Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj 20 Gž-1322/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. GU iz [adresa], G [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Marko Fuštin, odvjetnik iz Šibenika, protiv tuženika JU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mikulandra & Malenica iz Šibenika, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, posl. br. P-1996/2020-19 od 18. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 04. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, posl. br. P-1996/2020-19 od 18. srpnja 2022.
Obrazloženje
1.Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci, te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn.
2. Protiv citirane presude žalbu su podnijeli tužitelji iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su temeljem nasljeđivanja iza pok. MU stekli pravo vlasništva na nekretninama označenim kao čest. zem. [katastarska čestica], upisanim u z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to svaki u suvlasničkom dijelu od 1/25 i da se ovlaste temeljem presude zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva na predmetnim nekretninama na svoje ime.
6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je izvanknjižni vlasnik utuženih nekretnina bio PU i da je u ostavinskom postupku iza njega (rođen **.**.1905., a umro **.**.1976.) dana 8. kolovoza 1977. doneseno rješenje o nasljeđivanju broj O-636/76 kojim su njegovim nasljednicima za kuću u [adresa] proglašeni supruga FU za 6/10 dijela, te sin KU i kćeri OU, IU i MU, svaki za 1/10 dijela, a za sve ostale nekretnine, izuzev kuće u [adresa], supruga FU, sin KU, te kćeri OU, IU i MU svaki za 1/5 dijela. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da su navedeni sunasljednici između sebe izvršili diobu na način da je stara kuća u [adresa] dopala u suvlasništvo ŽU, AU i IU, dok je KU dobio u vlasništvo utužene nekretnine (maslinik). Da je izvršena dioba između sunasljednika pok. DU da proizlazi i iz sadržaja spisa broj P-1780/2001 i činjenice da su IU i MU kupoprodajnim ugovorom od dana 24. srpnja 2001. godine prodale HU svoj dio stare kuće u [adresa], E [adresa], koji dio je cijepanjem dobio oznaku čest. zgr. [katastarska čestica], dok je preostali dio kuće u vlasništvu AU katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica], k. o [katastarska općina]. Tužitelji da nisu mogli nasljeđivanjem steći suvlasništvo predmetnih nekretnina obzirom da ostavinski postupak iza smrti njihove prednice pok. MU glede nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] nikada nije pokrenut, što znači da uopće ne postoji rješenje o nasljeđivanju kojim bi tužitelji bili proglašeni sunasljednicima iste glede predmetnih nekretnina. Suprotno tome, tuženik da je nasljeđivanjem iza smrti oca NU temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-307/84 od dana 3. srpnja 1984. godine stekao vlasništvo utuženih nekretnina.
6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tuženik nalazi u kontinuiranom nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina koje u naravi predstavljaju maslinik i da je temeljem dosjelosti protekom vremena od deset, odnosno dvadeset godina, stekao vlasništvo istih. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
7. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.
8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je da su prednici parničnih stranaka zaključili usmeni ugovor o diobi nekretnina koje su im pripale u nasljedstvo iza zajedničkog prednika pok. LU, da je prednik tuženika KU dobio u vlasništvo utužene nekretnine, dok su ostale sunasljednice, uključujući i prednicu tužitelja, dobile u vlasništvo kuću u [adresa] koju su kasnije prodale RU. Upravo ta prodaja dijela kuće u [adresa] od strane prednice tužitelja (a ne i tuženika) dokazuje da je između nasljednika LU zaključen ugovor o diobi. Tužitelji u žalbi osporavaju navedenu činjenicu uz obrazloženje da je tuženik iskazao da je utužene nekretnine njegov prednik stekao još za života LU, a ako bi to bilo tako, tada da te nekretnine ne bi ušle u ostavinsku masu. Valja reći da proizlazi da prednici stranaka nisu svoje dogovore provodili u zemljišnim knjigama, ali su ih se, bez obzira na to, držali. Irelevantno je da li je prednik tuženika stekao utužene nekretnine još za života LU ili diobom među nasljednicima iza njegove smrti. Relevantno je da ih je on posjedovao kao pošteni posjednik i da se ostali sunasljednici nisu tome protivili. Isto tako, i on je poštovao ugovor o diobi. Naime, kao što je naprijed navedeno, nasljednici LU zaključili su usmeni ugovor o diobi koji, kao takav, nije mogao biti proveden u zemljišnim knjigama. Međutim, kad je prednica tužitelja prodala kuću u [adresa] koju je stekla navedenim ugovorom o diobi i kada je kupac (HU) tužio sve nasljednike LU, uključujući i tuženika (jer ugovor o diobi nije bio proveden u zemljišnim knjigama), tuženik se nije protivio tom ugovoru o kupoprodaji i uknjižbi HU kao vlasnice kuće u zemljišnim knjigama, niti je tražio od kupca da i njemu plati kupoprodajnu cijenu, zbog toga jer je znao da mu ta kuća ne pripada jer je njegov prednik diobom stekao utužene nekretnine. Da nije bilo navedene diobe između sunasljednika, sigurno bi tuženik osporavao kupoprodajni ugovor i tražio da se i njemu plati kupoprodajna cijena. Na okolnost sklapanja ugovora o diobi ukazuje i ponašanje prednice tužitelja koja nije raspolagala utuženim nekretninama (kao što je raspolagala kućom u [adresa]), niti je tužiteljima, koji su njezina djeca, ikada spomenula da bi bila (su)vlasnica utuženih nekretnina. Tužitelji su, prema vlastitom priznanju, za utužene nekretnine saznali tek kad im se obratio tuženik i zatržio da mu izdaju tabularnu ispravu.
9.U odnosu na žalbene navode tužitelja da je presuda kontradiktorna jer da se kao osnove stjecanja prava vlasništva tuženika na utuženim nekretninama spominju nasljeđivanje i dosjelost, valja reći slijedeće. Prednik tuženika (CU) je predmetne nekretnine stekao diobom između sunasljednika iza pok. LU i tada (1977.) je stupio u njihov posjed kao pošteni posjednik, a kasnije ih je nastavio posjedvati tuženik, također kao pošteni posjednik. Dakle, zbog ugovora o diobi njegov posjed utuženih nekretnina bio je zakonit i pošten, a vlasništvo je stekao dosjelošću. To što je tuženik 2016. kontaktirao tužitelje da mu priznaju pravo vlasništva na utuženim nekretninama ne znači da je bio nepošten posjednik jer je on do tada već stekao pravo vlasništva utuženih nekretnina (njegov prednik CU stekao je pravo vlasništva najkasnije 1997. godine).
10.U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud nije smio svoju presudu temeljiti na izjavi AU valja reći da prvostupanjski sud niti nije temeljio presudu na njezinoj izjavi, nego na iskazima svjedoka i na uvidu u spis posl.br. P-1780/01, a izjava AU samo je potvrdila pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju usmenog ugovora o diobi između sunasljednika pok. LU.
11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
U Rijeci, 04. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća
Larisa Gačanin
