Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

Poslovni broj: P-2/2025-34

(raniji broj: P-514/2024)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Milki Keleuva- Ivošević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dinki Dobrović Legović, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, zastupanog po punom. Damiru Metelko odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenice punom. tužiteljice, a u nenazočnosti punom. tuženika, na ročištu radi objave presude održanom 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, da tužiteljici CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.128,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

-na iznos od 1,46 eura od dana 17.8.2005. pa do isplate,

-na iznos od 3,68 eura od dana 16.9.2005. pa do isplate,

-na iznos od 2,02 eura od dana 14.10.2005. pa do isplate,

-na iznos od 2,09 eura od dana 17.11.2005. pa do isplate,

-na iznos od 2,97 eura od dana 16.12.2005. pa do isplate,

-na iznos od 2,43 eura od dana 16.1.2006. pa do isplate,

-na iznos od 0,35 eura od dana 16.2.2006. pa do isplate,

-na iznos od 0,50 eura od dana 15.5.2006 pa do isplate,

-na iznos od 0,15 eura od dana 18.3.2008. pa do isplate,

-na iznos od 0,03 eura od dana 17.10.2008 pa do isplate,

-na iznos od 1,75 eura od dana 17.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 10,18 eura od dana 16.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,65 eura od dana 23.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,43 eura od dana 25.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,17 eura od dana 17.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,56 eura od dana 21.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,96 eura od dana 18.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,31 eura od dana 17.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,68 eura od dana 19.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,68 eura od dana 17.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,60 eura od dana 16.10.2000. pa do isplate,

-na iznos od 5,40 eura od dana 16.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,93 eura od dana 17.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,21 eura od dana 19.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 10,39 eura od dana 17.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 11,14 eura od dana 17.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 13,62 eura od dana 16.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,09 eura od dana 18.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,02 eura od dana 18.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 24,26 eura od dana 16.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 25,78 eura od dana 17.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 29,33 eura od dana 17.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 26,32 eura od dana 18.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 28,38 eura od dana 16.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 32,81 eura od dana 7.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 36,36 eura od dana 17.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 34,11 eura od dana 17.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 37,75 eura od dana 17.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 35,46 eura od dana 15.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 39,61 eura od dana 16.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,10 eura od dana 15.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 57,98 eura od dana 15.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 71,54 eura od dana 16.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 51,99 eura od dana 15.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 38,14 eura od dana 14.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,06 eura od dana 15.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,94 eura od dana 15.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 52,17 eura od dana 16.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 53,59 eura od dana 15.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 51,87 eura od dana 16.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 51,57 eura od dana 13.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 53,11 eura od dana 15.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 54,00 eura od dana 14.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 52,11 eura od dana 13.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 51,38 eura od dana 14.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 47,99 eura od dana 14.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 51,24 eura od dana 15.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 52,75 eura od dana 14.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 51,68 eura od dana 14.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 50,25 eura od dana 15.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 49,87 eura od dana 15.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 49,19 eura od dana 15.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 52,39 eura od dana 12.4.2013. pa do isplate,

-na iznos od 47,27 eura od dana 13.5.2013. pa do isplate,

-na iznos od 46,62 eura od dana 13.6.2013. pa do isplate,

-na iznos od 45,50 eura od dana 1.7.2013. pa do isplate,

-na iznos od 47,78 eura od dana 12.8.2013. pa do isplate,

-na iznos od 48,34 eura od dana 12.9.2013. pa do isplate,

-na iznos od 49,99 eura od dana 11.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 50,29 eura od dana 12.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 57,15 eura od dana 12.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 49,38 eura od dana 13.1.2014. pa do isplate,

-na iznos od 51,11 eura od dana 12.2.2014. pa do isplate,

-na iznos od 53,37 eura od dana 13.3.2014. pa do isplate,

-na iznos od 52,38 eura od dana 14.4.2014. pa do isplate,

-na iznos od 51,04 eura od dana 20.5.2014. pa do isplate,

-na iznos od 51,28 eura od dana 13.6.2014. pa do isplate,

-na iznos od 52,49 eura od dana 14.7.2014. pa do isplate,

-na iznos od 53,24 eura od dana 13.8.2014. pa do isplate,

-na iznos od 53,34 eura od dana 12.9.2014. pa do isplate,

-na iznos od 54,23 eura od dana 13.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 55,97 eura od dana 12.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 56,32 eura od dana 12.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 56,48 eura od dana 14.1.2015. pa do isplate,

-na iznos od 335,80 eura od dana 4.2.2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, od prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, prema tužiteljici CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 157,07 eura/1.183,42 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, a u odnosu na koje potraživanje je tuženik istakao prigovor prijeboja).

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, da tužiteljici CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.165,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 4. lipnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je u tužbi od 21. srpnja 2021. navela da je dana 8. srpnja 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102511502, kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita, odobriti i staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 23.270,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tužene o kamatnim stopama. Tužena banka je s tužiteljem ugovorila valutnu klauzulu u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženik, dakle, prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je stoga prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da se anuitet toliko poveća. VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.god. i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Konačno, navedeni stav iz spomenutih presuda potvrdio je i VSRH u svojoj odluci, posl. broj:

Rev- 2221/18 od 3.9.2019.god. Osim toga, Ustavni sud RH, odlukom od 3. veljače 2021. god. odbio je sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12. Također, odlukom VSRH, Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., utvrđeno je da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati dokazno da su ništetni promjena kamatne stope i valutna klauzula CHF, jer je sve već utvrđeno kolektivnom presudom pa se u privatnoj parnici treba samo provesti dokaz vještačenjem na okolnost visine preplaćenih iznosa. U spomenutoj odluci, VSRH je također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( '' Narodne novine'', broj 41/14 i 110/15- dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. St. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnost u kolektivnom sporu.

Citiram najvažniji dio te revizije:

"Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a."

Tužitelj stoga, ovom tužbom potražuje iznose koje je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio banci. Na dan isplate kredita srednji tečaj CHF-a iznosio je 4,66 %. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj se povećavao te narastao i do 6,58 %. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu, što je imalo za posljedicu drastično povećanje obveze tužitelja. Napominje se da tužitelj nije s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu, obzirom je kredit u cijelosti otplaćen još 1.2.2015.godine. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedenih presuda, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF .

POSLJEDICE NIŠTETNIH ODREDBI

Prema čl. 502.c ZPP-a I čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, u konkretnom slučaju stjecanja bez osnove, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecane bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra da je predmetni kredit, zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio za ukupan iznos od 22.739,70 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se presudom naloži tuženiku da ispati tužiteljici ukupan iznos od 22.739,70 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos će detaljno biti specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.

2.Podneskom od 29. lipnja 2022. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev kojim predlaže da se presudom naloži tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 3.128,46 eura/23.571,36 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. srpnja 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene U CHF a) odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

b) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

-u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

-ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

-težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

-isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

-na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

i Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

i ii.Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

i iii.Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

i v.Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. TV, kao službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem te njoj nadređene osobe gđe. LV.

Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ŽV (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ŽV svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

c) O nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. 8

Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

-promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

-banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

-tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

d) Zaključno

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

III. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

IV. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – MANJE PLAĆENI IZNOSI S OSNOVE TEČAJA Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.183,42 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom svega iznesenog tuženik predlaže da se presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.183,42 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. zateznim kamatama tekućim.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Prigovor prijeboja istaknut po tuženiku nije osnovan.

6.U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o kreditu (l.br. 5-7 spisa), Obavijesti o usklađivanju kamatne stope (l.br. 8-16 spisa), pregleda prometa po partiji kredita (l.br. 18-27 spisa), otplatnog plana za kredit (l.br. 28-30 spisa), podataka (l.br. 47-103 spisa), čitanjem nalaza i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. (l.br. 188-193 spisa), saslušanjem svjedoka LV (l.br. 367 spisa), svjedoka ĆV (l.br. 367 spisa), te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

7.Tužiteljica saslušana kao parnična stranka u svom iskazu je navela da joj je kredit bio potreban radi useljenja u novu kuću, pa je uzela adaptacijski kredit. Službenica u banci joj je kredit u švicarskim francima prezentirala kao najbolji, potom su razgovarale o visini kredita, o kamatama, uputila ju je koje podatke mora prikupiti i donijeti u banku. Nakon što je te podatke predala za otprilike tri dana banka je izvršila obradu kredita i potpisali su ugovor o kreditu. Vezano uz valutnu klauzulu iz predmetnog ugovora nije tražila nikakva pojašnjenja. Odlučila se na ugovor o CHF jer su joj u banci prezentirali da je to jedan od najboljih kredita. Prije potpisivanja je ugovor pročitala, pročitala je iznos kredita, odredbu o kamatama, visinu anuiteta, a ove druge odredbe nije posebno razumjela jer nije te struke.

8.Saslušani svjedok LV u svom iskazu je navela da je bila direktorica poslovnice tuženika sve do 31. prosinca 2005. godine kad je otišla u mirovinu. Smatra neprimjerenim da je banka predlaže kao svjedoka u ovakvim sporovima jer je Vrhovni sud po pitanju ove vrste spora donio svoju odluku koju treba poštivati. U banci su radili po pravilnicima koji su doneseni na višem nivou, pridržavali su se tih pravila u radu sa strankama. Svaka stranka je razgovarala sa savjetnikom za kredite prije zaključenja ugovora o kreditu i sve što je stranka pitala savjetnik je objašnjavao.

9.Saslušani svjedok ĆV u svom iskazu je navela da je bila zaposlenica tužene banke do 31. prosinca 2018., radila je na poslovima savjetnika za građanstvo. Kad bi stranka došla radi podizanja kredita praksa je bila da sa strankom razgovaraju o iznosu kredita, vrsti kredita i kreditnoj sposobnosti. Navodi da su objašnjavali strankama da je moguća promjena tečaja CHF u odnosu na kunu i da o tom tečaju ovisi visina rate anuiteta.

10.Nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. je utvrđeno da je Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

-iznos kredita je kunska protuvrijednost od 23.270,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

-ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,49 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

-prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. rujna 2005., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

-utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora Erste&Steiermärkische bank d.d. za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je isplaćen 11. srpnja 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,669100 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos kredita od 23.270,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 108.649,96 kn. Uvidom u dostavljeni prijepis pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

-5,49 % godišnje od zaključenja ugovora do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2008.,

-5,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009.,

-5,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2010.,

-5,65 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2011.,

-5,35 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,

-5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s 1. siječnja 2014.,

-3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna, konačne otplate kredita.

Za odgovaranje na postavljeni zadatak, u Tabeli 1 iskazuje se razlika (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja obveze i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

Napomena: U skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju1, za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja sam kako slijedi:

-isplaćeni iznos kredita od 23.270,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 180.649,96 kn,

-preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2005.) do konačne otplate (4. veljače 2015.), a koja proizlazi iz razlike izmeñu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 23.571,36 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j' Tabele 1 iz nalaza.

11.Tuženik je tijekom trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu te je nesporno i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta.

12.Nadalje, sud nalazi nespornim:

-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/1204 od 9. travnja 2015.;

-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike

Hrvatske Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019.;

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13.Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014), koji je bio na snazi u vrijeme kada je citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna, odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.Isto tako, ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, je u članku 138a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.Odredbomn članka 502c Zakona o parničnom postupku je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.Sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava odnosno ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

17.S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu koji je zaključen između stranaka u razdoblju na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava i da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom banke odnosno u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, kao i da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom trgovački sud utvrdio nepoštenom i ništetnom, ovaj sud smatra da je sukladno citiranim odredbama članka 138a Zakona o zaštiti potrošača/07, članka 118 Zakona o zaštiti potrošača/14 i članka 502c Zakona o parničnom postupku tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom parničnom postupku.

18.Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača pravomoćna odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je odredbom članka 502C Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štiti u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.Tuženik je tijekom postupka istakao prigovor radi prijeboja u kojem je naveo da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i predlaže da se presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, te da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

20.Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor kojim tuženik ističe postojanje svoje tražbine i zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Sud smatra da po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja potraživanja nije osnovan. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik tražbinu istaknutu radi prijeboja zahtjeva s osnove razlike koja je nastala u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, s time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknuti radi prijeboja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali iz činjeničnih navoda tuženika iznesenih tijekom postupka proizlazi da tražbinu na koju zahtjeva da se izvrši prijeboj temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21.Kod djelomične ništetnosti odredbi ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj onu što je primila na temelju takvog ugovora. Plaćanjem anuiteta kredita u razdoblju dok su tečaj CHF i kamatna stopa, bili niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima jer je uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio.

22.Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora je odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji na strani tuženika je odgovornost za sklapanje i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Za sadržaj predmetnog ugovora, a posljedično i djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi je krivnja na strani tuženika, pa stoga tužitelj ne može biti odgovoran za štetu u smislu citirane zakonske odredbe, slijedom čega, sud smatra da nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja potraživanja.

23.Nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj individualnu tužbu u ovom predmetu podnio 21. srpnja 2021. da je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženo razdoblje za povrat preplaćene kamate i s osnove tečajne razlike od mjeseca kolovoza 2005. pa do mjeseca siječnja 2015., zatim da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 u odnosu na nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. srpnja 2018. jer podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa prekinut tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu dana 13. lipnja 2014. zastara je počela teći ispočetka, dok je u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute zastara počela ponovo teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018., a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.Prema tome, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, pa je zastara za individualne tužbe ponovno počela teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na tražbinu s osnove povrata preplaćene kamate, te ponovno počela teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

25.U predmetnoj pravnoj stvari je tužba podnesena 21. srpnja 2021. a kod stjecanja bez osnove se primjenjuje članak 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare te kako je citiranim presudama utvrđeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare koja počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26.Radi utvrđenja visine zahtjeva je provedeno vještačenje po knjigovodstvenom vještaku Ručević d.o.o. koji nalaz je sud u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ga stručnim, objektivnim i utemeljenim na relevantnoj dokumentaciji.

27.U predmetnoj pravnoj stvari nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu te da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača, kao i da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. Isto tako, nesporno je da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanje mjesečnih anuiteta.

28.Budući da tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije, ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici kao prosječnom potrošaču bile jasne i razumljive, slijedom čega proizlazi da tuženik nije dokazao da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive, razumljive, te da se o njima pojedinačno pregovaralo.

29.Prema odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3 istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući da se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

30. Prema odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31.Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno Zakona o zaštiti potrošača /07, te Zakona o obveznim odnosima, radi čega mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Odluku o troškovima sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) i tužitelju dosudio troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerene u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) po Tbr. 7., Tbr. 8. i Tbr. 9. i to:

-za sastav tužbe

u iznosu od 200,00 eura,

-za sastav podneska od 14. veljače 2022.

u iznosu od 200,00 eura,

-za zastupanje na ročištu od 22. veljače 2022.

u iznosu od 200,00 eura,

-za zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2022.

u iznosu od 200,00 eura,

-za sastav podneska od 29. lipnja 2022.

u iznosu od 200,00 eura,

-za sastav podneska od 13. studenog 2023.

u iznosu od 200,00 eura,

-za zastupanje na ročištu od 20. studenog 2023.

u iznosu od 200,00 eura,

-za zastupanje na ročištu od 3. rujna 2024.

u iznosu od 200,00 eura,

-za pristup ročištu radi objave presude od 1.10.2024. u iznosu od 100,00 eura,

-za zastupanje na ročištu od 12. svibnja 2025.

u iznosu od 200,00 eura,

odnosno u ukupnom iznosu od 1.900,00 eura.

33.Tužiteljici je priznat trošak plaćenog predujma za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura.

34.Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati ukupne parnične troškove u iznosu od 2.165,45 eura.

35.Zbog svega iznesenog valjalo je presuditi kao u izreci.

U Ogulinu 4. lipnja 2025.

Sudac

Milka Keleuva-Ivošević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti

1.Odvjetnica Dinka Dobrović Legović, Karlovac, Domobranska br. 31

2.Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb, Lopašićeva br. 6