. st.5. ZPP-a.

18.3.No, u pravu je tuženik kada ukazuje na to da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio nagradu za sastav tužbe, ukupno 4 podnesaka (od 6.12.2019., 22.09.2020., 6.06.2024. i 19.06.2024.), te nagradu za pristup na 3 ročišta (od 24.09.2020., 11.11.2022. i 11.11.2023.) iznosu od po 500,00 eur, uz uvećanje za PDV. Sukladno Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarife), ako je vrijednost predmeta spora od 1.327,01 eur do 13.272,00 eur, odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova. Polazeći od toga da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici 11.057,63 eur, to protivno stavu suda prvog stupnja, prema prosudbi ovog suda, za svaku pojedinu radnju tužitelju pripada nagrada od po 100 bodova, odnosno 200,00 eur, a nipošto po 250 bodova odnosno 500,00 eur, kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud.

18.4.Osim toga, skreće se pažnja sudu prvog stupnja i na Tbr. 8. t.1. Tarife, sukladno kojoj za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t.1., 4., 7. i 8.

Analizirajući sadržaj ranije navedenih podnesaka, za zaključiti je da se podnesci od 6.12.2019., 22.09.2020., 6.06.2024. mogu smatrati obrazloženim podnescima u smislu Tbr. 8. t.1. Tarife, a da podnesak tužitelja od 19.06.2024. kojim je samo precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, se ni u kom slučaju ne može podvrsti pod obrazloženi podnesak, te da za sastav istog tužitelju pripada nagrada sukladno Tbr. 8. t.4. Tarife u visini od 25%.

18.5.Uvažavajući prethodno izneseno, stajalište je ovog suda da tužitelju pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur, nagrada za sastav 4 podneska u iznosu od 650,00 eur (od 6.12.2019., 22.09.2020., 6.06.2024. u iznosu od po 200,00 eur, od 19.06.2024. u iznosu od 50,00 eur), nagrada za pristup na 3 ročišta u iznosu od 600,00 eur (od 24.09.2020., 11.11.2022. i 11.11.2023. u iznosu od po 200,00 eur), što uvećano za PDV iznosi ukupno 1.812,50 eur, uz uvećanje za troškove vještačenja u iznosu od 331,81 eur odnosno sveukupno 2.144,31 eur.

Nastavno prednjem, neosnovanim drži ovaj sud neosnovanim preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 320,22 eur, s kojim dijelom zahtjeva je istog valjalo odbiti.

19.Kako je u konačnici tuženik s izjavljenom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, točnije samo glede odluke o trošku, to primjenom čl. 15r. st.5. ZPP-a, istome nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

20.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak primjenom čl. 370. ZPP-a.

21.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković