REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-122/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica RĆČ, zaposlenica Sindikata, protiv tuženika HP - Hrvatska pošta d.d., Velika Gorica, Poštanska ulica 9, OIB: 87311810356, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu RĆČ, zaposlenicu sindikata, i punomoćnice tuženika ČĆ, zaposlenice tuženika, dana 4. lipnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HP – Hrvatska pošta d.d., Poštanska ulica 9, Velika Gorica, OIB: 87311810356, isplatiti tužitelju RĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 967,71 eura neto zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose:

- na iznos od 6,69 eura od 16.08.2019.g. do isplate

- na iznos od 33,24 eura od 16.09.2019.g. do isplate

- na iznos od 34,82 eura od 16.10.2019.g. do isplate

- na iznos od 33,47 eura od 16.11.2019.g. do isplate

- na iznos od 33,91 eura od 16.12.2019.g. do isplate

- na iznos od 22,74 eura od 16.01.2020.g. do isplate

- na iznos od 21,75 eura od 16.02.2020.g. do isplate

- na iznos od 28,87 eura od 16.03.2020.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.04.2020.g. do isplate

- na iznos od 29,74 eura od 16.05.2020.g. do isplate

- na iznos od 36,66 eura od 16.06.2020.g. do isplate

- na iznos od 34,99 eura od 16.07.2020.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.08.2020.g. do isplate

- na iznos od 36,66 eura od 16.09.2020.g. do isplate

- na iznos od 20,99 eura od 16.10.2020.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.11.2020.g. do isplate

- na iznos od 34,82 eura od 16.12.2020.g. do isplate

- na iznos od 36,82 eura od 16.01.2021.g. do isplate

- na iznos od 34,82 eura od 16.02.2021.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.03.2021.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.04.2021.g. do isplate

- na iznos od 36,74 eura od 16.05.2021.g. do isplate

- na iznos od 36,66 eura od 16.06.2021.g. do isplate

- na iznos od 19,24 eura od 16.07.2021.g. do isplate

- na iznos od 38,49 eura od 16.08.2021.g. do isplate

- na iznos od 36,74 eura od 16.09.2021.g. do isplate

- na iznos od 34,99 eura od 16.10.2021.g. do isplate

- na iznos od 32,99 eura od 16.11.2021.g. do isplate

- na iznos od 34,99 eura od 16.12.2021.g. do isplate

- na iznos od 23,43 eura od 16.01.2022.g. do isplate

i to do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnje banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranje ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23. siječnja 2023. navodi da je zaposlen kod tuženika te da ostvaruje pravo na naknade utvrđene Kolektivnim ugovorom za radnike HP - Hrvatske pošte d.d. (Dalje u tekstu: KU). Tužitelj navodi da je Kolektivnim ugovorom utvrđeno pravo radnika na naknadu mjesečnog troška prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno, no da mu tuženik nije isplatio naknadu prijevoza sukladno navedenim odredbama KU. Naime, tužitelj radi na adresi [adresa], a adresa njegovog mjesta stanovanje je [adresa], te navodi da je od mjesta njegova stanovanja do mjesta rada udaljenost veća od 2 km, pa smatra da ostvaruje pravo na naknadu prijevoza iz čl. 54. st. 5. točka a. KU, u visini cijene javnog gradskog prijevoza u Splitu, odnosno 38,48 eura / 290,00 kuna mjesečno. Tužitelj ovom tužbom stoga potražuje za razdoblje od 25. srpnja 2019. do 17. prosinca 2021. isplatu naknade prijevoza zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Podneskom od 10. siječnja 2025. tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev u skladu s izračunom tuženika iz podneska od 4. listopada 2025. tako da od tuženika po osnovi neisplaćene naknade za prijevoz u razdoblju od 25. srpnja 2019. do 17. prosinca 2021. potražuje iznos od 967,71 eura neto zajedno sa zateznim kamatama. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno donijeti presudu kao u izreci, te ne potražuje trošak parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ne spori da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog 24. srpnja 2019., te također nisu sporne odredbe Kolektivnog ugovora na koje se tužitelj poziva u tužbi. Međutim, Kolektivnim ugovorom sklopljenim između tuženika i sindikata propisane su pretpostavke temeljem kojih radnici ostvaruju pravo na naknadu troškova prijevoza. Odredbom čl. 54. st. 3. Kolektivnog ugovora propisano je kako je Poslodavac obvezan participirati u troškovima prijevoza samo onim radnicima koji su poslodavcu dostavili potpisanu izjavu o adresi stanovanja, a iz koje je razvidno da je pješačka udaljenost od adrese stanovanja radnika do adrese rada 2 km ili više. Izjavom o adresi stanovanja radnik pod punom građanskom i materijalnom odgovornošću dokazuje da su podaci iz izjave u cijelosti točni. Dakle, predmetnom propisanom odredbom Kolektivnog ugovora kumulativno se moraju ostvariti dvije pretpostavke kako bi radnik ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza, i to pretpostavka udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada veća od 2 km, te pretpostavka da je radnik dostavio potpisanu Izjavu o stanovanju poslodavcu, a s obzirom da, kako navodi tuženik, tužitelj nije dostavio Izjavu o adresi stanovanja tuženiku, to isti niti ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u spornom razdoblju. Tuženik dalje navodi da je tužitelj izjavu o mjestu stanovanja dostavio tek 17. prosinca 2021., pa od tada tuženik tužitelju uredno isplaćuje naknadu za prijevoz, s obzirom da su ispunjene obje pretpostavke propisane kolektivnim ugovorom za isplatu naknade za prijevoz. Tuženik napominje kako su Kolektivni ugovori koje je tužitelj dostavio uz tužbu objavljeni u službenom glasilu društva - HP Glasnik i kako su svi radnici upoznati ili morali biti upoznati s pravima koja ostvaruju temeljem istog ugovora i o pretpostavkama za ostvarivanje tih prava. U podnesku od 4. listopada 2024. tuženik dostavlja izračun potraživanja, te pojašnjava da je tužitelj kod tuženika imao prekid radnog odnosa, te da je tuženik tužitelju do 22. studenoga 2016. isplaćivao troškove prijevoza temeljem Izjave o mjestu stanovanja koju je tužitelj dostavio kada je zasnovao radni odnos 23. studenoga 2015. Nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika 22. studenoga 2016. tužitelj je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da bi se 2019. godine ponovno zaposlio kod tuženika. S obzirom da je prošlo više od dvije godine tuženik sukladno pravilima GDPR-a i internih akata nije ovlašten čuvati Izjavu tužitelja, stoga je tužitelj bio obvezan prilikom ponovnog zasnivanja radnog odnosa dostaviti Izjavu o mjestu stanovanja, a što je isti učinio tek 17. prosinca 2021. i od tada pa nadalje mu se uredno isplaćuje naknada za prijevoz. Na ročištu 5. svibnja 2025. tuženik navodi da nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zatezne kamate u istome, ali je i dalje sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, ne potražuje trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu od 24. srpnja 2019. (str. 5 – 7 spisa), u Ugovor o radu od 15. siječnja 2020. (str. 8 – 10 spisa), u Ugovor o radu od 7. travnja 2020. (str. 11 – 13 spisa), u Ugovor o radu od 3. srpnja 2020. (str. 14 – 16 spisa), u Ugovor o radu od 2. listopada 2020. (str. 17 – 19 spisa), u Ugovor o radu od 2. studenoga 2020. (str. 20 – 22 spisa), u uvjerenje o prebivalištu tužitelja (str. 23 spisa), u presliku osobne iskaznice tužitelja (str. 24 spisa), u potvrdu HAK-a o udaljenosti adrese stanovanja i adrese rada tužitelja (str. 25 spisa), u Kolektivni ugovor za radnike HP – Hrvatske pošte d.d. (HP Glasnik 21/17 i HP Glasnik 27/20) (str. 26 – 83 spisa), u Izjavu o adresi stanovanja od 17. prosinca 2021. (str. 91 spisa), u izračun tuženika (str. 98 spisa), u Pravilnik o zaštiti arhivskog i dokumentarnog gradiva HP – Hrvatske pošte d.d. Pravilnik o izlučivanju arhivskog materijala (str. 100 – 127 spisa), u e-zapis HZMO- a od 16. srpnja 2019. (str. 128 - 129 spisa), u evidenciju o radnom vremenu (str. 130 – 160 spisa), na ročištu 5. svibnja 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke (str. 174 spisa) i svjedok AĆ (str. 174 – 175 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz slijedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao radnika tuženika, za isplatu naknade za prijevoz za razdoblje od 25. srpnja 2019. do 17. prosinca 2021., na temelju važećeg Kolektivnog ugovora, u ukupnom iznosu od 967,71 eura neto zajedno sa zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju zaposlenik tuženika. Nije sporno da se na radni odnos tužitelja kod tuženika primjenjuje Kolektivni ugovor za radnike Hrvatske Pošte d.d. (dalje u tekstu: KU). U postupku nije sporno da je mjesto stanovanja tužitelja [adresa], a da je adresa rada [adresa], te da je najkraća udaljenost između mjesta stanovanja i mjesta rada veća od 2 km. Nije sporno da tuženik u utuženom razdoblju tužitelju nije isplaćivao naknadu za prijevoz, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva konačno uređena podneskom tužitelja od 10. siječnja 2025., niti tijek zatezne kamate u istome. U postupku je sporno je li tužitelj za utuženo razdoblje od srpnja 2019. do prosinca 2021. dostavio Izjavu o mjestu stanovanja te ima li pravo na isplatu naknade za prijevoz u visini određenoj KU, odnosno sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva.

7. Spisu prileži Ugovor o radu na određeno vrijeme između tužitelja i tuženika od 24. srpnja 2019. (str. 5 – 7 spisa) za radno mjesto vozača, te se u istome kao prebivalište tužitelja navodi [adresa], a ista adresa stanovanja navodi se i u nastavnim ugovorima o radu koje je tužitelj zaključio s tuženikom na istom radnom mjestu i to od 15. siječnja 2020. (str. 8 – 10 spisa), od 7. travnja 2020. (str. 11 – 13 spisa), od 3. srpnja 2020. (str. 14 – 16 spisa), od 2. listopada 2020. (str. 17 – 19 spisa), i od 2. studenoga 2020. (str. 20 – 22 spisa). U potvrdi o prebivalištu tužitelja koja prileži spisu od 27. siječnja 2022., kao mjesto prebivališta tužitelja navodi se [adresa], a spisu prileži i Izjava o mjestu stanovanja tužitelja od 17. prosinca 2021. s navedenom istom adresom stanovanja.

8. Prema planeru HAK-a koji prileži spisu (str. 25 spisa) najkraća cestovna udaljenost između mjesta stanovanja tužitelja [adresa], (kao početna točka navodi se Samostan Gospe od Karmela) i mjesta rada na adresi [adresa], iznosi 7,17 km, a uvidom u aplikaciju Google Maps ista cestovna udaljenost iznosi 6,4 km, te u postupku nije sporno da je navedena udaljenost veća od 2 kilometra.

9. Na ročištu održanom 5. svibnja 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke, koji tom prilikom navodi da se zaposlio kod tuženika na radnom mjestu vozača prije desetak godina, radio je oko godinu dana, te mu je zatim istekao ugovor, da bi se nakon oko godinu i pol dana ponovno zaposlio kod tuženika na istom radnom mjestu. Prilikom prvog zasnivanja radnog odnosa kod tuženika sjeća se da je dostavio pisanu Izjavu o mjestu stanovanja, i navodi da je uredno primao naknadu za prijevoz, no nakon što se zaposlio kod tuženika po drugi puta, tek poslije oko godinu i pol dana primijetio je na platnim listama da mu se ne isplaćuje naknada za prijevoz, pa je zvao direktora i kadrovsku službu i oni su mu dali da potpiše izjavu i nakon toga su mu ponovno počeli isplaćivati naknadu za prijevoz. Tužitelj se ne može sjetiti jesu li mu u kadrovskoj službi kod ponovnog zapošljavanja, prilikom potpisivanja ugovora o radu dali da potpiše Izjavu o mjestu stanovanja, zna samo da su mu dali oko pet ili šest papira da potpiše i on je to potpisao. Navodi da mu je mjesto stanovanja [adresa], cijelo vrijeme radnog odnosa kod tuženika, kako za vrijeme prvog ugovora tako i danas, te da je udaljenost između mjesta stanovanja i sjedišta poslodavca oko 7 kilometara.

10. Svjedok AĆ saslušan na ročištu 5. svibnja 2025., u bitnome navodi da kod tuženika radi na radnom mjestu specijalista za obračun plaća, te da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika prvo 2016. godine i tada je primao naknadu za prijevoz, a nakon toga je imao prekid radnog odnosa kod tuženika, te se ponovno zaposlio 2019. godine, te nije primao naknadu za prijevoz sve do prosinca 2021. Svjedok pojašnjava da je prema Kolektivnom ugovoru kod tuženika za isplatu naknade za prijevoz potrebno da se ispune dvije pretpostavke, a to je udaljenost od adrese stanovanja do adrese rada veća od 2 km i dostava pisane izjave o adresi stanovanja. Tužitelj je tijekom prvog ugovora o radu kod tuženika zadovoljavao oba uvjeta, a nakon prestanka prvog ugovora o radu svi njegovi podaci su izbrisani i kada se ponovno zapošljavao on je potpisivao novi ugovor i trebao je dostaviti i pisanu izjavu o adresi stanovanja, pri čemu svjedok ne može potvrditi da tužitelj tu izjavu nekome zaista nije dao, ali tvrdi da ona nije bila u sustavu evidentirana. Tek nakon što je tužitelj tu izjavu u prosincu 2021. dostavio njemu se naknada za prijevoz isplaćuje do današnjeg dana. Svjedok navodi da kadrovska služba ili rukovoditelj obavještavaju radnika da ima pravo na naknadu za prijevoz i da u tu svrhu treba dostaviti tu pisanu izjavu o adresi stanovanja, te da je tužitelj trebao samo ponoviti isti postupak, odnosno potpisati iste dokumente i izjave koje je potpisao i kod prvog sklapanja ugovora o radu kod tuženika. Na iznesene navode svjedoka tužitelj je odgovorio da je on potpisao one dokumente koje su mu dali u kadrovskoj službi.

11. Sud je iskaz tužitelja ocijenio vjerodostojnim, s obzirom da je logičan, životan i uvjerljiv, te suglasan sa ostalim dokazima u spisu. Iskaz svjedoka AĆ sud je također ocijenio vjerodostojnim, s obzirom da je suglasan sa iskazom tužitelja i ostalom dokumentacijom u spisu. Sve priložene isprave sud je također ocijenio vjerodostojnima, a stranke nisu osporavale vjerodostojnost istih.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača, te da mu je mjesto stanovanja [adresa], koje je udaljeno od mjesta rada u sjedištu poslodavca [adresa], više od 2 km. Nadalje tužitelj je prvi puta zasnovao radni odnos kod tuženika 23. studenoga 2015., kada je dostavio i Izjavu o mjestu stanovanja, te mu je u cijelom razdoblju radnog odnosa tijekom prvog ugovora o radu do prestanka istoga 22. studenoga 2016. isplaćivana naknada za prijevoz. Tužitelj je od 25. srpnja 2019. ponovno u radnom odnosu kod tuženika na istom radnom mjestu, međutim naknada za prijevoz nije mu isplaćivana do 17. prosinca 2021. Naime, tužitelj je primijetio na platnim listama da mu se ne isplaćuje naknada za prijevoz, stoga je prema vlastitom iskazu kontaktirao kadrovsku službu i direktora, te mu je rečeno da treba ispuniti i predati Izjavu o mjestu stanovanja, te nakon što je to učinio i predao navedenu izjavu 17. prosinca 2021. tuženik mu redovito isplaćuje naknadu za prijevoz. U postupku je bilo sporno je li tužitelj prilikom novog zapošljavanja kod tuženika dostavio Izjavu o mjestu stanovanja. Sud je prihvatio iskaz svjedoka AĆ da nije evidentirano da je tužitelj dostavio Izjavu o mjestu stanovanja, a sam tužitelj nije mogao potvrditi je li tu izjavu potpisao i predao prilikom potpisivanja novog ugovora. Sud je stoga utvrdio da iz iskaza tužitelja i svjedoka AĆ proizlazi da je tužitelj Izjavu o mjestu stanovanja predao tek 17. prosinca 2021. nakon što mu je iz Kadrovske službe rečeno da treba predati potpisanu Izjavu o mjestu stanovanja. Sud također smatra logičnim i uvjerljivim iskaz tužitelja kada kaže da je prilikom potpisivanja ugovora o radu s tuženikom 2019. godine, potpisao sve dokumente koji su mu predani na potpis, a pri tome nije bio siguran je li potpisao i Izjavu o mjestu stanovanja, jer je već bio u radnom odnosu kod tuženika ranije, pa je mogao očekivati da će se na radni odnos primjenjivati isti uvjeti. U tom smislu je logičan i uvjerljiv iskaz svjedoka AĆ kada navodi da rukovoditelj ili Kadrovska služba u pravilu obavještava radnika o njegovim pravima prilikom potpisivanja ugovora i radu, pa iz toga proizlazi zaključak da rukovoditelj odnosno kadrovska služba nisu upozorili tužitelja da ima pravo na naknadu na prijevoz, odnosno da tužitelja nisu upozorili da za ostvarivanje toga prava treba ponovno ispuniti i potpisati Izjavu o mjestu stanovanja.

13. Prema članku 8. stavak 1. Zakona o radu (''Narodne novine'': 93/14, 127/17, dalje u tekstu ZR) u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Prema stavku 2. Istog članka ZR-a prije stupanja radnika na rad, poslodavac je dužan omogućiti radniku da se upozna s propisima u vezi s radnim odnosima te ga je dužan upoznati s organizacijom rada i zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu.

14. Prema članku 90. stavku 3. ZR-a plaća radnika sastoji se od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka. Prema stavku 4. istog članka ZR-a dodaci iz stavka 3. točke 2. istog članka ZR-a, su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i drugi. Nadalje prema stavku 5. članka 90. ZR-a poslodavac je dužan dodatke iz stavka 3. točke 2. članka 90. ZR-a obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a prema stavku 6. istog članka ostali primici radnika iz stavka 3. točke 3. ovoga članka ZR-a, su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu.

15. U čl. 54. Kolektivnog ugovora za radnike HP-Hrvatska pošta d.d. od 8. prosinca 2017., koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, navodi se da radnik stječe pravo na naknadu mjesečnog troška prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno (dalje u tekstu: Naknada prijevoza). Mjesto stanovanja u smislu tog ugovora smatra se mjestom stanovanja s kojeg radnik redovito svakodnevno dolazi na posao. Poslodavac participira naknadu prijevoza u visini najniže cijene mjesečne pokazne karte javnih prijevoznih sredstava u sjedištu županije radnikova stanovanja bez obzira na to koristi li se radnik takvim prijevozom. Ako u sjedištu županije radnikovog mjesta stanovanja nije organiziran javni prijevoz radnik ostvaruje pravo na participaciju u naknadi prijevoza u visini cijene osnovne mjesečne pokazne karte javnog gradskog prijevoza u sjedištu poslodavca (Zagreb). Ako radnik želi ostvariti naknadu prijevoza veću od iznosa definiranog stavom 3. i 4. ovog čl. prethodno je obvezan dostaviti poslodavcu točnu i vlastoručnu potpisanu izjavu o mjestu svog stanovanja (dalje: u tekstu izjava o mjestu stanovanja). Izjavom o mjestu stanovanja radnik pod punom građanskom odgovornošću dokazuje pravo na naknadu prijevoza davanjem podataka o svom mjestu stanovanja i dužan ju je podnijeti svaki put kada promijeni mjesto stanovanja. Radnici imaju pravo i na veći iznos za prijevoz, veći od naknade određene stavom 3. i 4. toga člana pod uvjetom da su potpisali izjavu o mjestu stanovanja. Radnici imaju pravo na razliku prijevoza u visini iznosa najjeftinije karte prijevoza na iskazanoj relaciji na kojoj postoji organizirani prijevoz. Ako na iskazanoj relaciji ili na jednom njezinom dijelu ne postoji organizirani radni prijevoz radnik ostvaruje pravo na razliku prijevoza u iznosu od 7,00 kuna po km relacije u jednom smjeru, jednom mjesečno. Maksimalni iznos participacije u naknadi prijevoza po svim osnovama iz prethodnog stavka iznosi 700,00 kuna mjesečno neovisno o osnovama po kojima se naknada prijevoza ostvaruje na temelju tog člana. U slučajevima kada je cijena prijevoza veća, zbog iznimnih poslovnih okolnosti na prijedlog izvršnog direktora Grupe područja, a uz suglasnost direktora divizije, može se odobriti i veći iznos. Radnik ima pravo na naknadu prijevoza iz tog čl. samo za dane nazočnosti na radu. Radnicima kojima je odobrena uporaba službenog motornog vozila poslodavca od 0,00 do 24 sata kao i radnici kojima je odobrena uporaba privatnog motornog vozila u službene svrhe nemaju pravo na naknadu prijevoza iz ovog čl. Naknada prijevoza iz ovog čl. obračunava se i isplaćuje s plaćom za protekli mjesec.

16. Tuženik tijekom postupka nije sporio da je mjesto stanovanja tužitelja udaljeno od mjesta rada više od 2 km, niti da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja rada kod tuženika imao isto mjesto stanovanja, a da mu je naknada za prijevoz isplaćivana prilikom prvog ugovora o radu od studenoga 2015. do studenoga 2016., te od 17. prosinca 2021. nadalje, ali je tvrdio da prilikom zasnivanja novog radnog odnosa kod tuženika 25. srpnja 2019. tužitelj nije dostavio pisanu Izjavu o mjestu stanovanja, pa nema pravo na naknadu za prijevoz sve dok tu Izjavu nije dostavio 17. prosinca 2021.

17. Međutim, na temelju izvedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tuženik odnosno njegova Kadrovska služba ili rukovoditelj, prilikom sklapanja novog ugovora o radu 2019. godine, nisu obavijestili tužitelja da za ostvarivanje prava na naknadu za prijevoz treba dostaviti potpisanu Izjavu o mjestu stanovanja, a što su bili dužni učiniti sukladno odredbi čl. 8. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17, dalje u tekstu ZR) koja propisuje dužnost poslodavca omogućiti radniku da se upozna s propisima u vezi s radnim odnosima, pa ga je dužan upozoriti i na njegova materijalna prava koja proizlaze iz Kolektivnog ugovora, pa tako i na pretpostavke za ostvarivanje naknade za prijevoz. Iz tog razloga ovaj sud smatra da činjenica da tužitelj prilikom sklapanja novog ugovora o radu 24. srpnja 2019. nije predao potpisanu izjavu o,mjestu stanovanja ne može ići na štetu tužitelja, s obzirom da je poslodavcu adresa stanovanja tužitelja već bila poznata i navedena je u samom ugovoru o radu, te se tijekom trajanja radnog odnosa nije mijenjala, tim više što je tužitelj već bio zaposlen kod tuženika 2016. godine i tom prilikom predao Izjavu o mjestu stanovanja. Po mišljenju ovog suda tužitelj ne bi imao pravo na utuženu naknadu prijevoza u slučaju da je promijenio mjesto stanovanja, a da o tome nije obavijestio poslodavca, te u slučaju da poslodavcu nije poznata adresa, odnosno mjesto stanovanja tužitelja. Kako to ovdje nije slučaj, ovaj sud smatra da tužitelj i u utuženom razdoblju od 25. srpnja 2021. do 17. prosinca 2021. ispunjava uvjet iz čl. 54. st. 3. KU s obzirom da je mjesto stanovanja tužitelja tuženiku bilo poznato, a tužitelj nije mijenjao mjesto stanovanja, pa navedenu odredbu Kolektivnog ugovora treba tumačiti in favorem laboratoris.

18. Slijedom navedenoga, tužitelj ima pravo na naknadu prijevoza iz čl. 54. st. 5 točka a. KU, u visini cijene javnog gradskog prijevoza u Splitu, odnosno 38,48 eura mjesečno i u utuženom razdoblju od 25. srpnja 2019. do 17. prosinca 2021., stoga je, a s obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen i tuženiku je naloženo isplatiti mu 967,71 eura neto na ime naknade za prijevoz, odnosno odlučeno ja kao u izreci presude.

19. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos naknade za prijevoz od dospijeća tj. od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, kako je zatražio tužitelj, a tuženik tijek zateznih kamata nije sporio, s obzirom da se prema čl. 53. KU naknade iz Kolektivnog ugovora isplaćuju zajedno s plaćom do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, u skladu s čl. 92. st. 4. ZR-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

20. S obzirom da stranke ne potražuju trošak postupka, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

21. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 4. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku