Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], JI

Poslovni broj: P-398/2023-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz [adresa] protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 24.travnja 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja, dana 4.lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćene anuitete za period 30.11.2019. do 30.11.2024. u iznosu 9.645,85 EUR,sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

119,32 EUR od 30.11.2019 do isplate,

123,89 EUR od 31.12.2019

130,61 EUR od 31.1.2020

134,30 EUR od 29.2.2020

145,29 EUR od 31.3.2020

142,45 EUR od 30.4.2020

138,80 EUR od 31.5.2020

139,25 EUR od 30.6.2020

132,09 EUR od 31.7.2020

133,12 EUR od 31.8.2020

133,19 EUR od 30.9.2020

138,39 EUR od 31.10.2020

132,65 EUR od 30.11.2020

130,47 EUR od 31.12.2020

134,21 EUR od 31.1.2021

128,20 EUR od 28.2.2021

124,21 EUR od 31.3.2021

124,97 EUR od 30.4.2021

124,92 EUR od 31.5.2021

123,71 EUR od 30.6.2021

131,70 EUR od 31.7.2021

129,60 EUR od 31.8.2021

128,66 EUR od 30.9.2021

138,01 EUR od 31.10.2021

145,35 EUR od 30.11.2021

148,46 EUR od 31.12.2021

138,39 EUR od 31.1.2022

150,76 EUR od 28.2.2022

154,41 EUR od 31.3.2022

156,41 EUR od 30.4.2022

153,60 EUR od 31.5.2022

164,03 EUR od 30.6.2022

177,15 EUR od 31.7.2022

176,17 EUR od 31.8.2022

188,76 EUR od 30.9.2022

169,95 EUR od 31.10.2022

173,45 EUR od 30.11.2022

172,65 EUR od 31.12.2022

163,60 EUR od 31.1.2023

168,86 EUR od 28.2.2023

167,31 EUR od 31.3.2023

173,02 EUR od 30.4.2023

180,09 EUR od 31.5.2023

175,65 EUR od 30.6.2023

186,72 EUR od 31.7.2023

186,03 EUR od 31.8.2023

181,10 EUR od 30.9.2023

186,23 EUR od 31.10.2023

183,09 EUR od 30.11.2023

201,74 EUR od 31.12.2023

196,27 EUR od 31.1.2024

188,41 EUR od 29.2.2024

176,46 EUR od 31.3.2024

175,98 EUR od 30.4.2024

174,47 EUR od 31.5.2024

182,80 EUR od 30.6.2024

184,85 EUR od 31.7.2024

193,66 EUR od 31.8.2024

193,96 EUR od 30.9.2024

194,83 EUR od 31.10.2024

199,17 EUR od 30.11.2024

do isplate svih navedenih iznosa,i to od dospijeća do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.865, 45 eura,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 3.6.2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate preplaćenih anuiteta. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:

146-320/2006 partija 25317575, sa Sporazumom o osiguranju od novčane tražbine, od 2.10.2006. Tužitelj navodi da je notorna činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, a među kojima je i tuženik, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom banke – tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, pa tako u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđenja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne jer je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu može se utvrditi da sadrži ove nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke – tuženika i odredbe o predmetnoj valutnoj klauzuli. S obzirom na iznijeto potrošač ima pravo od tuženika potraživati preplaćene anuitete , a što tužitelj ovom tužbom i potražuje od tuženika. Napominje da je kod Općinskog suda u Čakovcu već pokrenuo parnicu protiv tuženika koja se vodila pod brojem P-548/2019 radi preplaćenih anuiteta, kamate i tečaja po ovom ugovoru o kreditu za period do rujna 2019. U tom sudskom predmetu tužitelj je zadržao pravo da naknadno od tuženika potražuje iznose preplaćenih anuiteta i za nastavni period odnosno za period nakon rujna 2019. s obzirom da je kredit još u otplati. Tužitelj potražuje izračun preplaćenih anuiteta za nastavni period od Centra poslovnih analiza d.o.o., te je vještak iz navedenog Centra dana 25.5.2023. izradio izračun preplaćenih anuiteta od 31.10.2019. do 30.4.2023., a prema kojem izračunu je tužitelj u navedenom razdoblju preplatio anuitete u ukupnom iznosu od 6.594,12 eura. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju za period od 31.10.2019. do 30.4.2023. isplati iznos od 6.594,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.

2. Podneskom od 13.2.2025. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, te je predložio da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos za preplaćene anuitete za period od 30.11.2019. do 30.11.2024. u iznosu od 9.645,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije s obzirom da se u dijelu predmetnog potraživanja između istih stranaka pred Općinskim sudom u Čakovcu vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P- 548/2019, pa se predlaže u tom dijelu tužbi odbaciti. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu jer se svojstvo potrošača ne presumira, te je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već u privatne svrhe. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te presudu VS RH u predmetu , poslovni broj: Revt-249/14, na temelju čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c. Zakona o parničnom postupku. Glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli navodi da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora pregovarale i postigle suglasnost o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu i visinu kredita, valutu uz koju je vezan kredit, rok i način otplate kredita, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope, dospijeće otplata kredita i instrumente osiguranja. Ističe da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu ili prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit. Porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne) poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te je tužitelju pod pretpostavkom da je postupao pažnjom prosječnog potrošača moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti u konkretnom slučaju CHF. Ujedno guverneri HNB su u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli kako to traži tužitelj dovela bi do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa. U konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks o konverziji.

Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare.

4. Tuženik je ostao kod svih navoda i prigovora iz odgovora na tužbu.

5. Tuženik se protivi preinaci tužbe. Navodi da tužitelj nije bez svoje krivnje izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer je činjenica da je financijskim vještačenjem utvrđen veći iznos navodne preplate u odnosu na prvotno utuženi ne može predstavljati razlog koji opravdava preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, te se poziva na Odluku Županijskog suda u Vukovaru, broj:

Gž-512/2020 od 24.svibnja 2021. U slučaju da sud dopusti preinaku tužbe tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Navodi da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate od dana svakog pojedinog stjecanja, a što proizlazi i iz sudske prakse, te se poziva na presudu Županijskog suda u Puli, broj: Gž-460/2022 od 9.svibnja 2022. i presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-1996/2019 od 14.rujna 2020.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloge dostavljene uz tužbu (list 7-19 spisa), odgovor na tužbu sa prilozima ( list 23-70 spisa), podnesak tužitelja od 25.9.2023. ( list 78-82 spisa), podnesak tužitelja od 7.10.2023. (list 84-93 spisa), podnesak tuženika (list 97-104 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 114-122 spisa), podnesak tužitelja od 29.1.2024. kojim se očituje i iznosi primjedbe na nalaz vještaka ( list 129-131 spisa), podnesak vještaka od 20.2.2024., podnesak tužitelja od 12.3.2024. (list 137-138 spisa), podnesak tuženika od 24.6.2024. kojim se očituje na nalaz vještaka i iznosi primjedbe (list 143-146 spisa), podnesak tuženika s priloženom dokumentacijom (list 151-171 spisa), dopunu vještačkog nalaza (list 173- 179 spisa), očitovanje tuženika na nalaz ( list 182-183 spisa), podnesak tužitelja na nalaz (list 186-187 spisa), očitovanje vještaka od 23.listopada 2024. (list 188 spisa), podnesak tuženika s dokumentacijom (list 192-212 spisa), podnesak tuženika od 10.1.2025. (list 215 spisa), dopunu vještačkog nalaza (list 216-218 spisa), podnesak tužitelja od 13.2.2025. (list 219-221 spisa), podnesak tuženika kojim se očituje na sređeni tužbeni zahtjev (list 224-228 spisa), podnesak tužitelja od 15.4.2025. (list 232-233 spisa), podnesak tuženika (list 236-237 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

7. Tužitelj je izjavio da je kredit trebao za kupnju obiteljske kuće u kojoj i sada stanuje s obitelji. Kuća nikad nije služila kao poslovni prostor, niti se iznajmljivala. Za kredit se raspitivao u svim bankama u [adresa], a za prednika tuženika odlučio se jer im je ponuđen iznos kojeg su tražili. U drugim bankama ponuđen im je iznos od 30.000,00 do 35.000,00 eura uz depozit od nekih 10 do 15 % koji je trebao ostati u banci do otplate zadnje rate kredita dok su im kod tuženika odmah ponudili traženi iznos od 60.000,00 eura bez depozita. Ponuđen im je kredit u CHF uz napomenu da je to najpovoljniji kredit sa najnižom kamatom koja je u to vrijeme iznosila 3,88 %. Prilikom razgovora o uvjetima kredita djelatnik banke nije ih upozorio na bilo kakve rizike vezane uz kredite u CHF. U banci su se osjećali dobro došli, djelatnik je bio izuzetno ljubazan i dobili su iznos koji su tražili. Djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a niti mu je predočio koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Sjeća se da je ispred ulaza u banku bila velika tabla s naznakom za kredite u CHF s kamatom od 3,88 %. Kamata je bila promjenjiva, a djelatnik banke nije mu objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope , a niti mu je prezentirana odluka banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Rečeno je da je kamata promjenjiva, da može rasti ili padati, no nije rečeno koliko. Prije toga kredita ni on ni supruga nisu uzimali nikakve druge kredite. Kada su došli sklopiti ugovor time da mu je nevjenčana supruga bila sudužnik, ugovor je već bio gotov, sve je bilo ispunjeno i samo su ga trebali potpisati. Ugovor nije čitao , u potpunosti je vjerovao djelatniku banke s kojim je razgovarao o predmetnom kreditu, a što se odnosilo na iznos kredita, kamate i rok otplate. Ne sjeća se da li je javni bilježnik pročitao ugovor pred njima , sve je već bilo pripremljeno i samo su ga trebali potpisati. Prva rata kredita iznosila je 2.090,00 kuna, a najviša nešto iznad 3.990,00 kuna. Bio je u banci pitati za razlog , pa mu je rečeno da raste kamata, a rate su mu rasle po 200,00 kuna mjesečno. U vrijeme uzimanja kredita, radio je u Bernardi d.o.o. kao radnik, i imao je plaću od 2.500,00 kuna. Takvu plaću imala je i njegova supruga. Povećanje rate kredita znatno je utjecalo na njihov životni standard. Nisu sklopili Ugovor o konverziji, s obzirom da im je u banci bilo rečeno da su u to vrijeme, nije se mogao sjetiti da li 2015. ili 2016., bili na polovini otplate kredita glede glavnice, a u banci su im rekli da će u slučaju konverzije dugovati još više ukoliko sklope Aneks o konverziji i da će tek 2026. ili 2027. doći do isplate polovice kredita glede glavnice, pa se stoga nisu odlučili na sklapanje Ugovora o konverziji.

8. Odredbama članka 190. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st. 1.), a da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (st.2.), te da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st. 3.), a da smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci (st. 4.).

9. Tužitelj je tužbenim zahtjevom iz tužbe obuhvatio preplaćene iznose s osnove kamate i tečaja dospjele do dana 30.4.2023., dok je tužbenim zahtjevom iz podneska od 13.2.2025. tužitelj obuhvatio i daljnje preplaćene iznose dospjele nakon 30.4.2023. do zaključno 30.11.2024. i to osnovom u ovom postupku danog nalaza i mišljenja financijskog sudskog vještaka, a koji je predmetni nalaz i mišljenje izradio na temelju dokumentacije dostavljene od strane tuženika za potrebe vještačenja. Stoga je nedvojbeno da tužitelj prije izrade nalaza i mišljenja sudskog vještaka nije imao saznanja o postojanju preplate i u navedenom daljnjem razdoblju, te nije mogao navedeno razdoblje obuhvatiti tužbom, a niti tužbu u tom smislu preinačiti prije zaključenja prethodnog postupka, pa je stoga tužitelj sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a mogao tužbu preinačiti do zaključenja glavne rasprave. Nadalje, iako se tuženik predmetnoj preinaci tužbe protivi, sud istu dopušta iz razloga što je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama imajući u vidu da se radi o kreditu koji je u vrijeme preinake tužbe bio u otplati.

10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je osnovanim.

11. Nesporno je da su tužitelj CI, kao korisnik kredita (dalje u tekstu: tužitelj), te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 2. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-320/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

12. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

13. Prema odredbi članka 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Istovjetne odredbe sadržane su u člancima 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje: ZZP/07).

13.1. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14.1. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14.2. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

15. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorene strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarale.

16. Iz iskaza samog tužitelja jasno je vidljivo da se isti na ugovaranje predmetnog kredita odlučio jer je to bio jedini kredit koji je tužitelj tada mogao dobiti u traženom iznosu obzirom na iznos potreban za kupnju kuće i koji mu je kredit prezentiran kao najpovoljniji, te za koji kredit, za razliku od kredita nuđenih mu u drugim bankama u valuti EUR, nisu bili potrebni jamci, niti ostavljanje određenog postotka odobrenog kredita banci kao depozit. Nadalje, iz iskaza tužitelja, a koji nije ničime doveden u sumnju, proizlazi kako mu prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika Hypo Alpe-Adria-Bank, pravnog prednika tuženika, nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom otplata kredita veže za valutu CHF, da mu djelatnik banke nije objasnio da je CHF valuta utočišta ni što to znači, kao niti koju valutu u RH i na koji način štiti HNB.

17. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu odnosno ugovorenoj visini iste.

18. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

19. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

21. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

22. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

25. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

27. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

29. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

32. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, te kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne.

34. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

36. U presudi JIĆ i JIĆŽ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

38. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

39. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C- 186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

40. Nadalje, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

41. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, mag.oec., a temeljem dokumentacije u spisu, utvrđeno je:

- u nalazu od 8.siječnja 2024. da je u razdoblju od 30.11.2019. do 30.4.2023. korisnik, tužitelj, preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 6.104,34 eura. Od navedenog iznosa na ime promjene kamatnih stopa odnosi se manjak uplata od 358,68 eura jer je u predmetnom razdoblju korisnik plaćao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene, dok je preplata koja proizlazi iz promjene tečaja CHF – HRK iznosila 6.462,88 eura,

- da se vještak očitovao na podnesak tužitelja od 30.siječnja 2024. navodeći da je prvi anuitet za koji je izračunata preplata onaj koji je dospio na naplatu i na plaćanje 30.11.2019. Vještak navodi da je tužitelj u predmetu P-548/2019 u kojem predmetu je također bio vještak već potraživao iznos preplate od 31.10.2019., pa je uzevši u obzir navedeno kao prvi anuitet za koji je izračunao preplatu uzeo anuitet koji je naplaćen 30.11.2019.,

- iz dopune vještačkog nalaza od 17.rujna 2024. vještak daje pregled preplata do datuma dostavljenog prometa do 30.4.2024. sukladno metodologiji iz osnovnog vještačkog nalaza iz čega proizlazi da je ukupna razlika zbog promjena kamatnih stopa i rasta tečaja iznosila 8.322,11 eura,

- u dopuni vještačkog nalaza od 13.siječnja 2025. vještak navodi da je tuženik u spis dostavio pregled prometa po kreditu zaključno s anuitetom koji je dospio 30.11.2024., te je prema metodologiju kako je iznijeta u osnovnom vještačkom nalazu dostavio pregled preplata iz kojih je razvidno da je kod promjene kamatnih stopa došlo do negativne preplate odnosno manje plaćenog iznosa od 520,94 eura, da je razlika zbog rasta tečaja EUR iznosila 10.166,62 eura, dakle, da je ukupna razlika 9.645,85 eura.

42.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, kao i očitovanja i dopune nalaza i mišljenja jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s dokumentacijom u spisu.

42.2. Tužitelj na posljednju dopunu nalaza i mišljenja nije imao primjedbi, te je u skladu s istim i uredio odnosno specificirao svoj tužbeni zahtjev.

42.3. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali je i dalje osporavao osnovu tužbenog zahtjeva.

42.4. Nadalje, valja istaknuti kako su provedenim vještačenjem uzete u obzir i tzv. negativne razlike, kada su tečaj CHF i kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, a kako je to jasno prikazano u Tabeli: Specifikacija razlika u danom Nalazu i mišljenju vještaka.

43. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

44. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

45. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju vjerovnik (tužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

47. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

48. Nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tuženik se takvoj preinaci protivio i istaknuo je prigovor zastare. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev glede isplate na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, pa ovaj sud ukazuje da je prema zaključku sa sastanka predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH od 26.studenog 2021. broj: Su-IV- 162/2021, u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

48.1. Stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

49. Na temelju svega iznesenoga, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.645,85 eura.

50. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u nalazu i mišljenju sudskog vještaka, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

51. Sud je odbio prigovor tuženika glede dvostruke litispedencije s obzirom da se ista odnosila na tužbeni zahtjev tužitelja za preplaćene anuitete za period od 31.10.2019. s obzirom da je tužitelj nakon provedenog vještačenja sredio tužbeni zahtjev i tražio isplatu za preplaćene anuitete od 30.11.2019., s obzirom da je anuitet na koji se odnosi datum 30.10.2019. već bio obuhvaćen ovosudnom presudom broj:

P-548/2019 koja je u međuvremenu potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-3555/2023-2 od 21.5.2024.

52. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 5. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).

52.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), troškove zastupanja na ročištima od 20.10.2023., 24.4.2025., Tbr. 9. t. 1. Tarife) od po 200,00 eura za svaki, pristup na ročište za objavu presude ( Tbr.9.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, sastava podneska od 22.9.2023., 29.1.2024., 12.3.2024. ( Tbr.8.t.1. Tarife) u iznosu od po 200,00 eura, sastava podneska od 13.2.2025. i 15.4.2025. ( Tbr.8.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura za svaki, sastav podneska od 17.10.2024. i 4.12.2023. (Tbr.8.t.4. Tarife) u iznos od 50,00 eura za svaki podnesak. Ujedno tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,46 eura , a što sveukupno iznosi 1.865,46 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi podneska od 17.10.2024. u kojem traži produljenje roka i od 4.12.2023. kojim obavještava da je plaćen predujam za vještačenje u traženom iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o podnescima za koje se priznaje naknada u iznosu od 25 % od Tbr. 7.t.1. Tarife.

53. Stoga je riješeno kao u izreci.

Čakovec, 4.lipnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.