REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-882/2024-51

(ranije spis br. P-788/2019 i P-63/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Mladiniću, odvjetniku Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatka Gregurića, Tatjane Figač Gregurić i Hrvoja Mladinića, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 11. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 04. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 70684/05 sklopljen između tužitelja i HVB Splitske banke d.d. Split dana 19. siječnja 2005. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković u Bjelovaru pod poslovnim brojem OU-20/05 dana 19. siječnja 2005. godine, i I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 70684/05 solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković u Bjelovaru pod brojem OU-20/05-2 31. siječnja 2005. godine, u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 5., 11. i 12. Ugovora.

II. Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 4.589,99 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 3.819,14 Eura, teče od 15. ožujka 2016. godine, do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine, do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.409,75 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 04. lipnja 2025. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.409,75 Eura, do zatraženog iznosa od 2.597,25 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 187,50 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 04. lipnja 2025. godine, pa sve do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika istaknut radi prijeboja u vezi utvrđenja postojanja novčane tražbine tuženika u iznosu od 572,32 Eura, uvećanog za zateznu kamatu na taj iznos, počevši od 04. ožujka 2016. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u valuti CHF).

2. U historijatu tužbe, tužitelj je naveo da je kao korisnik kredita sklopio dana 19. siječnja 2005. godine, s prednikom tuženika (HVB Splitskom bankom d.d. Split) Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva br. 70684/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), na iznos od 30.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, premda je tražio kredit u valuti Eura, no Banka je inzistirala da kredit bude u valuti CHF.

3. Nadalje, tužitelj ističe da su stranke dana 31. siječnja 2005. godine, zaključile I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 70684/05 (u daljnjem tekstu: Dodatak I), te da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora, nije bila pružena mogućnost pojedinačnog pregovaranja o klauzuli kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, odnosno da je takvu odredbu prednik tuženika (tužitelj u tužbi navodi tuženik, iako je jasno da tuženik nije

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

sastavljao Ugovor, već njegov prednik – opaska suca) unaprijed formulirao i tužitelj nije imao mogućnost bilo kakvog utjecaja na tako formuliranu odredbu. Tužitelj naglašava da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik (nejasno je zbog čega tužitelj posredstvom odvjetnika stalno govori o tuženiku, iako je u tužbi već ukazao da je prednik tuženika sačinio Ugovor, a ne tuženik – opaska suca) svjesno propustio tužitelja informirati o svim ključnim parametrima važnim za donošenje odluke o sklapanju Ugovora, pa tako niti sa opasnošću vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, zbog čega tužitelj smatra da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je sve rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora, nepoštena, a time i ništetna.

4. Po tužitelju, isto se odnosi na odredbu čl. 12. Ugovora kojom je tuženoj dopušteno da jednosmjerno mijenja kamatnu stopu bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja rasla sve do trenutka kada je zakonski "fiksirana", Zakonom o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, iz sadržaja Ugovora uopće nije uočljivo koji bi to zapravo bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se promjena ugovorene kamatne stope temeljila na valjanom razlogu, pa je odredba čl. 8. Ugovora, ostavila za procjenu isključivo tuženoj da jednostrano mijenja odredbu o visini kamatne stope (o opetovanom i uzastopnom nepotrebnom i suvišnom isticanju tuženika, kao osobe koja je nešto pogrešno učinila, umjesto prednika tuženika je već bilo riječi u ovom do sada kratkom dijelu obrazloženja, no navodeći u ovom dijelu historijata tužbe nekakav čl. 8. Ugovora – u kojem ništa nema veze sa onim o čemu tužitelj iznosi svoje tvrdnje, postaje razvidno da tužitelj posredstvom odvjetnika tzv. "šprancu tužbe", nije uskladio sa okolnostima slučaja – opaska suca). Prema tome, tužitelj smatra da su i te odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene.

5. Pozivajući se na čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 186.b.st.2., čl. 59. i čl. 502 C, ZPP i na Zakon o zaštiti potrošača koji datira iz 2003. godine, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te priznajući da su stranke dana 31. ožujka 2016. godine, zaključile Dodatak broj 2. Ugovora o kreditu broj 70684/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, tzv. konverziju, tužitelj predlaže tužbenim zahtjevom da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora i Dodatka I., o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da mu tuženik isplati iznos od 30.000,00 kuna sa zateznom kamatom (koju svotu je očito samo paušalno naveo jer se konačnu svotu koju potražuje da mu se isplati, obvezao konkretizirati nakon provođenja knjigovodstveno – financijskog vještačenja).

6. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 07. siječnja 2025. godine, visinu svog potraživanja uskladilo sa jednim od matematičkih izračuna vještaka, potražujući isplatu u iznosu od 4.589,99 Eura ukupno, sa zateznim kamatama na svotu od 3.819,14 Eura, počevši od 15. ožujka 2016. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

7. Podneskom od 20. rujna 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu na način da je osporio osnovanost razloga zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja.

8. U pisanom odgovoru na tužbu (list 23-36 spisa), tuženik je u cijelosti osporio istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja. S tim u vezi, tuženik je naveo da nije sporno da je tužitelj sklopio navedeni Ugovor, ali je sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, te je istakao i prigovor zastare utuženih iznosa sukladno ZOO, bez obzira na pravnu kvalifikaciju potraživanja tužitelja (naknada štete, stjecanje bez osnove, povrat mjesečnih anuiteta), budući da ista nije bila specificirana tužbom.

9. Tuženik tvrdi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, no tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivio jer smatra da se pravna utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj predmet s obzirom da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek o tom odnosu trebaju izvesti dokazi o tome jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" primjenjiva u pojedinačnom slučaju i na koji su način primjenjiva. Također, tuženik je ukazao na činjenicu da je sukladno izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su stupile na snagu 30. rujna 2015. godine ( u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), banka ponudila tužitelju sklapanje Dodatka broj 2. Ugovoru, te da je tuženik prihvatio tu ponudu banke i da je 29. siječnja 2016. godine, sklopljen taj Dodatak broj 2. Ugovora (u daljnjem tekstu: Dodatak br. 2), kao i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutu. Tuženik smatra da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici, obzirom da je provedbom konverzije, tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom sklopio prvobitno ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u Eurima, a imajući u vidu i da taj Ugovor nije bio predmetom rasprave u parnici "Potrošač". Tuženik smatra da u vezi ugovorene valutne klauzule CHF u Ugovoru, presuda VTS donesena u parnici "Potrošač" ne daje subjektivna prava potrošačima jer je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva i usmjerena je na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača", zbog čega po tuženiku ta odredba u valutnoj klauzuli ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a potpisom Ugovora je tužitelj potvrdio da je upoznat sa značenjem valutne klauzule. Osim toga, ta ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, po tuženiku, te tužitelj nije dokazao da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Vezano za navode tužitelja o nepoštenosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik tvrdi da ta odredba Ugovora nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", te smatra da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bio predmet ispitivanja u toj parnici "Potrošač". Ovo tim više što materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa po mišljenju tuženika, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Pri tome tuženik naglašava kako Ugovorom nije bilo samo ugovoreno da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već su ugovorne strane izričito ugovorile da će se na odnose koji nisu regulirani Ugovorom primjenjivati odgovarajuće odredbe važećih

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

zakona i akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Kako je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, po tuženiku, jasna i uočljiva, te razumljiva, nije moguće utvrđivati njezinu nedopuštenost i ništetnost, a također tuženik smatra i da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog toga je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kao pravno neosnovan. Tuženik je ujedno osporio i istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, navevši da je opravdanost iste ne proizlazi niti iz jednog dokaza.

10. Podneskom od 26. srpnja 2019. godine, tuženik je istakao prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka 2. Ugovora (ovdje tuženik iz razloga poznatih njegovom odvjetniku navodi Dodatka 1. Ugovoru o kreditu, iako za to nema opravdanog razloga – opaska suca) i Sporazuma o korištenju preplate (koji Sporazum je sklopljen u kontekstu sklopljenog Dodatka 2. – opaska suca). Ujedno je naglasio kako je tijekom konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 4.312,15 kuna, te je dogovoreno kako će se taj iznos preplate koristiti za podmirenje 50% iznosa budući dospijevajućih mjesečnih anuiteta, odnosno da je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio Sporazumom utvrđeni iznos preplate. Prema tome, ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik predlaže da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.312,15 kuna sa zateznom kamatom od 04. ožujka 2016. godine, te da se donese konstitutivna odluke o prijeboju tražbina stranaka.

11. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 4-6), izvadak iz zemljišne knjige (list 8 i 12), potvrdu o solemnizaciji od 19.01. i 31.01.2005.g., te od 04.03.2016.g. (list 9, 13 i 16), I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 70684/05 od 19.01.2005.g. (list 10-11 i 21), Dodatak br. 2. Ugovoru o kreditu broj 70684/05 od 19.01.2005.g. (list 14-15, 43-44, 121-124), otplatni plan po Dodatku br. 2. (list 17-18 i 125-126), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige (list 19), zahtjev tužitelja iz podneska od 08.06.2019.g., u vezi dostavljanja potrebne dokumentacije (list 22), dio revizije Splitske banke d.d. Split podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. (list 37), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 38-42, 46-52), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 04.03.2016.g. (list 45), opće uvjete poslovanja Splitske banke d.d. Split (list 53-62), obavijesti te banke o promjenama kamatnih stopa (list 63-66), pregled mjesečne vagane prosječne kamatne stope u postotku na godišnjoj razini i kretanja 3Y CDS-a za Republike Hrvatsku (list 67-84), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 91-114), podnesak Splitske banke d.d. Split od 09.11.2015.g., tj. izračun konverzije (list 135- 136), dio početnog otplatnog plana sukladno Ugovoru (list 139-140), kompletni otplatni plan sukladno Ugovoru i Dodatku br. 2. Ugovora o kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, te promet po računu tužitelja (list 156-178), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 235-237), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 04.12.2024.g. (list 239-259).

12. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 185-186) u svojstvu stranke.

13. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

14. Konačni tužbeni zahtjev tužitelja koji je konkretiziran podneskom od 07. siječnja 2025. godine je ocijenjen osnovanim.

15. Među strankama nije bilo sporno:

- da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor, (list 4-6 spisa), kojim je banka u svojstvu prednika tuženika i kreditora odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju iznos od 30.500,00 CHF, obračunatih prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora (HVB Splitske banke d.d. Split), važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita na 180 mjeseci, te u svrhu ugovorene namjene kredita za adaptaciju. Nije bilo sporno niti da je Ugovorom bila ugovorena nominalna kamatna stopa od 4,99%, a efektivna kamatna stopa od 5,34%,

- da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, dana 19. siječnja 2005. godine, sklopio Dodatak I. (list 10-11), kojim je između ostalog, promijenjen način korištenja kredita u smislu da je umjesto početno ugovorenog iznosa kredita koji je trebao biti isplaćen na račun korisnika u opsegu od 70%, po prodajnom tečaju kreditora na dan 24. siječnja 2005. godine, sada ugovorena ta isplata po istom prodajnom tečaju kreditora na dan 04. veljače 2005. godine, a također je promijenjen datum dospijeća prve rate za otplatu kredita umjesto 10. veljače 2005. godine (kako je bilo navedeno u Ugovoru), na dan 10. ožujka 2005. godine,

- da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, dana 01. ožujka 2016. godine, sklopio Dodatak br. 2. (list 14-15), kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura iz valute CHF,

- da je dana 04. ožujka 2016. godine, sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 04.03.2016.g. (list 45), a kojim je utvrđeno postojanje preplate u iznosu od 4.312,15 kuna, te kojim je dogovoreno da će se taj iznos iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ dijela budućih anuiteta, sve dok se ta preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je tužitelj prije pokretanja ove parnice, gotovinskom uplatom podmirio do tada preostali nedospjeli dug u vezi konačne otplate tog spornog kredita.

16. Između stranaka je bilo sporno je li novčana tražbina tužitelja zastarjela, da li se utvrđenja iz parnice "Potrošač", vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), mogu primijeniti na ovaj parnični postupak, a u tom kontekstu i da li je od značaja za razrješenje predmeta spora što su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa bile legitimni termini u smislu ZOO, te nije postojala zakonska zapreka za sklapanje potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već je tako nešto bilo zakonski dopušteno. Također, sporno je bilo između stranaka da li zbog samog sklapanja Dodatka br. 2., te posljedica sklapanja tog dodatka početnom Ugovoru, tužitelj uopće može potraživati ikakvu isplatu novčanog iznosa po osnovi preplate temeljem Ugovora. Napokon, sporna je bila i visina tužbenog zahtjeva, te da li je u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, osnovan i tuženikov prigovor koji je bio istaknut radi prijeboja novčanih tražbina stranaka.

17. Prema tome, imajući u vidu navedene okolnosti slučaja, bilo je očito da je predmet ove parnice uz deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora i Dodatka I., novčano potraživanje tužitelja u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I., u vezi valutne klauzule (CHF), ali i u vezi promjenjive kamatne stope.

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

18. Dakle, kako je to već istaknuto, između ostalog je bilo sporno, mogu li se na ovaj predmet primijeniti pravna utvrđenja iz presude TSZ donesene u parničnom predmetu broj P-1401/2012, ali i iz drugostupanjskih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/17 i broj Pž-7129/13, te je li HVB Splitska banka d.d. Split (s kojom je tužitelj sklopio Ugovor i navedeni Dodatak I.,) u svojstvu prednika tuženika, temeljem ništetnih odredaba Ugovora, dakle primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvarila korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao tom predniku tuženika, a koji iznosi su inače bili veći od onih novčanih iznosa koje bi tužitelj platio navedenoj banci (predniku tuženika), prema mjesečnom anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost švicarskog franaka u odnosu na hrvatsku kunu na dan isplate kredita.

19. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka nekih osobnih bankara, odnosno nekih bivših zaposlenika svojih pravnih prednika Splitske banke d.d. Split ili primjerice Societe Generale – Splitske banke d.d. Split (sa kojom potonjom bankom je tužitelj sklopio Dodatak br. 2), poslovnice [adresa], da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.

20. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena ta prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije kredita u valutu Eura, koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, praktički uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje Euro kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka, te određenih zakonskih odredaba koje izričito upućuju da se u ovakvim parnicama trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne odluke donesene u postupku započetom podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.

21. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak br. 2 dana 01. ožujka 2016. godine, te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita (što tuženik pogrešno smatra po uvjerenju ovoga suda), imajući u

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

vidu i to samo između ostalog, da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je HVB Splitska banka d.d. Split, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak sukladno određenom mu predmetu vještačenja, izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužitelja i visinu preplate utvrđene po tuženiku prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate u pogledu dospjelog novčanog potraživanja tužitelja, računajući od dana dospijeća svih pojedinih mjesečnih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

22. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

23. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. [adresa]. (a time očito i njegov prednik HVB Splitska banka d.d. Split, sa istom adresom sjedišta u [adresa]. – opaska suca), sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (pa se tuženik u odgovoru na tužbu sasvim nepotrebno poziva na legitimnost sklapanja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom i sa promjenjivom kamatnom stopom u kritično vrijeme), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali na konkretan način i u izreci prvostupanjske presude, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ koji postupak se vodio kod tog prvostupanjskog suda pod brojem P-1401/2012, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su tužitelj i Societe Generale – Splitska banka d.d. [adresa] (pravni prednik tuženika), sklopile navedeni Dodatak br. 1, dana 01. ožujka 2016. godine. Osim toga, zanimljiv presedan je učinjen kada tuženik posredstvom odvjetnika u odgovoru na tužbu tvrdi kako je "tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude…donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi", kao da tuženik i njegov odvjetnik uopće nisu svjesni sadržaja izreke pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu broj P-1401/2012.

24. Iz iskaza tužitelja, koje je inače bio policajac za radnog vijeka, što ujedno ne znači da je bio na dan sklapanja Ugovora ekonomski stručnjak, proizlazi da je u bjelovarskoj poslovnici HVB Splitske banke d.d. Split, svojevremeno krajem 2004. godine, razgovarao sa zaposlenicom banke ĐL u prisutnosti svoje supruge, oko realizacije kredita za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] i da je trebao za tu svrhu kredit u iznosu od 20.000,00 Eura. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je zaposlenica banke tada dala do znanja da je za njega tada najpovoljniji bio kredit u valuti CHF, naglasivši da je švicarski franak stabilna valuta, da se zadnjih 4-5 godina nije mijenjao tečaj, te da će mu biti najmanja mjesečna ratu upravo ukoliko realizira kredit u toj valuti, bez da ga je upozoravala na nekakve potencijalne rizike ili opasnosti zbog realizacije kredita u toj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom. Kako je ta mjesečna rata za otplatu kredita o kojoj mu je zaposlenica banke tada kazivala, tužitelju odgovarala i nakon što je čuo od nje da je to za njega najpovoljniji kredit, tužitelj je pristao nakon nekoliko mjeseci (koliko je razmatrao opciju uzimanja ponuđenog mu kredita) sklopiti taj ponuđeni mu ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Tužitelj je naveo da su mu nakon sklapanja Ugovora, periodično rasle mjesečne rate za otplatu kredita i to za 200,00 kuna, pa sve do cca 800,00 kuna i da ne bi zaključio taj Ugovor da je znao da će mu mjesečne rate za otplatu kredita tako značajno porasti.

25. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane navedene zaposlenice banke koja je bila prednik tuženika, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakav prospekt ili brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik povećanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa kamatnom stopom koja je promjenjiva uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i da mu je bila uručen u to vrijeme, makar nekakva brošura sa specificiranim grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2004.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti, kao policijski službenik, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak i potencijalni rizik sklapanja ugovora u toj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom.

26. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni sporni Ugovor, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je navedeni prednik tuženika (kao i tuženik sam, uostalom, kao

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

pravna osoba koja je sklapala istovrsne potrošačke ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj predmetni tužbeni zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju navedenom u izreci presude za svaku pojedinu banku ili tuženika iz te parnice.

27. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), bez obzira što tuženik posredstvom odvjetnika smatra da ista nisu primjenjiva i da ih se ne može primijeniti u ovome predmetu.

28. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako uostalom i tuženika iz ove parnice, ali i prednika tuženika, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik i njegov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

30. Obzirom da u ovoj parnici tuženik, između ostalog, smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što je sklopljen navedeni Dodatak br. 2 dana 01. ožujka 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a uz koji Dodatak br. 2, su ugovorne strane navedenim Sporazumom o preplati od 04. ožujka 2016. godine (list 45), utvrdile preplatu u novčanom iznosu od 4.312,15 kuna i dogovorile način korištenja iste u smislu podmirenja budućih anuiteta na način da će se ta svota potrošiti u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih10 godina i izvršavao sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka br. 2.

31. Nadalje, iz sadržaja Dodatka br. 2, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti u Dodatku br. 2.

32. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno "moraju" (nije im ostavljeno, dakle, na izbor hoće li ili ne – opaska suca) ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).

33. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

34. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem navedenog sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja Dodatka ugovoru ili ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak br. 2 ugovora o kreditu br. 70684/05", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje stajalište inače primjenjuju pojedini sudovi i dan danas, a što je poznato predmetnom suca) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.

35. Sudska praksa, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak i u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

36. Prema tome, sklapanjem navedeno Dodatka br. 2, ugovorne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu – što po uvjerenju ovoga suda nije i ne može biti zanemarivo u kontekstu izvođenja pravnih zaključaka o tome od kakvog je značaja činjenica da je došlo do konverzije ugovora u valutu Eura, na pravo oštećenog potrošača da u sudskom postupku traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora i isplatu novčanog iznosa u vezi preplate ili povratka preplaćenih novčanih iznosa, zbog osnove koja je otpala.

37. U smislu valjanosti takvog navedenog pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG, gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

38. Shodno tome, tvrdnje tuženika o tome da se sadržaj presude iz parnice "Potrošač", odnosi samo na apstraktnu pravnu zaštitu i da nema nikakav učinak na ovu pojedinačnu situaciju su prije svega suprotne sadržaju dvaju navedenih zakona, te krajnje neosnovane, po uvjerenju ovoga suda, ali očito i po uvjerenju Suda Europske unije, ako se ima u vidu sadržaj Odluke od 23. studenog 2017. godine, navedene pod točkom 39., ovoga obrazloženja.

39. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala dana 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači samo par dana nakon sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji po uvjerenju ovoga suda izuzetno važno naglasiti i čl. 74. st. 2. al. 1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Na koji način vode računa upravo o toj zaštiti oni sudovi koji imaju sasvim suprotno pravno stajalište u vezi pravnih učinaka konverzije kredita u valutu Eura, na zahtjeve pojedinih oštećenih potrošača u pravno istovrsnim situacijama, ostaje da razluče ti sudovi koji donose odluke suprotne ovoj ili da se u

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

suprotnom o tome razluči u postupcima koji prelaze nadležnost sudovanja u Republici Hrvatskoj.

40. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠL, protiv Erste Bank Hungary Zrt., od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

41. Dakle, ako bi se ta odluka analizirala i usmjerila na ovaj slučaj, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje ili potpunu restituciju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je upravo financijskim vještačenjem i utvrđeno i dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije kredita iz valute CHF u valutu Eura, praktički nije omogućio tužitelju povrat svih koristi koje je banka (prednik tuženika) neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje, po uvjerenju ovoga suda, niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog Ugovora.

42. Potpuno je jasno i to bez dvojbe proizlazi iz predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, da konverzijom kredita u valutu Eura u ovom slučaju, tužitelj nije bio u potpunosti obeštećen, unatoč nesporno utvrđenoj novčanoj preplati u iznosu od 4.312,15 kuna u ranije važećoj valuti, prilikom tuženikovog izračuna konverzije kredita, a koja preplata je uostalom bila kasnije utrošena za plaćanje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka br. 2, vezanih za valutu Eura i za koji novčani iznos preplate je tužitelj uostalom umanjio svoj konačni novčani zahtjev u ovome postupku.

43. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su na dan sklapanja Dodatka br. 2, tužitelju u ovoj pravnoj situaciji kao potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (no, potpuno je jasno da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi navedeni parametri jer na dan sklapanja Dodatka br. 2 - 01. ožujka 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle znatno kasnije nego li je uopće bio sklopljen navedeni Dodatak br. 2). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF u određenom razdoblju, koje ugovore je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika, pa tako dakle i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

proteka više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka br. 2, te provođenja konverzije kredita u valutu Eura u vezi tužitelja, te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka br. 2, objektivno nije mogao zbog toga u cijelosti niti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano i svojevoljno odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom, jasno proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A.

44. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ŠL, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

45. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu V, protiv Republike Hrvatske, datiranoj od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

46. Obzirom da je na ovaj način jasno i konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i prihvaćajući mnogobrojna gore navedena pravna stajališta Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka br.2, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je prednik tuženika utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

47. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

48. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se sasvim jasno odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

49. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

50. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svom punomoćniku, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 11. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok zastare je inače počeo teći u vezi te vrste tražbine od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužitelj opravdano mogao, a što je uostalom i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

51. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (na što indirektno upućuje tuženik na 3 stranici odgovora na tužbu, kada razmatra novčani zahtjev tužitelja u kontekstu povrata mjesečnih anuiteta) jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno novčanom potraživanju tužitelja istaknutom temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora i Dodatka I., a u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

52. Naime, sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna (za razliku od nekih drugih pravnih pitanja) se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P- 1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

53. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11), izrijekom tužbenog zahtjeva, predložio da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora, ali i Dodatka I o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao određeno prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa), valja istaći da je predmetna tužba tužitelja nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor i navedeni Dodatak I, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

54. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ali i iz Dodatka I, koje su citirane u izreci ove presude pod točkom I., a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da su ništetne navedene odredbe u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pri čemu je ujedno utvrđeno i da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor, te Dodatak I, sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora i Dodatka I o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 31. siječnja 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača. Naravno, na ništetnost tih odredaba Ugovora i Dodatka I, upućuje i prihvaćeni kao istinit iskaz tužitelja iz ove parnice.

55. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTS od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

su donesene i u odnosu na tuženika kao banku i u odnosu na navedenog prednika tuženika (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih odredaba iz Ugovora i to o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

56. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je prednik tuženika, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2004.g. (koje godine je tužitelj pregovarao oko sklapanja Ugovora sa prednikom tuženika), te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

57. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka, neovisno o tome što tužitelj nije bio stranka navedene parnice vođene pred TSZ.

58. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika ili navedenog prednika tuženika, tj. bez potpuno bezuspješnih pokušaja da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

59. Tko god sa razumijevanjem iščita gore navedeni sadržaj izreke pravomoćne presude TSZ, ne može s uspjehom zaključiti, po uvjerenju ovoga suda, da je bilo koji tužitelj u ovakvim parnicama u svojstvu oštećenog potrošača "neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude…donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi", kako je to ustvrdio tuženik u predmetnom odgovoru na tužbu u situaciji kada je tužitelj iz ove parnice obrazlažući tužbu pokušao objasniti zbog čega smatra ništetnom odredbu iz Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope, pri čemu se u ovom slučaju tužitelj samo u okviru dokaznih prijedloga istaknutih u tužbi, pozvao na presudu TSZ broj P-1401/2012 i jednu drugostupanjsku odluku, time da inače između predmetnih stranaka, nije bilo niti sporno da je Societe Generale- Splitska banka d.d. Split, bila pravni prednik tuženika, a ujedno i pravni sljednik HVB Splitske banke d.d. Split, sa kojom bankom je inače dijelila isto sjedište u [adresa] i to na adresi [adresa].

60. Rezimirajući sve do sada navedeno, a vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u točci 60., obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Također, iz sadržaja vještačkog nalaza i mišljenja vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, a o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu ovog obrazloženja, utvrđeno je da konverzijom kredita nije došlo do potpune restitucije i da tužitelju, kao oštećenom potrošaču, nisu nadoknađeni svi novčani iznosi koji mu pripadaju zbog preplate novčanih iznosa uslijed ništetnih odredaba Ugovora.

61. Da je prednik tuženika u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke prednika tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba pravnog prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

62. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopio navedeni prednik tuženika na dan 19. siječnja 2005. godine, a analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 19. siječnja 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P- 1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost tih citiranih u izreci ove presude odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, kao i iz Dodatka I., ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

63. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je pravni prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke (prednika tuženika) o

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

64. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni formalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora i Dodatka I, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je bio i konačni predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno zahtjev tužitelja za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je prednik tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

65. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora i Dodatka I, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 08. listopada 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju, a na što aludira tuženik u ovome predmetu), odnosno svim utvrđenjima prednika tužene banke, kod izračuna konverzije.

66. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 04. prosinca 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru i Dodatku I, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.500,00 CHF, obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,99%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 180 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 10. ožujka 2005. godine, a slijedećih obveza (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu.

67. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 01. ožujka 2016. godine, Dodatak br. 2, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 14. ožujka 2016. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita u valuti Eura, iznosi 7.255,00 Eura,

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

- je prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita, tužitelj uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatio konvertirani kredit u valuti Eura za iznos od 4.312,15 kuna.

68. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 4 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, prednik tuženika u svojstvu banke i kreditora, mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena - povišena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita (04.02.2005.g.), do izračuna konverzije predmetnog kredita (14.03.2016.g.), kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 30.500,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,99% godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog prodajnog tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća, odnosno ispunjenja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do dana 29. siječnja 2016. godine.

69. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

70. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2005.g.) do dana provedbe konverzije (14. ožujka 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 904,02 CHF, odnosno 585,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2005.g.) do dana provedbe konverzije (14. ožujka 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.234,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 14. ožujka 2016.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 14. ožujka 2015. godine (sud dopušta da je vještak ovdje naveo krivi podatak u vezi godine, te da je trebala biti navedena 2016. godina) u iznosu od 4.589,99 EUR (od kojeg iznosa se 3.819,14 Eura odnosi na glavnicu, a 770,85 Eura na dospjele nepodmirene zatezne kamate),

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2005.g.) do dana provedbe konverzije (14. ožujka 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 725,95 CHF, odnosno 469,88 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2005.g.) do dana provedbe konverzije (14. ožujka 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.888,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 14. ožujka 2016.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 14. ožujka 2015. godine (sud smatra da je ovdje vještak naveo krivi datum i da treba stajati 14. ožujka 2016. godine, obzirom da je kamatu prethodno obračunao do dana provedbe konverzije, tj. do 14. ožujka 2016. godine – opaska suca) iznosi 3.734,31 Eura, od koje svote se 3.734,31 Eura, odnosi na glavnicu, a 376,22 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

71. Na ovaj vještački nalaz, stranke nisu imale neke određene primjedbe, te je tužitelj podneskom od 07. siječnja 2025. godine, posredstvom svog punomoćnika, sukladno matematičkom izračunu vještaka, uskladio visinu konačnog novčanog zahtjeva, potražujući isplatu iznosa od 4.589,99 Eura, zajedno sa zateznim kamatama na iznos od 3.819,14 Eura u vezi glavnog zahtjeva, počevši od 15. ožujka 2016. godine, na koji način je ujedno tužitelj posredstvom punomoćnika prihvatio vještačku kalkulaciju u smislu pravnih učinaka konverzije i u konverziji kredita u valutu Eura, utvrđenog preplaćenog iznosa, a s kojim iznosom preplate je prebio dio novčanog potraživanja tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu od dana dospjelosti do dana 14. ožujka 2016. godine.

72. Naime, neovisno o tuženikovom predmetnom prigovoru prijeboja novčanih tražbina stranaka, nije bilo moguće u ovom slučaju ignorirati utvrđenu preplatu po predniku tuženika, prilikom izračuna konverzije u iznosu od 4.312,15 kuna jer bi se u tom slučaju, tužitelj dvostruko okoristio (i sam tužitelj je to shvatio očito, kada je visinu svog konačnog novčanog zahtjeva uskladio sa navedenim matematičkim izračunom vještaka, potražujući preostalo potraživanje u iznosu od 4.589,99 Eura, koje mu pripada nakon što se od njegove novčane tražbine, odbije upravo taj iznos preplate) i

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

to prvo na temelju isplate svih preplaćenih iznosa, zajedno sa zateznom kamatom, a kao drugo i u vezi tog utvrđenog preplaćenog iznosa od 4.312,15 kuna, s kojom svotom preplate utvrđenom prilikom izračuna konverzije je kasnije bio umanjen njegov dug po kreditu u valuti Eura, sukladno otplatnom planu nakon sklapanja Dodatka br.2 i Sporazumu o korištenju preplate od 04. ožujka 2016. godine (list 45 spisa). Dakle, jedini pravilan način da se utvrdi u opisanim okolnostima slučaja koji novčani iznos tuženik treba platiti tužitelju na ime potpune restitucije odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, obzirom na sklapanje Dodatka br. 2, te utvrđenu visinu preplate prilikom matematičkog izračuna konverzije i na sklapanje pisanog navedenog Sporazuma o korištenju preplate u iznosu od 4.312,15 kuna je bio upravo taj kakav je izračunao financijski vještak u ovome predmetu, dakle da se vodi računa o visini sporedne tražbine tužitelja po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene iznose obzirom na ništetne odredbe Ugovora i Dodatka I u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, od dana dospijeća do dana 14. ožujka 2016. godine, kao i da se vodi računa o utvrđenoj svoti preplate koju je utvrdio prednik tuženika, odnosno da se ti iznosi prebiju.

73. Zbog toga je usvojen u cijelosti novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate zatraženog iznosa od 4.589,99 Eura, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, na temelju u cijelosti prihvaćenog kao točnog matematičkog izračuna vještaka (jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, tim više što ni tuženik nije prigovarao točnosti matematičkog izračuna vještaka u ovoj parnici), pri čemu je zatezna kamata dosuđena tužitelju samo na ukupan iznos od 3.819,14 Eura u vezi glavnog duga koji se odnosi na preplaćene novčane iznose predniku tuženika od strane tužitelja po osnovi ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I, počevši od 15. ožujka 2016. godine jer je do 14. ožujka 2016. godine, već bila obračunata od strane vještaka i kapitalizirana zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose (što je tabelarno prikazano i tekstualno objašnjeno u nalazu vještaka), koja visina obračunate kamate se prebila sa svotom od 4.312,15 kuna (preplatom utvrđenom po predniku tuženika, prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita), nakon čega je preostao dug u vezi potpune restitucije od 4.589,99 Eura, od koje svote se 3.819,14 Eura, odnosi na glavnicu, a 770,85 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate koje su obračunate od dana dospijeća pa sve do dana 14. ožujka 2016. godine.

74. Naime, nije dopušteno ukamaćivanje kamate u zakonodavnom uređenju Republike Hrvatske, koji upućuje na zabranu anatocizma, pa tako tužitelj i ne može s uspjehom u ovoj parnici potraživati zateznu kamatu na cijeli preostali iznos od 4.589,99 Eura, dakle na iznos koji predstavlja potpunu restituciju jer se ta svota odnosi i na neplaćenu zateznu kamatu od 770,85 Eura u okviru tog utvrđenog po vještaku ukupnog duga tuženika.

75. Zbog toga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

76. Kako je tužitelj u okviru svog konačnog novčanog potraživanja, a sukladno matematičkom izračunu vještaka, od svoje novčane tražbine, već umanjio tuženikovo potraživanje od 4.312,15 kuna (koje predstavlja svotu od 572,32 Eura u sada važećoj valuti koja se primjenjuje na području Republike Hrvatske, a koje potraživanje je tuženik istaknuo radi prijeboja u ovome postupku), a koja svota od 572,32 Eura, predstavlja u sada važećoj valuti utvrđeni iznos preplate prilikom izračuna konverzije od strane prednika tuženika, nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se posebnom

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

formalnom odlukom usvaja u ovoj parnici tuženikov prigovor prijeboja upravo u vezi tog potraživanja tuženika ili da se iz nekog drugog razloga obrazlaže (primjerice, zbog zastare neosnovanost potraživanja tuženika istaknutog radi prebijanja) zbog čega je neosnovano istaknuto potraživanje tuženika od 572,32 Eura u kontekstu iznosa od 4.589,99 Eura, dosuđenog tužitelja u vezi potpune restitucije jer je sve bitno u tom smislu već navedeno i obrazloženo zbog čega je tužitelju dosuđen, konačno zatraženi iznos.

77. Pri tome, valja naglasiti, kako sud smatra da ne postoji pravna osnova da tuženik u okviru istaknutog prigovora radi prijeboja, potražuje bilo kakvu zateznu kamatu na taj iznos od 572,32 Eura, kao što je to potraživao u ovome predmetu, prije svega stoga što mu ne pripada pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. ZOO, niti u smislu odredaba koje se odnose na stjecanje bez osnove. Naime, taj novčani iznos je nedvojbeno predstavljao preplatu koju je tužitelj izvršio predniku tuženika (pa ukoliko bi netko imao pravo na zateznu kamatu u vezi te svote, to nikako ne bi bio tuženik, nego samo i isključivo tužitelj), te je taj iznos bio utrošen za podmirenje budućih anuiteta, sukladno otplatnom planu u vezi spornog kredita tužitelja, nakon sklapanja navedenog Dodatka br. 2, te je kroz vještački matematički izračun koji se svodio na utvrđenje koji novčani iznos pripada tužitelju u vezi potpune restitucije (nakon utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora i Dodatka I. u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te nakon sklapanja Dodatka br.2, kojom prilikom je utvrđena navedena preplata u navedenom novčanom iznosu), za taj novčani iznos kapitalizirane preplate, vještak umanjio ukupnu svotu duga tuženika ili prednika tuženika, te nakon takvog umanjenja ili prebijanja, došao do svote od 4.589,99 Eura, koja je predstavljala "preostalo dospjelo potraživanje tužitelja" u okviru zahtjeva tužitelja, a koju svotu je uostalom i tužitelj potraživao svojim konačnim novčanim zahtjevom. Prema tome, tužitelj u okviru svog konačnog novčanog zahtjeva nije tražio isplatu novčanog iznosa koji obuhvaća navedenu svotu preplate utvrđene prilikom izračuna konverzije, nego baš suprotno, svotu koja ne obuhvaća taj iznos jer je za taj cijeli iznos umanjena ukupna novčana tražbina tužitelja u vezi potpune restitucije, zbog čega nema govora o tome da bi tuženiku pripadalo nekakvo pravo na zateznu kamatu na taj iznos od 572,32 Eura. Stoga je odbijen kao neosnovan taj tuženikov prigovor, radi prijeboja.

78. Činjenica jest da su pojedina pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (na koje odluke se tuženik pozvao na zadnjoj raspravi, posredstvom zamjenice punomoćnika, održanoj dana 11. travnja 2025. godine), koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka br.2, odnosno pravnih učinaka provedene konverzije ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekim pravnim stajalištima Suda EU ili Europskog suda za ljudska prava na koja je ukazao ovaj sud u detaljnom obrazloženju ove odluke, time da je već pojašnjeno zbog čega je ovaj sud

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

prihvatio u ovome slučaju pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

79. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka br.2 u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje pravno stajalište eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

80. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga i dosuđen ukupan iznos od 4.589,99 Eura, ali zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 3.819,14 Eura, tekućom od 15. ožujka 2016. godine, na koji iznos tužitelj po uvjerenju ovoga suda jedino s uspjehom može potraživati zateznu kamatu jer se radi o glavnom dugu, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja.

81. Naime, ta ukupna dosuđena svota od 4.589,99 Eura predstavlja, računajući u granicama tužbenog zahtjeva tužitelja, ukupan iznos preplate, temeljem ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I. u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nakon što se od ukupnog iznosa preplate po osnovi tečajnih razlika i promjene kamatnih stopa, izvršio obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate, računajući od dana dospijeća, pa sve do dana 14. ožujka 2016. godine (kada je provedena konverzija), a potom taj utvrđeni ukupni iznos obračunate zatezne kamate (kapitalizirana svota) prebio sa utvrđenom svotom preplate prilikom konverzije (dakle, sa iznosom od 4.312,15 kuna ili 572,32 Eura), nakon čega je preostao iznos od 4.589,99 Eura, koji se prema prihvaćenom nalazu vještaka samo djelomično odnosi na glavnicu i to svota od 3.819,14 Eura, a djelomično na preostalu nepodmirenu zateznu kamatu u iznosu od 770,85 Eura, odnosno na svotu koja predstavlja za tužitelja upravo onu novčanu razliku do pune i potpune restitucije ili obeštećenja prema prihvaćenom izračunu vještaka, nakon što je jedan dio obeštećenja njemu već bio priznat konverzijom kredita od strane prednika tuženika, a sve ukoliko se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, dakle samo pozitivne razlike, a o čemu se jedino i raspravlja u ovoj parnici, kada se radi o novčanoj tražbini tužitelja.

82. Stoga je jedino bilo moguće ovom odlukom obvezati tuženika odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, da isplati tužitelju, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka u vezi pozitivnih razlika, navedeni preostali novčani iznos, do

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

potpunog obeštećenja tužitelja (cijeneći sve okolnosti koje su se nesporno desile i na koje je uostalom i ukazao tuženik, a koje se odnose na sklapanje Dodatka i utvrđenu preplatu navedenog iznosa prilikom izračuna konverzije, koja preplata je također nedvojbeno utrošena za zatvaranje preostalog duga tužitelja, prilikom konačne otplate kredita vezanog za valutu Eura, pa se za taj iznos preplate utvrđene u konverziji tužitelj nije okoristio u ovome postupku).

83. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev tužitelja, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora i Dodatka I. o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio deklaratornog tužbenog zahtjeva je bio od značaja za preostali kondemnatorni zahtjev tužitelja, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 4.589,99 Eura ukupno (radi potpunog obeštećenja) i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužitelja (koja obuhvaća preplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos od dana dospijeća, do dana kada je izvršen izračun konverzije) sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju konačno utuženi iznos od 4.589,99 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 3.819,14 Eura, počevši od 15. ožujka 2016. godine, pa sve do isplate.

84. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na zadani mu predmet vještačenja, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužitelja, a što je bilo nužno potrebno i neovisno o tuženikovom prigovoru prijeboja, a samo podredno i s obzirom na taj prigovor tuženika, sud je odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva tužitelja, mogao i morao udovoljiti samo tom konačnom novčanom zahtjevu tužitelja, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.

85. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

86. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1401/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora i Dodatka I je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je navedeni prednik tuženika imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio tijekom otplate kredita, prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je sada kao pravni sljednik HVB Spktske banke d.d. Split i Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu utvrđenu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka I o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to do (ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

punog obeštećenja, a što obuhvaća i obračun navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužitelj treba biti u potpunosti obeštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužitelja u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena za buduće dospjevajuće obveze tužitelja po kreditu vezanom za valutu Eura, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužitelja, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je predniku tuženika više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.

87. Tužitelj po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, odnosno od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima), pa je potraživanje zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnog duga od 3.819,14 Eura, počevši od 15. ožujka 2016. godine, sasvim osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.

88. Također, valja dodati kako je tužitelj iz ove parnice nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora s obzirom na namjenu za koju je ugovor sklopljen, te je taj Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak I tom ugovoru, a kasnije i Dodatak br. 2, prilikom kojih dodataka ugovora je i prednik tuženika, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao i prilikom sastavljanja Ugovora), pa i sam Dodatak I i Dodatak br. 2., predstavljaju potrošačke ugovore. Naime, tužitelj je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena u Ugovoru i ta za adaptaciju obiteljske kuće, time da je tužitelj i kazivao da se dio novca od spornog kredita potrošio za adaptaciju kuće u smislu djelomičnog podmirenja direktnih troškova za izvođače radova i dobavljače materijala, odnosno da je preostali iznos koji mu je bio plaćen na račun isto potrošio za troškove adaptacije kuće u kojoj kući i sada živi, što sud prihvaća kao istinit iskaz tužitelja, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.

89. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.1. ZPP.

90. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja datiranog sa 11. travnjem 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.

91. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podneska od 20. rujna 2019. godine (kojim se očitovao o tuženikovom

(ranije spis br. P-788/2019, P-63/2023)

odgovoru na tužbu) je priznat isti iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podneska od 03. veljače 2023. godine, priznat je tužitelju iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife, dok je za sastavljanje podneska od 07. siječnja 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura. Nadalje, za zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika na ročištima održanim dana 30. rujna 2019. godine, 23. siječnja 2020. godine, 05. listopada 2020. godine, te 11. travnja 2025. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos do 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

92. Na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.450,00 Eura, priznat je tužitelju ukupan iznos od 362,50 Eura, po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a također je tužitelju kao opravdan trošak priznat i iznos od 597,25 Eura s kojim iznosom je tužitelj u ovome postupku financirao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

93. Zbog svega navedenog, tužitelju je dosuđen novčani iznos od 2.409,75 Eura u vezi naknade parničnih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana donošenja ove presude, sukladno čl. 29. ZOO, dok je preko te svote do zatražene odbijen, kao neosnovan, preostali zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška.

94. Valja naglasiti kako ovom odlukom o parničnom trošku nije ništa odlučeno o zahtjevu tužitelja koji se odnosio na naknadu troškova za zastupanje na ročištu na kojem će predmetna presuda biti objavljena, te na pripadajući porez na taj trošak, obzirom da je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li uopće punomoćnik tužitelja pristupiti na to ročište, pa će se o tom zahtjevu naknadno odlučiti, ukoliko za usvajanje istog bude ispunjen zakonski uvjet, dakle nakon održavanja ročišta na kojem će presuda biti objavljena.

U Bjelovaru, 04. lipnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 05. lipnja 2025. godine, a putem ovoga suda.