Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1962/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1.ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Lovelu Boriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1791/2021-157 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1791/2021-157 od 15. studenoga 2024. potvrđuje, osim u odnosu na odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u sadržajno odbijajućem dijelu točke V. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima na ime parničnih troškova daljnji iznos od 1.064,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenoga 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 1.tužitelju ĐS iznos od 30.658,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 2009. do isplate, po stopi i za razdoblja kako je to navedeno u izreci, u roku od 15 dana, dok je točkom II. izreke njegov zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 13.139,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 19. ožujka 2007. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 20.439,31 eura za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 15. rujna 2009. odbijen.

1.1. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 2. tužiteljici GS iznos od 30.658,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 2009. do isplate, po stopi i za razdoblja kako je to navedeno u izreci, u roku od 15 dana, dok je točkom IV. izreke njezin zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 13.139,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 19. ožujka 2007. do isplate kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 20.439,31 eura za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 15. rujna 2009., odbijen.

1.2. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 14.781,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen iako je to propušteno navesti u izreci.

2. Protiv te presude stranke podnose žalbu, svaka u dijelu sa kojim nije uspjela u sporu, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu poriču žalbene navode tuženika kao neosnovane, te predlažu žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u dosuđujućem dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalbe nisu osnovane, osim djelomično žalba tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao izvanbračne supruge, odnosno sina TS radi naknade štete zbog duševnih bolova, zbog njegovog teškog invaliditeta kao njima bliske osobe, koji je ozljede zadobio kao pješak 19. ožujka 2007. od udarca osobnog vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika.

6. U fazi ovog žalbenog postupka ostala je prijeporna suodgovornost sudionika, da li posljedice zadobivenih ozljeda oštećenog TS, prema njihovoj sveukupnosti predstavljaju naročito teški invaliditet, te da li sukladno odredbi čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) tužitelji ispunjavaju uvjete za naknadu štete.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje, te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

- do nesreće je došlo u centru naselja Donja Lomnica u Odranskoj ulici, s time da se TS kretao kao pješak uz lijevi rub kolnika u smjeru nadolazaka automobila držeći kišobran kako bi se zaštitio od kiše, na udaljenosti od južnog ruba oko 1 m +/-20 cm, dok je osiguranik tuženika svojim vozilom nailazio prema njemu;

- isti se kretao brzinom od oko 40-45 km/h, pri čemu zaustavni put iznosi 21,36 m, a na tom dijelu prometnice brzina je ograničena na 50 km/h;

- TS u trenutku naleta vozila osiguranika tuženika bio je prema istom okrenut prednjom stranom tijela, tako da je njegova lijeva strana bila izvan gabarita vozila, a primarni njihov kontakt ostvaren je između prednjeg desnog vrha vozila i prednje strane gornjeg dijela njegove desne potkoljenice, zbog čega su nastali višestruki prijelomi kostiju desne potkoljenice, pa je njegovo tijelo zarotirano uzduž osi u smjeru kazaljke na satu uz prednji dio desne bočne strane vozila, a nakon toga je gornji dio tijela nabačen na gornji desni vrh vjetrobranskog stakla, zbog čega je zadobio višestruke ozljede gornjeg dijela tijela;

- isti je zadobio politraumu uz prijelom očne duplje obostrano, prijelom lijeve jagodične kosti, prijelom donje čeljusti lijevo, natučenje pluća, prijelom gornjeg dijela desne potkoljenice, prijelom prvog članka četvrtog prsta lijeve šake, natučenje mozga uz razvoj promjena kognitivne naravi uz depresivnu simptomatologiju, zbog čega je u više navrata bio na bolničkom liječenju;

- prema nalazu i mišljenju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nakon provedenog liječenja zaostale su trajne posljedice, i to s naslova natučenja mozga uz lijevostranu hemiparezu, te parezu ličnog živca i razvoja teškog psihosindroma s depresivnom simptomatologijom što umanjuje životnu aktivnost istog u omjeru od 60 %, s naslova internuklearne oftamoloplegije 5 %, s naslova prijeloma kosti lica i donje čeljusti s minimalno ograničenim otvaranjem usta 5 %, uslijed obostrane nagluhosti 20 %, paralize peroneusa i tibijalusa desno 25 %, prijeloma desne potkoljenice uz ograničene kretnje u desnom koljenu manjeg stupnja, te razvoja posttraumatske artroze koljena 10-15 %, odnosno sveukupno 80 %, s time da je stav vještaka prema pravilima medicinske struke da se kod istog radi o naročito teškom invaliditetu.

8. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka i to iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja te rezultata prometno medicinskog vještačenja naprijed opisanog vještačenja po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, zaključuje da je do štetnog događaja došlo suodgovornošću sudionika, odnosno da je osiguranik tuženika istom doprinio u omjeru od 70 %, a srodnik tužitelja TS u omjeru od 30 %.

9. Iz iskaza tužitelja i TS utvrđuje da je teško pokretan, ima poteškoća u sjedanju i ustajanju i slabije čuje, na desnoj nozi od tabana do ispod koljena ima ortozu, dok mu je lijeva ruka ograničeno pokretna (može je podići samo do 90 stupnjeva), izvanbračna supruga mu svakodnevno pomaže prilikom odlazaka na toalet, obuva obuću, nabavlja mu i priprema hranu, nabavlja lijekove, prati ga kod odlazaka liječniku, s time da je postao osoba teške naravi, nervozan i svadljiv, tako da ga se ne usuđuju ostaviti samog u kući. Nadalje iz iskaza ĐS utvrđuje da mu je teško sada zbog takvog stanja oca, jer je od vesele osobe sada „potonuo“, tako da je postao mrzovoljan i svadljiv, plane bez nekog posebnog razloga, zbog čega nema niti dobar odnos sa njegovom djecom, odnosno svojim unucima, iako žive u istoj kući na različitim katovima, ukoliko ne može majka, tada mu mora davati lijekove, hraniti ga, paziti, voziti liječnicima, trpiti sve njegove promjene raspoloženja i često podilaziti, tako da su situacije u kojima s njim može normalno komunicirati rijetke. Iz navedenog zaključuje da su tužitelji u svakodnevnom životu izloženi posljedicama narušenog zdravlja oca, odnosno supruga, što se reflektira i na njihov život i funkcioniranje i onemogućava normalnu međusobnu komunikaciju i odnos, a izostaje i prirodni odnos sa unucima, odnosno djecom tužitelja što ga posebno emotivno opterećuje i pričinja mu duševne boli. Usljed ovakve promjene na svakodnevni život i odnos unutar obitelji, smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO-a, te da bi svakom od tužitelja po toj osnovi pripadao iznos od 43.798,53 eura koji umanjuje sukladno utvrđenom doprinosu TS nastanku štetnog događaja od 30 %, pa stoga svakom od tužitelja dosuđuje iznos od 30.658,97 eura uz zakonsku zateznu kamatu od 15. rujna 2009. kada je pokrenut predmetni postupak.

10. Odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a dosuđujući tužiteljima troškove zastupanja po odvjetniku, daljnjom primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa), a sve sukladno postignutom uspjehu tužitelja u postupku.

11. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu, nije utvrđeno da bi u postupku koji je prethodio donošenju presude i njenom donošenju bila počinjena koja od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Protivno tvrdnjama stranaka, nije počinjena niti apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja iznio jasne i neproturječne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu moguće ispitati.

12. Nadalje, sud prvog stupnja je za donošenje odluke kako o osnovu tako i visini tužbenog zahtjeva, utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Naime, u fazi žalbenog postupka sad više nije prijeporna aktivna legitimacija tužiteljice jer je utvrđeno da u izvanbračnoj zajednici sa TS živi od 1980-te godine u kojoj je rođen 1.tužitelj kao njihov sin, te da je ta zajednica postojala u vrijeme štetnog događaja i postoji i dalje. Prijeporna je suodgovornost sudionika štetnog događaja, odnosno visina njihova doprinosa, te da li se radi o osobito teškom invaliditetu srodnika tužitelja, odnosno da li su s obzirom na to ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu neimovinske štete na ime duševnih bolova zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe.

14. U odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja, sud prvog stupnja cijeni iskaze svjedoka TS te MS i ŽS, kao i rezultate provedenog vještačenja po vještaku medicinske i prometne struke, pa je protivno tvrdnjama tužitelja iz takvih utvrđenja pravilno ocijenio sudoprinos sudionika nastanku tog događaja. Naime, utvrđuje da je TS hodao uz lijevi rub ceste ususret vozilima, ali se ne sjeća da je vidio nailazak vozila koje ga je udarilo, s time da je imao namjeru prijeći put od 300 m od centra naselja do autobusne stanice. Bila je noć i padala kiša, imao je otvoren kišobran kako bi se zaštitio pa je hodao pognuto, a kišobran držao više ispred sebe, tako da nije vidio vozila koja mu dolaze u susret. Prema njegovim navodima nije mogao hodati uz sam krajnji lijevi rub ceste zbog lokve vode pa je hodao po rubu ceste. S druge strane, da osiguranik tuženika ŽS koji je upravljao navedenim vozilom tvrdi da mu je TS u jednom trenutku izletio iz živice koja se nalazi uz rub ceste pred njegov auto i zateturao, da ga nije prije uočio nego kada je izašao iza živice i nogom zapeo za rub asfalta, teturao i našao se na kolniku ispred njega tako da ga je ugledao 5 do 10 m ispred auta, pa nije stigao kočiti, već da ga je pokušao zaobići. Poklanja vjeru iskazu TS, koji je priznao da je otvorenim kišobranom zaklanjao sebi vidik i kretao se asfaltiranim dijelom kolnika kako bi izbjegao lokve na zemljanom terenu, dok su ŽS i njegov brat MS iskazivali o nepoznatom vozilu koje ga je u pokušaju izbjegavanja pješaka izgurao s kolnika na zemljani teren. Međutim, ne prihvaća kao vjerodostojan taj dio iskaza iz razloga što vozač vozila koje je praktički izgurano sa prometnice od strane vozila koje je istovremeno udarilo pješaka i odbacilo ga ( što nije moglo ostati nezamjećeno ) ne bi svoje vozilo zaustavio već se nastavio kretati, a iz zapisnika o očevidu ne proizlazi da bi neko nepoznato vozilo bilo zatečeno na licu mjesta. Stoga prihvaća nalaz i mišljenje prometnog sudsko medicinskog vještaka cijeneći ga stručnim i objektivnim, koje je rukovođeno i podacima iz zapisnika o očevidu iz kojeg proizlazi da se TS nalazio u trenutku udara na udaljenosti od južnog ruba od oko 1 m +/- 20 cm, da se osiguranik tuženika kretao brzinom od 40 do 45 km/h pri kojoj zaustavni put iznosi 21, 36 m, a da je pješaka pod kratkim ili dugim svjetlima mogao vidjeti na udaljenosti oko 25 do 30 m i kočenjem izbjeći nalet. TS je u trenutku naleta nadolazećeg vozila bio prema istom okrenut prednjom stranom tijela, s time da je njegova lijeva strana bila izvan gabarita vozila, pa da je primarni kontakt vozila i pješaka ostvaren između prednjeg desnog vrha vozila i prednje strane gornjeg dijela desne potkoljenice pješaka kada je i došlo do prijeloma potkoljenice, dok je u daljnjoj dinamici došlo do ozljeda na preostalim dijelovima gornjeg dijela tijela.

15. Iz opisanih utvrđenja koja nisu dovedena u pitanje rezultatima preostalog dokaznog postupka, a niti sada žalbenim navodima tužitelja, proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da osiguranik tuženika očigledno nije brzinu kretanja tom prometnicom prilagodio njenu stanju i uvjetima, a što je u obvezi sukladno odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08 – dalje ZSPC). Naime, istom je ta prometnica poznata, pa i činjenica da pored kolnika nema nogostupa i ukoliko se istom kreću pješaci, da to može biti samim kolnikom. Osim toga, u neposrednoj blizini (na udaljenosti od oko 300 m) nalazi se autobusna stanica, pa je za očekivati kretanje pješaka na tom dijelu prometnice. Pored utvrđenja da je bila noć i padala kiša, za očekivati je da tim dijelom mogu prolaziti pješaci, uslijed takvih uvjeta teže uočljivi, zbog čega bez obzira što se osiguranik tuženika kretao unutar brzine koja je dozvoljena na tom dijelu prometnice, očito nije kretanje vozila prilagodio na način da isto može zaustaviti pred svakom preprekom. S druge strane, TS unatoč ovakvim uvjetima ( mrak i kiša, kretanje sa kišobranom i zbog lokvi vode dijelom kolnika), također nije upotrebio dužnu pažnju radi sigurnog kretanja prometnicom. Naime, isti je potvrdio da je držao kišobran ispred sebe kako bi se zaštitio od kiše, pa je time sam sebi dodatno zaklonio vidik kako bi mogao pravovremeno uočiti vozilo koje nailazi prema njemu i po potrebi se maknuti izvan kolnika. Dakle, znao je da se radi o prometnici kojom se kreću vozila u noćnim uvjetima, da nije imao na sebi odjeću koja bi bila svjetleća i kako bi bio lakše uočljiv, a kretao se po asfaltiranom dijelu kolnika, svjestan opasnosti, odnosno mogućnosti nailaska vozila, čime je protivno njegovu stavu pravilno sud prvog stupnja cijenio njegovu suodgovornost u omjeru od 30 %. Isti se u takvim uvjetima trebao kretati što bliže rubu kolnika tako da ne ometa i ne sprečava promet vozila, kako to propisuje odredbe čl. 125. st. 2. ZSPC-a, što je propustio učiniti čime je doprinio nastanku štete.

16. Žalbeni navodi tuženika svode se u bitnom na tvrdnju da bez obzira na utvrđeni postotak tajnog umanjenja životni aktivnosti srodnika tužitelja i sve pojavne oblike istog, nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu odredbe čl. 1101. ZOO-a, odnosno da bi se radilo o osobito teškom invaliditetu temeljem kojeg bi tužitelji ostvarivali pravo na pravičnu novčanu naknadu. Naime, pri ocjeni da li se radi o osobito teškom invaliditetu i pravu na isplatu pravične novčane naknade zbog duševnih bolova koje usljed toga trpe članovi uže obitelji oštećenika uz postotak invaliditeta ozljeđene osobe, relevantne su trajne i stalne manifestacije kao i vanjski pojavni oblici trajnog invaliditeta usljed kojih bliski srodnici trpe duševne boli. Iako TS uz tuđu pomoć uglavnom tužiteljice, samostalno obavlja osnovne životne aktivnosti kao što su hranjenje, komunikacija, gledanje televizije i ostalo, pored utvrđenja da je teško pokretan i kreće se isključivo uz pomoć štake i pridržavanja druge osobe, da mu je lijeva ruka ograničeno pokretna zbog čega ne može samostalno funkcionirati, tako da mu je potrebna pomoć kod odlaska na toalet pri oblačenju i obuvanju, da ne može samostalno sudjelovati u pripremi hrane, nabavi lijekova i odlasku kod liječnika, da je izgubio kontakt sa prijateljima i poznanicima uslijed toga što je postao nervozan i svadljiv, te da zbog toga nema adekvatan odnos, kako s tužiteljima, tako ni unucima, djecom tužitelja, zbog čega je loša međusobna komunikacija cijele obitelji, to je i prema mišljenju ovoga suda takvo zdravstveno stanje tužitelja dovelo do velike promjene u zajedničkom životu njih međusobno, odnosno cijele obitelji. Dakle, protivno tvrdnjama tuženika, tako visoki postotak trajnog umanjenja životne aktivnosti srodnika tužitelja, kao i sve vanjske pojavne manifestacije koje su od utjecaja na njihov zajednički i međusobni život, potvrđuje pravilnost stava suda prvog stupnja da se radi o osobito teškom invaliditetu uslijed kojeg oni kao njegovi bliski srodnici trpe duševne bolove, pa je time pravilno sud prvog stupnja zaključio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 1101. st. 1. ZOO-a. Konačno, takav jasan stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2120/2019-5 kojim su ukinute ranije donesene odluke.

17. Pravilno je nadalje sud prvog stupnja utvrdio visinu pripadajuće pravične novčane naknade rukovodeći se Orjentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske o visini pripadajuće naknade po tom vidu štete, zaključujući da bi svakom pripadao iznos od 43.798,53 eura (330.000,00 kn) koji se primjenjuju na konkretan slučaj sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-4-47/2020 od 15. lipnja 2020., pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane. Tako utvrđeni iznos pravilno je sud prvog stupnja umanjio prema utvrđenoj suodgovornosti TS za 30 %, te istima dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od po 30.658,97 eura svakom.

18. Pravilna je nadalje i odluka suda prvog stupnja o obvezi tuženika da tužiteljima naknadi zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a, s time da tužitelji nisu priložili dokaz da bi se tuženiku obratili sa zahtjevom za isplatu naknade u mirnom postupku.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na pogrešnu primjenu odredbi Tarife/23. Naime, odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 odnosno odredbom Tbr. 52. Tarife/23 određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr.50 Tarife/12 vrijednost boda je iznosila 10,00 kuna odnosno od 5. sudenog 2022. iznosila je 15,00 kuna (1,99 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna), a prema Tbr.54. Tarife/23 vrijednost boda od 25. studenog 2023. pa nadalje iznosi 2,00 eura. S obzirom na izričitu odredbu Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 i odredbu Tbr. 52.Tarife/23 koje istovjetno propisuju primjenu tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a kako je pobijana odluka o troškovima postupka donesena 15. studenoga 2024., dakle u vrijeme važenja Tarife/23., to je suprotno pravnom shvaćanju tuženika , o visini troškova postupka u konkretnom slučaju valjalo odlučiti isključivo primjenom Tarife/23, dakle prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura sukladno Tbr.54. Tarife/23, kako je odlučio sud prvog stupnja.

20. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno cijenio uspjeh omjera stranaka u sporu kako u odnosu na osnovu, tako i visinu. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na pripadajući iznos troškova postupka. Naime, tužiteljima primjenom Tbr. 8. toč.1. Tarife pripada trošak sastava podneska od 11. svibnja 2018. kojim se očituju na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 1.320,00 eura, dok im na ime pristupa na ročište od 14. ožujka 2012. primjenom Tbr.9. toč.5. Tarife, te za pristup na ročište za objavu presude od 19. prosinca 2024. primjenom Tbr.9. toč. 3. Tarife, pripada iznos od po 100,00 eura. Ročište za objavu presude od 26. listopada 2018. nije održano, već je odgođeno za 13. studenoga 2018., ali na isto punomoćnik tužitelja nije pristupio. Tužiteljima ne pripada niti pravo na naknadu za pristup na ročište od 1. veljače 2022., jer je na isto pristupio bez punomoći, a tužitelji tu radnju nisu odobrili. Nagradu prema Tbr. 39 i Tbr. 49 Tarife tužitelji nisu niti zatražili prema priloženom troškovniku, pa nije bilo niti osnove za njihovo priznanje. Za sastav preostalih zatraženih podnesaka, je sud prvog stupnja pravilno odbio zahtjev, jer se s obzirom na njihov sadržaj u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a ne radi o potrebnim troškovima.

21. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3.

ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

22. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani, jer su tužitelji uspjeli samo sa razmjerno neznatnim dijelom, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dok tuženik nije uspio sa žalbom ( čl.154. st. 1. i 5. ZPP-a).

U Rijeci, 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak